Američki Quadrennial Defense Review navodi kako će američke snage biti suočene sa “sve sofisticiranijim asimetričnim izazovima, uključujući uporabu kemijskog, biološkog i možda nuklearnog oružja…”. Taj dokument predviđa i napade usmjerene na “informacijske sustave naših snaga te nacionalnu infrastrukturu”

Očekuje se kako bi uporaba asimetričnih prijetnji mogla zaprijetiti američkoj sposobnosti djelovanja, kao i zapovjednoj strukturi (uključujući i kontrolnu i komunikacijsku strukturu) te obavještajnim sustavima. Nije isključeno ni nanošenje većih žrtava od trenutačno predvidivih, sve u svrhu slabljenja nacionalne odlučnosti pri postupanju. Međutim, pogrešan je dojam kako asimetričnim prijetnjama danas pribjegavaju samo protivnici koji su neusporedivo slabiji od tehnološki naprednih zemalja. Tako treba istaknuti primjer kineske Narodne oslobodilačke vojske koja je u posljednje vrijeme objavila niz studija o uporabi asimetričnoga pristupa i prijetnji u situacijama sukoba. Oni tako na posve uporabnoj razini razmatraju računalne napade, terorizam, uporabu masovnih medija, urbano gerilsko ratovanje i slične pristupe globalnome sukobu. Taj razvoj potaknut je spoznajom kako se u sukobu s potencijalnim protivnikom, koji je na višoj tehnološkoj razini, ne može očekivati pobjeda ako se ustraje u primjeni klasičnih metoda ratovanja.

To napokon vodi do promatranja asimetrične prijetnje kao načina postupanja kojim se poništavaju protivnikove prednosti i koriste se njegovim slabostima – primjenom sredstava i pristupa koji nisu uobičajeni. Oblik asimetrične prijetnje koji obilježava novije vrijeme je terorizam. Pojam terorizam vlasti SAD-a definiraju kratko kao “prijetnju ili uporabu iznimnog nasilja u političke svrhe”. Pomnim definiranjem dolazimo i do detaljnije definicije terorizma kao “promišljenog, politički motiviranog nasilja prema neborcima (uključivo i vojno te policijsko osoblje koje nije na dužnosti) koje poduzimaju pojedinci ili skupine što djeluju potajice, obično s namjerom utjecanja na neku ciljanu publiku”. (Time, 1. svibajn 1995. , Kevin Fedarko “Japan: A Persistent odor of Terror”.)

Tako definiran terorizam je moguće dalje podijeliti primjenom nekoliko mjerila. Ponajprije treba promotriti motivaciju koja teroriste u njihovu djelovanju pokreće. Kao prvo, tu su razne nacionalističke skupine koje se bore za uspostave svojih neovisnih država. Prema sredstvima kojima se koriste te skupine se kreću od malih skupina bombaša (ETA), pa do velikih gerilskih pokreta koji imaju neke značajke organiziranih vojski. Kao drugo, terorizam često motiviraju i sklopovi političkih ideja, gdje se djelovanje iscrpljuje u borbi protiv postojećeg poretka. Organizacije takve vrste, među kojima su primjerice bile dobro poznate RAF (Rote Armee Fraktion) i Sendero Luminoso, velikim dijelom nadahnuće nalaze u ekstremnim, bilo lijevim bilo desnim političkim ideologijama. Važno je napomenuti kako skupine tog tipa, za razliku od nacionalističkih skupna, razmjerno sporo i teško obnavljaju i povećavaju svoje članstvo koje se bira u uskim krugovima političkih istomišljenika. Kao treća struja modernog terorizma javljaju se religioznim idejama vođene skupine. Broj i aktivnost skupina toga tipa je u znatnom porastu u posljednjih dvadesetak godina. Spektar vjerovanja je vrlo različit; od sekti koje očekuju dolazak raznih spasitelja i kraj svijeta, pa do fundamentalističkih skupina islamskog ili kršćanskog podrijetla. Vjerski motivirani teroristi su specifični u svom djelovanju po nesklonosti političkim kompromisima kao putu okončanja nasilja.

U posljednje vrijeme sve češće dolazi do povezivanja vjerskih i nacionalističkih skupina u borbi protiv “zajedničkih neprijatelja”, obično predstavljenih u liku zemalja zapadne demokracije. Kao četvrta skupina javljaju se teroristi koji se u svome djelovanju vode bilo nekom pojedinačnom idejom (zaštita životinja ili prirode, dopuštenje/zabrana abortusa), bilo pojedinim skupom ideja koje nisu ni na koji način šire rasprostranjene. Većinom je ovdje riječ o pojedincima koje su njihova gledanja isključila iz društva i koji vode svoj posebni rat protiv zajednice u kojoj su stranci. Dobar primjer takovog terorizma je Theodore Kaczynski, poznatiji pod nadimkom Unabomber koji je svojim sofisticiranim eksplozivnim napravama iz kućne radinosti gotovo dvadeset godina prijetio “zlu današnjice” – potrošačkom društvu i njegovim eksponentima – znanstvenicima i zrakoplovnim kompanijama. Napokon, kao peta skupina pojavljuju se skupine koje napuštajući svoju nekad prevladavajuću motivaciju počinju služiti ili kao plaćenici i instruktori pri obuci drugih terorista ili terorističkih skupina (organizacija Abu Nidala), ili pak kao visokospecijalizirani profesionalni izvršitelji (kao što je Carlos). Riječ je o ljudima zainteresiranim u prvom redu za zaradu do koje dolaze kao plaćenici.

Osim takvog razlikovanja po motivaciji, mogu se terorističke skupine grubo podijeliti i po vrsti prijetnje kojom se koriste. Tako treba posebno istaknuti nuklearno-biološko-kemijske prijetnje, ekološke prijetnje, računalne prijetnje (cyber terorizam) i klasične prijetnje (paljevine, bombaški napadi, otmice, uzimanje talaca i drugo). Iako se danas gotovo svekoliki međunarodni terorizam koristi takozvnim klasičnim prijetnjama, bilo bi opasno i nesmotreno zanemariti mogućnosti napada nuklearnim, biološkim ili kemijskim oružjem. Sredstva za ostvarivanje takvih prijetnji redovito se nazivaju oružjima za masovno uništavanje. Pritom treba imati na umu kako je od 1974. godine pa do danas u SAD-u zabilježeno više od trideset pokušaja prijetnje nuklearnim oružjem. Imajući na umu kako je biološko oružje nakon uporabe vrlo teško kontrolirati, prijetnje njime su bile rijetke, dok je kemijsko oružje doista i uporabljeno 1995. u Japanu, kad je sekta Aum Shinrikyo u sustav opskrbe zrakom podzemne željeznice grada Tokija pustila određene količine živčano-paralitičkih bojnih otrova.
Pri razmatranju asimetričnog ratovanja treba istaknuti kako se kao izvor terorističke nuklearne, kemijske ili biološke prijetnje može pojaviti i država. Tom obliku prijetnje zapadni analitičari danas posvećuju posebnu pozornost. Naime, sve širi krug država raspolaže sredstvima za “dostavu” oružja masovnog uništenja na moguće ciljeve, ponajprije balističke projektile. Tehnologija balističkih projektila povezana sa sredstvima masovnog uništenja može postati trajna potencijalna prijetnja u nekoj regiji (ili globalno!), služeći kao sredstvo ucjene, odnosno iznude. Važno je istaknuti kako prijetnja oružjem masovnog uništenja uopće ne mora imati veliku vojnu vrijednost (nekoliko kemijskih ili bioloških bojnih glava neće nanijeti velike gubitke života, dok je prijetnja bilo kojim oblikom nuklearnog oružja nešto čega se i posve neobuzdani diktatori nerado laćaju), no može imati nesagledive političke posljedice.
Ekološki terorizam uključuje kako djela u ime zaštite prirode, tako i djela kod kojih se prijeti velikim uništavanjima i ugrožavanjem ekološke ravnoteže u široj ili daljoj okolini cilja napada. Terorizam s ekološkom komponentom lakše je izvediv protiv država s visokim stupnjem životnog standarda i obrazovanja stanovništva koje redovito ima visoko razvijenu ekološku svijest. S druge strane, ako se smjera na manje razvijene zemlje, počesto treba posegnuti za mjerama koje narušavaju ekološki sustav kao cjelinu. U obzir dolazi izazivanje obilnih kiša “soljenjem” oblaka (SAD tijekom rata u Indokini), unošenje životinjskih vrsta koje nemaju prirodnih neprijatelja (dosad ponajčešće nehotice), tektonsko ratovanje (zasad hipotetsko), izravna zagađenja i sl. (Prema: Ray,Bond i dr. “Jane’s World Insurgency and Terrorism”, siječanj-travanj 2000.)

Općenito, možemo razlikovati napade država na pripadnike i imovinu ekoloških organizacija (francusko potapanje broda Rainbow Warrior 1984. kao način ometanja nadzora nuklearnih pokusa od nevladine udruge Greenpeace) s jedne strane, i napada na državnu infrastrukturu ili poslovne objekte koji svojom lokacijom ili namjenom štete okolišu što ih poduzimaju skupine ekološki motiviranih terorista s druge strane (požari i uništavanja dalekovoda koje su izvele skupine EMETIC i ELF). Posebno ovdje treba spomenuti i slučaj državnoga ekološkog terorizma kojim se u konačnici Zaljevskoga rata poslužio Irak. Paljenje kuvajtskih naftnih izvora te ispuštanje velike količine sirove nafte u more i vodene tokove je gotovo idealan primjer asimetričnog djelovanja kojim se s jedne strane neprijatelja lišava plijena, dok se istodobno udara na visoku ekološku svijest neprijatelja i pritom pokušava ishoditi neposredne ustupke.
Često u praksi dolazi do međusobnog preklapanja pojedinih vrsta asimetričnih prijetnji. Tu su ponajprije organizirani kriminal koji se ponekad može preklopiti s terorizmom, no i kao samostalni oblik može zadati velikih teškoća, zahtijevajući angažiranje velikih resursa za njegovo suzbijanje. Dobar primjer nam daje unošenje opojnih droga iz Latinske u Sjevernu Ameriku, zbog čijeg su sprječavanja SAD poduzele velike napore u karipskoj regiji, uključujući koordinirane aktivnosti niza vlastitih državnih agencija, kao i suradnju sa savezničkim i prijateljskim snagama. Nadalje, zamislivi su nam i razni oblici asimetričnih gospodarskih prijetnji, poput dogovorenih bojkota, kontrole cijena pojedinih strateških sirovina, namjernih slomova burzi i tržišta općenito. Tim “obiteljima prijetnji” zajedničko je to što ne moraju uvijek tražiti vojnu tehnologiju kako bi se ostvarile. Naime, sve se mogu realizirati primjenom komercijalnih sredstava, poput civilnih vozila, kemijskih sirovina koje su dostupne na otvorenom tržištu, komercijalnom informatičkom opremom itd. Imajući sve to u vidu, možemo ustvrditi kako će se u vremenu koje dolazi spektar asimetričnih prijetnji bez sumnje i dalje širiti.

Karakteristike i elementi suvremenog terorizma
Kada se govori o karakteristikama i elementima terorizma tada na prvom mjestu valja istaći politički motiviranu namjeru (animus teroradi) da se terorom postignu određene političke posljedice u društvu, što podrazumijeva svijest o ciljevima i sredstvima kojima se oni mogu ostvariti. Međutim, to nije cijela istina jer postoji i jedan mali broj terorističkih akata koji se izvode iz nepolitičkih razloga, ali su objektivne posljedice takve da neovisno o volji izvršioca izazivaju političke posljedice u društvu. Drugi bitan element terorizma je organiziranost, odnosno, formiranje organizacije u kojoj se na ideološkim i političkim, filozofskim ili vjerskim pozicijama okupljaju istomišljenici spremni na izvođenje terorističkih akata.

Treći element predstavlja posljedice terorističkog akta, odnosno nasilje nad stanovnicima. Pritom se javljaju učinci tzv. sekundarnog djelovanja, koji se ogledaju u stvaranju opće opasnosti, nesigurnosti i nepovjerenja u institucije društva, zbog unošenja trajnog nemira i straha s ciljem iznuđivanja određenih kretanja i promjena političke naravi.
Nasilje je bitan element terorizma. Obično se definira kao uporaba sile da bi se iznudilo određeno ponašanje ljudi protivno njihovoj volji, odnosno određeni rezultat. Sila koja se primjenjuje je fizička sila, ali može biti i druga. Također, pod nasiljem u kazneno-pravnom smislu treba shvatiti protupravnu uporabu sile ili prijetnje ili klevete, od aktivnog prema pasivnom subjektu, tako da se napada psiha ili život pasivnog subjekta. Posljedica djela može se kretati od ugrožavanja do uništavanja psihe ili tijela ili života. Napad – nasilje može biti direktno i indirektno, a pri napadu mogu se primjenjivati svi načini i sva sredstva pomoću kojih se može prouzrokovati određena posljedica.

Po Dimitrijeviću, terorističko je nasilje instrumentalno, odnosno nije samo sebi svrha. To nasilje, po pravilu, sadrži i prijetnju budućim nasiljem. (Nije slučajno da npr., makar, prema pretpostavkama i neutemeljeno, Bin Laden prijeti uporabom biološkog, pa čak i nuklearnog oružja, a isforsirana i prenapuhana opasnost i panika oko antraksa mu u toj prijetnji pritom posebno odgovara.)

Obilježje terorističkog nasilja je da ono nije usmjereno samo prema ljudima, već i rušenju objekata simboličke vrijednosti. Neka se teroristička obilježja izvlače iz bezobzirnosti koja se često manifestiraju time što se protivnik unaprijed miri s mogućim ljudskim žrtvama, kao npr. prilikom eksplozija u zgradama koje simboliziraju moć, vlast i poredak ili, pak, imaju sakralni značaj. Tako su npr. svojedobno izraelski teroristi zapalili jeruzalemsku džamiju Al-Aksa, po rangu treće svetište muslimana, a u terorističkom napadu na SAD 11. rujna, nije slučajno da su izabrana upravo tri simbolička objekta: Kongres SAD-a (na sreću neuspješan pokušaj), koji simbolizira političku moć i dira u patriotska osjećanja svakog Amerikanca, zatim Pentagon, koji simbolizira vojnu moć, te Svjetski trgovinski centar, koji je metafora ekonomske moći SAD-a.

Strah je nerazdvojna komponenta nasilja, koja kao psihičko stanje čovjeka, nastaje pod utjecajem vanjskih okolnosti, koje čovjek, registrirajući ih svojim čulima, prerađujući sustavom mišljenja i dovodeći ih u vezu jedne s drugim dolazi od spoznaje o povoljnosti ili nepovoljnosti vanjskog svijeta za njega. Povoljan vanjski svijet, čovjek doživljava pored ostalog, kao stanje sigurnosti, dok nepovoljan vanjski svijet kod čovjeka izaziva stanje nespokojstva i osjećaja opasnosti, čijim povećanjem se uvećava i čovjekova nesigurnost, a potom i strah.
Dakle, u vanjskom svijetu moraju postojati činjenice, pojave ili okolnosti, koje čovjek doživljava kao opasnost, ta opasnost pobuđuje nesigurnost, a nesigurnost izaziva strah. S medicinsko-psihološke točke, gledišta strah je skup senzacija i osjećaja, koja preko senzitivnih živaca izazivaju labavost mišića, drhtanje, skupljanje krvnih sudova, ubrzani rad srca, lučenje žlijezda i ostale promjene vidljive na čovjeku.

Teroristi računaju s činjenicom da je uplašenom čovjeku lako nametnuti tuđu volju i imajući to u vidu, grade svoju strategiju. Primjerice, žele li izazvati opću nesigurnost i nezadovoljstvo onda postavljaju bombe na javnim mjestima, na koja dolaze slučajni prolaznici, što kod građana izaziva stanje straha jer stalno vreba mogućnost da postanu žrtve terorističkog akta, oni ili njihovi najbliži. U američkom slučaju (od 11. rujna 2001.) predmet zastrašivanja bili su svi američki građani, a panika je zahvatila i građane drugih zapadnoevropskih zemalja.
Četvrti bitan element terorizma je voljni odnos terorista prema terorističkom aktu i posljedicama koje on uzrokuje, što upućuje na punu svijest aktera, koji se slijedeći taktiku i strategiju svoje grupe bore za postavljanje ciljeva primjenom nasilja. Peti element su sredstva koja u svojim akcijama rabe teroristi (moderno oružje velike vatrene moći i preciznosti, različite bombe, kemijska sredstva itd.). Ta sredstva su sve modernija, opasnija, razornija, ali i pristupačnija teroristima. Mada teroristi načelno nisu zainteresirani za ubijanje velikog broja ljudi, već žele publicitet za svoje ciljeve “držanjem noža pod grlom društva”, postoji opravdana strepnja da se domognu nuklearnog, biološkog ili kemijskog oružja i uporabe isto. Šesta važna karakteristika terorističkih djelovanja je bezobzirnost i izuzetna surovost koja gotovo redovno prati izvođenje terorističkih akata u suprotnosti je s određenim pravilima ponašanja, koja su inače, obvezna prilikom vođenja oružanih operacija (Ženevska konvencija iz 1949. godine). To su situacije u kojima se, često nepotrebno, brutalnoj sili i smrtnoj opasnosti izlažu životi nedužnih ljudi, u cilju postizanja što jačih tzv. sekundarnih efekata.

Sve veća raznolikost meta koje napadaju teroristi i povećavanju njihovog broja, što je sedma važna karakteristika, pridonosi pored ostalog, znanstveno-tehnološki razvoj oružja kojima se teroristi koriste, a također i relativno laka ranjivost dobara koja su predmet interesa. Međutim, u mnoštvu različitih meta terorističkih napada moguće je pronaći nešto zajedničko: to su dobra od iznimnog društvenog značenja, čije narušavanje ili uništavanje direktno dovodi u pitanje ugled države na međunarodnom planu, a na domaćoj političkoj sceni stvara nepovjerenje građana u društvene institucije i pridonosi eroziji autoriteta države. Takvi karakteristični i vrlo delikatni objekti su diplomatska predstavništva, državne institucije, infrastrukturni objekti, zrakoplovi, šefovi država, predstavnici političkih stranaka, pa čak i države. Važna karakteristika terorizma je i ekonomičnost izvođenja terorističkih akata, koja se ogleda u tome da se uz minimalna ulaganja ljudi i sredstava ostvaruju nesrazmjerno krupni rezultati. To je, sa samozaštitnog stajališta veoma važna karakteristika koja upozorava da ga teoretski mogu primjenjivati čak i pojedinci, koji djeluju bez ikakve potpore, što su (kod politički motiviranog terorizma) izuzeci koji potvrđuju pravilo o nužnosti formiranja organizacije i studioznim pripremama. Deveti element terorističkog akta je njegova komunikativnost koja igra veliku ulogu u izvođenju političkog nasilja radi postizanja političkih posljedica. Teroristička organizacija, kao pošiljatelj terorističke “poruke” u sustavu socijalnog komuniciranja drugim sudionicima u komunikacijskoj mreži, upućuje na sadržaje kojima istomišljenike i simpatizere ohrabruje, poziva i okuplja, a protivnike zastrašuje, dezorganizira i razjedinjuje. Deseti element terorističkog akta je da on dobiva veliki publicitet unatoč eventualnoj blokadi sredstava stvaranja javnog mijenja te tako ima povratni poticaj i utjecaj na istomišljenike i same teroriste. Jedanaesta karakteristika terorizma je u tome da ga mogu primjenjivati nedržavni i državni subjekti. Konspirativne terorističke akcije izvode tajne službe ili specijalizirana tijela države, na domaćem i međunarodnom planu, u onom međuprostoru koji započinje tamo gdje prestaje legalna politička aktivnost, a počinje otvoreno vojno angažiranje.

Božo VUKASOVIĆ