Ministarstvo hrvatskih branitelja četvrtu godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 135 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je pobjednike. U ovom broju objavljujemo šestu od sedam priča koje su pisano pohvaljene sukladno preporuci Povjerenstva za vrednovanje. Naslovljena je Svjećice na torti, a napisao ju je Ivan Mandarić

“Sretan rođendan ti, sretan rođendan ti, sretan rođendan, Mario…”

Kao da je slika oživjela. Kao da je čuo pjesmu sa stare izgužvane fotografije u dnevnom boravku svoje kuće, okružen sa samo nekoliko zidova, onoga što je od nje jedino i ostalo. I tako uz zvuk čizama svojih suboraca koji prebiru po ruševinama zastao je na trenutak držeći tu sliku. Ili barem ono što je od nje ostalo, jer kao i sve tog tužnog studenog u Slavoniji bilo je uništeno, raskomadano na komadiće. Držao je pažljivo fotografiju odveć crnu od pepela. Pokušao je na prašnjavom tlu pronaći njezin otkinuti gornji desni komadić, ali bezuspješno. Suze su mu tekle niz obraze dok je gledao majku koja mu pali svjećice na torti dok se on priprema da ih u jednom dahu sve ugasi. Ali tek kad zaželi želju… Kako samo vatra može donijeti toliko veselja, a sada toliko puno zla. Ta ista vatra kojoj je svojim dahom udahnuo svoj dah, sada mu oduzima i snagu, i život, i dah… Zapalila je sve što je imao i svojim nezasitnim krvoločnim ustima sve proždrla.  Za zlo tada nije znao. U društvu svojih sestrice Mile i prijatelja Dragana ponosno je pozirao tati. Sjećao se i izraza njegova lica iza crnog fotoaparata. Tek ga je bio kupio, nekoliko dana prije rođendana u robnoj kući u gradu. Vodio je Milu i njega na sladoled, a nakon šetnje otišli su po fotoaparat. “Imat ćemo lijepe slike za rođendan”, rekla je Mila ozareno gledajući svog tatu koji joj je uzvratio osmijehom dok je plaćao fotoaparat. Nakon što su izišli iz trgovine, nastavili su šetati uz nasip. Da mu je barem jedan tatin fotoaparat da vrati sve te lijepe uspomene. Da pobjegne od stvarnosti i vrati se životu tog nevinog djeteta. Da može opet tim nasipom šetati radosno i bezbrižno. Da može sjesti u omiljenu slastičarnicu. Da se može samo vratiti u to vrijeme. Barem to. Mislio je u sebi, brišući rukom tragove od pepela s fotografije. Odlučio ju je spremiti u džep jakne, blizu srca staviti jedino što mu je ostalo.

“I, ima li ičega, Mario? Što to gledaš?” upitao ga je jedan od suboraca skrenuvši pogled s ladice na podu nekadašnje smočnice u kojoj se nadao da će pronaći nešto za jelo. “Nema ništa, samo… srce me stegne sada kada vidim našu kuću”, gledao je u prazno, u neku daleku točku tražeći odgovor na sva pitanja koja su ga morila otkada je uzeo pušku u ruke. Kako tata izdrži bez popodnevnog popravljanja starih fotoaparata u garaži? Gdje je sada Mila i je li uspjela sa sobom ponijeti svoj mali dnevnik? Sjeti li ga se majka u onim hladnim noćima u kojima se on sjeti nje? Hoće li ga se samo sjećati ili će se svi zajedno opet naći? Jednoga dana kada više ne bude rata.

Izvadio je sliku iz džepa. “Našao sam je na podu dnevnog boravka, u prostoriji u kojoj se sada nalazimo. Tu je i nastala. Ova žena što drži tortu, to mi je majka. A ovo troje djece. Moja sestra, prijatelj Dragan i ja. Moj najbolji prijatelj još od vrtića. Živio je tu dolje, na kraju ulice.” Gledao je fotografiju i na njoj nasmijanog dječaka krupnih crnih očiju i kratke crne kose. Gledao je svog kolegu iz školskih klupa, prijatelja koji mu je nebrojeno puta pozvonio na vrata s nogometnom loptom u ruci i sramežljivo pitao može li se s njime igrati. Ipak, puno godina kasnije ušao je bez kucanja. Provalio je u već napuštenu kuću čiji je znao svaki kutak. A kada su izvidili skriva li se netko i uzeli što ih zanima, zapalili su je.

“Otkada je sve ovo počelo, nisam ga ni vidio. Znam da se pridružio Srbima na početku, negdje u vrijeme kada sam se i ja javio za obranu grada. Bili su ovdje, ali srećom nikoga nije našao pa ni mene koji sam ostao u gradu. Iskreno, i bojim se našeg susreta. Ne znam kako bih reagirao. Pa tko bi normalan znao kako? Sresti najboljeg prijatelja na suprotnoj strani i pucati u njega. Skrivati se od metaka na mjestima koja obojica znamo gdje se nalaze, boriti se za ovu ulicu. Za mjesto gdje smo naučili voziti bicikl, gdje smo igrali nogomet, na čijim smo klupama sjedili ljeti. Na ulici koja pamti naša razbijena koljena. Čije klupe pamte njegovu prvu ljubav za koju smo samo nas dvojica znali. Stegne mi se grlo na samu pomisao da ćemo zapucati jedan na drugoga. Da će jedno prijateljstvo i jedan život zbog mržnje i zla samo nestati. E, toga se bojim. Ne smrti. Nego da će nestati oni stari mi, sretni mladi ljudi koji su o toliko toga maštali. A sada…”, briznuo je u plač unatoč tome što gotovo nikad nije plakao. Nekada je dobro da se izbaci sve iz sebe iako možda to ne želimo. Sada u ratu nije ga bilo sram zaplakati. Ni pred petoricom drugih vojnika. Ali razumjeli su ga, i on je njih. A na bojištu suze nisu bile nepoznate. Nije bilo lako vidjeti beživotna tijela, a ako su ona bila od onih najmilijih bol je bila još veća. Ožiljci trajniji od bilo kojeg metka. Dojučerašnje školske klupe zamijenili su bojištem. Scene iz starih ratnih filmova koje su iznajmljivali u videoteci postali su njihova surova stvarnost. Umjesto glasa majke budio ih je zvuk tenkova. Svaki šum ledio im je mladenačku krv u žilama, a svaki pozdrav prije odlaska u borbu mogao im je biti posljednji. Sa svakim danom bojali su se da je zadnji koji je svanuo. I ovaj je prošao. Opet ta prokleta noć. Nje su se najviše bojali. Jer noću se ne vidi odakle će doći smrt. Odakle će koga od njih odvući u svoje ralje iz kojih se još nitko nije vratio. Pogledao je još jednom sliku, a zatim se sklupčao u vreću i zatvorio oči. Zamišljao je svoju sobu. Svoje postere na zidu i mirisnu posteljinu koju je majka stavila dok se tuširao. Zamišljao je njezino lice, osmijeh koji je uvijek nosila koliko god težak i naporan dan bio. Ima li ga još? Hoće li ga više imati? Hoće li se više ikada zajedno smijati? Misli su ga odnijele u san, pravi luksuz u ratnim vremenima jer tih dana gotovo nisu oka sklopili. Zaspao je spokojno u mislima koje su ga barem malo umirile i udaljile od surove stvarnosti u kojoj se trenutno nalazi. Od grada kakvog ne poznaje, od grada koji je preko noći postao klaonica.

…

Tog jutra probudilo ga je komešanje ispred šatora, čuo je zvuk pucanja. Dvojica koja su bila na straži žurno su probudila ostale. Izgleda da su napadnuti. Prekrižio se, uzeo pušku u ruke i izašao iz polusrušene kuće u koju su smjestili šator. Sklonio se iza dvorišnog zida i zapucao. Čini se da se neprijatelj povlači. Pogledom je ispratio svoje dečke raspoređene po dvorištu, kako su samo hrabri bili. Nakon nekoliko minuta neprijatelji su se skroz povukli, bomba bačena na jedan od njihovih topova dala im je razlog za bijeg. Stali su neko vrijeme nepomično u tišini, a kada se činilo da je sve čisto te da će u miru popušiti nekoliko cigareta, čuo se glas iz daljine, otprilike od tamo gdje je bačena bomba.

“Ima li nekoga, ranjen sam?” Mario je izvirio glavom preko zida tražeći glas u daljini. “Skloni se dolje, to mora da je zamka”, došapnuo mu je jedan od vojnika. “Najmanje što nam treba da nas opet uhvate nespremne.” “Upomoć, krvarim!!!” glas iz daljine nije odustajao. “Mislim da trebamo vidjeti što se zbiva”, rekao je Mario. “Kao prava vojska dužni smo zbrinuti ranjenika.” “Mi možda jesmo prava vojska, ali od njih možeš svašta očekivati”, ustrajan je bio taj isti vojnik. “Nema nikoga, ovdje sam sam, tako mi svega. UPOMOĆ!!!” “Ako neće nitko, idem ja, ali trebat će mi pojačanje. Tko je još sa mnom?” gledao je Mario u vojnike koji su se također međusobno pogledavali. “Ići ću ja, Mario”, podigao se jedan od vojnika, isti onaj kojem je jučer pokazao fotografiju u kući. Bio je to Stjepan, dečko iz Zagreba koji je stigao pomoći Slavoniji. Umjesto na fakultet otišao je u rat. Mjesec dana kasnije zarobili su ga neprijatelji, a nakon tortura u logoru podlegao je ozljedama.

I tako, dva mladića, ne znajući tko ih čeka dvjestotinjak metara dalje, uputila su se ranjeniku. Ostali vojnici sa strahom promatrali su razvoj događaja držeći puške koje su im se činile teže nego ikada prije. S puškama u rukama njih dvojica probila su se gotovo do ranjenika koji je bio s druge strane zida. Do njega ih je dijelila rupa u drvenoj ogradi nastala padom bombe koja je raznijela njihov top. Nisu ga mogli vidjeti jer mu je glava bila naslonjena na ogradu, ali su vidjeli krvavu nogu. Stvarno je bio sam. Ostavljen kao pas. Mario je istupio prvi, a kada je ugledao lice ranjenog vojnika noge su mu se odsjekle. Bio je to Dragan. Bile su to one iste krupne crne oči kao i na fotografiji. Širom otvorene tražile su utočište. Pogledao je u Marija.

“Brate moj, pomozi mi, molim te”, zapomagao je jedva govoreći od bolova. “Stjepane, prođi sa druge strane, imamo ranjenika”, doviknuo je Mario požurivajući svog suborca. “Hajde, nemamo vremena, iskrvarit će!” Uzeli su ga između sebe i pažljivo odvukli do kuće u kojoj su se nalazili. “Oslobodite prolaz, donesite prvu pomoć. Imamo ranjenika”, zapovjedio je Mario svojim prijateljima. Položili su Dragana na šatorsko krilo, a ubrzo je iz susjedne kuće stigao bolničar. Ranjenik je imao otvorenu ranu.

“Prava je sreća što je ostao živ, a još veća što ste naišli i odvukli ga. Da je ostao još nekoliko minuta iskrvario bi”, progovorio je bolničar vežući zavoj oko Draganove noge. Nakon napornog jutra vojnici su otišli nešto pojesti. Mario se brzo vratio Draganu noseći konzervu i komad kruha koji su podijelili na dva jednaka dijela. “Hajde, jedi. Nećemo te otrovati. Da smo te se mislili riješiti, ostavili bismo te tamo da na miru iskrvariš”, dobacio je Mario započevši razgovor sličan onima kakve su davno vodili. Dragan se osmjehnuo, ali ga je i dalje bilo sram pričati s Mariom. Prije nekoliko dana zapalio mu je kuću, bio je spreman i ubiti da ga je našao. A sada, kada je bio ostavljen od svoje vojske, prijatelj ga je došao spasiti. Nije mu mogao pogledati u oči. “Sve je u redu, važno je da si živ”, nastavio je potapšavši ga po leđima. “Zaboravi ovo sve, naša vojska će se zbrinuti za tebe. Otići ćeš na sigurno.” “Mario, ja mogu otići na sigurno odmah ovoga trena, ali ne želim. Da sada odem i više se ne vidimo, proganjalo bi me to više od ičega. Spasio si me od smrti, a ja ću tebe od nje sada barem zaštititi. Nitko bolje ne poznaje ove ulice od nas dvojice. Ovo je naš grad, grad strane na kojoj se ti boriš. Strane koju bih rado i ja sada izabrao. Volio bih da me primite, da se borim s vama. Jer, sada se želim boriti za slobodu. Da naša djeca sutra mogu hodati ovim ulicama. Da opet živimo u miru.” Pogledali su se međusobno, više ništa nije trebalo reći. Znali su sve. Osim ishoda rata iz kojeg su željeli izići zajedno kao prijatelji. I živjeti u miru kao i nekada. Golubica mira ipak se spustila na Slavoniju nakon teških i neizvjesnih mjeseci, a dva prijatelja i suborca izborili su se za nju uz još stotine hrabrih momaka koji su uspješno stali da ostatak Slavonije ne padne pod ruke neprijatelja. Borili su se hrabro, a njihovi nadljudski napori nisu bili uzaludni jer kao što su i rekli tog hladnog jutra: željeli su da i njihova djeca slobodno mogu šetati ulicama grada.

…

Okruglih je 30 svijeća na torti. Mario u naručju drži malenog Stjepana i pozira Mili koja drži tatin stari fotoaparat. U zadnji trenutak u sliku se ubacio Draganov sin skočivši točno da pokrije gotovo cijelu sliku. Svi su prasnuli u
smijeh. Maleni Stjepan otpuhao je svjećice. Baka je pažljivo uzela svjećice kako se djeca ne bi opekla. Uzela je potom tanjure i oprezno svima izrezala tortu na jednake dijelove. Pogledala je sina kako drži malenog dječaka u naručju. Otišla je do djeda, nije mogla skinuti osmijeh s lica. Nakon godina tuge ponovno je imala obitelj za jednim stolom. Mario i Dragan izišli su na balkon i nazdravili s dvije čaše vina. Nisu ništa govorili. Kratko se osmjehnuvši, pogledali su u daljinu. Trenutak tišine prekinuo je Draganov sin koji je htio da mu tata popravi igračku. Dragan je pojurio u kuću. Mario je tako ostao sam. Razmišljao je o svjećicama na torti, o trenutku kada je sam gledao u onu staru fotografiju misleći da nema izlaza. Kada je mislio da mu je ona ista vatra sa svjećica progutala sve. Kada je mislio da ljubav ne može ugasiti požar. Kada je mislio da je sve gotovo. A sada, opet ima sve. Opet ima slobodu koju je želio. Prekrasnu suprugu i dijete koje živi u slobodi. Slobodu za koju se borio da u ulici u kojoj je on naučio voziti bicikl može naučiti i njegov sin. A sloboda, ona mu je bila veća od svih ordena i počasti. Ona mu je utjeha kada puca suborcima na sahrani. Motiv da nastavi dalje. Jer ima ono što treba da bi nastavio. Obitelj na okupu i Hrvatsku koja gori vječnim plamenom mira.

Ivan Mandarić, učenik trećeg razreda Nadbiskupijske klasične gimnazije “Don Frane Bulić” s pravom javnosti, Split