Taktički neborbeni dronovi

Besposadne letjelice poletne mase od nekoliko desetaka kilograma pokazale su da posjeduju učinkovit spoj nosivosti, dometa, letne izdržljivosti i otpornosti na elektroničko ometanje kako bi mogle izvoditi najveći broj traženih zadaća. Svojom prisutnošću na današnjim bojišnicama otvorile su mnoga pitanja o budućnosti ratovanja. Među ključnim su način, učinkovitost, ali i ekonomičnost borbe protiv njihova prisustva na bojnom polju

Mornari promatraju hvatanje ScanEaglea s broda USCGC Stone Američke obalne straže u veljači ove godine Foto: USMC / Cpl. Ethan Craw

Prošlo je više od četrdeset godina otkad su besposadne letjelice počele biti relevantan faktor na bojnom polju i postale osjetno zastupljene u provedbi vojnih operacija. Tijekom zadnja dva desetljeća njihova uporaba, raznovrsnost i namjena u sukobima postali su toliko opsežni da se teško mogu obuhvatiti kraćim osvrtom. U javnosti i medijima takvi se sustavi svode pod zajedničke nazive besposadne, bespilotne letjelice ili dronovi. Pri njihovu nabrajanju i analizi, otežavajuća je okolnost nepostojanje jedinstvene klasifikacije besposadnih letjelica vojne namjene. Naime, one teško mogu biti svedene u zajedničku kategoriju po jednom ili nekoliko kriterija. Primjerice, njihova veličina ili snaga pogonske grupe mogu lako obuhvatiti letjelice koje po drugim značajkama i namjeni imaju malo toga zajedničkog. Danas se ipak može govoriti o tri velike kategorije. Prva obuhvaća male i lake, uglavnom helikopterske letjelice. Druga se sastoji od taktičkih letjelica s krilima, a u trećoj su veće borbene i višenamjenske letjelice koje raspolažu s vlastitim naoružanjem i brojnim senzorima. Potonja kategorija od 2000-tih zaokuplja najviše medijske pozornosti. Ti sustavi kategorije UCAV (Unmanned Combat Aerial Vehicle) i najčešće MALE (Medium Altitude Long Endurance) vrste započeta je uvođenjem naoružanih inačica američke letjelice Predator. Na temelju tih uspjeha uslijedio je sposobniji Reaper, dok su razvojem vlastitih sustava trend uskoro počele slijediti i druge zemlje. U ratnim sukobima u Africi, Bliskom istoku i Kavkazu osim Reapera iskazale su se kineske letjelice serija Wing Loong I/II i CH-3/4 Rainbow, iranski Shahed 129 i turska Anka te pogotovo sad već slavni Bayraktar TB2. Njihova uspješnost bila je rezultat ne samo njihovih taktičko-tehničkih karakteristika nego i činjenice da su u većini slučajeva djelovali u povoljnim okolnostima i u uvjetima zračne premoći vlastitih snaga. Koristile su i dostatnu elektroničku potporu te izostanak kvalitetnije neprijateljske protuzračne obrane (PZO). Kroz te sukobe i vrijeme, pri susretima s organiziranom obranom sa sposobnijim sustavima protuzračne obrane, počela se sve više iskazivati ranjivost takvih sustava. Rat u Ukrajini do kraja je pokazao njihovu ipak ne toliko veliku učinkovitost, barem u ulozi izravnog kinetičkog borbenog djelovanja. Inicijalni uspjesi letjelica Bayraktar TB2, koje su koristile ukrajinske oružane snage, nekoliko mjeseci kasnije smanjeni su uspostavom integriranog PZO-a cijelom širinom crte bojišta. S druge strane, Rusi su u identičnim ulogama, ali u manjoj mjeri rabili slične letjelice Forpost-R i Inohodec. Njihov utjecaj na borbena djelovanja bio je kratak i ubrzo potpuno uklonjen, i to iz istih razloga. Za to se pobrinuo ukrajinski PZO koji je isto tako počeo učinkovito koristiti brojne sustave koje je s vremenom dobio.         

razilska ratna mornarica, čiji sustav vidimo na fotografiji, među brojnim je svjetskim korisnicima letjelice ScanEagle (Foto: Marinha do Brasil)

Brzina protoka informacija

Najveći utjecaj na borbene aktivnosti gotovo od samog početka ruske agresije na Ukrajinu preuzele su znatno manje besposadne letjelice. Po NATO-ovim klasifikacijskim standardima, takvi sustavi spadaju u Klasu I malih i mini letjelica. Unutar sustava klasifikacije američkog ministarstva obrane, takvi sustavi spadaju u
Grupu 2: letjelice koje posjeduju maksimalnu poletnu masu od 10 do 25 kg. Njihova misija na bojnom polju uključuje prikupljanje podataka, izviđanje, nadzor i pronalazak ciljeva. Za razliku od borbenih dronova, njihova uloga ne uključuje primjenu vlastitih ubojnih sredstava već potporu i pomoć drugim sustavima za neutralizaciju identičnih ciljeva. Jedna od primarnih uloga u kojoj su našli primjenu jest navođenje topničke vatre i nadzor njezine učinkovitosti, te navođenje i obilježavanje ciljeva za navođena oružja velike preciznosti. Osim toga, misije mogu uključivati i elektroničko pasivno ili aktivno djelovanje. Njegov je cilj lociranje i identifikacija elektroničkih sredstava, ali i nadzor elektroničkih sustava komunikacije ili njihovo aktivno ometanje. Nerijetko mogu djelovati i u “suradnji“, kad nekoliko letjelica unutar misije izvodi dio zadaća. U Ukrajini su takvi dronovi donijeli velike promjene u načinu ratovanja, primjeni vlastitih snaga te izvođenju ofenzivnih i defenzivnih operacija. U prvim fazama agresije do izražaja je došla njihova sposobnost otkrivanja, preciznog lociranja i navođenja topničke vatre. Takve su sposobnosti još više došle do izražaja uvođenjem sustava mapiranja, upravljanja i razmjene podataka. Na ukrajinskoj strani poznat je sustav Kropyva (Kopriva), a na ruskoj taktički sustav upravljanja UTCS. Međusobno umrežavanje i dijeljenje informacija u gotovo stvarnom vremenu i do najmanjih korisnika dalo je novu kvalitetu vatrenoj potpori. Brzina protoka informacija o ciljevima, korekcija vatre i procjena njezine učinkovitosti omogućili su bolje iskorištavanje i starijih, “hladnoratovskih“ topničkih sustava kao što su 2S3 Akacija, 2S1 Gvozdika, 2S5 Giacint-S ili 2S7 Pion. U novije vrijeme njihov je potencijal dodatno povećan uvođenjem brojnih vrsta pametnog streljiva. Stalnim nadzorom linije kontakta i njegove dubine, letjelice Klase I omogućavaju pravodobno korištenje projektila GMLRS, Excalibur ili Krasnopolj 2 i Lancet. Sve je to dovelo do promjene načina ratovanja u zoni razdvajanja i znatnog većeg raspršivanja angažiranih snaga. Djelovanje navedenih dronova na bojištu olakšano je zbog visina na kojima lete: na granicama ili izvan dometa djelovanja lakih prijenosnih PZO sustava. Isto tako, prostor u kojem najčešće operiraju nalazi se u blizini neprijateljskih snaga, što čini uporabu naprednijih i sposobnijih PZO sustava (uz neekonomičnost uporabe) jako rizičnim.    

Dio letjelica TB2 Bayraktar koje je kupila Poljska. Uspjesi tog tipa letjelice u početku rata u Ukrajini nekoliko su mjeseci kasnije smanjeni uspostavom integriranog PZO-a. Cijena sustava koji uključuje Bayraktare razlikuje se od transakcije do transakcije, ali uglavnom je riječ o nekoliko milijuna dolara (Foto: Leszek Chemperek/ Ministerstwo Obrony Narodowej / CO MON)

Glavni predstavnici

U navedenim kategorijama razvijeno je na desetke tipova letjelica, ali su u zadnjih 15 godina po brojnosti, primjeni i korištenju u sukobima širom svijeta vodeća mjesta zauzela tri sustava. To su američki ScanEagle, izraelska serija Orbiter i ruski Orlan. Proizvedeni u tisućama primjeraka, korišteni su u svim značajnim sukobima u zadnjih petnaestak godina. Ipak, vjerojatno najznačajniji sustav taktičkih izvidničkih besposadnih letjelica je ScanEagle. Taj status zaslužuje velikom popularnošću i operativnom uporabom kod tridesetak korisnika u gotovo istom broju zemalja. U više od dvadeset godina, od kada je ostvaren prvi let letjelice ScanEagle, proizvedene su u više od 3000 primjeraka. Sustav vuče korijene iz civilnog projekta, letjelice SeaScan tvrtke Insitu namijenjene komercijalnom ribolovu. Njezina originalna uloga bilo je prikupljanje podataka o vremenskim uvjetima i pomoć ribarima u lociranju i praćenju jata tuna. Kako bi se razvila vojna inačica, Insitu je sklopio partnerstvo s gigantom, tvrtkom Boeing. Prvi let obavljen je još 2002. godine, a u operativnoj je upotrebi od 2004. godine. Prvi službeni korisnik bio je Marinski korpus, koji ih je tada koristio kao potporu pri operacijama u Iraku. Od tada, iskazao se kao pouzdan sustav koji je, kako se tvrdi, dostigao 99 % operativne raspoloživosti za misije.

Zemaljsko lansiranje letjelice obavlja se preko pneumatski pokretanog katapulta, pri čemu letjelica postiže ubrzanje od 26 m/s pri opterećenju od 12 g. Slijetanje ili povratak letjelice vrši se preko još jednog Insituova sustava SkyHook. Radi se o jarbolu koji zajedno s kabelom na 10-15 metara visine zahvaća kuku koja se nalazi na krilu letjelice. Moguće je i slijetanje na donji dio zmaja letjelice, za što je potrebna otvorena površina duljine 180 i širine 30 metara. Osim katapulta i sustava za povrat, dio je sustava i zemaljska upravljačka postaja. Svaka može istodobno kontrolirati četiri letjelice ScanEagle. Isprva, letjelica je bila pokretana dvoelisnim motorom tvrtke 3W maksimalne snage oko 2,5 KS koji je za gorivo koristio benzin za motorna vozila. Od 2006. godine započeli su testovi s motorima prilagođenim težim gorivima kao što je kerozin. Bio je to jedan od zahtjeva Američke ratne mornarice kako bi se olakšali pritisci na lanac opskrbe. Prilikom testova s novom vrstom goriva postignuta je i veća letna izdržljivost, s 22 na više od 28 sati leta. Plafon leta povećan je za više od 1000 metara. Letjelice s novim motorima postale su operativne tijekom 2008. godine. Na prednjem kraju zmaja letjelice, koja je cilindričnog oblika, prostor je za smještaj misijskih senzora.

ogled na “nos“ jednog od ScanEaglea koji su Amerikanci koristili u Afganistanu Foto: II Marine Expeditionary Force / Cpl. Samantha H. Arrington

Obrambeni paket

Zahvaljujući univerzalnom priključku, kod novijeg ScanEaglea postoje opcije za modularnu ugradnju sustava više dnevnih ili infracrvenih (IC) senzora. Uključeni su i dualni senzorski sustavi s dvije elektrooptičke ili dnevnom kamerom i srednjopojasnim IC senzorom. Sustav EOIR5 uz dnevnu i IC kameru posjeduje i laserski obilježavač ciljeva koji je kompatibilan s brojnim tipovima navođenog zemaljskog ili zrakoplovnog streljiva. Kroz testiranja ostvarena je integracija i drugih tipova senzora kao što je mali SAR radar NanoSAR ili sustav detekcije kemijskih agensa. Komunikacija letjelice sa zemaljskom postajom, prema navodima proizvođača, ostvaruje se na udaljenostima do 100 km. Ona uključuje kriptirane podatke za prijenos podataka za upravljanje i kontrolu letjelice te podatke za prijenos digitalnih videosnimaka. Oružane snage Ukrajine jedan su od novijih korisnika. Petnaest letjelica sustava ScanEagle bile su dio obrambenog paketa koji su Amerikanci obznanili u kolovozu 2022. godine. Službeno je rečeno da će njihovom isporukom Ukrajinci imati bolje sposobnosti izviđanja crte bojišta i poboljšane ciljničke mogućnosti topničkih sustava koji su već u ukrajinskom bojnom rasporedu. S obzirom na mornaričko podrijetlo, sustav je prilagođen korištenju i na plovnim platformama. Za njihovo lansiranje prilagođeni su i borbeni čamci za specijalne operacije Mark V dugački 25 metara koji imaju istisninu od tek šezdesetak tona. Američke lake mornaričke snage koristile su ih i u području Perzijskog zaljeva. Krajem 2012. godine iranske snage objavile su da su došle u posjed jedne letjelice ScanEagle. Vjeruje se da su na temelju analize tog primjerka razvijeni slični domaći sustavi Kavosh i Yassir predstavljeni ni godinu dana nakon tog incidenta. To posebno vrijedi za Kavosh koji je vanjskim izgledom i dimenzijama identičan američkoj letjelici. Sudeći po javnim predstavljanjima nekoliko desetaka primjeraka, pokrenuta je i značajna serijska proizvodnja tih letjelica. Zabilježena su njihova djelovanja i obaranja u vojnim operacijama u Siriji.

Krajem 2012. godine iranske snage objavile su da su došle u posjed jedne letjelice ScanEagle. Vjeruje se da su na temelju analize tog primjerka razvijeni slični domaći sustavi Kavosh i Yassir (na fotografiji) Foto: Tasnim News Agency via Wikimedia Commons

Uloga u Nagorno-Karabahu

Orbiter 2 jedan je od prvih izvozno uspješnih sustava za izviđanje i nadzor koji su se počeli koristiti u sukobima niskog intenziteta. Po riječima dužnosnika izraelske tvrtke Aeronautics, do početka 2021. godine proizvedeno ih je više od 1000. Na osnovi zmaja Orbitera 2 razvijeno je lutajuće streljivo (loitering munition) Orbiter 1K. Iako zadržava manje sposobnosti izviđanja i prikupljanja podataka, njezina je glavna misija kinetičko djelovanje na ciljeve, najviše živu silu i neoklopljena vozila. S tom svrhom opremljena je bojnom glavom mase tri kilograma. Među istaknutim načinima uporabe specijalne su i izvidničke misije u pomorskim i pograničnim područjima. Uslijedila je nova inačica Orbiter 3 kod koje je raspon krila produljen za 1,4 metra, a maksimalna poletna masa gotovo utrostručena. Utrostručena je i nosivost korisnog tereta ili misijskih senzora (na 5,5 kilograma), a na nosnom dijelu letjelice dodani su kanardi. Za obavljanje misija ponuđeno je nekoliko opcija elektrooptičkih senzora serije STAMP tvrtke Controp. Sposobniji senzori uključuju dnevnu kameru visoke razlučivosti (HD), noćni hlađeni IC termovizijski senzor, laserski obilježavač, pokazivač i laserski daljinomjer. Jednostavniji paketi uključuju senzor sa stabiliziranom dnevnom kamerom visoke razlučivosti ili kameru s nehlađenim IC senzorom. Jedna od opcija je i senzor HDLite koji služi za fotogrametrijsko 3D mapiranje terena. Osim za slikovno prikupljanje podataka, letjelica pomoću ugradnje SIGINT senzora može poslužiti za misije komunikacijskog izviđanja. Sposobnosti uključuju obradu tisuća mobilnih telefonskih uređaja te identificiranje i geolociranje ciljeva s točnošću unutar 50 metara udaljenosti. Letjelice serije Orbiter ušle su u uporabu kod dvadesetak korisnika širom svijeta. Finske oružane snage jedan su od značajnijih korisnika koje koriste letjelice Orbiter 2b od 2014. godine. Raspoređene su unutar posebnog odsjeka za besposadne letjelice od kojih svaki raspolaže s dva sustava. Svaki sustav ima od tri do šest letjelica, lansirni katapult, antenske postaje, kontrolno sučelje te prikaznik i uređaj za obradu slikovnih informacija. Ukupan broj od 55 sustava s više od 250 letjelica omogućio je široku uporabu kod većeg broja postrojbi u skladu s nacionalnom obrambenom doktrinom raspršenog raspoređivanja. Na taj način na raspolaganju su postrojbama razine bojne ili borbene grupe i izvršavaju zadaće izviđanja, stvaranja svijesti o situaciji ili navođenja topničke vatre. Koriste se i u pograničnoj gardi u pomorskom okruženju, na brodovima obalne straže u misijama kontrole i nadzora morskih površina. U travnju 2023. godine tvrtka Aeronautics potpisala je s finskom vladom ugovor za nadogradnju i održavanje flote letjelica Orbiter 2b. U paket nadogradnje uključeni su EO senzori, avionika i sustavi obrade podataka koji će zajedno povećati performanse cijelog sustava. Dio dogovora uključuje i transfer znanja pri održavanju i potpori čime će se povećati samodostatnost Finske pri operiranju tih letjelica u sljedećem desetljeću. Veći korisnik Orbitera je i Azerbajdžan. Kod njih su imali značajnu ulogu u ratnim sukobima sa susjednom Armenijom oko Nagorno-Karabaha. Pregovori o njihovoj nabavi počeli su još 2008. godine, a nedugo nakon toga postignut je sporazum o njihovoj lokalnoj proizvodnji. Posao je dobila tvrtka Azad Systems koja je uskoro počela proizvoditi letjelice Orbiter 2M i lutajuće streljivo Orbiter 1K koje je dobilo domaće ime Zerbe-1K. Naziv te dvije vrlo slične letjelice promijenjen je u İti Qovan. Štoviše, 2014. godine donesena je odluka o proizvodnji sposobnije inačice Orbiter 3 u Azerbajdžanu. Kad je krajem rujna 2020. godine izbio zadnji veći sukob s Armenijom, procjenjuje se da su azerske oružane snage imale na raspolaganju više od pedeset letjelica Orbiter.

Hrvatska vojska u srpnju je 2019. predstavila novonabavljeni besposadni zrakoplovni sustav Orbiter 3. Na fotografiji su operateri sustava s pripadajućom opremom Foto: MORH / Flickr

Analiza instituta RUSI

Orlan 10 je najpoznatiji ruski predstavnik taktičkih neborbenih besposadnih letjelica. Letjelice tog sustava u operativnoj su uporabi već više od deset godina. Razvoj sustava temeljen je na iskustvima iz sukoba u Južnoj Osetiji 2008. godine, a djelo je tvrtke STC iz Sankt Peterburga. Izrađen 2010. u uporabu je ušao sljedeće godine, a njegova uporaba zabilježena je u sukobima u Ukrajini 2014., u Siriji te u ratu između Armenije i Azerbajdžana 2020. godine. U otvorenoj agresiji na Ukrajinu od veljače 2022. godine ruske postrojbe široko ga koriste. U specijalnoj publikaciji koju je izdao ugledni londonski institut RUSI (Royal United Services) nedavno je istaknuta njihova uloga, utjecaj i značajke. Primarna je uloga sustava prikupljanje informacija, nadzor, izviđanje, lociranje neprijateljskih formacija i prenošenje koordinata radi brzog topničkog djelovanja. Publikaciji navodi da je prilikom njihove uporabe vrijeme odaziva topničke vatre standardno vrijeme od dvadeset minuta smanjeno za više od pet puta. Osnovna cjelina koja koristi Orlan ima više vozila od kojih je najbitniji kamion KamAZ-5350 (6 x 6) sa zemaljskom zapovjednom postajom. U ostalim su vozilima  potrebni sustavi i oprema za tri do pet letjelica Orlan 10. Oni uključuju kontrolne panele, baterije, radionicu s pričuvnim dijelovima i agregat snage 5kW za potporu pri samostalnom djelovanju. Lansiranje ili polijetanje letjelice obavlja se pomoću elastičnog katapulta, dok se pri povratku koristi ugrađeni padobran za prizemljenje. Orlan 10 koristi se i u pomorskim uvjetima na brodovima ratne mornarice gdje za povratak služi instalacija s mrežom za hvatanje letjelice. Sastavljena od osam glavnih dijelova, ima raspon od 3,1 metra i duljinu od 180 cm. Maksimalna poletna masa je oko 18 kilograma od kojih pet otpada na korisni teret potreban za obavljanje misija. Pogonska skupina sastoji se od zračno hlađenog četverotaktnog motora japanske proizvodnje koji pokreće dvokraku elisu. Maksimalna snaga motora iznosi 2,9 KS i ima prosječnu potrošnju od pola litre goriva pri jednom satu leta. Jednostavni spremnik goriva od PET plastike kapaciteta je oko pet litara a nalazi se na središnjem gornjem dijelu zmaja. Količina goriva dovoljna je za 16 sati leta pri prosječnim temperaturama zraka, dok pri znatno hladnijem okolišu od -35 do +5 stupnjeva autonomija iznosi oko deset sati. Taktički radijus djelovanja Orlana 10 iznosi oko 120-150 kilometara pri kojem je moguće izravno upravljanje njime preko radioveze.

Načini (modovi) leta letjelice Orlan 10 mogu biti samostalni, automatski i poluautomatski. Pri samostalnom načinu koordinate leta unesene su prije obavljanja misije. U automatskom sustavu podatke unesene u memoriju letjelice tijekom misije može mijenjati zemaljski zapovjedni sustav. U sličnom poluatomatskom sustavu, mijenjaju se tek neki parametri leta kao što je smjer ili visina leta.

Za obavljanje široke lepeza misija Orlan može biti opremljen različitim vrstama elektroničkih sustava. Najčešće se radi o obavljanju optoelektroničkog nadzora i izviđanju korištenjem sustava za prikupljanje fotografija i videopodataka. Za tu svrhu koristi se EO sustav na njihalu GOES-V koji raspolaže dnevnim i IC videokamerama. Opremljen je integriranim sustavom navigacije koji pomoću vlastitog položaja i orijentacije kamere može izračunavati točne koordinate promatranih ciljeva. Za potrebe elektroničkog ratovanja, primjerice misija otkrivanja, lociranja i ometanja protivničkih zemaljskih elektroničkih sredstava, letjelica može biti opremljena sustavom Leer-3. On omogućava stvaranje zatvorenih područja za sredstva mobilne radiokomunikacije i lociranje mjesta s kojih ta sredstva djeluju. Moguća je i koordinacija djelovanja više letjelica Orlan 10 od kojih je svaka opremljena drugim misijskim sustavima. Tako su npr. moguće misije suzbijanja PZO-a pri kojem jedna letjelica sa sustavom elektroničkog ometanja služi za namamljivanje PZO sustava. Druga letjelica na manjoj visini sa svojim elektroničkim sustavom otkriva lokaciju PZO-a. Na temelju tih podataka treća letjelica sa svojim EO sustavom pribavlja precizne koordinate cilja koji mogu poslužiti za njihovo gađanje topničkim ili drugim oružjima.

Bez velikih europskih projekata

Iako po komercijalnom uspjehu, raširenosti uporabe i brojnosti nisu usporedivi s već spomenutim sustavima, vrijedno je spomenuti i neke druge taktičke neborbene besposadne letjelice. U svojim planovima razvoja oružanih snaga, europske članice NATO-a i njihove najbliže saveznice prepoznali su važnost uporabe taktičkih besposadnih sustava. No, iskazani zahtjevi i potrebe nisu doveli do većih međunarodnih projekata. Većina zemalja odlučila se za razvoj vlastitih sustava i  domaću obrambenu industriju. Njemačka je za svoje oružane snage nabavila sustav letjelica Luna, proizvod nekadašnje tvrtke EMT Penzberg koja je danas dio Rheinmetalla. Radi se o letjelici maksimalne poletne mase oko 40 kilograma s rasponom krila od 4,17 metara. U uporabu je uvedena još 2000. godine a od tada je korištena u operacijama u Afganistanu te mirovnoj misiji u Maliju. U manjem broju rabe je i oružane snage Pakistana i Saudijske Arabije. U barem jednom slučaju zabilježena su njezina obaranja tijekom rata u Jemenu. Posebna je značajka letjelice sposobnost jedrenja bez akustičnog potpisa i s ugašenim motorom. Nakon takvog leta motor se može ponovno pokrenuti za povratak ili nastavak misije. Standardna oprema uključuje dnevno/noćne kamere unutar stabilizirane turele, ali i kamere u boji za potrebe pilota te kameru za pregled mogućeg formiranja leda na krilima. Letjelica može letjeti autonomno po ranije programiranim rutama ili biti izravno upravljana preko zemaljske kontrolne postaje. Polijetanje se vrši preko katapulta, a povrat preko sustava mreža ili pomoću padobrana. Nasljednik sustava bit će letjelica Luna NG. Znatno je veća, dvostruko veće maksimalne poletne mase i gotovo dvostruko veće letne izdržljivosti od 12 sati. Luna NG imat će čak i mogućnost vlastitog borbenog djelovanja jer će nositi lutajuće streljivo Hero-R.

U Francuskoj je razvijen potpuno domaći sustav SpyRanger i u znatnim količinama naručen 2017. godine. Operativna uporaba u francuskim oružanim snagama počela je 2019. godine, a ukupno je do kraja 2023. godine planirana nabava 70 sustava s 210 letjelica. Riječ je zapravo o dvije vrste letjelice, manjoj SpyRanger 330 (letna izdržljivost tri sata, domet 30 km) i većoj SpyRanger 550 s letnom izdržljivosti od pet sati i dometom od 50 kilometara. Pokretane su električnim motorom, a upravljanje se vrši iz zajedničke zemaljske postaje. Njihove glavne misije uključuju kontinuirano nadziranje crte bojišta te otkrivanje i lokalizaciju mogućih ugroza na bojnom polju. Za uzlijetanje, obje letjelice koriste katapult dok se slijetanje provodi bez uporabe padobrana. To je omogućeno robusnijom konstrukcijom trupa letjelice i opcijom uvlačenja osjetljivih elektrooptičkih senzora.

Ruski vojnik uz letjelicu Orlan-10 (desno) i ostaci letjelice istog tipa koju su srušile ukrajinske oružane snage (lijevo) Foto: mi.ru via Wikimedia Commons

Budući trendovi

Budući smjerovi razvoja taktičkih besposadnih neborbenih letjelica kreću se u nekoliko glavnih pravaca. Prisutan je prirodni trend povećanja dimenzija i poletne mase. Kod serije Orbiter radi se o novim inačicama letjelica Orbiter 4 i 5, kod letjelica ScanEagle o novijoj inačici ScanEagle 3 s tandem-repnom konstrukcijom, a u slučaju Orlana o seriji letjelica ZALA. Povećanje je posljedica ugradnje novih ili sve sofisticiranijih senzora, čime se žele povećati sadašnje mogućnosti originalnih dizajna. Drugi smjer uključuje dodavanje VTOL (Vertical Take Off and Landing) sposobnosti, tj. okomitog uzlijetanja i slijetanja. Kod većine spomenutih sustava radi se na uvođenju kvadrokopterskog pogonskog sustava koji je implementiran na različite načine. Kod Orbitera 4 radi se o opcionalnoj strukturi koja se ugrađuje na klasičnu letjelicu, dok se kod letjelice ZALA radi o zasebnoj inačici same letjelice. Tvrtka Ukrspecsystems uvela je također VTOL opcije za svoje letjelice PD-1 i PD-2. Kompanija Insitu ima inovativno rješenje sa sustavom FLARES (Flying Launch and Recovery System). Radi se o posebnoj letećoj platformi s osam rotora koja služi za lansiranje i prihvaćanje letjelice ScanEagle. Okomito slijetanje i uzlijetanje letjelica donosi više prednosti pri njihovu operativnom korištenju. Dobiva se ponajprije smanjivanje logističkog otiska zbog eliminacije sustava lansiranja i prihvata letjelica. S druge strane, olakšava se njihovo djelovanje u više scenarija kao što je njihova upotreba na brodovima, terenu s gustim šumskim pokrovom ili unutar ograđenih vojnih baza. Dodatni je plus smanjenje vremena pripreme letjelica za novu misije i povećanje njihove raspoloživosti. Radi se i na uvođenju novih hibridnih pogonskih skupina. Tako da uz klipni motor, dio leta mogu provesti i na električni pogon. Prednost je takvog pogona znatno smanjivanje akustičnog i IC obrisa sustava, a time i smanjivanje šanse za njihovo otkrivanje.     

Rheinmetallova Luna NG imat će čak i mogućnost vlastitog borbenog djelovanja jer će nositi lutajuće streljivo Hero-R Ilustracija: Rheinmetall

U zadnjim vojnim sukobima veliku pažnju i interes privukli su i brojni mali dronovi poput različitih kvadrokoptera civilnog podrijetla i tzv. FPV (First-Person View) dronovi. No, ipak nisu imali utjecaj na bojišnici kao letjelice spomenutih kategorija. Njihova stopa gubitaka, domet djelovanja, operativna visina i puno manja otpornost na učinke elektroničkog ometanja čine ih manje učinkovitim sredstvom na modernom bojištu. Uostalom i takvi sitni sustavi u velikoj mjeri ovise o navođenju letjelica opisane taktičke kategorije. Dakle, taktičke neborbene besposadne letjelice poletne mase od nekoliko desetaka kilograma pokazale su da posjeduju učinkovit spoj nosivosti, dometa, letne istrajnosti i otpornosti na elektroničko ometanje kako bi mogle izvoditi najveći broj traženih zadaća. Svojom prisutnošću na današnjim bojišnicama otvorile su mnoga pitanja o budućnosti ratovanja. Među ključnim su način, učinkovitost, ali i ekonomičnost borbe protiv njihova prisustva na bojnom polju.


 Orbiter na grčkim platformama

Grčka i njezine oružane snage postat će jedan od korisnika sustava Orbiter u bliskoj budućnosti. Nekoliko desetaka letjelica Orbiter 3 trebalo bi biti nabavljeno u sklopu nabave sustava vođenih projektila Spike NLOS. U ugovorima vrednijim od 400 milijuna dolara bit će i lanseri koji će biti ugrađeni na nekoliko platformi. One uključuju laka kopnena vozila 4 x 4, helikoptere Apache i ophodne brodove klase Machitis. Letjelice Orbiter 3 bit će integrirane s lansirnim platformama preko mrežnog borbenog sustava Fire Weaver tvrtke Rafael. Njihova uloga trebala bi biti otkrivanje, prepoznavanje i klasifikacija ciljeva te dijeljenje tih informacija s drugim platformama, postrojbama i zapovjedništvima na bojištu. Na temelju dostupnih podataka sustav može automatski ili uz ljudsku odluku izabrati najbolju lansirnu platformu za određeni cilj. Gađanje cilja može ovisiti o njegovoj vrsti, lokaciji, liniji vidljivosti i učinkovitosti. Očekuje se da će u sustav u budućnosti biti uvezane i klasične topničke postrojbe


Serija ZALA

Daljnji razvoj ruskog Orlana 10 doveo je do besposadne letjelice Orlan 30 koja se proizvodi od 2015. godine. S ugrađenim laserskim daljinarom i obilježavačem ciljeva, ona je namijenjena prije svega za izviđanje, navođenje i korekciju topničke vatre te navođenje lutajućeg streljiva. U novije vrijeme, ulogu Orlana u agresorskim snagama počele su ispunjavati modernije taktičke besposadne letjelice serije ZALA. Njihovo djelovanje na bojištu primjetljivo je prilikom snimaka navođenja i djelovanja lutajućeg streljiva Lancet 3. Analize kažu da za to koriste elektrooptičke sustave koji su znatno napredniji od onih koje se mogu nalaziti na letjelicama Orlan.


 

Pripadnik ukrajinskih oružanih snaga sa sustavom Shark (Foto: Defence Intelligence of Ukraine)

Ukrajinski odgovor

Ukrajina je nakon početka ratnih sukoba 2014. godine razvila više tipova različitih besposadnih sustava. Vodeću ulogu na tom polju ima državna kompanija Ukrspecsystems. Njihova besposadna letjelica PD-1 javno je predstavljena 2016. godine kad su je i naručile ukrajinske oružane snage. S maksimalnom poletnom masom od oko četrdesetak kilograma sposobna je za nošenje više predviđenih elektrooptičkih senzora mase do šest kilograma. Pokretana je dvocilindričnim četverotaktnim motorom koji pokreće gurajuću dvokraku elisu. Prilagođena je za više vrsta uzlijetanja: samostalan način preko stajnog trapa, lansiranje preko katapulta ili s krova vozila u pokretu. Povratak letjelice obavlja se slijetanjem stajnim trapom na stazu ili preko padobranskog sustava. Sustav je izvezen u Nigeriju koja je nabavila dva zemaljska kontrolna sustava zajedno s tri letjelice. PD-1 poslužio je za razvoj sposobnijeg sustava PD-2, a prvi je put poletio 2020. godine. Njegove značajke uključuju snažniji motor, veću nosivost, raspoloživu električnu energiju za nošene sustave, te veći dolet i letnu izdržljivost. Noviji sustav iste kompanije taktička je besposadna letjelica Shark ili Shark-M. Letjelica je nastala uz potporu privatnih donacija i razvijena je na temelju ratnih iskustava s letjelicama PD-1 te je nešto manjih dimenzija. Pokretana je električnim motorom, lansira se pomoću katapulta, a ima i padobranski sustav slijetanja za povratak. S obzirom na misiju, letjelica može biti opremljena dnevnim elektrooptičkim senzorom ili noćnom nehlađenom IC kamerom. Po navodima proizvođača, može djelovati i pri snažnom elektroničkom ometanju te teškim vremenskim uvjetima. Cilj inženjera i vojske bila je njihova jednostavna uporaba pri kojoj je moguća obuka operatera unutar dva tjedna, ili od samo pet dana ako su to iskusni operateri besposadnih letjelica. Dosad su isporučene u desecima primjeraka te su aktivne u aktualnim vojnim operacijama u Ukrajini. Jedan od sustava koji je ušao u operativnu uporabu ukrajinskih oružanih snaga je i letjelica Penguin koja je originalno civilne namjene. Razvila ih je latvijska tvrtka UAV Factory, ali ih danas proizvodi nova tvrtka Edge Autonomy koja ima sjedište u SAD-u. Među drugim sustavima sličnih dimenzija izdvaja je velika letna izdržljivost koja se postiže zahvaljujući iznimno učinkovitom motoru. Djelomice ovisna o konfiguraciji tereta, ona iznosi više od 20 sati, a prilikom testiranja razvojnih inačica postignut je i let dulji od 54 sata. Kao korisni teret letjelica može nositi elektrooptičke senzore koje nudi ogranak iste kompanije, ili je moguća integracija drugih sustava po želji naručitelja.


TEKST  Marin Marušić