HMS Captain trebao je biti najbolji ratni brod na svijetu, ali upamćen je po tome što je na dno sa sobom povukao 500 ljudskih žrtava. Jedna je to od najvećih mirnodopskih katastrofa u povijesti britanske mornarice

HNS Captain izgrađen je 1860-ih, tj. u desetljeću iznimno brzog, ali istodobno i konfuznog razvoja ratnih brodova. Oklopnjače iz Američkog građanskog rata – USS Monitor i CSS Virginia, obje izgrađene 1862. godine, upozorile su na to u kojem se smjeru moraju razvijati ratni brodovi. Problem je bio što taj smjer nisu razumjeli ni admirali, ni projektanti. Do pojave Monitora i Virginije najviši domet brodogradnje bio je postaviti metalne (često brončane) ploče na bokove brodova i tako povećati razinu zaštite. Parni pogon još uvijek nije istisnuo jedra. Dijelom stoga što je bio nepouzdan, a dijelom jer su svi admirali stasali na brodovima s jedrima. Smatrali su da ako brod nema barem dva jarbola uopće nije brod, kamoli ratni. Starim se admiralima najvećih svjetskih mornaričkih sila američki izumi Monitor i Virginia nisu sviđali. Odbijali su prihvatiti činjenicu da je jedrenjacima odzvonilo i, usprkos svemu, nastavili ih naručivati. Kobilica za brod britanske Kraljevske ratne mornarice HMS Captain položena je 30. siječnja 1867. Bilo je to u brodogradilištu tvrtke John Laird, Sons & Co sa sjedištem u Birkenheadu, gradu na zapadu Engleske, ušćem rijeke Mersey odijeljenim od Liverpoola. To znači da su projekti za gradnju izrađeni ni pet godina od pojave Monitora i Virginije. Porinut je 27. ožujka 1869., nakon samo dvije godine gradnje. Britanskoj ratnoj mornarici predan je u travnju 1870. Potpuno oklopljen, s glavnim oružjem smještenim u okretnim kupolama, te parnim pogonom kao glavnim i jedriljem kao pomoćnim, HMS Captain tad je teoretski bio ne samo najbolji brod britanske mornarice već i najbolji ratni brod na svijetu. Na papiru. Nažalost, praksa će brzo i okrutno pokazati da je bio među najgorima.

Plovidba samo u priobalju

Iz Krimskog rata, vođenog od 1853. do 1856., Britanci su, unatoč pobjedi, izvukli neka vrlo loša iskustva. Kraljevska ratna mornarica nije imala brodove kojima bi uništavala ciljeve na obali te tako pješaštvu olakšala djelovanja. Stoga je ubrzo pokrenut ubrzan razvoj takvih brodova. Britanski mornarički časnik Cowper Phipps Coles (r. 1819.) patentirao je 1859. godine rješenje oklopljene kupole s topovima. Prvi brod opremljen Colesovom kupolom bila je ploveća bitnica HNS Trusty 1861. godine. Testiranja su bila vrlo uspješna. Admiralitet je zato odlučio izgraditi eksperimentalni brod HMS Prince Albert. Osim što je bio eksperimentalni, bio je i za tadašnje standarde vrlo mali brod, duljine 73 metra i istisnine 3746 tona. Kao takav, klasificiran je za obalnu obranu u plitkim vodama. Neki izvori spominju da je to bila svojevrsna uvreda princu Albertu (1819. – 1861.), mužu kraljice Viktorije (1819. – 1901.), upućena iz samog vojnog vrha. Naime, bilo bi logičnije da je po njemu nazvan neki moćan i brz ratni brod. No, princ nije bio omiljen jer je bio podrijetlom Nijemac, ali i zato jer se govorilo da se previše miješa u državne poslove. Jedan od glavnih dokaza bila je činjenica da se njegov radni stol nalazio kraj Kraljičina. Ukratko, Britancima nije trebalo objašnjavati takav potez Admiraliteta. Nakon broda HMS Prince Albert izgrađen je i HMS Royal Sovereign. Prvotni planovi predviđali su ugradnju pet kupola, no to je na kraju smanjeno na četiri. Oba su broda imala više nego skromne maritimne odlike te su mogli ploviti samo u priobalnim vodama kako bi se na vrijeme sklonili u luku dođe li do pogoršanja vremena. Iako sami brodovi i nisu bili nešto posebno, Colesove kupole pokazale su se jako dobrim rješenjem. Zbog toga je Admiralitet dopustio da se Coles pridruži timu Nathaniela Barnabyja (1829. – 1915.), koji je bio na čelu mornaričke Uprave za projektiranje. Cilj je bio projektirati oklopni brod s dvije kupole i tri jarbola. To je ostvareno na HMS Monarchu, porinutom 25. svibnja 1868. Monarch je za ono vrijeme bio vrlo dobar brod. Da su mu maknuli jarbole i umjesto toga ugradili još jedan parni stroj, bio bi najbolji.

Što bi moglo poći po zlu?

Coles se u međuvremenu uspio javno posvađati s Admiralitetom, koji ga je u siječnju 1866. otpustio. Časnik i izumitelj uporno je tvrdio da britanska mornarica treba suvremenije brodove kako bi održala dominaciju na oceanima. Zanimljivo je da je Coles kao glavnog konkurenta navodio Sjedinjene Američke Države. Admiralitet je znao da to nema smisla jer su se Sjedinjene Države tek počele oporavljati od Građanskog rata, koji je završio 1865. godine. Međutim, britanska javnost bila je u XIX. stoljeću jako protuamerički raspoložena. Američki rat za neovisnost (1775. – 1783.), a potom i Američko-engleski rat (1812. – 1815.), ostavili su mnoga još svježa sjećanja te neugodne osjećaje. Protuamerički osjećaji u Britanaca počet će jenjavati tijekom i nakon Prvog svjetskog rata te gotovo nestati tijekom idućeg svjetskog sukoba.

Pod pritiskom javnosti i Westminstera, Coles je u ožujku 1866. vraćen na dužnost. No to ga nije spriječilo u izražavanju mišljenja pa je nastavio javnu kampanju, tvrdeći da admirali nemaju pojma te da mu moraju dopustiti da on projektira i izgradi najbolji ratni brod na svijetu. Ne mogavši zaustaviti Colesa, Admiralitet je popustio te je 21. travnja objavljeno da će mu dopustiti projektiranje i izgradnju broda kakav želi u brodogradilištu koje sam odabere. Što bi moglo poći po zlu? Ako javnosti obećate da ćete napraviti najbolji ratni brod na svijetu, onda ne možete doći s uobičajenim rješenjima. Morate ponuditi nešto revolucionarno. Problem s revolucionarnim prijedlozima je u tome što ih je većina pogrešna pa ih ljudi vrlo brzo zaborave. Osim ako ne stoje nekoliko milijuna funti i zbog njih pogine 500 ljudi. Coles je 8. svibnja 1866. obavijestio Admiralitet da je odabrao brodogradilište tvrtke John Laird, Sons & Co, koja je već imala iskustva s gradnjom čeličnih brodova. Ugovor za gradnju ratnog broda HMS Captain potpisan je u studenom 1866., a kobilica je položena već 30. siječnja iduće godine.

Još tijekom odobravanja planova i gradnje čuli su se prigovori, što nije bilo neočekivano. Naime, Coles je, kako bi stvorio novi revolucionarni dizajn ratnog broda, zamislio da će HMS Captain imati dvije glavne palube. Naravno da je nemoguće da bilo koji brod ima dvije glavne palube, no ako pogledate crteže ili fotografije, odmah će vam biti jasno o čemu je riječ. Na donjoj palubi bile su dvije kupole, svaka naoružana s po dva topa, te je engleski izvori nazivaju topničkom palubom. Zbog vrlo neobičnog pramčanog i krmenog dijela, iznad kupola bila je glavna paluba, koju engleski izvori nazivaju hurricane deck. Da je HMS Captain bio putnički brod, paluba bi se nazivala sunčanom. No kako je bio ratni, treba je označiti zaštitnom, jer joj je to bila glavna namjena. S obzirom na to da je HMS Captain imao tri jarbola, Admiralitet je smatrao da postoji opravdana opasnost da tijekom paljbe velikih topova smještenih u kulama dođe do zapaljenja snasti, prije svega opute. Kako bi se to spriječilo, ugrađena je zaštitna (hurricane) paluba. Posadi je također odlično služila kao most za brzi prelazak s pramca na krmu i obratno.

Vrlo opasna kombinacija

Međutim, to je rješenje imalo i negativnih strana. Kako HMS Captain zapravo nije bio projekt Admiraliteta, nadzor je prepušten Cowperu Colesu, koji je u vrijeme gradnje često bio bolestan i odsutan iz brodogradilišta. Rezultat je bio brod 747 tona veće istisnine od projektirane, što je imalo ozbiljne posljedice. Topnička paluba trebala je prema projektu biti 2,4 metra iznad razine mora. Zbog povećane mase bila je dosta dublja: 1,98 m iznad mora. Za usporedbu, drugi su ratni brodovi u to vrijeme imali glavnu palubu na visini od četiri metra naviše. Kako je prinos mase bio ponajviše na zaštitnoj palubi, težište broda pomaknulo se opasno visoko. Posljedica je ugrožena stabilnost broda. Tako je stvorena vrlo opasna kombinacija preniske otvorene palube i slabe stabilnosti.

Iako je Admiralitet znao za sve te probleme, Captain je 30. travnja 1870. predan britanskoj mornarici. Brodom je zapovijedao kapetan Hugh Talbot Burgoyne, star tek 37 godina. Jasno je da bi tako problematičan brod trebao puno iskusnijeg zapovjednika. Ili Admiralitet nije želio riskirati živote iskusnih zapovjednika, ili nitko od njih (što je vjerojatnije) nije želio zapovijedati problematičnim brodom. Maritimna testiranja prošla su iznenađujuće dobro. Parni pogon snage 4000 kW, uparen s dva brodska vijka, bio je dovoljan za vršnu brzinu od solidnih 15,25 čvorova. Budući da nije bilo dovoljno vremena, brzina pri pogonu isključivo na jedra nikad nije izmjerena. Međutim, prva paljbena vježba, koja je uključivala četiri 12-inčna (305 mm) topa, otkrila je sve nedostatke. Plotun triju topova zanjihao je brod za dvadesetak stupnjeva. Usprkos tomu, vježba je ocijenjena kao jako uspješna. HMS Captain bio je 6. rujna 1870. u floti od 11 brodova Sredozemne i Kanalske flote. Flota se nalazila na Atlantiku, kraj rta Cabo Finisterre u sjeverozapadnoj Španjolskoj. Zapovjednik britanske mornarice admiral Sir Alexander Milne (1806. – 1896.) obišao je tog dana brod kako bi se upoznao s njegovim sposobnostima. Nakon što je brod dostigao brzinu od 13 čvorova, admiral se iskrcao zadovoljan viđenim. Da je prenoćio na njemu, ne bi bio ni zadovoljan, ni sretan.

Tragično nevrijeme

S dolaskom noći podigao se vjetar i počela je jaka kiša. Razapeta su bila samo tri jedra, ali i to je bilo dovoljno da se brod nagne za 18 stupnjeva. Zbog toga je neposredno nakon ponoći izdana zapovijed da se jedra spuste. No kako je bilo preopasno penjati se na jarbole, odmah je izdana druga zapovijed, odnosno da se prekine sva užad opute. Bez užadi, jedra više ne bi hvatala vjetar, već bi samo vijorila. Ne bi stoga pridonosila pokretanju broda, ali ne bi ni stvarala otpor koji ga je naginjao. Nažalost, prije nego što je zapovijed provedena, brod se snažno zaljuljao pa nagnuo, zbog čega je došlo do prodora mora. Nakon toga se prevrnuo na bok i potpuno izvrnuo s kobilicom prema gore. Spasilo se samo 18 članova posade, koji su uspjeli probiti trup i izvući se iz broda. Podaci o broju poginulih variraju od 472, preko 488 pa sve do 500. Nisu ujednačeni jer na brod nije bila ukrcana samo posada. Jedan od ukrcanih civila bio je i Cowper Phipps Coles. Potonuo je zajedno s brodom koji je trebao biti njegov životni uspjeh. Britanci su ostali osupnuti tragedijom, koja je zabilježena kao jedna od najvećih mirnodopskih nesreća u povijesti Kraljevske ratne mornarice. Uzrok potonuća bilo je strašno nevrijeme. U izvještajima brodova koji su bili u floti s HMS Captainom stoji da je jačina vjetra bila od devet do 11 bofora, što znači da je dosezao brzine veće od 100 km/h. Visina valova bila je 15 metara. Preostalih deset brodova doživjelo je veća ili manja oštećenja, no samo je HMS Captain potonuo. Pokrenuta je istraga, koja je svu krivnju svalila na pokojnog Colesa, ali i na političare i javnost. Kao zaključak navodi se: “HMS Captain izgrađen je u skladu s javnim mnijenjem izraženim u Parlamentu i putem drugih kanala, te u suprotnosti sa stanovištem i mišljenjem nadležnih i njihovih odjela.” Zadnjih je godina u Velikoj Britaniji pokrenuta kampanja za pronalazak olupine, koju predvodi Sveučilište u Wolverhamptonu. Jedna je ekspedicija 30. kolovoza 2022. na dnu kod navodnog mjesta potonuća pronašla četiri neidentificirane olupine. Po dimenzijama i općoj konfiguraciji jedna bi od njih mogla biti HMS Captain. Međutim, za daljnje ekspedicije, koje bi to i potvrdile, tek treba pronaći financijska sredstva.

TEKST: Mario Galić