Izraelci su odabirom mjesta za pogonski sklop postigli da njihovi tenkovi budu uspješna iznimka. No, i prije toga sovjetski su protuoklopni projektili potaknuli sve proizvođače da razmisle o novim konfiguracijama zaštite

Kad se govori o konceptu tenka, u pravilu se podrazumijeva da je motor smješten u stražnjem dijelu vozila. S druge strane, kod oklopnih transportera i borbenih vozila pješaštva podrazumijeva se da je smješten sprijeda. Tako se konstruiraju da bi se dobilo dostatno slobodnog prostora u stražnjem dijelu vozila za smještaj pješačkog desanta. Međutim, postojali su pokušaji da se i kod tenka motor smjesti u prednji dio vozila. To prije jer se motor tako aktivno uključuje u povećanje razine zaštite posade. Na tenkovima kod kojih je motor smješten straga on je uvijek najslabija točka, a pritom ne pridonosi povećanju zaštite. U prijašnjim nastavcima spominjali smo švedsko borbeno vozilo Stridsvagn 103 (Strv 103). Šveđani su ga smatrali tenkom, no kako nije imao kupolu svi ostali smatrali su ga promašajem. U najboljem slučaju, neobičnim lovcem tenkova. Jedna od odlika Stridsvagna 103 vrlo je visok stupanj zaštite tročlane posade koji je, uz ostalo, postignut i smještanjem motora i mjenjača u prednji dio vozila. I argentinski tenk TAM (Tanque Argentino Mediano) imao je motor smješten u prednji dio. S masom od 30 tona, Argentinci su ga smatrali pravim tenkom. Dio stručne literature opisuje ga kao laki tenk, a veći dio ignorira, pa je stoga vrlo slabo poznat. Tenk koji nisu mogli proglasiti ni promašajem, a pogotovo ne lakim tenkom, izraelska je Merkava. Godinama okružen neprijateljskim zemljama koje su ga višestruko nadjačavale po broju vojnika i tenkova, Izrael je odlučio razviti tenk koji će prije svega imati defenzivne odlike i najvišu moguću razinu zaštite za posadu.

Niti jedan gubitak

Stručna javnost Merkavu nije dočekala blagonaklono. Ocijenila je da ima dobru oklopnu zaštitu i prosječno naoružanje: top M68 105 mm, kojim su bili naoružani svi američki tenkovi. Zagovornici sovjetskih tenkova posebno su naglašavali da Merkava ima znatno manju pokretljivost te pogrešan koncept zbog motora u prednjem dijelu. Zaključivali su da po tom konceptu ne bi mogla biti uzor za suvremeni tenk. Nisu mislili ni da bi kao vozilo mogla imati znatniju primjenu u okviru postojeće doktrine o uporabi tenkova, u izravnim duelima s najsuvremenijim oklopom.

A onda su Merkave 1, u okviru operacije Mir za Galileju 1982. godine, ušle u Libanon i izravno se sukobile sa sirijskim T-62 i najnovijim T-72. I potukle ih do nogu. Izrael nije izgubio niti jednu Merkavu, dok su sirijske snage izgubile između 300 i 350 tenkova. Pokazalo se da su Merkavina superiorna oklopna zaštita i izvrstan top puno važniji od pokretljivosti T-72. Jedina korist koju su posade tenkova T-72 imale od male mase bila je činjenica da su se mogle vrlo brzo povlačiti. Toliko brzo da Izraelci navodno nisu uspjeli zarobiti niti jedan ispravan T-72 kako bi ga testirali. Budući da izraelske snage nisu težile velikoj brzini napredovanja, ograničena najveća brzina kretanja od 48 km/h nije Merkavama stvarala neki problem.

Izraelcima je bilo znatno važnije da tenk izdrži eventualne pogotke. Iako različite analize učestalosti pogodaka u tenkove u suvremenim ratovima daju donekle različite podatke, gotovo sve pokazuju da su najizloženiji dijelovi prednja (čeona) strana tijela i kupole. Razlike su znatne, ovisno o tome koje se oružje koristi. U sukobima gdje su tenkovi bili nositelji protutenkovskih djelovanja, oko 45 % pogodaka išlo je u čeoni dio kupole i još 13 % u čeoni dio tijela. Kad je primarno oružje protuoklopni vođeni projektil s kumulativnom bojnom glavom, broj pogodaka u kupolu je između 70 i 80 %. Kad bude napravljena analiza protuoklopnih djelovanja u ratu u Ukrajini, zbog uporabe suvremenih protutenkovskih sustava FGM-148 Javelin i NLAW, broj pogodaka u kupolu bit će još veći, i to s povećanjem pogodaka u vrh kupole.

Otporan na kumulativni mlaz

Merkava 1 razvijena je 1970-ih: prvi je prototip dovršen 1974., a naglasak je stavljen na zaštitu od paljbe tenkovskih topova. Umjesto da na prednji dio tijela stave čelične ploče debljine jedan metar, projektanti su odlučili onamo smjestiti motor s mjenjačem. Time su dobili više od tri tone čelika koji je dodatno štitio posadu. Iako je takav smještaj motora i mjenjača primarno trebao štititi posadu od kinetičkih projektila, iskustva iz borbi pokazala su da jednako učinkovito štiti i od projektila s kumulativnom bojnom glavom. Kumulativni mlaz našao bi se nakon proboja kroz zaštitnu ploču u relativno velikom prostoru te bi se počeo rasipati. Ovisno o mjestu pogotka, udario bi ili u mjenjač s prijenosnicima ili u motor te se tamo do kraja raspršio prije nego što bi stigao do odjeljka s posadom. Negativna strana smještanja motora i mjenjača u prednji dio tijela jest u tome da je oklopno tijelo moralo dobiti neobičan izduljen oblik pa je njegova ukupna duljina iznosila 7665 mm. Za usporedbu, duljina tijela Leoparda 2 je 7570 mm, a M1 Abramsa veća, 7916 mm. Smještanjem motora u prednji dio tijela, ostavljen je u stražnjem dijelu velik prostor za dodatno streljivo, ali i za prijevoz vojnika. Ratna iskustva pokazala su da velika vrata na stražnjem dijelu vozila omogućavaju ukrcaj teških ranjenika na nosilima, a unutrašnjost je dostatno velika za četiri nosila.

Bit će zanimljivo vidjeti hoće li nova Merkava 5 Barak, koja čeka ulazak u operativnu uporabu, zadržati koncept smještanja motora u prednji dio vozila kao sve Merkave prije nje, ili će dobiti motor s mjenjačem u stražnjem dijelu. Serijska proizvodnja prvih Merkava 5 započela je sredinom 2022., a prve isporuke uslijedit će ove, 2023. Najveća opasnost za izraelske tenkove tijekom Jomkipurskog rata 1973. godine nisu bili egipatski tenkovi, već mali protuoklopni vođeni projektili 9M14 Maljutka. To je bilo jednostavno oružje, no vrlo složeno za korištenje. Prije svega zato što je operater istodobno morao pratiti cilj i ručno navoditi projektil na njega. Zbog načina djelovanja, Maljutka je bila neupravljiva prvih 500 metara te su operateri mogli gađati ciljeve na udaljenostima od 1000 metara naviše. Pustinjski uvjeti Sinaja istodobno su bili i povoljni i nepovoljni: povoljni jer nije bilo raslinja za koje bi zapela žica za navođenje, a nepovoljni zato što su tijekom borbi tenkovi u pokretu i eksplozije dizali velike količine prašine. Usprkos svemu, Maljutke su nanijele velike gubitke, posebno kad su se rabile kao defenzivno oružje za odbijanje izraelskih tenkovskih napada (Pattoni, Centurioni…). U prvom danu rata izraelske oklopne snage izgubile su više od 100 tenkova. Dva dana kasnije Egipćani su odbili pokušaje protunapada 162. oklopne divizije i pritom uništili 75 tenkova. Procjene su da su Maljutke uništile nekoliko stotina izraelskih tenkova.

Materijali među pločama

Iako su bile jednostavne za proizvodnju i vrlo složene za borbenu uporabu, uspjeh Maljutki usmjerio je daljnji razvoj tenkovskih oklopa. Svima je bilo jasno da novi protuoklopni vođeni projektili mogu biti samo bolji i učinkovitiji od Maljutki. Izrael je na taj izazov odgovorio razvojem eksplozivno-reaktivnog oklopa (opisan u šestom nastavku Nove prijetnje – novi oklop, HV 685). I druge su zemlje počele razvijati eksplozivno-reaktivne oklope želeći ih postaviti na postojeće tenkove, što znači da im se prilično žurilo. Istodobno su započele razvoj novih oklopa, koji će se podjednako nositi i s kumulativnim bojnim glavama i potkalibarnim penetratorima. Prve ideje o razvoju višeslojnih oklopa javile su se još tijekom Drugog svjetskog rata. Razvoj takvih oklopa intenziviran je 1950-ih u SSSR-u i Ujedinjenoj Kraljevini. U SSSR-u su prvi prijedlozi bili da se između čeličnih ploča ubaci sloj kvarcnog pijeska koji bi upijao energiju kumulativnog mlaza. Dobra strana bila je što je kvarcni pijesak jeftin, a loša što ima prilično veliku masu. Stoga su sovjetski stručnjaci naposljetku potražili druge materijale.

Drugo rješenje, koje je razvijano i na zapadu, bilo je da se između dvije čelične ploče postavi materijal otporan na visoke temperature. Jedan od prvih uporabljenih bio je poliuretan, koji je još 1937. u Njemačkoj razvio tim industrijskog kemičara Otta Bayera (1902. – 1982.). Jeftin je za proizvodnju i vrlo male mase. Drugi je bio pjenoplast. No uporaba takvih materijala povećavala je razinu zaštite od kumulativnog mlaza, ali slabila razinu zaštite od potkalibarnih projektila. Konstruktori tenkova počeli su zato eksperimentirati s uporabom materijala otpornih na visoke temperature, a koji su istodobno i visoke čvrstoće. Jedan je od njih keramika. Obična keramika izdrži temperature do 1200 °C, a posebne vrste i do 1300 °C. Keramika je usto vrlo čvrsta, a masa joj ne prelazi masu metala. Guma je još jedan materijal za proizvodnju višeslojnih oklopa, posebno ako se kombinira s keramikom. Britanski stručnjaci uspjeli su krajem 1960-ih razviti višeslojni oklop koji se sastojao od čelika, keramike, gume i možda još kojeg materijala. Oklop je nazvan po mjestu u kojem je nastao – Chobham. Zanimljivo je da je prvi put uporabljen na tenku razvijenom za Iran – Shir 2. Potom je uporabljen na tenku Challenger.

Kugle od korunda

Sovjeti su odlučili da glavna odlika njihovih tenkova mora biti niska cijena, a to znači i što niže troškove proizvodnje. Stoga su odlučili da će kupole izrađivati lijevanjem. Kako se višeslojni oklopi mogu izrađivati samo kao ploče koje se sastavljaju zavarivanjem, tu su vrstu oklopa mogla dobiti jedino tijela tenka. Zbog toga su kupola i tijelo T-64 napravljeni od dva sloja čelika između kojih je bio sloj aluminija. T-64A dobio je napredniji višeslojni oklop izrađen od čelične ploče debljine 80 mm, pa sloja stakloplastike debljine 150 mm i još jedne čelične ploče debljine 20 mm.

U SSSR-u je 1970. dovršen razvoj proizvodnog postupka izrade kugli od korunda. Prve tenkovske kupole koje su na čeonom dijelu imale uporabljene te kugle izrađene su 1975. godine. Svaka je imala promjer 70 mm i bile su dio lijevanih čeličnih oklopa debljine od 400 do 475 mm. Te su kupole uporabljene na tenkovima T-64B i T-72 isključivo namijenjenim sovjetskoj vojsci. Svi ostali kupci dobivali su kupole od pancirnog lijevanog čelika ojačanog umetcima od pijeska.

Oklopno tijelo izrađeno je od oklopa koji se sastojao od prednje čelične ploče, dva sloja stakloplastike i stražnje čelične ploče. Debljina prednje čelične ploče bila je 130, a stražnje 100 mm. Testiranja su pokazala da sloj stakloplastike uopće ne utječe na učinkovitost potkalibarnih penetratora te je sva obrana bila isključivo na čeličnim pločama. Kako je prednja ploča pod kutom od 22 stupnja, ekvivalent zaštite od potkalibarnog penetratora koji bi pogodio pod kutom od nula stupnjeva u odnosu na okomicu je 650 mm.

TEKST: Mario Galić