Suvremeni terorizam počinje u jeku kulminacije hladnoga rata i antikolonijalne revolucije, odnosno razvoja nacionalnih oslobodilačkih pokreta i ratova, stvaranjem organizacija, grupa i pokreta kojima je terorističko djelovanje osnovni sadržaj “političkog” djelovanja, odnosno jedina ili glavna metoda ostvarivanja ciljeva, interesa i programa, a dobiva cjelovite prepoznatljive oblike početkom 1960-ih

Početak suvremenog terorizma, koji će ubrzo zahvatiti cijeli svijet, mnogi teoretičari vide u studenskim nemirima i pokretima 60-ih godina prošlog stoljeća kad su do izražaja došli zahtjevi mladeži za rješavanjem društvenih pitanja i socijalnih problema, koje establišment nije mogao riješiti pa ih je pokušao spriječiti grubom silom. Od tada dolazi do zaokreta kod znatnog dijela studentskih pokreta prema nasilnim metodama, poluvojnoj hijerarhiji, konspirativnosti u radu, strogom odabiru članstva itd. Ti događaji pospješuju i ubrzavaju premještaj gerilskih pokreta iz ruralnih planinskih predjela u gradska urbana središta, gdje potom počinju s terorističkim napadima na predstavnike državne vlasti.

Važna etapa eskalacije suvremenog terorizma započinje početkom 1961. godine otmicom zrakoplova na Kubi. Tek u kasnim 1960-im godinama terorizam postaje stvarna snaga i zauzima čvrst položaj u međunarodnoj politici. Godina 1968. najbolji je pokazatelj tog modernog trenda. Tada su Palestinci uveli zračno gusarstvo u Europu, djelomice kao alternativnu strategiju konvencionalnoj borbi koja je dovela do katastrofe arapsku koaliciju što je 1967. zaratila protiv Izraela.

No, pravi porast terorizma i terorističkih akcija doživljavamo potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su se u Europi pojavile prve ultraljevičarske grupacije (Baader-Meinhof, Crvene brigade) iz čijih akcija je bilo vidljivo da je terorizam sredstvo njihove političke borbe, a cilj zastrašivanje i rušenje kapitalističkog poretka. To razdoblje terorističkih aktivnosti (posebice na području Europe) završilo je početkom osamdesetih, a otvaranjem tajnih dosjea pojedinih obavještajnih i protuobavještajnih službi pokazuje da su, u doba blokovske podjele svijeta, velik broj terorističkih organizacija kontrolirali blokovski sustavi sigurnosti sa zadaćom postizanja ograničenih i kontroliranih ciljeva na štetu suprotnog bloka.

Osim tih terorističkih organizacija, čije djelovanje je bilo utemeljeno na ultraljevičarskoj ideološkoj isključivosti i čije aktivnosti su stvar prošlosti, u današnje vrijeme aktivne su razne nacionalističke terorističke organizacije koje se bore za priznavanje nekih svojih nacionalnih i etničkih prava (poput ETA-e – Baskija, IRA-e – Sjeverna Irska, HAMAS-a – prava Palestinaca i mnoge druge), kao i one koje pokazuju vjersku isključivost (poput islamsko-fundamentalističkih organizacija kao što su Al-Qaida, HEZBOLLAH itd.).

U dinamičkom smislu suvremeni terorizam se može podijeliti na: etapu ekspanzije (1960. – 1981.), etapu povlačenja u ilegalu (1982. – 1984.). To razdoblje počinje oslobađanjem američkog generala Dosiera iz “narodnog zatvora” Crvenih brigada 17. 12. 1981., kad počinje i intenzivna međunarodna aktivnost na suzbijanju terorizma. Etapu oživljavanja, međusobnog povezivanja, sponzoriranja i internacionalizacije djelovanja (1985. – 1990.) i sadašnju etapu, a to je etapa globalizacije terorizma.
Upravo ova posljednja, sadašnja etapa razvoja terorizma predstavlja globalnu prijetnju.

Terorizam etape povlačenja u ilegalu (1982. – 1984.)

Glavne karakteristike terorizma iz etape povlačenja u ilegalu su relativna jednostavnost i nesofisticiranost. Sumnjivci su bile države-sponzori terorizma, surogati pojedinih država i samostalne skupine. Bitan rezultat državnog sponzorstva bilo je podizanje sposobnosti i operativnog učinka malih skupina za primjenu smrtonosnog nasilja, katkad na velike udaljenosti, uz istodobno nadvladavanje tradicionalnog načina obrane od terorizma. Državni sponzori su se koristili obavještajnim službama, veleposlanstvima i državnim zračnim kompanijama, omogućavali uvježbavanje i osiguravali opremu, što je rezultiralo ciljanom smrtonosnošću napada. Na taj su način male države, uz ograničena sredstva, mogle izazvati teške posljedice u velikim državama. Ta neravnoteža ili nedostatak simetrije između napadača i njegove žrtve se odonda uvelike povećala, pa je danas koriste počinitelji ispod razine države.

Sredstva za terorističke akcije su bila relativno jednostavna: dominirali su vatreno oružje i eksploziv koji su se taktički rabili u napadima bombama, vatrenim oružjem, otmicama aviona i uzimanju talaca; financijska infrastruktura na koju se oslanjala takva aktivnost je također bila relativno nesofisticirana: uobičajen izvor sredstava bile su pljačke banaka. Motivi terorizma su bili relativno jasni i uglavnom vezani za nacionalne i separatističke aspiracije i revolucionarne i ideološke ambicije, dok su se prilike za terorizam otvarale u etnonacionalističkim sukobima, a sve se događalo u uvjetima hladnoga rata.

Terorizam od 1990. do 11. rujna 2001.
Glavne karakteristike terorizma iz te etape bile su povećanje kompleksnosti, raznolikosti i nepredvidljivosti. U smislu “osobnog profila”, nastao je pomak od tradicionalnog terorista iz šezdesetih, kojega možda može predstavljati Carlos “Šakal”, prema suvremenoj figuri Osame bin Ladena.

Popis sumnjivih znatno je dulji nego u 1980. godini. Lista država-sponzora terorizma koju sastavlja Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a uključuje Kubu, Iran, Irak, Libiju, Sjevernu Koreju, Sudan i Siriju, države koje se stalno spominju od 1993. godine. Međutim, države – sponzori su nastojale smanjiti rizik od izravnog kažnjavanja vođenjem politike distanciranja i negiranja. Na listi sumnjivaca se nalaze i pojedinci i skupine koji su iz mladosti prešli u srednju dob, a idealistički revolt zamijenili pohlepom za materijalnim dobrima. Te “degenerirane gerilce” najbolje predstavljaju latinskoameričke skupine koje danas pružaju zaštitu (oružjem i ljudstvom) proizvođačima droge. No, najvažniji fenomen među svim “sumnjivima” je to što su i teroristi-amateri i prekaljeni kriminalci došli u mogućnost rabiti vrste oružja koje je bilo rijetko još prije samo nekoliko godina. Terorizam je doista postao dostupan svakome tko se želi njime služiti. Masakr izazvan jednom bombom u Oklahoma Cityju u travnju 1995. to na žalost dokazuje.

Sredstva za terorističke akcije su bila relativno dostupna. Lakše je bilo riješiti logističke probleme nabave komponenata za izradu smrtonosnih sredstava. Tradicionalna sredstva – vatreno oružje i eksploziv – i dalje su najčešća, ali je tržište bogatije u pogledu njihove raznovrsnosti i ubojitosti. U slučaju Zapadne Europe ta opasnost je naročito naglašena zbog blizine i broja izvorišta opasnog konvencionalnog oružja, npr. iz jugoistočne Europe, ciljanim lokacijama. Na samom vrhu potencijalnog učinka je prijetnja kemijskim, biološkim, radiološkim ili nuklearnim materijalima (KBRN), bilo rabljenih zasebno, bilo kao komponentom u napadu konvencionalnim oružjem. Prijetnja koju predstavljaju takvi materijali zasad još nije velika, ali više nije ni samo akademsko pitanje – kao što je pokazao napad u podzemnoj željeznici u Tokiju u ožujku 1995.

Razvila se i financijska infrastruktura koja podupire suvremeni terorizam. Kao što sredstva terorista uključuju snažnije konvencionalno oružje, nove tehnologije i oružje za masovno uništenje, tako je došlo i do razvoja materijalnih sredstava terorizma diversifikacijom izvora financiranja. Jedan od važnijih elemenata toga je češće pribjegavanje iznuđivanju kao mogućnosti prikupljanja novca. Stalno nazočan parametar svih oblika terorizma je namjera zastrašivanja. U forenzičkom smislu to znači izazivanje straha od nasilja. Budući da je strah od ozljede ili štete i osnovni element iznuđivanja, bilo je samo pitanje vremena kad će se “strah stvoren terorizmom” početi primjenjivati na komercijalnoj osnovi. U suvremenom svijetu terorističke skupine stalno i sve više pribjegavaju iznuđivanju, uzimanju talaca, velikim prijevarama, reketu i korupciji. Doista, kao što je primijetio James Adamsl, terorističke skupine koje nisu bile uspješne u posljednjih 20 godina su one koje nisu uspjele prijeći “ekonomsku razdjelnicu” između pukog preživljavanja i pametnog gospodarskog planiranja. Nasuprot tomu, skupine koje su opstale provele su diversifikaciju u svojim izvorima financiranja i naučile kako se pere novac. Čak i među skupinama koje nastaju u devedesetim godinama postoji veći stupanj sofisticiranosti u prikupljanju sredstava, na primjer velikim prijevarama kreditnim karticama. Motivi terorista su postali kompleksniji. Osim političkih i separatističkih ciljeva, terorizam se proširio i na religiju, ekstremizam i mržnju. Prilike za terorističke akcije su se također izmijenile: etnonacionalizam i dalje često služi kao pozornica za terorizam, ali u porastu su i unutarnji sukobi, što daje nove prilike za terorizam.

Terorizam nakon 11. rujna 2001.
Nakon 11. rujna 2001. potpuno je jasno da je terorizam evoluirao u svojim temeljnim obilježjima i postao politička i sigurnosna pojava globalnih razmjera. Demonstriranim razornim potencijalom i posljedicama koje može izazvati u društvenim i međunarodnim odnosima (Terorizam je strateško oružje, jer nerad, anarhija i paraliza koje može izazvati) pogađaju cijelu zemlju ili više zemalja. Događaji nakon 11. rujna pokazali su da suvremeni terorizam može prouzročiti preispitivanje i strategijske promjene u sigurnosnim i antiterorističkim politikama i sigurnosnim mehanizmima većine država. Oni su uzrokovali i promjene u dinamici međunarodnih političko-vojnih i političko-ekonomskih organizacija, mnogo oštrije sankcioniranje država koje podupiru/favoriziraju terorizam, izoliranje država koje ne pridonose naporima preveniranja i suprotstavljanja, kao i strategijske promjene u odnosima s partnerima) on se potvrdio kao mogući novi oblik ratovanja koji pripada širokoj kategoriji tzv. “asimetričnog ratovanja”. Definitivno je prestao biti samo vrsta kriminalnog akta, kako se inače tretira u zakonodavstvu i antiterorističkim politikama pojedinih država. Suvremeni terorizam uzlaznim trendom okupira sve širi prostor u spektru konflikata i zapravo je najprimjerenija ocjena da sadrži elemente jednoga i drugoga, kao politička i sigurnosna pojava sui generis, zavređuje poseban politički i sigurnosni tretman.

Sva temeljna tradicionalna obilježja terorizma i dalje su na sceni:
– najčešće je neselektivno, pa čak i namjerno usmjeren protiv nevinih i nezaštićenih civila,
– lepeza terorističkih motivacijskih sklopova, organizacija, strategijskih ciljeva, doktrina, taktika i sredstava vrlo je široka,
– osnovni modus operandi istovjetan je obilježjima gerilske taktike i podrazumijeva iznenađenje, podmuklost, koncentrirani udar, uzmicanje itd.

Uz “klasični”, uglavnom “lokalni” terorizam, pojavio se i “novi terorizam” (Pojam “novi terorizam” odnosi se na karakteristike difuznih mreža i nejasnog sponzorstva) koji je potpuno drukčiji u nekim fenomenološkim aspektima. Po rasprostranjenosti organizacije i djelovanja je globalan, a po načinu organiziranja decentraliziran. Ima ambicioznije ciljeve, koristi se novim strategijama, doktrinama i taktikama. Najznačajniji trend, i onaj koji najviše zabrinjava, u svjetskom terorizmu njegova je veća smrtonosnost i tendencija prema indiskriminativnim napadima na javnim mjestima. No čak i kad dođe do izbora oružja, nipošto nije nemoguće da teroristička skupina odluči uporabiti oružje masovnog uništenja. Ciljevi sežu do namjere destabiliziranja cjelokupnog socijalnog sustava napadnute države i međunarodnih odnosa, a napadi mogu biti bilo koje vrste i obuhvatiti uporabu bilo kojeg zamislivog oružja.

Protagonisti te vrste terorizma organiziraju se u manje hijerarhizirane, labave mrežne strukture, a povećan je i broj amatera u ulozi izvršitelja akcije, tako da su potencijalni akteri brojniji i difuzniji. Najnovijoj vrsti međunarodnog terorizma koju reprezentira Al-Qaida strategijski cilj je pokolebati javni moral i promijeniti vanjsku politiku Zapada, prije svega SAD-a. To rezultira strategijskim konceptom napada po cijelom svijetu na sve dostupne Amerikance, uključujući i napade na samom teritoriju SAD-a. Prema izjavama Bin Ladena (prije napada 11. rujna) mreža ove najpoznatije terorističke organizacije raspolagala je s 4000-5000 dobro obučenih boraca. Opasnost od nje još je očiglednija kad se usporedi s podatkom da je u “najboljim danima” Frakcije Crvene armije imale 20-30 boraca, Crvene Brigade 50-70, IRA i ETA 200-400, Organizacija Abu Nidala oko 500 (Usp., Ian O. Lesser i dr., Countering the New Terrorism, “RAND”, 1999, str. 10). Sponzori svih vrsta suvremenog terorizma teško su prepoznatljivi i uhvatljivi. Sve rjeđe su to države, a sve češće različite poslovne organizacije i pojedinci. Uz to, terorističke organizacije razvijaju modele samofinanciranja kriminalnim aktivnostima i djelovanjem vlastitih legalnih “paravan-organizacija”. Stoga su mnoge ranije analize i prosudbe u vezi s tom vrstom terorizma zastarjele, a prikupljanje obavještajnih informacija i antiterorističko djelovanje mnogo kompliciranije.

Internacionalizam je postao dominatno obilježje suvremenog međunarodnog terorizma. Potreba za političkom potporom, novcem i objektima za uvježbavanje odvode teroriste u inozemstvo. I mete djelovanja se biraju na najširem prostoru, uključujući i teritorij protivničke snage. Pojedine države teroristima su zanimljive jer iz njih mogu dobro promatrati mete i provoditi konkretne operativne pripreme. U nekima se, pak, nalaze naklonjene im etničke skupine, što povećava mogućnost prihvata, prikrivanja i financiranja. Tako mnoge države predstavljaju most između država podrijetla terorista i/ili njihove logističke potpore i država u kojima se nalaze terorističke mete.

Arsenal terorističkih taktika, oružja i načina djelovanja vrlo je bogat. Operacije i akcije pažljivo se i vrlo stručno planiraju, s osloncem na umijeće i iskustve gerilskog djelovanja. Komentirajući napade na SAD 11. rujna 2001. godine, Bruce Hoffman napominje da se radilo o velikoj ambicioznosti, profesionalnosti i vještini kojom je tako velika operacija držana tako tajnovitom, te o visokoj ekspertizi operativnog planiranja, koordinacije i sinkronizacije. Iako je bilo indikacija za mogućnost suicidnog zaletavanja zrakoplovom, jednostavno se promašilo u procjenama orijentiranjem na autobombu, biološko i kemijsko oružje te na cyber-napade. (Usp., “Terrorism and Counterterrorism After September 11th”, “US Foreign Policy Agenda”, Studeni 2001, str. 2.). Mogu obuhvaćati pojedince ili male skupine s jednostavnim automatskim oružjem, automobilske bombe nadzirane radio-vezom, auto napunjen eksplozivom ukrcan na trajekt i aktiviran kada on isplovi, eksploziv postavljen pod zgradu, rakete zemlja-zrak ispaljene na putnički zrakoplov, oteti zrakoplov usmjeren u samoubilačkom aktu na bilo koji objekt na zemlji i drugo. U informatičkoj eri mogući su cyber-teroristički napadi, a posebnu opasnost sve više predstavlja mogućnost uporabe oružja za masovno uništenje, posebice uporaba biološkog i kemijskog oružja.

Analiza povezanosti terorizma s državnom politikom otkriva širok spektar mogućnosti. Najprije se uočavaju države koje su izravni sponzori terorističkih skupina i aktivnosti. Zbog inferiornosti u političkim i vojnim resursima, one terorističkim aktivnostima nastoje oslabiti suparničke države ili ih navesti na promjenu vanjske politike. Ponašanje država poput Afganistana i Sudana, s velikom tolerancijom za teroriste, ali bez izravnog sponzorstva, stvara sivu zonu i ignorira međunarodne antiterorističke napore. Postoje države koje su deklarativno dijelom međunarodnih antiterorističkih nastojanja, no zbog nedovoljnog praktičnog djelovanja teroristi u njima mogu pronaći relativno ugodno utočište.

Terorizam je politička i sigurnosna pojava koja stalno evoluira, posebno u strategiji, načinu i sredstvima djelovanja. Stoga je stalno zaostajanje sigurnosnih mehanizama za događajima, uključujući i nepronalaženje modela “prognostičke” procjene i postupanja, vrlo karakteristično. Kao posebni aspekt evolucije terorizma uočena je njegova geopolitička konfiguracija. Uz tradicionalne bliskoistočne i latinoameričke izvore, javljaju se i novi, tako da globalni karakter terorizma u velikoj mjeri relativizira tradicionalno poimanje njegovih izvora. Na sceni je i svojevrsna ekspanzija terorizma kao obrasca političkog djelovanja i sukobljavanja koji se pokazao prilično uspješnim. Terorizam je kao krizna pojava odmah iza ratova po broju žrtava i napada u svijetu.

Suvremeni terorizam snažno je učvrstio mjesto koje je u međunarodnoj politici zauzeo kasnih šezdesetih godina, a još će dugo ostati njezin pratilac. U današnjim uvjetima gotovo je iluzorno govoriti o iskorjenjivanju terorizma. Realne antiterorističke ambicije kreću se u okvirima sužavanja terorističkog manevarskog prostora, te suzbijanja, smanjenja intenziteta i ograničavanja učinaka terorističkog djelovanja. Glavni razlog zbog kojeg će terorizam zadržati svoje mjesto i u predvidljivoj budućnosti je to što u međunarodnim odnosima prevladava nacionalizam, a u dijelu ljudske civilizacije i vjerski fanatizam. Nacionalistički i vjerski pokreti stalno su izvorište strasti i ljudstva, pa praktično svaka država može postati izvorištem i prostorom terorizma, jer nema stranke, pokreta ili vlade koji se ne suočavaju s nezadovoljnim manjinama. Široko rasprostranjena nestabilnost može rezultirati različitim oblicima terorističkih akata. Primjerice, izbjeglice iz zemalja zahvaćenih sukobom ili iz totalitarnih zemalja mogu izabrati otmicu zrakoplova kao način bijega. I mirovne operacije u različitim dijelovima svijeta mogu izazvati teroriste nezadovoljne razvojem političkih odnosa među sukobljenim stranama.

U najopasnijoj, najrazornijoj i najbezobzirnijoj vrsti – “novom terorizmu” međunarodnog i globalnog tipa – motivacijski je sklop satkan od nacionalističke netrpeljivosti, islamskog fundamentalizma, civilizacijskih razlika i različitog pogleda na uređenje međunarodnih odnosa.

Tendencije u međunarodnom terorizmu
U međunarodnom terorizmu sve su uočljivije određene značajke, kao što su:
1. suradnja sličnih terorističkih organizacija,
2. podupiranje terorističkih skupina i njihovo stavljanje u službu država koje su sklone
terorizmu,
3. nastojanje da se terorizam iskoristi za internacionalizaciju sukoba, posebno rata,
kako bi se lokalni sukob u drugom obliku prenio na svjetsku scenu, uvlačeći u nj
što veći broj država,
4. profesionalizacija terorista i terorizma,
5. apolitičnost profesionalnih izvršilaca (rade za novac),
6. bivalentnost terorizma (terorizam je za jedne zločin, za druge ne), zalaganje za legalizaciju terorizma i pokušaj da ga se opravda (“oblik borbe za opravdane/pravedne ciljeve”),
7. ozbiljavanje terorizma kao nuklearne, biološke i kemijske prijetnje, (Stručnjaci su oko tog pitanja podijeljeni. Neki smatraju da objektivno nema prijetnje od nuklearnog terorizma, jer ni danas nije lako napraviti malu, diverzantsku nuklearnu bombu. Međutim, procjenjuje se, da u svijetu ima bar 20 zemalja koje su u stanju napraviti minijaturno nuklearno oružje, i to po cijeni od oko 70 milijuna USD. Vidi o tome interesantan rad: Karl-Heinz Kamp, Nuclear Terrorism – Hysterical Concern or Real Risk, German Foreign Affairs Review: Vol. 46, No. 3.)
8. globalizacija terorizma (terorizam postaje globalna prijetnja i globalni problem). (Pod globalizacijom terorizma podrazumijeva se proces kojim se terorizam nameće kao svjetska pojava, prijetnja i problem. Neki autori vide globalizaciju terorizma u: 1. stavljanju terorizma u funkciju internacionalizacije rata, 2. najavi mogućnosti legalizacije terorizma/opravdavanju terorizma kao oblika borbe za “opravdane/pravedne” ciljeve, 3. stvaranju međunarodnih terorističkih grupa, 4. ozbiljenju terorizma kao nuklearne, biološke i kemijske prijetnje.).

Božo VUKASOVIĆ