U posljednjih dvadeset godina korvete prolaze svoju renesansu, kao idealna kombinacija cijene i učinkovitosti

 

Prije približno pola stoljeća velike su se mornarice, posebno one na zapadu, masovno rješavale korveta. Ali u posljednja dva desetljeća korvete doživljavaju “renesansu”, ne samo u tzv. državama trećeg svijeta već i u najvećim i najsuvremenije opremljenim ratnim mornaricama. Tako je i inače konzervativna britanska ratna mornarica objavila planove o razvoju i gradnji suvremene korvete.

Svojevrsni je paradoks da je upravo britanska ratna mornarica “izmislila” suvremenu korvetu, koju je tadašnji britanski premijer Churchill nazvao “jeftinim i gadnim” protupodmorničkim brodom. Projektirane da djeluju u blizini obala, korvete su se razvile u male, višenamjenske eskortne brodove. Iako su se s vremenom projekti korveta poboljšavali premali doplov i mali prostor za smještaj potrebnih elektroničkih senzora za otkrivanje podmornica te odgovarajućeg oružja natjerali su sve velike ratne mornarice da za protupodmorničku borbu odaberu znatno veće (ali i skuplje) fregate. Mali doplov i autonomnost onemogućavali su im djelovanje na oceanskim prostranstvima, pa su korvete postale odabir malih mornarica orijentiranih na obranu svojih obala.

Unatoč njihovim nedostacima Sovjetski Savez nastavio je s razvojem korveta sve do svog raspada početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. S jedne strane korvete su razvijali kako bi ih mogli prodavati savezničkim državama. S druge, taktika uporabe ratnih brodova u kojoj protuzračnu obranu na sebe preuzimaju avioni smješteni u kopnenim bazama značila je da se i na relativno male brodove može smjestiti dostatno opreme i naoružanja. Zbog toga se sovjetska ratna mornarica opremila velikim brojem brzih lakih korveta. Najpoznatije su sovjetske korvete klase Pauk, Nanučka i Tarantul (znatan dio tih brodova operativan je i danas). Korvete klase Tarantul imaju istisninu od 455 tona i 56 metara dužine. Naoružane su sa četiri protubrodska vođena projektila (najčešće SS-N-2 Styx), brodskim automatskim topom od 76 mm i dva AK 630 topa za blisku proturaketnu obranu. Najčešće ih pokreću plinske turbine i imaju motrilački radar namijenjen kontroli zračnog prostora i morske površine. Zanimljivo je da ih dosta ima sonar, ali ne i protupodmorničko naoružanje. Mnoge su ratne mornarice prihvatile sličnu strategiju uporabe mornarice kao i Sovjetski Savez (zračni kišobran) te djelomično i zbog toga kupovale sovjetske korvete. Tako je indijska ratna mornarica prvo izgradila svoje korvete klase Veer koje su u stvari Tarantul I klasa. Na toj osnovi razvijene su poboljšane klase Khukri i Kora.

Nisu samo Sovjeti imali uspjeha u prodaji korveta. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća za korvete su se odlučile ratne mornarice Italije, Ekvadora, Južne Koreje, Portugala, Iraka i Saudijske Arabije. Većina ih je kupila korvete talijanske tvrtke Fincantieri. Nakon političkih problema, dio iračkih korveta klase Assads naknadno je prodan Maleziji kao klasa Laksamana. Ti su se brodovi koncepcijski razlikovali od sovjetskih korveta jer su imali veće protupodmorničke kapacitete – aktivni sonar postavljen u trupu i torpedne uređaje za laka torpeda.

Može se reći da je i američka ratna mornarica tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća prihvatila ideju višenamjenske korvete kad su na kutere obalne straže klase Hamilton/Hero postavili sonare, torpedne uređaje za laka protupodmornička vođena torpeda i lansere za protubrodske vođene projektile. Protupodmornička je oprema uklonjena tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća nakon službenog okončanja hladnog rata.

Obnova zanimanja za korvete na Zapadu započela je potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kao odgovor na povećanje broja raketnih čamaca u manjim ratnim mornaricama. Nakon što je 1967. egipatski raketni čamac klase Osa potopio izraelski razarač Eilat znatno su porasle narudžbe za brze patrolne brodove naoružane protubrodskim vođenim projektilima. Takve raketne čamce manje su ratne mornarice doživljavale onako kako se revolver Colt nekad doživljavao na Divljem zapadu – kao sredstvo za izjednačavanje šansi. Potencijali i nedostaci borbenih mogućnosti raketnih čamaca u djelovanju protiv brodova i ciljeva na kopnu dokazani su početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kako bi im parirale velike ratne mornarice počele su tražiti odgovarajuća rješenja i oružja.

Semantika
Kao i britanske teške krstarice 1916. raketni su se čamci pokazali osjetljivima na paljbu pod velikim kutem padanja, ponajviše projektila lansiranih iz zrakoplova. Tako se američka ratna mornarica uspješno nosila s libijskim i iranskim brodovima. Ova su iskustva pravilno usvojena, pa su ih 1991. uporabili savezničke zrakoplovne snage tijekom devastacije iračkih raketnih čamaca (neki od njih su bili zarobljeni kuvajtski brodovi) koji su pokušavali djelovati duž saudijske obale u Perzijskom zaljevu. Mogućnost otkrivanja ciljeva u zraku iračkih raketnih čamaca bila je ograničena malom visinom jarbola na kojemu je bila antena motrilačkog radara. Uz to mogućnost obrane od zračnih napada bila im je ograničena na brodsko topništvo i lake PZO sustave malog dometa. Osim toga mala dužina (manje od 55 metara) i istisnina od oko 500 tona omogućavali su veliku brzinu i pokretljivost potrebnu za izbjegavanje topničke paljbe, ali nisu pružali nikakvu zaštitu od protubrodskih vođenih projektila koji su imali veću brzinu i dostatnu pokretljivost. Mala veličina značila je da je i pogodak projektila s relativno malom bojnog glavom dovodio do uništenja plovila. Oni koji su nekim čudom ostali plutati bili su dobri još samo za rezalište.

Semantički problem oko ovih plovila pojavio se još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Projekt Loerssen 62 dužine 63 metra i istisnine oko 630 tona bahrainska ratna mornarica označila je kao raketni čamac klase Al Manama. Brodove građene po istim planovima singapurska je ratna mornarica označila kao korvete klase Victory a ratna mornarica Ujedinjenih Arapskih Emirata kao korvete klase Muray Jib. Uz to, emiratski su brodovi klase Muray Jib dobili i mogućnost prihvata lakog helikoptera.

Slična je konfuzija s označavanjem nastala i oko projekta Howaldtswerke FS 1500. Ti su brodovi građeni s trupovima dužine između 97 i 99 metara i istisnina od 1850 do 2100 tona. Kolumbijska ih je ratna mornarica označila kao fregate klase Almirante Padilla, a malezijska kao korvete klase Kasturi.

Možda najbolji primjer naglih promjena u namjeni korveta vidljiv je na primjeru švedske ratne mornarice koja je prvo odlučila raspremiti sve svoje velike brodove i umjesto njih nabaviti brze raketne čamce. Potom je uslijedio neprekinuti niz incidenata sa sovjetskim podmornicama i ponovna potreba uporabe većih brodova opremljenih sustavima za otkrivanje podmornica. Zbog toga je 1981. donesena odluka da se na osnovi projekta raketne topovnjače Spica I razvije korveta klase Stockholm sa CODAG (COmbined Diesel And Gas Turbine) pogonskim sustavom i znatno povećanim protupodmorničkim mogućnostima djelovanja. Nakon četiri godine švedska ratna mornarica je, kao zamjenu za raketne topovnjače Spica I, kupila četiri korvete klase Göteborg pokretane CODAD (COmbined Diesel And Diesel) pogonskim sustavom i vodomlaznim propulzorima. Ti su brodovi opremljeni Celsius Tech (sada SaabTech) 9LV Mk3 zapovjedno-borbenim sustavom, protubrodskim vođenim projektilima Saab RBS 15 i Boforsovim (sada BAE Systems Bofors) brodskim automatskim topovima od 57 i 40 mm. Uz to opremili su ih i sonarima Thales Underwater Systems Salmon (s mogućnošću promjene dubine antene sonara) i Simrad SA 960 (ugrađen u trup). Iako opremljene suvremenim sonarima korvete klase Göteborg nisu dobile značajno protupodmorničko naoružanje, dok im je PZO komponentu i dalje činilo brodsko topništvo.

Sindrom Eilat
Izraelska ratna mornarica prošla je sličan put kao i švedska. Nakon potapanja razarača Eilat procijenili su da je vrijeme velikih ratnih brodova za njih završilo i da se moraju okrenuti razvoju najsuvremenijih raketnih čamaca. Tako je nastala poznata obitelj raketnih čamaca/topovnjača Sa’ar. Iako izraelska brodogradilišta imaju bogato iskustvo u projektiranju i gradnji ratnih brodova ugovor o gradnji novih korveta dodijeljen je američkoj tvrtki Ingalls Shipbuilding Division of Litton Corporation kako bi se mogla iskoristiti sredstva američke vlade o stranoj vojnoj pomoći Izraelu. Projekt za korvete klase Eilat (Sa’ar 5) napravila je tvrtka John J. McMullen Associates. Izrada trupa i ugradnja osnovne opreme obavljeni su u Ingallsu dok je završno opremanje radarskim i elektrooptičkim senzorima i naoružanjem obavljeno u Israeli Shipyards. Iako su odobrena sredstva za četiri broda, izgrađena su samo tri.

Korvete klase Eilat imaju istisninu od 1295 tona i CODOG (COmbined Diesel Or Gas turbine) pogonski sustav koji pokreće klasične brodske vijke. Radar za motrenje zračnog prostora Elta EL/M-2218S može se zamijeniti naprednijim radarom IAI Elta MF-Star. Svim senzorima i naoružanjem upravlja se preko borbeno-zapovjednog sustava Elbit NTCCS. Osnovno protubrodsko naoružanje čine vođeni projektili Boeing (nekad McDonnell Douglas) Harpoon, iako su na brodovima predviđena i mjesta za izraelske protubrodske vođene projektile IAI Gabriel II (osam komada). Velika prednost korveta klase Eilat je uporaba PZO/proturaketnog raketnog sustava IAI Barak 1 koji znatno povećava mogućnosti protuzračne obrane. Na pramcu je predviđeno mjesto za postavljanje topa OTO Melara 76 mm Compact ili Vulcan Phalanx CIWS kalibra 20 mm (uglavnom se rabi CIWS top).

Unatoč ograničenoj dužini trupa na krmi se našlo dovoljno prostora ne samo za letnu palubu već i za hangar u koji se može smjestiti helikopter veličine Sea Panthera.
Korvete Sa’ar 5 prvi su pravi stealt ratni brodovi te veličine. Nije samo smanjen radarski odraz već i infracrveni i akustični potpis. Radarski je odraz smanjen kombinaciom oblika trupa i uporabom materijala koji upijaju radarske zrake (RAM). Akustični je potpis smanjen elastičnim temeljenjem motora i turbina CODOG sustava. Šum brodskih vijaka smanjuje se uporabom sustava za proizvodnju mjehurića Prairie Masker. Unatoč svim tim mjerama u srpnju 2006. pred libanonskom obalom korvetu INS Hanit pogodio je kineski protubrodski vođeni projektil C-802 koji su s obale lansirali pripadnici Hezbolaha. Pritom su poginula četiri člana posade. Posada je imala sreću što je projektil pogodio krmeni dio broda, oštetivši helikoptersku platformu i kormilo. Da je projektil pogodio Hanit po sredini trupa, gubici među 74 člana posade sigurno bi bili veći. Možda bi čak korveta, zbog požara i sekundarnih eksplozija brodskog naoružanja, i potonula. Hezbolah je na Hanit lansirao dva C-802. Jedan je pogodio cilj, a drugi je pogodio i potopio kambodžanski trgovački brod koji je plovio 60 kilometara od libanonske obale. Bez obzira na taj nemili događaj korvete klase Eilat i danas se uvrštavaju među pet najsuvremenijih i borbeno najsposobnijih brodova te veličine.

Trend gradnje suvremenih korveta nastavljen 1992. kad je omanska ratna mornarica od britanske tvrtke Vosper Thornycroft (sada VT Shipbuilding) kupila dvije korvete projekta Vigilance. Korvete Qahir klase imaju CODAD pogonski sustav i dugački su samo 83,7 metara. Puna istisnina im je 1450 tona. Unatoč većoj istisnini korvete klase Qahir imaju manje borbene mogućnosti od korveta klase Eilat. S druge strane, neki stručnjaci smatraju da koncepcija sa smještajem glavnine oružja na pramac (top i protubrodski vođeni projektili) znatno povećava vjerojatnost preživljavanja nakon pogotka protubrodskog projektila. Antena radara za kontrolu zračnog prostora i morske površine Thales Nederland MW 08 postavljena je na vrh glavnog jarbola, što (navodno) znatno povećava zonu motrenja. Upravljanje motrilačkim sustavima i naoružanjem ujedinjeno je preko borbeno-zapovjednog sustava Thales Nederland Tacticos. Osnovno oružje za protubrodsku borbu je vođeni projektil MBDA Exocet. Dva čeverostruka lansera smještena su na pramcu, odmah iza topa OTO Melara 76 mm Super Rapid. Na krmi je osmerostruki (2×4) lanser protuzračnog raketnog sustava Thales Crotale NG kojim se upravlja ciljničkim sustavom Thales Nederland Sting. Za protupodmorničko djelovanje namijenjen je tegljeni sonar Thales Atas. Iako je ostavljena mogućnost naknadne ugradnje torpednih uređaja za laka protupodmornička vođena torpeda, trenutačno je jedina opcija privremeni smještaj (brodovi nemaju hangar) protupodmorničkog helikoptera (do pet tona mase) na krmenu letnu platformu.

Ratna mornarica Ujedinjenih Arapskih Emirata odlučila se za projekt BR 71 višenamjenske korvete francuske tvrtke CMN Group označene kao Bayunah klasa. Rabit će CODAD pogonski sustav, imati dužinu od 72 metra i istisninu od oko 630 tona. Prva od četiri naručene korvete (uz opciju za još dvije) gradit će se u CMN-ovom brodogradilištu u Cherbourgu, a ostale tri u Abu Dhabi Shipbuildingu. Kako bi mogle obavljati što veći broj zadaća, korvete klase Bayunah dobit će visokoautomatizirani borbeno-zapovjedni sustav Selex Sistemi Integrati IPN-S koji će upravljati svim senzorima i naoružanjem. Skupinu senzora činit će Sea Giraffe motrilački radar, Sagem Eoms elektrooptički motrilački sustav i NA-25 ciljnički sustav. Korvete klase Bayunah dobit će snažno protuzračno naoružanje čiju će osnovnu činiti Raytheonov Evolved SeaSparrow Missile raketni sustav čiji će projektili biti smješteni u okomite lansere. Za protubrodsku borbu dobit će vođene projektile MBDA Exocet Block III smještene u dva četverostruka lansera. Iako ih se označava kao višenamjenske korvete brodovi klase Bayunah neće dobiti protupodmorničke sustave.

S druge će strane korvete po projektu Sigma, istisnine 1650 tona i CODAD pogonske konfiguracije, koje nizozemska tvrtka Royal Schelde Naval Shipbuilding gradi za indonezijsku ratnu mornaricu, dobiti i mogućnost protupodmorničke borbe zahvaljujući sonaru u trupu (Thales Kingclip) i torpednim uređajima za lansiranje protupodmorničkih torpeda. Uz to dobit će protubrodske vođene projektile Exocet Block II i laki PZO sustav MBDA Tetral baziran na sustavu Mistral. Prva fregata KRI Diponegoro porinuta je 16. rujna prošle godine. Indonezija je naručila četiri broda.

Za brunejsku ratnu mornaricu tvrtka BAE Systems izgradila je tri višenamjenske fregate (službeno su označene kao odobalni patrolni brodovi – OPV) klase Nakhoda Ragam. Opremili su ih zapovjedno-borbenim sustavom Nautis iste tvrtke, AWS-9 motrilačkim radarom i Ultra 2500 elektrooptičkim motrilačkim sustavom. Osnovno protubrodsko naoružanje sastoji se od vođenih projektila Exocet Block II. Na pramcu je smješteno 16 okomitih lansera za projektile PZO sustava Seawolf VL ponajprije namijenjenih proturaketnoj obrani. Za uništavanje ciljeva na površini mora i u zraku može se rabiti i top OTO Melara 76 mm Super Rapid. Osnovu protupodmorničkih mogućnosti čini sonar Thales Underwater Systems 4130. Na svakom boku, približno na sredini trupa, nalazi se po jedan trostruki protupodmornički uređaj za laka protupodmornička vođena torpeda promjera 324 mm. Na krmi je letna paluba za prihvat helikoptera veličine S-70B Seahawka. Krajem prošle godine Brunei i BAE Systems još uvijek su vodili pravni spor oko tih brodova. BAE Systems je objavio kako u slučaju konačnog odbijanja Bruneia da prime brodove već ima nekoliko zainteresiranih kupaca.

Sve veća potražnja
Potražnja za korvetama u uzlaznom je trendu. Trenutačno Bangladeš, Bugarska, Kuvajt, Poljska, Rumunjska, Saudijska Arabija, Turska i Vijetnam imaju službeno objavljene potrebe za čak 65 korveta.

Bugarska je odabrala projekt Gowind francuske tvrtke DCN. Brazil je jedina latinoamerička država koja gradi korvetu. Unatoč svim kašnjenjima nastavlja se gradnja korvete Barroso. Kobilica je položena još 1994., a dovršetak se planira za 2008. Poljska se odlučila za projekt Meko 100 (istisnine 2035 tona) njemačke tvrtke ThyssenKrupp (nekad Blohm & Voss). Naoružanje će se, među ostalim, sastojati od protubrodskih vođenih projektila RBS 15 i PZO sustava Evolved Sea Sparrow. U Poljskoj taj je program označen kao Gawron II i ponekad se označava kao fregata. Gradnja prvog broda započela je još 2001., ali zbog raznoraznih problema njegovo se porinuće ne očekuje sve do 2010.

I dok se tehnološki napredne države kao Brazil i Poljska (koja ima bogato brodograđevno iskustvo) muče s gradnjom svojih korveta nekim, navodno manje razvijenim državama to ide znatno bolje. Tako je Indija započela gradnju četiri korvete istisnine 2500 tona po programu Project 28. Završetak prve očekuje se 2009. Najveći problem za projektante je kako funkcionalno uklopiti opremu i naoružanje britanskog, izraelskog, talijanskog, ruskog i indijskog prodrijetla. Turska ubrzano radi na svom programu Milli Gem koji obuhvaća gradnju čak dvanaest korveta klase Heybeliada. Više o ovim korvetama možete pročitati u Hrvatskom vojniku broj 136.

Trenutačno najnapredniji dizajn imaju švedske korvete klase Visby. Njihov oblik i materijali od kojih su napravljene (staklougljični/vinil laminat s PVC jezgrom uz dodatak RAM materijala) omogućuju maksimalno smanjenje radarskog odraza. Načelo stealth konstrukcija traži velike ravne površine bez izbočenja ili otvora, koje se postavljaju pod određenim kutovima u odnosu na morsku površinu (horizontalu) kako bi se dobilo kontrolirano raspršivanje radarskih zraka. Kako su korvete klase Visby projektirane po načelu maksimalne “nevidljivosti”, projektanti su se trudili da što više brodskih sustava smjeste unutar trupa (pokrivena paluba). Na palubi su tako ostali samo pramčani top smješten u posebno oblikovanu kupolu i dvije antene radarskog sustava za upravljanje paljbom, također tako oblikovane da minimalno odbijaju radarske zrake. Sve ostalo naoružanje i elektronička oprema smješteni su unutar trupa. Čak su i sidra smještena iza posebnih vrata na pramcu broda. Zahvaljujući svim tim mjerama postignuto je da se taj relativno veliki brod na radarima može otkriti na najvećoj udaljenosti od 22 kilometra pri mirnom i 13 kilometra na nemirnom moru. Ako se zapovjednik broda odluči iskoristiti svoje sustave za ometanje, neprijatelj će otkriti korvetu na udaljenosti od 11 kilometara pri mirnom i na udaljenosti od osam kilometra na nemirnom moru.

Stražnji dio broda obuhvaća velika letna paluba na koju mogu sletjeti i najveći helikopteri. Iako švedske korvete klase Visby nemaju hangar, projektanti su ostavili prostor u središnjem dijelu trupa u koji bi se pomoću lifta mogao smjestiti manji helikopter.

Sve će korvete klase Visby Serije 1 optimizirati za protuminsku i protupodmorničku borbu. U skladu s tim dobile su i odgovarajuću opremu. Tako osnovni sustavi za uništavanje podvodnih mina čine dva daljinski podvodno upravljiva plovila. Za pretraživanje, otkrivanje i lociranje rabit će se plovilo ROV-S opremljeno sonarom visoke rezolucije i TV kamerom. Ugrađena oprema omogućit će otkrivanje mina na udaljenostima od 500 do 1500 metara. Svaki brod ima bar jedno takvo plovilo. Za uništavanje otkrivenih mina rabe se plovila ROV-E, kojih će po potrebi na brodu biti znatno više nego puno skupljih ROV-S. Svaka će korveta imati i sonar Computing Devices Canada Hydra ugrađen u trup koji također može otkrivati mine. Za sigurno čišćenje minskih polja rabit će se i posebna plovila bez posade (self-propelled acoustic/magnetic minsweep – SAM). SAM sustav je daljinski upravljiv uz pomoć podatkovne veze. Trenutačno švedska ratna mornarica rabi pet plovila klase SAM, a dva su prodana američkoj ratnoj mornarici za operacije u Perzijskom zaljevu. Još četiri prodana su ratnoj mornarici Japana.

Za borbu protiv podmornica klasa Visby opremljena je snažnim sonarnim sustavom namijenjenim otkrivanju, lociranju, klasificiranju i u realnom vremenu davanju svih parametara za izvođenje napada. Sustav se sastoji od pasivnog tegljenog sonara koji uz otkrivanje podmornica može otkrivati torpeda, ali i površinske brodove na velikim udaljenostima. Zbog svoje dužine taj će se sonar rabiti samo na otvorenom moru. Uz njega će se koristiti i sustav Hydra tvrtke General Dynamics Canada koji obuhvaća aktivno/pasivni sonar promjenjive dubine i visokofrekventni sonar ugrađen u trup broda. Proizvođač tvrdi da je taj sustav jednako učinkovit u plitkim priobalnim vodama (posebno se napominje Baltik) i u dubokim vodama oceana. U posebnim uvjetima za protupodmorničku borbu može poslužiti i prije opisano plovilo ROV-S kako bi se precizno indentificirala otkrivena podmornica i odredio njezin točan položaj. Za razliku od sonara ROV-S može svojom TV-kamerom odrediti i stupanj oštećenja podmornice.

Za napade na podmornice rabe se vođena torpeda Swedish Ordnance Type 43/45 kalibra 400 milimetra. Ta žicom vođena torpeda imaju i mogućnost samostalnog aktivno/pasivnog navođenja u završnoj fazi napada. Pri maksimalnoj brzini od 25 čvorova imaju domet 10,8 nautičkih milja (20 kilometara). Bojna glava im teži 45 kilograma. Svaka će fregata imati po dvije torpedne cijevi na bokovima, blago zaokrenute prema krmi broda. Prema prvobitnom projektu torpedne su cijevi trebale biti na krmi broda (tri), ali su ipak premještene na bokove.
Uz torpeda rabit će se i protupodmornički lanseri Saab Alecto 601 kalibra 127 milimetra smješteni na pramac ispred kupole topa. Njihovi projektili KAS-2000 imaju domet nakon lansiranja 1200 metara. Nakon što se padobranom spuste u vodu, na cilj (podmornicu) navode se uz pomoć sonara. Protupodmornički lanser je namijenjen za izvođenje napada na ciljeve na malim udaljenostima i u slučajevima kad je potrebna ekstremno brza reakcija. Uz ta dva sustava za napade na podmornice u posebnim se uvjetima mogu koristiti i plovila ROV-E.

Tomislav JANJIĆ