Kao i oklopnjače CSS Virginia i USS Monitor, i konfederacijska podmornica CSS Hunley u mnogim je izvorima proglašena brodom koji je značio preokret u razvoju borbenih plovila. Postoje prijepori je li to zaista tako, no sigurno je da se 1863. i 1864. više puta našla na dnu oceana i sa sobom povukla više života

Američki građanski rat izbio je 12. travnja 1861. godine. Svega tjedan nakon toga predsjednik zemalja Unije, tj. Sjevera, Abraham Lincoln (1809. – 1865.), objavio je Proklamaciju blokade protiv južnih luka. Pomorska blokada koju je ratna mornarica Unije nametnula Konfederaciji, tj. Jugu, ubrzo je secesionistima prouzročila logističke probleme. Bez industrijske baze, koja se gotovo u cijelosti nalazila na Sjeveru, Konfederacija je morala pronaći način kako izvoziti pamuk i duhan te uvoziti sve ostalo. Prije svega oružje i streljivo. Da stvar bude gora za Konfederaciju, ratna mornarica Unije bila je znatno jača pa otvorene pomorske bitke nisu bile rješenje. Čak i ako bi mornarica Konfederacije pobijedila baš u svakom sukobu, brodogradilišta na bogatijem i industrijski razvijenijem Sjeveru brže bi nadomještala gubitke u odnosu na brodogradilišta Juga. Konfederacija je pokušala naručiti brodove u europskim brodogradilištima, no to je bio jako skup i dug proces. Da ne spominjemo političke pritiske koji su iz Washingtona dolazili prema europskim zemljama koje su možda i mogle prodati plovila Jugu.

Stoga je najbolje rješenje za Jug bio razvoj novih, revolucionarnih oružja. Jedno je oklopni brod CSS Virginia, koji se pokazao učinkovitim protiv sjevernjačkih drvenih ratnih brodova, ali ipak je završio nesretno (opširnije v. prethodni nastavak podlistka, Revolucionarni potop, HV br. 719). Drugo, još revolucionarnije, trebale su biti podmornice. Prema današnjim standardima to su zapravo bile vrlo primitivne ronilice koje su trebale napadati ratne brodove Unije ispred blokiranih velikih luka Konfederacije.

Nagurana posada

Gradnja podmornice Hunley počela je 1863. u Mobileu u Alabami. Porinuta je u srpnju te godine. Kao osnova konstrukcije uporabljen je – parni kotao. Njegovi su krajevi prikladno oblikovani i produljeni, pramac je osmišljen tako da se lakše probija kroz more, a stražnji dio prilagođen je montaži krmenog kormila smjera. Trup podmornice bio je cilindričnog oblika, ali širok samo 1,2 m. U tako malom prostoru osmočlana posada mogla se smjestiti samo sjedeći i uzdužno po trupu. Sedam je članova činilo ljudski pogon, tj. okretali su koljenastu osovinu brodskog vijka. Osmi je upravljao hidroplanima i kormilario (neki izvori spominju i posadu 8 + 1). Projektanti i financijeri južnjačke podmornice zajedno su činili tročlani tim: Horace Lawson Hunley, James McClintock i Baxter Watson. U početku su razmatrali mogućnost uporabe električnog pogona, pa čak i parnog. Oba su se ubrzo pokazala neuporabljivim, pa su se morali okrenuti onom najjednostavnijem, ali i najtežem za posadu – ručnom pogonu. Podmornica je bila i naoružana, doduše, ne preteško. Jedino oružje bio je tzv. jarbolni torpedo (spar torpedo) s eksplozivom mase oko 40 kg. Bio je neobičan za današnje pojmove, puno drukčiji od torpeda koji je izumio hrvatski inovator Ivan Blaž Lupis (1813. – 1875.). Na konfederacijskoj podmornici bio je postavljen na kraju 6,7 metara dugog koplja koje je bilo pričvršćeno za pramac. Torpedom se djelovalo tako da bi ga se dovezlo do broda označenog kao meta i onda ga se pričvrstilo za njegov trup. Podmornica bi se onda udaljavala od broda, ali istodobno se iz nje odmotavala žica uključena u torpedo. Drugi kraj žice nalazio se u podmornici, spojen na električnu bateriju. I onda bi se preko te žice torpedo i detonirao, a eksplozija bi uništila ili onesposobila neprijateljski brod. Na taj način, u vrijeme dok još nije bilo klasičnih torpeda, podmornica ne bi trebala stradati od eksplozije mine koju je sama postavila. Podmornica je imala i balastne tankove (spremnike) koji su se potapali otvaranjem ventila na oplati, a isušivali ugrađenim ručnim klipnim pumpama. Još balasta, ali metalnog, nalazilo se ispod kobilice podmornice. Bio je učvršćen vijcima koji su se mogli otpustiti iz unutrašnjosti podmornice. Dakle, konstruktori su predvidjeli da odbacivanjem tog željeznog balasta podmornica može hitno izroniti na površinu. Za ulazak i izlazak iz podmornice postojala su dva vrlo uska otvora (356 × 400 mm) s vodonepropusnim poklopcima na vrhu dvaju povišenih tornjeva: jednog bliže pramcu, a drugog otprilike po sredini trupa.

Mornarica ne odustaje

Prva demonstracija sposobnosti podmornice Hunley održana je u lipnju 1863. u zaljevu Mobile ispred istoimenog grada u kojem je i konstruirana. Ondje je bio i konfederacijski admiral Franklin Buchanan (1800. – 1874.). Prvi test bio je napad na staru teglenicu za ugljen. Onda je 12. kolovoza 1863. podmornica željeznicom, a ne morem, prebačena do Charlestona u Južnoj Karolini. U Charlestonu je obavljena primopredaja podmornice te je ona službeno postala CSS Hunley. Za zapovjednika je imenovan poručnik John A. Payne (1838. – 1876.), dotad časnik na oklopnjači CSS Chicora. Zapovijedao je sedmoricom podmorničara – dragovoljaca izabranih među mornarima s Chicore i još jedne oklopnjače – CSS Palmetto State. Posada se petnaestak dana upoznavala s podmornicom, ali još nije bila zaronila. Prvi zaron, 29. kolovoza, bio je neplaniran i završio je tragično. Tijekom površinske vožnje s otvorenim poklopcima poručnik Payne slučajno je aktivirao polugu kormila što je naglo povuklo podmornicu u dubinu, a more je prodrlo kroz poklopce. Preživjeli su samo Payne i još dvojica članova posade. No bilo je to tek prvo potonuće Hunleyja s tragičnim posljedicama. Naime, podmornica je potonula u plitko more te je uspješno izvađena. Ubrzo se pokazalo da bi za puno ljudi bilo bolje da nije. Dana 15. listopada 1863. uvježbavan je podvodni napad, ali iz nepoznatog razloga podmornica nije uspjela izroniti. Taj su put poginuli svi u podmornici: sedmorica članova posade, ali i glavni konstruktor Horace Lawson Hunley. No mornarica Konfederacije nije odustajala i opet je izvadila podmornicu.

Unatoč nizu nesreća, te novoj posadi, koja nije prošla dostatnu obuku nakon što su dvije kompletne posade nastradale, 16. veljače 1864. odlučeno je da će krenuti u pravu akciju: sabotažu sjevernjačke pomorske blokade ispred gradske luke Charlestona. Podmornica Hunley isplovila je iz luke idućeg dana oko 19:00, dakle po zimskom mraku, te neprimjetno zaronila stotinjak metara od obale. Zapovjednik je bio poručnik George Erasmus Dixon (1837. – 1864.), koji je imao više iskustva s parobrodima. Usmjerio je podmornicu prema prvoj brodskoj silueti – sjevernjačkoj parnoj korveti s jedrima USS Housatonic. Radilo se o brodu porinutom krajem kolovoza 1862. u bostonskom vojnom brodogradilištu. Imao je istisninu od 1240 tona, bio je dug 63 i širok 11,6 metara. Naoružan je bio raznoliko: sa 11 topova, i to sedam različitih tipova. Zanimljivo je da je korveta Unije u trenutku napada bila usidrena na otprilike četiri nautičke milje ispred luke iako je bila u borbenoj misiji. Očito je procjena zapovjednika Charlesa W. Pickeringa (1815. – 1888.) bila da ne postoji baš nikakva mogućnost napada Konfederacije. Činjenica da je brod bio nepokretan trebala je posadi Hunleyja znatno olakšati zadaću. Da je brod plovio, spora podmornica (četiri čvora ili 7,4 km/h) ne bi ga nikad sustigla, to prije jer je bila pokretana ljudskom snagom s vrlo ograničenom izdržljivošću.

Utemeljitelj, ili…?

Brodska straža korvete USS Housatonic primijetila je oko 21:00 nepoznat objekt kako se u tami približava desnom boku broda. Štoviše, na brodu je oglašena uzbuna, posada je došla u pripravnost, a kotao je još otprije bio naložen. No, Hunley je već bio preblizu, zakvačio je jarbolni torpedo za drveni bok i počeo se udaljavati od broda odmotavajući žicu. Dio posade Housatonica uplašio se tajanstvenog plovila te počeo skakati u more, ali ipak su spuštena i dva čamca za spašavanje. Kad je ocijenio da se dovoljno udaljio, Dixon je aktivirao 42 kg eksploziva i razorio desni bok drvenog broda. Učinak je bio fatalan: Housatonic je potonuo za samo pet minuta. Kako je bio usidren u plitkom moru, nasukao se na dno. Zahvaljujući tome, od 160 članova posade poginula su samo petorica. Zajedno s posadom Hunleyja, zapamćeni su kao prve žrtve podmorničkog napada u povijesti. Za razliku od gubitničke, od pobjedničke posade nije preživio nitko. Naime, Hunley se nikad nije vratio u Charleston. Nestao je i mornarici Konfederacije bilo je odmah jasno da je potonuo, a nije ga uspjela naći. Pronađen je tek 1995. godine. Uzroci nikad nisu pouzdano utvrđeni. Najčešće se spominje veliki tlak nastao poslije detonacije. Zadnja istraživanja pokazala su da je eksploziv najvjerojatnije aktiviran kad je podmornica bila samo šest metara udaljena od Housatonica. Da bi potopila jednu fregatu, podmornica CSS Hunley kroz tri je potonuća stajala života 21 hrabrog konfederacijskog mornara, koliko ih je poginulo u sastavu njezinih triju posada. Danas je popularno reći da je CSS Hunley prokrčio put razvoju podmorničarstva. Iako to baš i nije istina. Naime, put razvoja podmornica temeljit će se na drugoj ronilici Konfederacije, imena CSS David. Projektirao ju je St. Julien Ravenel (1819. – 1882.), a izgrađena je 1863. u Charlestonu. Najveća je razlika u odnosu na CSS Hunley uporaba parnog stroja za pogon. Doduše, zbog njega CSS David nije mogao zaroniti pa je zapravo bio površinsko plovilo, svojevrsni torpedni čamac s velikim gazom. Zbog parnog pogona imao je samo pet članova posade. Ne postoje podaci, no zasigurno je bio brži od Hunleyja, koji je mogao postići vršnu brzinu od četiri čvora i to u slučaju da su mišići posade bili odmorni. Iako postoje fotografije snimljene nakon Građanskog rata koje navodno prikazuju CSS David, nije poznato kako je završio. Istraživanja koja su obavljena u siječnju 1998. upućuju na to da bi mogao biti ispod Charlestona, preciznije ispod Ulice Tradd, koja se nalazi blizu obale.

---

Zlosretni Alligator

Hunley ipak nije prva američka ronilica izgrađena tijekom Američkog građanskog rata. Sjevernjaci su zapravo bili brži: francuski inženjer Brutus de Villeroi (1794. – 1874.), izgradio je za Uniju podmornicu Alligator. Bila je namijenjena za djelovanja na rijeci Jamesu u blizini Richmonda u Virdžiniji, glavnog grada Konfederacije. Međutim, Alligator je sa svojih 14 m duljine i 1,7 m visine bio prevelik za podvodna djelovanja u plitkim riječnim vodama te su odlučili prebaciti ga na Atlantik. Na nesreću sjevernjačke mornarice, ručno pokretana podmornica potonula je 2. travnja 1863. za vrijeme pokušaja tegljenja pred konfederacijsku luku Charleston. Zanimljivo je da su Amerikanci 2004. i 2005. pokušavali naći olupinu svoje prve podmornice, no nisu uspjeli.

---

TEKST: Mario Galić