Washingtonski sporazum iz 1922. godine, koji su sklopile mornaričke velesile, odnosio se upravo na krstarice, njihovu klasifikaciju i pokušaj ograničenja rasta u tonaži i naoružanju. Velika Britanija zahtijevala je da gornja granica tonaže bude 10 000 tona

Podjela borbenih ratnih brodova na klase, vrste, podvrste i tipove nikad nije bila standardizirana kroz čvrst, općeprihvaćen i u svijetu priznat jedinstveni pristup. Umjesto toga, odavno postoje manje ili više ukorijenjene podjele s nejasno određenim granicama, koje polaze s različitih stanovišta. To nigdje nije očitije nego u klasifikaciji krstarica od kraja XIX. stoljeća pa sve do danas. Potkraj XIX. i početkom XX. st. krstarice su se razvijale usporedno u dvjema potklasama: velikoj (iznad 5000 tona) i maloj (oko 3000 tona), koje su bile nazvane krstarice II., odnosno III. klase. Naziv krstarice I. klase upotrebljavao se za oklopne krstaše. S druge strane, ono što je velikim ratnim mornaricama bila krstarica III. klase, to je manjim mornaricama bio kapitalni brod. One takve krstarice nisu označavale kao II. ili III. klasu, nego jednostavno kao krstaricu. Ono što je vrijedilo za to vrijeme, vrijedi i danas. Ponajviše iz političkih razloga, ratne mornarice označavaju svoje brodove kao fregate, razarače i krstarice a da su često po istisnini i instaliranim borbenim sustavima gotovo identične.

Prvi službeni dokument koji je uveo klasifikaciju ratnih brodova kao međunarodni standard bio je Washingtonski sporazum iz 1922. godine. Iako su zemlje potpisnice samo Ujedinjeno Kraljevstvo (s tad najvećom ratnom mornaricom), Francuska, Sjedinjene Američke Države i Japan, postao je obvezujući za sve. Klasificirao je ratne brodove kao nosače aviona, bojne brodove, krstarice, razarače, podmornice, ophodne brodove, minopolagače, minolovce i male brze udarne brodove. Najveći dio Washingtonskog sporazuma odnosio se upravo na krstarice, njihovu klasifikaciju i pokušaj ograničenja rasta u tonaži i naoružanju. Nakon Prvog svjetskog rata većina krstarica imala je istisninu između pet i sedam tisuća tona, ali britanska je mornarica upravo dovršavala četiri svoje najnovije plovne jedinice mase 9750 tona i sa 29 čvorova vršne brzine. Velika Britanija zahtijevala je zbog toga u Washingtonu da gornja granica tonaže za krstarice bude 10 000 tona. Zahtjevi su prihvaćeni, no ubrzo su doveli do utrke u naoružanju u gradnji velikih krstarica od 10 000 tona naoružanih topovima najvećeg dopuštenog kalibra – 203 mm. Topove većeg kalibra smjeli su imati samo bojni brodovi. U idućih deset godina građene su gotovo samo vašingtonske krstarice zato što prema odredbama Sporazuma nije smjela početi gradnja brodova veće tonaže. Do 1940. godine SAD je izgradio 18, Ujedinjeno Kraljevstvo 15, Japan 12, Francuska sedam, Italija sedam, Njemačka tri i Španjolska dvije krstarice od 10 000 tona.

Igre s istisninom

Krstarice zbog kojih je London inzistirao da se uvedu ograničenja od 10 000 tona istisnine pripadale su klasi Hawkins. Izgrađena su četiri broda, a peti je još tijekom gradnje prenamijenjen u nosač aviona. Gradnja brodova počela je još tijekom Prvog svjetskog rata, no niti jedan nije postao operativan prije njegova okončanja. HMS Hawkins i HMS Raleigh dovršeni su prije Washingtonskog sporazuma, a HMS Frobisher i HMS Effingham nakon njega. To je važno jer su standardne istisnine Frobishera i Effinghama bile malo veće od ograničenja od 10 000 tona – tj. 10 020 tona. Svim teškim krstaricama klase Hawkins puna istisnina bila je veća od 12 000 tona.

Kako su projektirane prije Washingtonskog sporazuma, glavno naoružanje činili su topovi BL 7,5-inch gun Mark VI kalibra 190 mm i duljine cijevi 45 kalibara. Po jedan top smješten je u svaku od sedam oklopljenih kupola. Raspored kupola bio je dvije na pramcu, po jedna na svakom boku i tri na krmi. Debljina oklopa kupola bila je 25 mm. Granatu mase 91 kilogram mogli su ispaliti na udaljenost od 18 kilometara. No puno važniji podatak bio je da je granati trebalo sedam sekundi da preleti udaljenost od pet kilometara i pritom zadrži brzinu od 548 m/s. Iznimno dobro obučena posada mogla je održavati brzinu paljbe od najviše šest granata u minuti. Brzinu paljbe usporavala je potreba da cijev tijekom punjenja ne bude pod kutom većim od deset stupnjeva. Ti su topovi tijekom Prvog svjetskog rata bili vrhunac tehnologije, no samo nekoliko godina kasnije, ponajviše zbog Washingtonskog sporazuma, već su zastarjeli. Stoga ne čudi da su izrađena samo 44 primjerka.

Teške krstarice klase Hawkins bile su duge 184,4 m preko svega i široke
19,8 m. Vršna brzina bila im je velika, oko 30 čvorova. Postignuta je uporabom parnih turbina, koje su u odnosu na parne strojeve bile višestruko manje, jače i jednostavnije za ugradnju i održavanje. Parna turbina za pokretanje broda prvi je put ugrađena na eksperimentalnom brodu Turbinia britanskog inženjera Charlesa Parsonsa (1854. – 1931.). Turbinia je prvi put zaplovila 1894. godine, a parne turbine na brodovima ubrzo će istisnuti stapne parne strojeve. Na teškim krstaricama klase Hawkins ugrađene su četiri parne turbine koje će pokretati po jednu pogonsku osovinu i brodski vijak. Paru za turbine osiguravalo je 12 parnih kotlova na ugljen. Ukupna snaga pogonskog sustava bila je oko 45 000 kW. Osim velike vršne brzine, parne turbine omogućavale su i veliku autonomiju – pri brzini krstarenja od 10 čvorova doplov je bio 5640 nautičkih milja.

Različiti podaci iz Japana

Britanske krstarice klase Hawkins projektirane su tijekom Prvog svjetskog rata pa se može reći da se Washingtonski sporazum prilagođavao njima, a ne one njemu. Stoga su prave vašingtonske krstarice bile četiri teške krstarice klase Myōkō japanske carske mornarice. Njihova gradnja odobrena je planom modernizacije flote 1922. – 1929. Idejni začetnik plana i zagovaratelj njihove gradnje kontraadmiral Yuzuru Hiraga (1878. – 1943.) osmislio ih je tako da su u startu projektirane s mogućnostima nadogradnje. S druge strane, osiromašeni projekt omogućio je da krstarice donekle budu unutar okvira Washingtonskog sporazuma. U trenutku porinuća sve četiri imale su standardnu istisninu od 10 000 britanskih / dugih tona (10 160 metričkih tona) te punu istisninu od 11 663 duge tone / 11 850 metričkih tona. Japan je i te podatke službeno objavio kao konačne. Kako ne bi bilo dvojbe, s tim su istisninama obavljena i maritimna testiranja. Međutim, prije isporuke naručitelju brodovi su dodatno opremljeni i poboljšani te je stvarna istisnina u trenutku primopredaje bila 13 300 dugih / 13 500 metričkih tona. Tijekom remonta i modernizacija obavljenih 1930-ih istisnina je povećana na 15 993 metričke tone. Doduše, različiti izvori navode ponešto drukčije istisnine, no one su sve unutar tih granica. U svakom slučaju, teške krstarice klase Myōkō u trenutku izbijanja Drugog svjetskog rata bile su znatno iznad ograničenja koja je postavio Washingtonski sporazum.

Za svoju veličinu imale su odlične maritimne odlike. To se prije svega odnosilo na vršnu brzinu od 36 čvorova. Zanimljivo je da niti jedan izvor ne navodi da je vršna brzina padala s povećanjem istisnine. Zanemarimo li mogućnost da baš svi izvori griješe, jedino je objašnjenje da su krstarice projektirane za povećanje istisnine. Jedini podatak koji se smanjio bio je doplov. Pri istisnini od 13 500 tona i brzini krstarenja od 14 čvorova bio je 8000 nautičkih milja. Pri istisnini od 15 993 tone i jednakoj brzini krstarenja smanjio se na 7000 nautičkih milja.

Krstarice klase Myōkō bile su duge 203,76 m preko svega i 19,39 m preko okomica. Širina trupa bila je 17,34 m, a gaz 5,9 m. Dio izvora navodi ponešto drukčije podatke, uglavnom veće, prije svega što se tiče širine trupa (sve do 20,73 m). Te bi se razlike mogle pripisati nekonzistentnosti izvora, ali i činjenici da su krstarice klase Myōkō nekoliko puta modernizirane te je na njih ugrađivano dodatno oružje.

Sudbina poput ostalih

Pogonski sustav klase Myōkō sastojao se od 12 parnih kotlova i četiri parne turbine ukupne snage 97 000 kW. Zanimljivo je da se u vezi s tim podatkom, kao i onim o vršnoj brzini od 36 čvorova, slažu svi izvori. No, zato se podaci o debljini oklopa baš i ne poklapaju. Doduše, neki se razlikuju u nekoliko milimetara. Većina izvora navodi da je debljina oklopa na sredini trupa bila 3,9 inča ili 99,06 mm, pa to zaokružuju na 100 mm. No dio izvora navodi da je debljina bila četiri inča ili 101,6 mm pa zaokružuju na 102 mm. Razlike su minimalne pa se može reći da je debljina oklopa na sredini trupa bila oko 100 mm. Ovisno o izvoru, debljina oklopa glavne palube bila je između 1,25 inča (31,75 mm) i 1,5 inča (37 mm). Slaba oklopljenost glavne palube bila je u skladu s trendovima projektiranja 1920-ih. Zrakoplovstvo je u to vrijeme bilo na samom početku razvoja i smatralo se da avioni nisu prijetnja. No, do početka Drugog svjetskog rata kapitalni brodovi i japanske i američke mornarice više neće biti bojni brodovi, već nosači aviona. A njihovo najsmrtonosnije protubrodsko oružje bit će laki bombarderi za obrušavanje. Debljina oklopa kupola glavnog oružja bila je 0,98 inča ili 25 mm.

Krstarice klase Myōkō bile su u trenutku porinuća naoružane topovima Nendo Shiki 1Go 20 cm. Od 1931. do 1934. sve četiri krstarice prošle su opsežan program modernizacije, koji je uključivao i zamjenu glavnog topništva znatno modernijim topovima Nendo Shiki 2Go 20,3 cm. Svi su topovi imali cijevi duljine 50 kalibara. Poboljšani 2Go topovi mogli su ispaljivati granate mase 126 kilograma na najveću udaljenost od 29 kilometara. Najveća brzina paljbe bila je četiri, a kontinuirana jednu granatu u minuti. Životni vijek cijevi bio je 400 granata ispaljenih s punim barutnim nabojem. Kako je japanska mornarica bila poznata po opsežnom režimu obuke, koji je uključivao i česta gađanja svim vrstama brodskog naoružanja, za 2Go topove izrađeno je više od 300 cijevi. Na teškim krstaricama klase Myōkō ugrađeno je pet kupola, svaka s po dva topa.

Tijekom modernizacije provedene od 1931. do 1934. ugrađeno je šest višenamjenskih topova kalibra 120 mm. Na krstaricama i bojnim brodovima primarna zadaća tih topova bila je protuzračna obrana. S tom je namjenom 1935. godine umjesto topova od 120 mm ugrađeno osam topova kalibra 127 mm. Tijekom Drugog svjetskog rata neprestano su dodavani topovi kalibra 25 mm.

Kao i većina japanskih plovila, brodovi klase Myōkō imali su zlosretnu sudbinu u Drugom svjetskom ratu. Američki avioni s nosača USS Lexington potopili su Nachi kod Filipina. Krstaricu Haguro potopili su britanski razarači u Malajskom prolazu, a krstaricu Ashigara britanska podmornica HMS Trenchant kod Sumatre. Drugi svjetski rat preživjela je jedino krstarica Myōkō, koja je predana britanskoj Kraljevskoj ratnoj mornarici. Međutim, ona je nije smatrala potrebnom pa ju je i potopila u srpnju 1946. godine.

Tekst  Mario Galić