Terezijanska vojna akademija u Wiener Neustadtu (Bečkom Novom Mjestu) nedaleko od Beča jedna je od najstarijih takvih ustanova u svijetu, a djeluje još i danas te također predstavlja i važan dio hrvatske vojne prošlosti. U njoj su se tijekom stoljeća i pol školovali mnogobrojni časnici podrijetlom iz Hrvatske, a mnogi od njih zahvaljujući ondje stečenom obrazovanju postigli su visoke vojne činove i položaje

Wiener Neustadt (Bečko Novo Mjesto) smješteno je oko 50 kilometara južno od Beča, a u hrvatskoj je povijesti poznat kao mjesto tragičnog pogubljenja hrvatskih urotnika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Njihovi su posmrtni ostaci bili, dok ih Družba braće hrvatskog zmaja nije prenijela u Zagreb, pokopani na groblju pored crkve na kojoj se još uvijek nalazi spomen-ploča. No manje je poznato da se u Wiener Neustadtu nalazi jedna institucija, koja je na drukčiji način nekada bila također vezana uz hrvatsku povijest.  Wiener Neustadt i dvorac u kojem se još i danas nalazi vojna akademija osnovani su 1194. kao utvrda za obranu od napadača s istoka. Babenberški vojvoda Leopold V. prvi je prepoznao stratešku važnost mjesta i odlučio ovdje sagraditi grad koji je dobio ime Nova Civitas ili Neustadt. Za gradnju utvrđenog grada i dvorca djelomice je uporabljen novac dobiven kao otkup za engleskog kralja Richarda Lavljeg Srca. Ipak, svoj današnji oblik dvorac je dobio nakon transformacije grada sredinom 14. stoljeća kada je formirajući obranu jugoistočnog dijela čitavoga grada dvorac ojačan s četiri pravokutne kule te unutarnje dvorište. Od te četiri kule danas je ostala samo jedna, ostale su naime bile uništene u potresu 1768.

Svoj vrhunac grad i dvorac Wiener Neustadt doživjeli su tijekom 15. stoljeća kada je u njima bila carska rezidencija, odnosno političko, kulturno i privredno središte, zamijenivši Beč. Naime, u gradu je s obitelji živio car Frederic III. Habsburg. Tada je unutar dvorca podignuta katedrala s čuvenim “Zidom grbova”, koji prikazuje 14 grbova austrijskih nasljednih zemalja kojima je Frederic vladao, odnosno onih kojima je želio zavladati kao 93 grba njegovih prethodinika. O pretenzijama Frederica kao vladara možda najbolje svjedoči njegov moto iz 1453. upisan kao skraćenica “A E I O U”, na ploči što je nose dva anđela iznad prikaza grbova. Prva su to slova njemačkog natpisa “Alles erdreich ist Österreich untertan!” što bi u prijevodu značilo “Čitavim svijetom vlada Austrija!” Latinska pak verzija glasi “Austria erit in orbe ultima!” što znači “Austrija će trajati vječno!” Grb Štajerske podsjeća da je nekada područje Wiener Neustadta pripadalo toj austrijskoj pokrajini.

U dvorcu Wiener Neustadta rodio se 1459. Fredericov sin i također kasnije car Maksimilijan I. Ovaj “Posljednji vitez” kao su ga još zvali također je i pokopan u katedrali dvorca, pod glavnim oltarom. Već i prije Maksimilijanove smrti Wiener Neustadt je izgubio status prijestolnice, posebice kada je grad osvojio ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin. Nakon njegove smrti grad se vratio pod okrilje Habsburgovaca, ali je definitivno izgubio epitet prijestolnice. Nakon otkrića Zrinsko-Frankopanske urote u dvorcu su od 27. kolovoza 1670. do pogubljenja 30. travnja 1671. bili zatočeni hrvatski ban Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan. U jedinom preostaloj kuli bio je zatvoren još jedan slavni zatočenik, erdeljski knez Ferenz II. Rakoczy, pa se i danas ta kula zove Rakoczyjeva kula. Nakon pet mjeseci zatočeništva Rakoczy je uspio pobjeći potplativši jednog časnika.

Vojna akademija

bog nedostatka kvalificiranih časnika u austrijskoj vojsci i stalne potrebe za kvalitetnim časnicima za ratove protiv pruskog kralja Fridrika II. kraljica Marija Terezija je 14. prosinca 1751. odlučila da se u dvorcu uredi časnička škola, isprva nazvana “Plemićka kadetska kuća” (Adeligen Kadettenhaus). U nju su mogli ući dječaci iz plemićkih obitelji, ali i sinovi zaslužnih časnika. Ovaj plemićki korpus sastojao se od dvije satnije od po 100 dječaka. U jednoj satniji bili su sinovi plemića, a drugoj sinovi časnika. Dječaci su primani s navršenih 14 godina.
Istodobno je Marija Terezija i u Beču osnovala Vojnu pripremnu školu za 100 (od 1755. broj je povećan na 200) sinova časnika plemića starosne dobi od 7 do 13 godina. Obje škole kasnije su 1769. sjedinjene u jednu. Za zapovjednika vojne škole u Wiener Neustadtu postavljen je maršal Leopold grof Daun, a nastava je počela 11. studenog 1752. Nakon tri godine, 1755. prvi kadeti koji su završili školovanje unovačeni su u carsku vojsku stekavši činove. O brizi Marije Terezije za akademiju svjedoči nekoliko spomen-ploča postavljenih u dvorištu. Prva potječe iz 1765. a postavljena je da zvonik u unutrašnjem dvorištu kao uspomena na utemeljenje akademije 14 godina ranije. U njezinu natpisu koji govori o osnivanju te obrazovne institucije prvi put se spominje riječ “akademija”. Šest godina poslije 1771., nakon potresa i sjedinjenja akademije s kadetskom školom iz Beča postavljena je nova ploča, ispod prethodne. Na njoj se spominje novo ime “Terezijanska akademija” koje ova ustanova nosi još i danas. Posljednja spomen-ploča postavljena je nakon potpune obnove zgrade starog burga oštećenog u potresu 1777. Ploča je postavljena iznad glavnog ulaza, u ime cara Josipa II. i njegove majke Marije Terezije.

Vojna akademija u Wiener Neustadtu djelovala je neprekidno sve do 1918. i odškolovala brojne časnike. Poslije I. svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije akademija je zatvorena, a ponovno je obnovljena 1934. Nakon priključenja Austrije Trećem Reichu u akademiji je osnovana njemačka časnička pješačka škola, a privremeno i dočasnički tečaj. U to vrijeme jedan od zapovjednika bio je čuveni njemački zapovjednik, maršal Erwin Rommel. Tijekom svoga boravka ondje on je živio u posebnoj kući u parku akademije, poznatoj danas kao “Rommelova vila”. Tijekom II. svjetskog rata akademija je kao i čitav Wiener Neustadt, u kojem je bila snažna zrakoplovna industrija, bio jedna od glavnih meta savezničkih bombardiranja. U zračnim napadima gotovo čitav grad je bio potpuno uništen, a burg je bio teško oštećen. Tijekom posljednjih tjedana rata, kada je zavladalo bezvlašće bio je opljačkan i zapaljen. Rekonstrukcija i obnova je trajala punih trinaest godina od 1946. do 1959. godine. Nakon uspostave austrijske republike časnici su se od 1955. školovali u Ennsu da bi se 1958. ponovno vratili u Wiener Neustadt. Godine 1967. akademija je također dobila i svoj stari naziv “Terezijanska vojna akademija”.

Vojnu akademiju je najbolje upoznati šetnjom po starome burgu i kroz veliki park iza njega. Iako su ondje još uvijek učionice, pitomci i njihovi učitelji ondje ne vlada strogi vojni režim i uz prethodnu najavu moguće je zajedno sa stručnim vodičem razgledati taj jedinstveni kulturno-povijesni spomenik. Nakon ulaska u burg stiže se u veliko unutrašnje dvorište kojime na sjevernom zidu dominira “Zid s grbovima”, a nasuprot njega južni zid sa zvonikom i spomen pločama Marije Terezije. Iznad ulaza koji vodi prema akademijinom muzeju ploča je s natpisom “Armis et Litteris” – “Oružjem i perom”, koja predstavlja stari humanistički ideal o potrebi služenja vladaru ne samo mačem nego i perom. Maleni muzej smješten je u prostor sačuvan iz 15. stoljeća koji je pripadao carici Eleonori o čemu svjedoči portugalski grb u zabatnom kamenu. Muzej je uređen 1962. a u nekoliko vitrina smješteni su dokumenti i predmeti vezani uz povijest akademije. Među njima najvažnije mjesto zauzima originalno rukom pisano pismo carice Marije Terezije iz 1751. u kojem piše o osnivanju akadenije i imenovanju gorfa Dauna za njezina zapovjednika. Tu su i ostali pisani dokumenti poput pravilnika, pisama i udžbenika. U rotirajućim kazetama nalaze se portreti i kratki životopisi svih akademijinih zapovjednika, a u posebnoj kutiji nalaze se kartice s imenima preminulih pitomaca akademije. Uz portret carice Marije Terezije nalazi se zanimljiva serija od jedanaest crteža Bernardta Albrechta s prikazom života i učenja pitomaca akademije potkraj 18. stoljeća. Ti crteži kredom u boji vrlo su precizni i s mnogo detalja koji prikazuju različite vježbe, gađanja, školu jahanja, vojne manevre, ali i svakodnevni život i zabavu poput plesa, sviranja i šetnji. U posebnoj su pak vitrini odličja Ordena reda Marije Terezije, najvišeg vojnog odličja koje je 1757. u spomen na pobjedu kod Kolina utemeljila Marija Terezija, a mogli su ga dobiti svi časnici za svoja hrabra djela bez obzira na čin i podrijetlo. Red je u početku imao dva stupnja, Viteški i Veliki križ, a kasnije je car Josip II. uveo još jedan stupanj između ova dva; Zapovjednički križ. Od 1757. do 1931. u 195 promocija dodijeljeno je ukupno 1240 Velikih, Zapovjedničkih i Viteških križeva ordena Reda Marije Terezije. Neki su dobili dva, pa čak i sva tri odličja tako da je odlikovano ukupno 1135 časnika. Od te brojke 60 časnika bilo je podrijetlom iz Hrvatske, a još 40 njih zaslužilo je taj orden zapovijedajući hrvatskim postrojbama: krajiškim pješačkim i husarskim pukovnijama, 53. linijskom pješačkom pukovnijom ili 12. ulanskom pukovnijom.

Među izlošcima je i jedva primjetni portret i pismo Francisce Scanagatte, jedine žene koja je završila akademiju i postala časnik. Ona je rođena u Milanu 1776., a u akademiji zauzela mjesto svoga brata koji je tamo trebao otići, ali nije imao interesa za vojnu službu. Scanagatta je bila jedna od vanjskih polaznika koji su primani na školovanje u akademiji, ali su sami morali osigurati stan i hranu. Francesca je uzela ime Franz, a kako nije živjela zajedno s ostalim kadetima nitko nije uspio otkriti njezin pravi identitet. Nakon trogodišnjeg školovanja, od 1794. do 1797., unovačena je u Varaždinsko-križevačku graničarsku pješačku pukovniju gdje je dobila čin zastavnika. S pukovnijom je sudjelovala u kampanji 1797-1799. istaknuvši se pred neprijateljem. Potom je 1799. premještena u Temišvarsko-banatsku graničarsku pješačku pukovniju, a tijekom opsade Genove je ranjena. Tada je ustanovljeno da je žena, ali zbog njezinih dotadašnjih zasluga car joj je dodijelio mirovinu kao i pravo da i dalje može nositi vojničku odoru. Potom se udala za poručnika, kasnijeg bojnika Cölestina Spinija s kojim je imala četvero djece. Tijekom borbi u sjevernoj Italiji Scanagatta je dobrovoljno pomagala ranjenicima na bojnom polju. Prilikom obilježavanja 100. godišnice akademije, tada stara 73 godine, napisala je čestitku koja se čuva u muzeju. Francesca Scanagatta, prva žena koja je završila Terezijansku vojnu akademiju umrla je 1865. u Milanu u 89. godini. Danas žene normalno pohađaju akademiju i više nema potrebe da se prerušavaju u muškarce. Uz muzej u prizemlju su još časnički klub i časnička blagavaonica. Prema prvome katu gdje se nalazi zapovjednikova soba i Viteška dvorana vode tzv. generalske stube uz koje se nalaze portreti svih zapovjednika akademije od prvoga, maršala Dauna pa sve do danas. U hodnicima na drugom i trećem katu postavljeni su brojni portreti austrijskih generala i vojskovođa te nositelja najvišeg odličja Ordena reda Marije Terezije. Među tim portretima nalazi se i mnogo onih koji prikazuju istaknute austrijske zapovjednike podrijetlom iz Hrvatske. Brojni portreti hrvatskih generala nalaze se i u svečanoj Viteškoj dvorani Marije Terezije. Među istaknutim austrijskim vojskovođama ondje se nalaze portreti: Josipa Kazimira Draškovića, bana Josipa Jelačića, Josipa Šiškovića, Svetozara Borojevića i drugih. Nažalost dio portreta uništen je u bombardiranjima tijekom II. svjetskog rata, a dio je prenesen u Vojnopovijesni muzej u Beču. Među protretima u Viteškoj dvorani nalazi se i portret zrakoplovnog poručnika barona Banfielda zvanog “Orao Trsta” koji je dobio jedno od posljednjih odličja Marije Terezije. Taj zadnji vitez Reda Marije Terezije umro je 1986. Na katu iznad Viteške dvorane nalazi se knjižnica sa 16 000 knjiga. Na žalost, bilo ih je mnogo više prije II. svjetskog rata. U bombardiranju dvorca uništeno je gotovo 40 000 knjiga od kojih su sačuvane samo 623 koje su bile na vrijeme sklonjene zajedno s vitrajima iz katedrale u jednom rudniku soli.

U daljnjem obilasku akademije prolazi se kroz Veliku dvoranu u kojoj se nalaze ploče s brojem, imenima i godištima koja su uspješno završila obrazovanje u akademiji i postali časnici. Od 1966. svaka klasa kadeta odabire ime za svoje godište, a obično se odabire ime kakvog poznatog vojnog zapovjednika, povijesnog događaja poput kakve slavne bitke ili bojnog polja, planine ili važne fortifikacije iz ratničke tradicije austrijske vojske. Ove godine na školovanju u akademiji su klase O’Donel, grof Salm i Esterházy, koje su uzele ime po slavnim vojskovođama i ratnicima: Karlu Claudiusu O’Donellu (1715-1770), Niklasu grofu Salmu (1459-1530.) i knezu Nikolausu I. Esterházyju (1714-1790). Ove godine klasa O’Donell završava školovanje, a svaki diplomirani časnik dobit će srebrni prsten dok će najbolji među njima dobiti zlatni. Svečana promocija je uvijek u rujnu, a na njoj je obvezno nazočan predsjednik Republike Austrije. Na suprotnoj strani dvorišta, na zapadnoj strani iznad glavnog ulaza nekada se nalazila kapela koju je arhitekt Frederica III., Peter Pusica preoblikovao između 1445.-1460. u katedralu posvećenu sv. Jurju. Fredericov sin, “posljednji vitez”, car Maksimilijan koji je rođen u dvorcu u njemu je i pokopan i to upravo u katedrali sv. Jurja. Njegov kameni sarkofag još se i danas nalazi u podnožju glavnog oltara. Nasuprot njega nalazi se veliki i neobični drveni relikvijar pun relikvija raznih svetaca. Danas se u katedrali redovito održavaju svete mise, a u njoj se nalazi i sjedište austrijskog vojnog biskupa.

Park i prostor oko akademije

Promocije, ali i različite druge parade održavaju se na pisti iza akademije nakon koje se prostire veliki akademijin park. Uz pistu se nalaze tri velika spomenika: lijevo je spomenik grofu Franzu Kinskyom (1739-1805), jednom od najpoznatijih zapovjednika i reformatora akademije, u sredini je spomenik utemeljiteljici akademije, carici Mariji Tereziji, rad kipara Gassera i Fernkorna, a desno od nje je spomenik caru Franji Josipu I.

Iza piste i spomenika prostire se veliki park od 5,1 milijun hvati kroz koji teče potok Kehrbach. U vrijeme Frederica III. ondje je bio carski zoološki vrt, koji je bio okružen 6 kilometara dugačkim zidom. Sada su u njemu uređene šetnice, poligoni za vježbanje i teren za jahanje. Osim što je djelomice vojni poligon park je otvoren i za javnost.
Jedan mali dio parka zauzima i akademijino groblje na kojem su najvećim dijelom pokopani pitomci koji su umrli tijekom školovanja na akademiji, ali ondje se nalaze i posmrtni ostaci pojedinih zapovjednika akademije te generali i časnici koji su završili akademiju. Tako primjerice u skromnom grobu zajedno sa ženom počiva i jedan od najvećih zapovjednika akademije grof Joseph Kinsky. Među natpisima na grobovima nalaze se mnoga imena kadeta podrijetlom iz Hrvatske, a ovdje je pokopan i jedan od posljednjih nositelja viteškog križa Ordena reda Marije Terezije, generalbojnik Dragutin Dragičević.  Sama Terezijanska vojna akademija i čitav prostor oko nje još uvijek odišu snažnom tradicijom i bogatom prošlošću koja dijelom pripada i našoj povijesti. Akademiju je svakako vrlo vrijedno posjetiti, a to i nije tako teško samo se treba prethodno najaviti.

Vladimir BRNARDIĆ