Kad su u širu operativnu uporabu u svjetskim vojskama ušli protuoklopni vođeni projektili s kumulativnim bojnim glavama vrlo velike probojnosti, zaštita tenkova od njih postala je golem izazov

Do početka 1960-ih tenkovski oklopi izrađivani su u svrhu zaštite posade od kinetičkih projektila. To je, prije svega, postizano povećanjem debljine oklopa, ali i povećanjem kvalitete pancirnog čelika. Priličan je napredak ostvaren razvojem laminatnih oklopa od čelika različitih svojstava ili kombinacije čelika i nekog drugog metala. Zbog smanjenja mase, često se rabio aluminij. Stavljajući pancirni čelik veće čvrstoće s vanjske strane oklopa te čelik veće žilavosti s unutarnje, dobivan je oklop povećane otpornosti na kinetičko protuoklopno streljivo. Problem je nastao kad su u širu operativnu uporabu ušli protuoklopni vođeni projektili s kumulativnim bojnim glavama vrlo velike probojnosti. Takve bojne glave djeluju na čelik potpuno drukčije od kinetičkih projektila i lako probijaju pancirne čelike. Zbog toga je zaštita od njih postala velik izazov. Samim povećanjem debljine oklopa zašlo bi se u prevelike mase, jer ukupna masa oklopnog tijela i kupole iznosi između 40 i 55 posto ukupne mase tenka. Udio mase oklopa u ukupnoj masi veći je što su gabariti tenka veći. S druge strane, kumulativni mlaz nastao aktiviranjem eksploziva ima specifičan način djelovanja, koji se može bitno smanjiti upora- bom eksploziva ili specifičnih materijala otpornih na vrlo visoke temperature.

Prvotno odbacivanje ideje

Učinkovitost kumulativnih bojnih glava dokazana je krajem Drugog svjetskog rata, kad su Nijemci uspješno razvili lake ručne lan- sere Panzerfaust i Faustpatrone, a Amerikanci Bazooku. Uporabu eksplozivnih ploča za obranu od kumulativnih bojnih glava prvi je predložio sovjetski znanstvenik Bogdan Vjačeslavovič Vojcehovski (1922. – 1999.), u znanstvenom radu objavljenom 1949. godine. Crvena armija zainteresirala se za prijedlog te su odobrena sredstva za testiranja. Na žalost svih uključenih, na prvom su testiranju Vojcehovski i njegov tim pogrešno izračunali količinu eksploziva i tenk je uništen. Zbog toga je ideja odbačena na dvadesetak godina. Ideju je oživio znanstvenik Manfred Held (1933. – 2011.), koji je 1970. u SR Njemačkoj registrirao patent reaktivnog oklopa. Za patent su se zainteresirali Izraelci, koji su imali velik broj starih tenkova naknadno moderniziranih topovima od 105 mm, ali vrlo slabog izvornog oklopa. Heldu je ponuđen ugovor da u suradnji sa stručnjacima tvrtke Rafael razvije novi oklop. Rezultat je bio oklop Blazer, namijenjen postavljanju na tenkove. Blazer je prvi put borbeno uporabljen 1982. u operaciji Mir za Galileju, tj. u ratu u južnom Libanonu. Zahvaljujući Blazeru, izraelski gubici u tenkovima bili su vrlo mali jer su protivničke snage bile uglavnom naoružane protuoklopnim oružjem s kumulativnim bojnim glavama.

SSSR je svoj prvi sustav Kontakt prikazao već 1983., postavljen na modernizirani T-72A i novorazvijeni T-72B. Kontakt se sastoji od 227 panela postavljenih na čeonu stranu tijela te čeonu i bočnu stranu kupole. Kontaktu je vrlo sličan poljski sustav Erawa, koji ima čak 400 panela. Ukrajina je za modernizaciju pakistanskih tenkova Al-Khalid razvila ERO Nož. Izvorni i poboljšani Nož postavljen je na sve ukrajinske tenkove T-64 i T-72. Ovisno o tenku na koji se postavlja, Nož se sastoji od 300 ili više modula. Ukrajina je 2017. prvi put predstavila napredniji ERO sustav Duplet koji, po njezinim tvrdnjama, pruža između jedan i pol do dva i pol puta bolju razinu zaštite od ruskog Kontakt-5. Uz ostalo, Duplet bi trebao štititi i od projektila s tandem kumulativnim bojnim glavama. U međuvremenu je prikazan i Duplet-2M, s još boljim svojstvima. Tvrtka UAM u službenim promomaterijalima tvrdi da Duplet-2M smanjuje učinkovitost bojne glave projektila Kornet-M za najmanje 50 posto. Protuoklopni vođeni projektil 9M133M Kornet-M2 ima probojnost od 1300 mm homogenog čeličnog oklopa zaštićenog eksplozivno-reaktivnim oklopom.

Privlačan postupak

Marinski korpus SAD-a je 1991., tijekom operacije Pustinjska oluja, tenkove M60A1 RISE Passive (P) opremio eksplozivno-reaktivnim oklopom. Bilo je to prvo i zadnje sudjelovanje tih tenkova u ratu jer su odmah nakon njega povučeni iz operativne uporabe. O samom oklopu nema gotovo nikakvih informacija osim naznake da bi se moglo raditi o izraelskom sustavu Blazer. Eksplozivno-reaktivni oklopi i danas se masovno koriste i na dijelu zapadnih borbenih vozila. Manje na tenkovima koji su opremljeni višeslojnim oklopima, a više na borbenim vozilima pješaštva i oklopnim transporterima unutar kompleta za modernizaciju. Tako su 1993. tvrtke Rafael i Martin Marietta dobile ugovor za isporuku 1500 kompleta eksplozivno-reaktivnog oklopa za modernizaciju borbenih vozila pješaštva Bradley. Kompleti su obuhvatili postavljanje na tijelo i kupolu. Postavljanje ERO-a kao dio modernizacije bio je jako privlačan postupak. Tako  je i Slovenska vojska 1990-ih odluči-      la modernizirati tenkove T-55. Prvotna je ideja bila modernizaciju obaviti u dva stupnja. U prvom stupnju ugrađen je top od 105 mm (s novim sustavom za usmjeravanje paljbe) i postavljen Rafaelov eksplozivno-reaktivni oklop Super Blazer. Oklop je postav- ljen na čeonu stranu tijela te na čeonu i bočne strane kupole. Druga faza trebala je obuhvatiti zamjenu izvornog motora naprednijim MAN motorom snage 850 KS. Međutim, troškovi prve faze bili su toliki da su Slovenci za te novce mogli kupiti rabljene, ali jako dobro očuvane njemačke Leoparde 2A4.

Tipičan eksplozivno-reaktivni sustav sastoji se od niza panela postavljenih na vanjsku stranu oklopa. U početku su projektanti favori- zirali izradu malih panela, da bi s poboljšanjem eksploziva paneli postajali sve veći. Manji paneli pratili su konfiguraciju tijela i kupole, a veći se koriste da oblikom (postavljaju se pod velikim kutom) dodatno povećaju zaštitu i od kinetičkih projektila. U svakom se panelu nalazi jedan ili više umetaka s eksplozivom postavljen između dvije metalne ploče. Prva ploča služi za aktiviranje kumulativne bojne glave, a druga za zaštitu tenka. U trenutku aktiviranja kumulativne bojne glave dolazi do aktiviranja eksploziva koji raspršuje kumulativni mlaz. U idealnim se uvjetima kumulativni mlaz rasprši u dostatnoj mjeri da niti ne dođe do oklopa tenka. Ili ako i dođe, više nema dodatne energije da ga probije. Jedna je od velikih prednosti eksplozivno-reaktivnih oklopa ta da znatno povećavaju zaštitu, a da pritom znatnije ne povećavaju masu. Otprilike između 250 do 500 kilograma po četvornom metru. Tako je povećanje mase tenka T-72 zaštićenog ERO-om oko 2700 kilograma. Prva generacija ERO-a uspješno je branila tenkove od kumulativnih bojnih glava, no onda su se pojavili projektili s tandem kumulativ- nim bojnim glavama. Prednja bojna glava u pravilu je manja i služi za aktiviranje panela s eksplozivom, što omogućuje da eksplozija stražnje kumulativne bojne glave dođe do oklopa i probije ga. Tako su se protuoklopni ručni lanseri RPG-29, razvijeni još u SSSR-u, u građanskom ratu u Siriji pokazali smrtonosnim za tenkove T-72 i T-90. Tandem bojna glava probojnosti 650 mm bila je presnažna za eksplozivno-reaktivne oklope tih tenkova. Zanimljivo je da postoje izvješća da je ruski ERO Kontakt-5 uspio zaustaviti kumulativnu bojnu glavu protuoklopnog projektila BGM-71 TOW. Ako je to istina, onda se sasvim sigurno radilo o starijoj inačici TOW-a.

Najbolji od svih motora

Odlika je svih tenkova druge generacije povećanje mase, što je automatski značilo i povećanje snage motora. Tako je borbena masa T-55 bila 36, a T-62 veća, 40 tona. Sovjetska vojska zaključila je da zbog povećanja od samo četiri tone nije potrebno uvoditi novi motor, čime su bitno smanjeni logistički troškovi, već je sasvim prihvatljivo nastaviti ugradnju motora s tenka T-55. Stoga je T-62 dobio motor V-55-5. Ta je izvedenica ipak bila nešto jača – 581 KS prema 520 KS izvornog motora. Kasnije su, ponajviše za izvoz, V-55-5 počeli ugrađivati i u T-55. Kako su sovjetski tenkovi imali vrlo malu masu, snaga motora i pokretljivost nikad nisu bile veći problem. No kad  je tenk imao više od 50 tona, odabir i snaga motora bili su itekako važni. Američki tenk M60 imao je borbenu masu  52 600 kilograma. Danas se to čini vrlo malo, no početkom 1960-ih bilo je puno. Amerikanci su do 1991. sve svoje tenkove projektirali prije svega za uporabu u Europi. To je značilo i potrebu za svladavanjem većih uspona, stoga ni motor nije mogao biti slab. Tako je M60 dobio dizelski motor Continental AVDS-1790-2. Imao je V12 konfiguraciju i zapremninu 29 361 cm3. Snaga od 750 KS pri 2400 okretaja u minuti dobivena je zahvaljujući dvama turbopunjačima (svaka grana po jedan) pokretanim ispušnim plinovima. Iako je dio dijelova izrađen od aluminija, masa motora bez ulja i goriva bila je 2313 kg. Motor je hlađen zrakom. Godine 1965. počela je serijska proizvodnja njemačkog Leoparda 1 s motorom MTU MB 838. S njim se na svjetsku pozornicu vratila tvrtka Motoren und Turbinen-Union ili kraće MTU. Tvrtka se izvorno zvala Maybach-Motorenbau GmbH i tijekom Drugog svjetskog rata proizvodila je motore za gotovo sve njemačke tenkove i mnoga druga borbena vozila. Ne iznenađuje stoga da joj je 1969. pro- mijenjeno ime. Na sreću mnogih korisnika, s promjenom imena nije se promijenila kvaliteta. Motor MB 838 CaM 500 V10 dobivao je iz 37 400 cm3 zapremnine, zahvaljujući dvama turbopunjačima, 830 KS pri 2200 okretaja u minuti. Bio je vrlo kompaktan, duljine i širine 964 mm. Visina je iznosila 1110 mm, a masa 2030 kg. Hlađen je tekućinom.

Postojala  je  i  izvedenica MB  838 Ka-501, snage 1030 KS i mase samo 1950 kg. Motor je bio nešto veći, duljine 1810, širine 1940 i visine 1110 mm. No, ti brojevi ne otkrivaju do kraja zbog čega su tenkovski motori MTU stekli svjetsku slavu. Najveći je razlog pouzdanost, tj. vrlo su se rijetko kvarili. Imali su usto znatno manju potrošnju od svih ostalih konkurenata. Uparen s poluautomatskim mjenjačem ZF 4 HP 250, bio je najbolji tenkovski pogonski sklop 1960-ih. Stoga je jasno zašto su se tenkovski motori MTU našli u mnogim drugim tenkovima, a usto i postavili standarde. Primjerice, kad su se odlučili za francuske tenkove Leclerc, Ujedinjeni Arapski Emirati kao uvjet kupnje tražili su da se umjesto izvor- nog motora SACM V8X-1500 Hyperbar ugradi MTU Euro Powerpack. On se sastoji od dizelskog motora MTU 883 V12 i automatskog mjenjača Renk HSWL295 TM. Nakon što je izraelska vojska u prve tri inačice Merkave ugradila američke motore Teledyne Continental Motors AVDS-1790-9AR, za Merkavu 4 odabrala je MTU 883. Zbog političkih razloga motore nije isporučivao MTU, već američka tvrtka General Dynamics Land Systems, koja ih je proizvodila po licenciji.

Tekst: Mario Galić