Kraj XIX. stoljeća bio je za Američku ratnu mornaricu vrijeme neobičnih ideja. Jedna je od najoriginalnijih USS Vesuvius, brod konstruiran oko projekta časnika Edmunda Louisa Graya Zalinskog. Doduše, on nije projektirao plovilo, već je bio zainteresiraniji za promociju svojeg proizvoda – pneumatskog topa

Najvažnija je inovacija na ratnim brodovima s kraja XIX. stoljeća uporaba oklopljenih topovskih kupola koje su se mogle okretati bez ograničenja. Iako im zona paljbe nije bila svih 360 stupnjeva, jer im je u pravilu smetalo nadgrađe, ipak su mogle djelovati po oba boka. Pa zašto bi se onda netko dosjetio fiksiranja topova? I da se ciljanje obavlja cijelim brodom, kao što su to činili lovački avioni u Prvom i Drugom svjetskom ratu? USS Vesuvius bio je eksperimentalni brod. Po tome se ne bi mogao ubrojiti među zlosretne ratne brodove, baš kao ni neki koji su spomenuti u prijašnjim nastavcima. A bit će ih još u sljedećim. Međutim, kao ideja svaki brod zaslužio je barem da bude spomenut. U slučaju broda USS Vesuvius to se gotovo isključivo odnosi na njegovo naoružanje. Sam brod bio je klasičan, ništa posebno, no zato je uporaba pneumatskih topova bila vrlo egzotična. Pneumatski top, čiji engleski naziv glasi dynamite gun, u prijevodu: dinamitni top, vrsta je artiljerijskog oružja koje, umjesto barutnog punjenja, za izbacivanje projektila koristi snagu stlačenog zraka. Običan čovjek može doći najbliže primjeru takvog oružja ako kupi konfetni top, kod kojeg stlačeni zrak izbacuje konfete. Zamisao o razvoju pneumatskih topova bila je popularna 1880-ih i protegla se sve do početka XX. stoljeća. Svojevrstan nastavak njezine razrade bio je pokušaj razvoja topova koji će umjesto barutnog punjenja koristiti naftne destilate. Teoretski je to bila vrlo dobra zamisao jer bi sve topničke granate izbacivanjem barutnog punjenja postale bitno kraće i lakše. Na kraju od toga nije bilo ništa. Idući su korak u pokušaju razvoja topništva bez baruta elektromagnetski topovi. Još su u razvoju i na njima treba riješiti mnoge probleme.

Poput lijepe jahte

No da se vratimo pneumatskim topovima i brodu HSS Vesuvius. Sa 75 metara duljine, obojen u bijelo, USS Vesuvius zbog svojeg je oružja klasificiran kao dinamitna krstarica (dynamite cruiser), no izdaleka se činio kao jako lijepa jahta. Dok promatrač ne bi primijetio tri neobične cijevi odmah iza pramca. Puna istisnina bila je skromnih 945 tona. Zanimljivo je da se u izvorima pojavljuju dva podatka o maksimalnoj snazi pogona. Razlika nije velika – 4366 prema 4295 konjskih snaga. U svakom slučaju, to je bilo dostatno za u ono vrijeme fantastičnu vršnu brzinu od 21,6 čvorova. Međutim, USS Vesuvius imao je i slabe strane, prije svega veliku nestabilnost. S valovima u bok znao se naginjati do 40 stupnjeva i do 12 puta u minuti. Drugi problem bio je u tome što bi u spremnike stalo samo 145 tona ugljena. Pri brzini od samo deset čvorova doplov je bio solidnih 1800 nautičkih milja. Međutim, s povećavanjem brzine rapidno je rasla i potrošnja ugljena. Pri brzini od 20 čvorova USS Vesuvius mogao bi preploviti nekoliko stotina nautičkih milja. Zbog toga Američka ratna mornarica nikad nije računala da bi mogao biti uporabljen u ratu. No, prevarila se. Pneumatski top prvi je patentirao David M. Mefford (1821. – 1901.) iz Toleda u Ohiu. Njegovu je ideju nastavio razvijati časnik KoV-a Edmund Zalinski (1849. – 1909.), stručnjak za topništvo. Zanimljivo je da je rođen u Poznanjskom Velikom Vojvodstvu, tj. dijelu Pruske koji je toj zemlji pripao nakon podjele Poljske 1815. godine. Kao dijete s roditeljima je emigrirao u Ameriku. Radeći na novom rješenju za topništvo, Zalinski je znao da pneumatski topovi nisu mogli biti pokretni zbog jako specifične konstrukcije, osim ako ih ne ugrade u vagone. Stoga je najviše nade polagao u Američku ratnu mornaricu, koja je na kraju pristala ispitati uporabljivost novog oružja na jednom brodu.

Oklijevanje ratnih mornarica

Krajem XIX. stoljeća eksplozivi su bili puno nestabilniji nego danas. Zbog toga je njihova uporaba za punjenje topovskih granata bila problematična. Nije baš bilo sretno rješenje ubaciti granatu napunjenu nestabilnim, na temperaturu i naglo ubrzanje osjetljivim eksplozivom. To prije kad bi topovska cijev bila užarena od paljbe. Nimalo nisu pomagale ni vrlo visoke temperature barutnih plinova koje nastaju tijekom opaljenja. Zato su ratne mornarice oklijevale napraviti korak dalje u razvoju brodskog topništva. Uporaba stlačenog zraka umjesto baruta činila se prikladnim rješenjem. Stlačeni zrak tijekom opaljenja nije stvarao visoke temperature, ali ni granata nije postizala ubrzanja u usporedbi s ispaljivanjem s pomoću baruta. Uporaba stlačenog zraka imala je i velike nedostatke. Najveći je potreba za velikim postrojenjem s kompresorima za njegovo stvaranje. Doduše, zrak pod velikim tlakom mogao se skladištiti u spremnike, no to iz više razloga nije bilo posebno uporabljivo rješenje. Za topove malog kalibra za poljsko topništvo razvijen je poseban mehanizam. Koristio je snagu baruta kako bi vrlo velikom brzinom pokrenuo klip. Klip bi stlačio zrak koji bi se onda pustio u cijev i izbacio projektil. Drugi je problem što se donekle iskoristiv domet pneumatskih topova mogao postići samo s jako dugom cijevi. Ipak, cijev nije podnosila velika naprezanja pa je mogla biti i vodovodna, samo da je dostatno duga. Međutim, jako je povećavala masu, kojoj treba pridodati i masu postrojenja za tlačenje zraka. Zbog svega toga Zalinski je vjerovao da će jedini pravi kupac biti ratna mornarica. Jedino su brodovi mogli osigurati dostatan prostor za sve to. I mornarica se zainteresirala pa je 3. kolovoza 1886. odobrila novac za gradnju broda USS Vesuvius. Kobilica je položena u rujnu 1887. u brodogradilištu William Cramp and Sons u Philadelphiji, a svečano porinuće održano je 28. travnja 1888. Brod je predan mornarici 3. lipnja 1890. Zanimljivo je da je tadašnji tisak opisivao USS Vesuvius kao vrlo napredan koncept opremljen oružjem koje će promijeniti način ratovanja. Stručnjaci nisu bili baš toliko sigurni. Nakon testiranja pneumatskih topova kalibra 203,2 mm, Američka ratna mornarica odlučila je naručiti topove od 381 mm. Veći kalibar trebao je donijeti veći volumen zraka koji bi se potom bolje iskoristio za izbacivanje većeg projektila na veću udaljenost. Narudžbu je dobila tvrtka Pneumatic Dynamite Gun Company u vlasništvu – Zalinskog.

Poprilična paljbena moć

USS Vesuvius naoružan je na koncu trima pneumatskim topovima kalibra cijevi 381 mm. Duljina cijevi bila je čak 17 metara. Od toga je 4,6 metara stršilo iznad glavne palube, a ostatak sustava bio je ispod. Cijevi su bile fiksirane pod kutom od 16 stupnjeva. Zašto? Zato što su sa 17 metara duljine imale golemu masu pa bi njihovo pokretanje po okomici bilo prevelik izazov za tadašnje skromne mogućnosti hidrauličnih uređaja. Još važnije, testiranja su pokazala da je upravo 16 stupnjeva kut koji optimalno iskorištava snagu stlačenog zraka. Pa kako se onda određivao domet? Ubacivanjem veće ili manje količine stlačenog zraka u zatvarač. Zatvarač je zapravo bio stražnji dio cijevi, otprilike četvrtinu duljine, koji bi se prije ispaljivanja spuštao  u vodoravni položaj kako bi se u njega ubacio projektil. Prije ispaljivanja zatvarač bi se podigao pod kut od 16 stupnjeva i spojio s ostatkom cijevi. Vjerojatno je postojao nekakav mehanizam za brtvljenje kako bi što manje stlačenog zraka isteklo na tom spoju. Pneumatski top koristio je zrak stlačen za 70 atmosfera. Projektil je, što nije iznenađenje, više nalikovao na minobacački nego na topnički. Bio je dug 2,1 metar, od čega je pola bio rep s krilcima za stabilizaciju. Prvotna je masa projektila iznosila 250, no naknadno je smanjena na 90,8 kg. Razlog je u tome što je početna brzina težeg projektila bila 240 m/s, dostatnih za tek 1600 metara dometa. S lakšim projektilom domet se povećao na 3,7 kilometara. Brzina paljbe uopće nije bila loša. Petnaest projektila moglo se ispaliti za 16 minuta i 50 sekundi. S tri topa USS Vesuvius imao je popriličnu paljbenu moć. To je dokazao u borbi. Međutim, prvo je bio privremeno otpisan iz službe. To je učinjeno 25. travnja 1895. kako bi se posada mogla prebaciti na druge brodove. Nakon opsežnog remonta u službu je vraćen 12. siječnja 1897., taman da s novom posadom bude spreman za Španjolsko-američki rat, koji je započeo 21. travnja 1898. Kao povod poslužila je eksplozija koja je u Havani raznijela američku krstaricu USS Maine, za što je američki tisak optužio Španjolce. Pravi je razlog bio da su Sjedinjene Američke Države kao novonastala sila tražile prostor za kolonijalno širenje. I našle ga u španjolskim kolonijama na Atlantiku i Tihom oceanu.

Bešumni udarac

Kad je rat počeo, Američka ratna mornarica dobila je zadaću blokade Kube kako bi protivnicima spriječila dopremanje novih snaga i oružja iz Španjolske. Potom je krenula i u otvorene napade na španjolske ratne brodove ne bi li prisilila Španjolce na predaju i odlazak s Kube. USS Vesuvius ušao je u kubanske vode krajem svibnja 1898. Prvi napad na Santiaga de Cubu, drugi najveći grad, izvršio je u noći 13. lipnja. Napad je imao iznimno velik psihološki učinak. USS Vesuvius pod zaštitom mraka velikom se brzinom približio luci. Ispalio je tri projektila te se brzo povukao. Izvori ne navode koji je tip projektila korišten, no kažu da su eksplozije bile razarajuće te da su sravnjene cijele zgrade, što bi upućivalo na uporabu projektila od 250 kilograma. Osim velikih razaranja, na širenje panike dodatno je utjecala činjenica da su projektili ispaljeni praktički bešumno. Vojnici koji su bili na straži tvrdili su da nisu ništa čuli. Jedino je specifičan zvuk projektila u prilasku odavao njihovu prisutnost. No on nije bio dovoljno jak da bi probudio usnule stanovnike. USS Vesuvius trebao je gađati vojarne tamošnjeg garnizona, no projektili su padali i po civilnim objektima. Danas bi zapovjednik, a možda i cijela posada, zbog toga završili na sudu. No tad se to smatralo izvrsnim uspjehom. USS Vesuvius osam je puta na taj način napao grad. Američka ratna mornarica ipak je izgubila interes za pneumatske topove. Ubrzan razvoj eksploziva uskoro će riješiti sve probleme. Posljedica je da je USS Vesuvius ponovno otpisan 16. rujna 1898. U službu je vraćen tek 21. lipnja 1905. kao brod za testiranje torpeda. Jedan takav gotovo ga je potopio u svibnju 1913. Nakon što je lansiran, torpedo je počeo voziti u krug i pogodio brod. Posada se nasukavanjem spasila od potapanja. Američka ratna mornarica tad nije žurila otpisati ga. To se dogodilo tek 21. travnja 1922., kad je i prodan kao staro željezo. Pneumatski topovi danas su potpuno zaboravljeni iako su ih krajem XIX. stoljeća smatrali najnaprednijim oružjem. U tih je nekoliko desetljeća razvoj metalurgije, pa i topništva, bio brži od razvoja kemije. No, do početka novog stoljeća kemičari su uspjeli razviti nove, znatno stabilnije eksplozive pa je klasično barutno topništvo opet prevladalo.

TEKST: Mario Galić