Novi podlistak vodi nas u povijest vojnog pomorstva, možda i ne toliko slavnu, jer govori o ratnim brodovima i klasama brodova koji su postali poznati po svojim nedostacima ili zlosretnim sudbinama. Za početak, vraćamo se u doba prvih plovila.

Prvi pomorac nije bio naš vrlo daleki predak koji se uspeo na deblo i plutao na njemu, već naš vrlo daleki predak koji je izumio veslo. A ono mu je omogućilo upravljati deblom. Još je trebao izdubiti deblo (vjeruje se više vatrom nego alatom) i – dobio je prvi čamac. Kad je iskoristio jako veliko deblo, nastao je prvi brod koji je mogao prevesti više osoba, pa čak i teret.

Ondje gdje nije bilo velikog drveća, ljudi su radili splavi. Zbog toga je splav prvi oblik plovila koje je sagradio čovjek. Za gradnju splavi ne treba puno oruđa, ali zato treba puno iskustva. Dobro izgrađena splav može preploviti tisuće milja. To je 1947. godine dokazao norveški etnolog i istraživač Thor Heyerdahl (1914. – 2002.) sa splavi Kon Tiki. Splav je bila izgrađena po uzoru na one kojima su se koristili drevni Peruanci, a kao materijal bilo je upotrijebljeno isključivo domaće balsino drvo, koje i natopljeno zadržava plovnost. Kon Tiki je plovio od luke Callao u Peruu na zapadnoj obali Južne Amerike do grebena Raroia u arhipelagu Tuamotu u Francuskoj Polineziji. Pritom je u 101 dan prešao više od 8000 kilometara.

Kon Tiki je za pogon rabio još jedan veliki izum čovječanstva – jedro. Sigurno je da se izum nije dogodio samo na jednom mjestu. Za sada najstariji prikazi brodova s jedrom potječu iz Mezopotamije, iz obaidskog razdoblja koje je trajalo od 5200. do 3500. godine prije Krista. Stanovnici su bili ratari, ali i ribari, pa su na lončariji ostavili prikaze brodova s jedrima.

Bočna kormila

Ljudi su zahvaljujući jedru mogli preploviti goleme udaljenosti bez velikog fizičkog napora, a posebno nakon što su izumili kormilo. U početku, kormilo je bilo samo veliko veslo smješteno na krmi. Kako bi se povećala učinkovitost ugrađivala bi se dva, na svaki bok po jedno. Takva bočna kormila bila su uporabljiva samo kod vjetra u krmu i imala su vrlo malu učinkovitost. Stoga su prije svega služila za održavanje kursa na otvorenom moru. Za priobalnu navigaciju i u lukama brodovi su imali ugrađena vesla. Jedni od najvećih brodova s bočnim kormilima bili su bizantski dromoni.Bočna kormila ograničavala su ne samo veličinu broda već i mogućnosti plovidbe po promjenjivom vjetru. Rješenje je bilo ugradnja kormila na krmu ispod vodene crte. Iako prema nekim činjenicama postoje indicije da su kormila pričvršćena za krmenu statvu postojala i prije, smatra se kako su ga sredinom XIII. stoljeća uveli baskijski brodograditelji iz Navarre. Stoga se u početku i nazivalo navarsko kormilo. Prvo spominjanje takvog kormila na  hrvatskim prostorima potječe iz 1258. godine. Naravno, radilo se o jedrenjaku izgrađenom u Dubrovniku.

Svi ti izumi omogućili su gradnju prvih brodova. Prvo za ribolov, a potom za trgovinu. Iako u početku nije bilo razlike između ribarice i trgovačkog broda, specifični zahtjevi vrlo su brzo doveli do razdvajanja i namjenske gradnje. Najstariji nalazi plovila potječu iz mlađeg kamenog doba (neolitika). Postoje dokazi da su ljudi održavali pomorske trgovačke rute duž Sredozemlja sve do sjevernih obala Europe, te u unutarnjoj plovidbi od juga do sjevera Europe, još u neolitiku, što dokazuje da je već tada bila razvijena brodogradnja. S obzirom na to da neolitski ljudi nisu poznavali izradu metala, njihova su plovila morala biti primitivna i krajnje nesigurna za plovidbu. Iako su se prvi pomorci držali blizu poznatih obala i plovili isključivo danju, nesreće su bile česte.

Bakreno i brončano doba donijelo je značajni razvoj brodogradnje. Brodovi postaju veći te namjenski građeni za prijevoz tereta. Bakar je u čistom stanju relativno mekan, ali vrlo žilav i rastezljiv/savitljiv. Lako je obradiv i kovak, pa se kuje, valja (na hladno i vruće) i izvlači u vrlo tanke žice. Osim toga, otporan je na koroziju izazvanu vodom pa je gotovo idealan za uporabu u brodogradnji.Kositrena bronca najstarija je bakrena slitina. U pravilu sadrži 80 % bakra ili više, te do 20 % kositra, uz neznatne dodatke drugih metala. Tvrđa je od bakra, otporna na koroziju, zvonka je, malena koeficijenta trenja. Stoga je bronca omogućila daljnji napredak brodogradnje. Nedavno otkrivena olupina iz brončanog doba (procjenjuje se da je stara 3300 godina) bio je trgovački brod duljine gotovo 15 metara. Olupina se nalazi oko 90 km od sjeverne obale Izraela, na dubini od 1800 metara. To je dokaz da već tada pomorci više nisu pratili obalu tijekom putovanja već su išli preko otvorenog mora.

Tko su Narodi s mora?

S kraja brončanog i početka željeznog doba prva je i poznata masovna uporaba ratnih brodova. Prvi zapisi o Narodima s mora datiraju iz 1208. pr. Kr. Navodno su harali istočnim Mediteranom. Unatoč brojnim znanstvenim pokušajima da ih se identificira, još uvijek se zapravo ne zna tko su bili Narodi s mora, odakle su došli, zašto su napali, i konačno, gdje su nestali nakon svojih provala. Znanstvenici su još nesigurni je li njihovo postojanje bilo uzrok ili posljedica političkih kolapsa. Jesu li Narodi s mora bili osvajači, gusari, dezerteri ili izbjeglice? Narodi s mora plovili su namjenski izgrađenim ratnim brodovima pokretanim isključivo jedrima.

Povjesničari dijele željezno doba na starije i mlađe. Starije ili halštatsko (prema nalazištu Hallstatt kraj Salzburga u Austriji) u srednjoj i zapadnoj Europi trajalo je približno od 800. do 450. prije Krista, a mlađe ili latensko (prema nalazištu La Tène na Nešatelskom jezeru u Švicarskoj) od 450. pr. Kr. pa do početka I. stoljeća. U starijem željeznom dobu pomorstvo je bilo glavni način trgovine jer je omogućavalo prijevoz velike količine robe odjednom na relativno siguran način. To je vrijeme kad se javljaju prvi veliki brodovi isključivo razvijeni za potrebe ratovanja. Smatra se da je njihov izvor grčka pentekontera. Ta su se plovila pojavila u eri kad nije bilo razlike između trgovačkih i vojnih brodova. Oni su bili višenamjenski brodovi duge plovidbe, korišteni za pomorsku trgovinu, piratstvo i ratovanje. Bili su sposobni za prijevoz tereta i vojnika. Duljina im je bila oko 30 metara, a širina oko četiri. Brod se pogonio veslima (50 veslača) iako je imao i jarbol s jedrom. Međutim, jedro se moglo rabiti samo pri povoljnom vjetru u krmu.

Povjesničari su uglavnom suglasni da su se trireme, osnovni ratni brodovi helenističkog razdoblja, razvile iz pentekontera. Doduše, između pentekontera i trirema bile su bireme – brodovi s dva reda vesala. Najveće bireme imale su 100 veslača. Zasigurno su bile ratni brodovi: pramac im je bio brončani kljun namijenjen potapanju brodova. Povjesničari vjeruju da su prve bireme napravili Feničani, no da su se vrlo brzo proširile prvo istočnim, a potom i cijelim Sredozemljem. Najpoznatiji ratni brod antike je trirema ili troveslarka. Kako ime kaže, imala je tri reda veslača. Najveće trireme bile su dulje od 40 metara i imale 170 vesala. Standardno su imale jedan jarbol, a one najveće dva. Prve trireme pojavile su se u VII. stoljeću prije Krista, a zadnje su nestale tijekom III. stoljeća prije Krista. Bile su glavni brodovi antičke grčke i rimske ratne mornarice.

Ptolomejeva tridesetica

Trireme su naslijedile kvinkvereme, a potom polireme. Prve kvinkvereme izgradio je Dionizije Stariji (oko 430. pr. Kr. – 367. pr. Kr.) koji je vladao Siracusom početkom IV. st. pr. Kr., a za izgradnju prvih kvadrirema vjerojatno su bili zaslužni Kartažani. Nakon polovine stoljeća, kvadrireme i kvinkvereme bile su dio i grčkih i feničkih mornarica, a ubrzo nakon toga pojavile su se i veće polireme. Povjesničari razvoj polirema svrstavaju u tri faze: u prvoj fazi, koja je trajala do otprilike sredine IV. st. pr. Kr., javljaju se kvadrireme, kvinkvereme i eksareme. U drugoj fazi, između 315. i 288. g. pr. Kr., razvijaju se veće polireme do tzv. šesnaestica. U trećoj fazi, između 288. i 246. g. pr. Kr., grade se još veće polireme. Najveća je bila tridesetica koju je dao izgraditi staroegipatski vladar Ptolemej II. Filadelf (vladao od 284. do 246. pr. Kr.). Prednost većih brodova bila je u tome što su mogli primiti veći broj vojnika. Zbog svoje veličine i mase bili su puno sporiji od trireme, no to se nastojalo nadoknaditi dodavanjem po dva ili više veslača na jedno veslo.

Tijekom helenističkog razdoblja osnovne jedinice mornarica uglavnom su bile kvadrireme, kvinkvereme i heksareme, koje su bile u potpunosti zaštićeni brodovi, tzv. katafrakti. Vrativši se na oblik otvorenih galija koji su imale prije grčko-perzijskih ratova, trireme su se ubrajale u lakše jedinice. Samo u slučaju manjih mornarica u kojima je i dalje bila osnovna jedinica, trirema je zadržala oblik katafrakta.

Admiralov zapovjedni brod

Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva u V. stoljeću glavna sila Sredozemlja postao je Bizant. Bizantsko Carstvo uspjelo se održati sve do XV. stoljeća. Od V. pa sve do XII. stoljeća glavni ratni brod Bizanta bio je dromon. Prvi su dromoni bili dugački oko 30 metara te su imali 50 veslača i dva jarbola. Najveći su bili dulji od 50 metara sa 120 veslača i tri jarbola. S propašću Bizantskog Carstva odnos snaga na Sredozemlju temeljito se promijenio. Istočnim dijelom zavladalo je Osmansko Carstvo. Osnovao ga je Osman I. 1299. godine, a na vrhuncu moći bilo je od XV. do XVI. stoljeća kad je zauzimalo veći dio jugoistočne Europe, Irak, Siriju, Izrael, Egipat, Sjevernu Afriku do Alžira i Arapski poluotok. Od pograničnog seldžučkog emirata (kneževine) u XIII. st., nakon osvajanja arapskih zemalja 1517., postala je najmoćnija islamska država. Osvajanjima Sulejmana II. Kanunija (Veličanstvenog, 1494. – 1566.) od Srednje Europe do Indijskog oceana dobila je status svjetske sile.

Osmanski sultani u početku nisu bili zainteresirani za razvoj ratne mornarice. Ta je grana službeno osnovana 1323. godine, nakon što je Carstvo u nastajanju osvojilo grad Praenetos (današnji mu je naziv Karamürsel) na istočnoj obali Mramornog mora i tamošnje brodogradilište. Stoga ne čudi da su Osmanlije nastavili ondje gdje je Bizant stao. Zapovjedni brod admirala Kemala Reisa (oko 1451. – 1511.) bio je Göke. Po mnogočemu nalik karakama ii karavelama, Göke je ipak bio galeon jer je zadržao pogon veslima. Usprkos tome imao je četiri jarbola. I još važnije, imao je navarsko kormilo. Bio je dugačak oko 50 metara. Za borbu spreman Göke ukrcao bi 300 članova posade, te još 786 veslača robova. Posadu bi nadopunili i s 200 vojnika. Brod je bio naoružan i s četrdesetak topova.

Barut je u Europu došao u XIV. stoljeću, a onda doveo i do pojave topova, koji su do početka XVI. stoljeća postali i glavno brodsko oružje. Istodobno došao je kraj ratnim brodovima s veslima. Bitka kod Lepanta 7. listopada 1571. bila je zadnja velika pomorska bitka u kojoj su masovno korišteni brodovi s veslima. Došlo je doba kogova, karaka i karavela. A onda i povijesni zapisi koji su govorili  o brodovima loše sreće.

Tekst: Mario Galić