Unatoč kombinaciji čudnih rješenja, Char B1 bis pokazao se učinkovitim borbenim vozilom koje je bez problema uništavalo sve njemačke tenkove

Uz tenk SOMUA S35, upravo je tenk Char B1, posebice inačica Char B1bis, bio osnova francuskih oklopnih snaga u trenutku njemačkog napada u svibnju 1940. Počeci njegova razvoja sežu sve do ranih dvadesetih godina XX. stoljeća i napora generala Jean-Baptistea Eugenea Estiennea da razvije najsuvremeniji srednji tenk. Radi toga je 1921. godine od tvrtki Renault, Schneider, FAMH, FCM i Delaunay-Belleville zatražio izradu studija novog tenka, zapravo oklopnog vozila, naoružanog topom od 75 mm postavljenog u prednji dio vozila i dvije strojnice kalibra 7,5 mm. Namjera je bila da se na toj osnovi, tj. usporedbom i prihvaćanjem najboljih rješenja, dobije najbolji mogući proizvod. Vozilo je trebalo imati najveću masu od 13 tona i oklop debljine do 25 mm. Cijeli je projekt vođen pod imenom Tractor 30.

Nakon razmatranja svih prijedloga odlučeno je da Renault zajedno sa Schneiderom, FAMH (Forges et Acieries de la Marine et d’Homecourt) i FCM (Forges et Chantiers de la Mediterranee) naprave tri prototipa, kako bi se i u praksi ispitala predložena rješenja. Potpuno različito od tadašnje uobičajene francuske prakse razvoja oklopnih vozila, koja je favorizirala da svaki proizvođač ponudi kompletno vozilo napravljeno iz vlastitih komponenti, general Estienne je odlučio da razvoj nekoliko važnijih komponenti dodijeli točno određenim tvrtkama. Tako je Schneider dobio zadaću razvoja transmisije, a Renault razvoja motora. Sva tri prototipa izvrgnuta su intenzivnim testiranjima i stalnim modifikacijama kako bi se otklonili uočeni nedostaci i dodatno poboljšale borbene mogućnosti. Na kraju je kao najbolji prijedlog odabran prototip koji su zajedno napravili Renault i Schneider. Ovjes je preuzet s FAMH-ova prototipa, a gusjenica s FCM-ova. Tako je nastao Char B1.

Char B1
Renault je 17. siječnja 1926. dobio ugovor za izradu prvog prototipa tenka Char B1, koji je imao masu od 25 tona, a glavno naoružanje bio mu je top kalibra 75 mm smješten u prednji dio vozila s mogućnošću pomicanja samo po visini, ali ne i po pravcu. Još dvije strojnice smještene su u prednji dio tijela, te dvije u kupolu. Posada je brojila četiri člana, što je s obzirom na brojnost naoružanja opet bilo premalo.

Intenzivna testiranja i poboljšanja prototipa Char B1 trajala su sve do kraja 1935. godine. U međuvremenu su napravljene veće izmjene. Maksimalna debljina oklopa povećana je s 25 na 40 mm, uklonjena je jedna strojnica iz tijela, a ugrađena je kupola s topom kalibra 47 mm. Tako je masa povećana na 28 tona.

Prvi novi teški tenkovi francuske vojske, označeni kao Char B1, naručeni su 6. travnja 1934. Sama oznaka Char B1 pokazuje da se već tada računalo s razvojem poboljšanih inačica koje su trebale dobiti oznaku Char B2 (35,5 tona), Char B3 (45 tona) i BB (50 tona). U početku je naručena skromna serija od sedam tenkova, i to samo da bi se pripremila serijska proizvodnja, koja je krenula tek 1935. godine. Prvi serijski Charovi B1 isporučeni su u prosincu 1935. U međuvremenu je, nakon njemačke okupacije Porajnja (Rheinland) u ožujku 1935. narudžba povećana na 40 tenkova, te je, opet potpuno neuobičajeno za tadašnje francuske prilike, podijeljena između čak pet tvrtki: Renault, AMX, FCM, FAMH i Schneider. U razdoblju od prosinca 1935. do srpnja 1937. napravljeno je samo 40 (neki izvori kažu 35) primjeraka. Naime, unatoč svim silnim pripremama i testiranjima, Char B1 nije bio lagan za proizvodnju. Za razliku od tenka SOMUA S35, čije se tijelo pravilo lijevanjem i zavarivanjem, tijelo Chara B1 dobivalo se zakivanjem čeličnih ploča, a to je samo otežavalo i poskupljivalo proizvodnju. Najveći je problem bio što se svako tijelo doslovno proizvodilo ručno, što je trajalo vrlo dugo. Druga negativna posljedica složene proizvodnje bila je i (pre)visoka cijena od čak 1,5 milijuna franaka po tenku. Na kraju je i, tada još “samo” pukovnik, Charles de Gaulle zatražio da se, umjesto bacanja novca na Char B1, novac usmjeri u proizvodnju tenka Char D2, koji je stajao dvije trećine manje.

Osim problema s proizvodnjom, gledajući koncepcijski, Char B1 nije bio naročito napredan tenk. Naime, umjesto naprednog ovjesa smještenog samostalno na bokovima tenka, dobio je zastarjelu koncepciju u kojoj je gusjenica kružila oko oklopnog tijela, kao kod teških tenkova iz I. svjetskog rata. Osim što se dužina gusjenice (a time i ukupna masa) nepotrebno produživala za tri do četiri puta, Char B1 je dobio velike okomite bočne plohe, idealne za pogađanje iz protutenkovskih topova. Na desnom boku ta je velika površina iskorištena za postavljanje vrata za brzi ulazak i izlazak posade, a na lijevom za postavljanje velike rešetke sustava za hlađenje motora. Prednja i bočne strane napravljene su od oklopnih ploča debljine do 40 mm, što je za ono vrijeme bilo sasvim solidna debljina. Problem je bio u predugom vremenu razvoja, koji se na kraju oslanjao na tehnologije dostupne početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća.

Iako je imao i top kalibra 75 mm, za protutenkovsku borbu se mogao rabiti samo top L/27.6 SA 34 kalibra 47 mm, smješten u električni pokretanoj kupoli APX1. Iako kratke cijevi, L/27.6 SA 34 nije imao dobre protutenkovske mogućnosti. Naime, maksimalna probojnost granate APHE (Armour Piercing High Explosive) na srednjim udaljenostima (oko 100 m) bila je tek oko 25 mm homogenog čeličnog oklopa. Borbeni komplet za top od 47 mm bio je 72 granate. Barem teoretski, znatno bolje protutenkovske mogućnosti imao je top L/17.1 ABS 1929 SA 35 kalibra 75 mm. Međutim, on se mogao pomicati po pravcu samo za jedan stupanj, što je značilo da se ciljanje mora obaviti pomicanjem tenka, a to ga je činilo gotovo neupotrebljivim za protutenkovsku borbu. Borbeni komplet za top od 75 mm bio je solidnih 74 granate iako dio izvora navodi podatak od samo 55 granata. Uz topove, svaki je Char B1 imao i po dvije strojnice kalibra 7,5 mm, s borbenim kompletom od 1500 metaka. Jedna je smještena u prednji dio tijela, a druga u kupolu, spregnuta s topom od 47 mm.

Neki izvori navode da je borbena masa Chara B1 bila 30 tona, dok ih znatno više navodi masu od 28 t. U svakom slučaju te je tone pokretao Renaultov vodom hlađeni benzinski šestcilindrični motor zapremine 16,5 litara. To je podatak oko kojeg se slažu svi izvori. Ali oko snage motora već su velike razlike. Tako dio izvora navodi maksimalnu snagu od samo 180 KS, dok dio navodi snagu od 250, a dio od čak 272 KS. Isto tako se razlikuju podaci o maksimalnoj brzini, koji se kreću u rasponu od 17 km/h pa sve do 28 km/h. Maksimalna brzina izvan uređenih putova bila je oko 10 km/h. Autonomija kretanja po cestama iznosila je, ovisno o izvoru, od 150 do 200 kilometara. Motor, mjenjačka kutija i transmisija postavljeni su u stražnji dio tijela, gdje je postavljen i pogonski kotač.
Posadu su činila četiri člana. Zapovjednik, koji je sjedio u kupoli, istodobno je bio ciljatelj i punjač topa kalibra 47 mm. U prednjem dijelu vozila, na lijevoj strani sjedio je vozač. Njemu zdesna smjestili su punitelja topa kalibra 75 mm. Zanimljivo je da svi izvori tvrde da je bio samo punitelj, dok je zadaću ciljanja topom od 75 mm obavljao vozač. To je pak značilo da od gađanja ovim topom u vožnji nije moglo biti ni govora. Uz njih u tenku se nalazio i radiooperater, koji je na raspolaganju imao uređaj ER53 mle 1932, kojim je mogao slati i primati samo Morseove znakove. To je imalo i svojih dobrih strana. Tako je radiooperater tijekom bitke mogao pomagati zapovjedniku (puniti top od 47 mm), bez bojazni da će propustiti neku poruku. Kako je uz svaki Char B1 išao i tim od tri mehaničara, nije bila rijetkost da posada poveze jednog od njih, “zlu ne trebalo”.

Char B1bis
Još dok se 1935. godine pripremala serijska proizvodnja Chara B1, započeo je razvoj naprednije inačice Char B1bis. Najveća izmjena bila je pojačanje oklopne zaštite koja je dosezala do 60 mm (jedan izvor navodi 65 mm). Osim toga je ugrađena i bolja kupola AMX4 naoružana topom duge cijevi L/32 SA 35 kalibra 47 mm. Za razliku od L/27.6 SA 34, novi je top bio znatno učinkovitiji protiv tenkova. Navodno je na udaljenosti od 800 do 1000 metara mogao uništavati sve njemačke tenkove koji su bili u operativnoj uporabi 1939. i 1940. godine.

Novi oklop donio je i povećanje mase tenka na 31 500 kg. Zbog toga je ugrađena i pojačana inačica Renaultova motora koja je davala 307 KS pri 1900 okretaja u minuti. Tako je kompenzirano povećanje mase te je maksimalna brzina ostala 28 km/h. S gorivom od 400 litara (koliko je ukupno stalo u spremnike), Char B1bis je mogao prijeći oko 180 km, ali samo ako se isključivo kretao po dobrim cestama. Svakim silaskom s njim autonomija se bitno smanjivala.

Prije svega zahvaljujući topu L/32 SA 35 sa Char B1bis francuske oklopne snage dobile su tenk koji je bio podjednako učinkovit kao i SOMUA S35. Iako je u početku većina Charova B1bis opremljena radiouređajima ER53 mle 1932, poslije su dobili znatno modernije ER51 mle 1938, koji su uz Morseove znakove mogli prenositi i glasovne poruke. Osim toga imali su i povećani domet prijenosa na 15 do 20 km. Uz to dio je tenkova pretvoren u zapovjedne tenkove dodavanjem drugog radiouređaja ER30, koji je imao maksimalni domet prijenosa čak 40 km. Uz ER30 išao je i dodatni radiooperater.

Char B1bis
Serijska proizvodnja Char B1bis započela je 8. travnja 1937. i trajala sve do lipnja 1940. Kako se politička kriza u Europi zaoštravala, a posebice nakon njemačkog napada na Poljsku, tako su rasle i narudžbe za ovaj tenk. Na kraju su dosegle čak 1114 primjeraka. Međutim, u početku je proizvodnja bila vrlo spora, te su do 1. rujna 1939. isporučena samo 129 Chara B1bis. Proizvodnja se nakon toga bitno ubrzala tako da je do lipnja 1940. pet proizvođača uspjelo isporučiti 403 tenka Char B1, različitih inačica. Renault je isporučio 182, AMX 47, FCM 72, FAMH 70 i Schneider 32.

Char B1ter
Razvoj inačice Char B1ter započeo je još 1937., s namjerom pojednostavnjenja tenka kako bi se ubrzala proizvodnja i smanjila pojedinačna cijena tenka. Iste je godine dovršen i prvi prototip, ali je onda razvoj zaustavljen, ili bolje rečeno bitno usporen. Dostupni izvori ne navode razlog zastoju u razvoju, iako same promjene na tenku nisu bile tolike da bi zahtijevale bitne izmjene u proizvodnom procesu. Zapravo je proizvodnja Chara B1ter, u odnosu na proizvodnju Chara B1bis, bila podosta jednostavnija. Prva izmjena bila je ugradnja jednostavnijeg ovjesa, koji je bio znatno lakši i pouzdaniji nego onaj ugrađen na Char B1 i Char B1bis. Osim toga zauzimao je manje mjesta, zbog čega je povećan korisni prostor u tijelu tenka. Druga veća izmjena bila je postavljanje dodatnog oklopa, čime je maksimalna debljina povećana na 70 mm (jedan izvor navodi podatak od 75 mm). Tako je Char B1ter postao najbolje zaštićenim tenkom francuske vojske i jedan od najbolje zaštićenih na svijetu. Osim toga na velike bočne okomite stranice tenka postavljen je novi zakošeni oklop, koji je trebao bitno povećati zaštitu tog osjetljivog dijela. Usprkos postavljanju dodatnog oklopa na bokove tenka, zadržana su vrata na desnoj strani. Naravno, zadržan je i otvor za hlađenje motora na lijevo strani, inače najosjetljiviji dio na tenkovima Char B1 i Char B1bis. Kako bi se povećala mogućnost djelovanja iz topa kalibra 75 mm, omogućeno mu je pokretanje do +/- 10 stupnjeva po horizontali. Zanimljivo je da se na nekim fotografijama jednog od prototipova Chara B1ter vidi i posebna nadogradnja iznad ovog topa, dok je na fotografijama drugog prototipa nema. Iako izvori ne navode razlog nadogradnje, moguće je da je bila namijenjena za ugradnju ciljničkih sprava za top od 75 mm. Više prostora u tijelu omogućilo je i smještaj većeg borbenog kompleta, koji je iznosio 80 granata za top kalibra 47 mm i 100 granata za top kalibra 75 mm.

Sve su ove izmjene, ponajviše postavljanje novog oklopa, rezultirale povećanjem mase na 36 600 kg. Kako bi se kompenziralo povećanje mase, ugrađen je jači motor od 350 KS (neki izvori navode podatak od 310 KS), koji je omogućavao maksimalnu brzinu od 26,4 km/h (neki izvori spominju i 27,8 km/h). Zanimljivo je da jedan izvor navodi kako je ugrađen dizelski motor, iako je to, s obzirom na snagu, malo vjerojatno jer tadašnja tehnologija izrade dizelskih motora nije omogućavala da se iz nešto više od šest litara zapremine “izvuče” više od 300 “konja”. S druge strane pojavljuje se podatak da je autonomija kretanja po cesti bila čak 156 milja (oko 250 km), što upućuje ili na ugradnju dizelskog motora, ili (vjerojatnije) na povećanje spremnika za gorivo. Usprkos povećanju mase, ali zahvaljujući novom jednostavnijem ovjesu, brzina izvan putova ostala je 10 km/h. Kod Chara B1ter prihvaćena je ili, bolje rečeno, postala je službena i dotadašnja praksa da se uz četiri člana posade u tenk smjesti i mehaničar.

U svakom pogledu Char B1ter je bio znatno učinkovitiji tenk nego Char B1bis. Zbog toga začuđuje da je francuska vojska inzistirala na masovnoj proizvodnji B1bis, iako je za nižu cijenu mogla dobiti više boljih B1ter. U svakom slučaju, do sredine 1940. napravljeno je samo pet Charova B1ter. Zato se za Charove B1ter zainteresirala britanska vojska, te je u svibnju 1940. (!) postignut sporazum da se mjesečno isporučuje devet B1terova, a da će za njih francuska vojska dobivati mjesečnu proizvodnju tenkova H39 (francuski tenk koji se po licenciji proizvodio u Velikoj Britaniji).

U svakom slučaju, ni da je napravljeno deset puta više Charova B1ter, oni ne bi izmijenili ishod bitke za Francusku. Ali da ih je napravljeno stotinu puta više, onda bi njemačka vojska tijekom okupacije Francuske imala znatno više muke.

Operativna uporaba
Već smo spomenuli da je do lipnja 1940. pet proizvođača uspjelo isporučiti 304 Chara B, uglavnom inačice B1bis. Oni su raspoređeni u četiri oklopne divizije. Svaka je imala po dvije tenkovske bojne, svaka bojna opremljena s po 33 tenka Char B1 (uglavnom inačice B1bis). Uz njih svaka je divizija imala i dvije bojne naoružane lakim tenkovima. Kakav je bio odnos francuskih posada prema njihovim tenkovima najbolje govori podatak da je vrlo brzo prihvaćen običaj da Charovi B1 i B1bis dobiju imena, slično kao brodovi. Iako se ne može reći da su svi tenkovi “imenovani”, po dostupnim se fotografijama vidi da je velika većina tenkova dobila ime.

U odnosu na druge tenkove, pa čak i na SOMUA S35, Char B1bis je bio učinkovit tenk koji se dobro nosio s njemačkim tenkovima. To je bilo ponajviše zato što je imao četiri člana posade, pa je opterećenje zapovjednika bilo barem nešto manje nego kod drugih francuskih tenkova s kraja tridesetih godina prošlog stoljeća. Iako je zapovjednik istodobno morao ciljati topom u kupoli, ipak je imao kakvu-takvu pomoć od radiooperatera, koji je u borbi često služio za dodavanje streljiva. Istu je zadaću obavljao i dodatni, peti član posade (mehaničar). Osim toga kupola APX 4 je imala električno pokretanje, što je zapovjedniku znatno olakšavalo život.

S druge strane nije postojala pregrada između motora i središnjeg dijela tijela, zbog čega se buka golemog motora od šest litara zapremine nesmetano prenosila unutrašnjošću vozila. Nepostavljanje pregrade pravdano je potrebom da posada u svakom trenutku može doći do (nepouzdanog) motora bez potrebe napuštanja sigurnosti vozila. Taj bi se problem lako mogao riješiti uporabom internog sustava komunikacije (interfonom), ali nije. Umjesto toga zapovjednik je s drugim članovima posade, osim s vozačem, najčešće komunicirao dovikivanjem ili znakovima. Nisu bili rijetki ni udarci kako bi privukao njihovu pozornost.

Osim zapovjednika još je jedino vozač imao mogućnost motrenja okoline. Smješten u prednji lijevi dio tenka ujedno je bio zadužen i za ciljanje topom od 75 mm. Iako je danas očito da takvo rješenje nema budućnost, tek su prve veće vježbe to uspjele dokazati. Greška je ispravljena na Charu B1ter, ali on, kao što smo već vidjeli, nije napravljen u dovoljnoj količini. Iako prosječna brzina Chara B1bis nije bila velika, istodobno upravljanje tenkom i ciljanje topom ipak je bilo preveliko opterećenje za vozača. U praksi se to rješavalo tako da je vozač prvo zaustavio tenk, a onda ga počeo pomalo pomicati da bi precizno naciljao cilj. Na taj se način mogao gađati samo nepokretan ili vrlo spor cilj. Svako pogađanje pokretnog cilja bilo je rezultat puke sreće.

S druge strane oklop Chara B1bis bio je dovoljno snažan da odoli svim njemačkim tenkovima tijekom borbi 1940. godine. Zbog toga su ga se njemački vojnici uvelike bojali, te su ga nazvali Kolos. Jedna od bitaka u kojoj je Char B1bis pokazao svoju snagu zbila se 16. svibnja 1940. kod francuskog grada Stonne. Nakon što su od 13. na 14. svibnja 1940. njemačke snage započele prelazak rijeke Meuse, francuska je vojska odlučila zaustaviti njemačko napredovanje kod gradića Stonne. Francuski je napad započeo 16. svibnja oko 15 sati. Napad je vodio zapovjednik 41. tenkovske bojne u sastavu 3. oklopne divizije Malaguti u svom B1 bis nazvanom Vienne. Malaguti je predvodio tzv. V formaciju s ukupno 14 tenkova. S lijeve strane je imao sedam tenkova i prve satnije, a s desne sedam tenkova treće satnije. Napad je podržavalo i motorizirano pješaštvo 3. motorizirano-pješačke divizije zajedno s lakim tenkovima Hotchkiss H39 iz 45. tenkovske bojne. Prvi borbeni kontakt ostvaren je u 17 sati i 15 minuta kad su francuski tenkovi naišli na pješačku regimentu Grossdeutschland podržanu s dva tenka. Oba su njemačka tenka uništena, a Charovi su nastavili s napredovanjem prema položajima njemačkog pješaštva. Nije ih zaustavila ni intenzivna paljba njemačkih protutenkovskih topova. Kad su im se približili na oko 100 m, njemačko se pješaštvo počelo povlačiti. To je iskoristio satnik Billotte, koji je svojim Charom B1bis Eure ušao u gradić, gdje je naišao na njemačku kolonu od čak 13 tenkova 8. oklopne regimente u sastavu 10. oklopne divizije. S udaljenosti od samo 30 mm Billotte je uspio topom od 47 mm uništiti prvi tenk u koloni, dok je vozač Durupt topom od 75 mm uništio zadnji. Iako u naizgled bezizglednom položaju, posada Eure je hrabro krenula naprijed i uspjela uništiti preostale njemačke tenkove, svih 11. Rezultat je to impresivniji što su uz 11 PzKpfw III uspjeli uništiti i dva PzKpfw IV. Nakon tog uspjeha posada Eure je završila “radni dan” uništivši još dva protutenkovska topa PAK 36 kalibra 37 mm. Zanimljivo je da je tog dana Eure dobila čak 140 pogodaka, ali nijedan nije uspio probiti oklop.

Char B1ter
Tijekom iste bitke tek B1bis Somme našao se pod paljbom dva PAK 36, koji su u jednom trenutku djelovali s udaljenosti manje od 100 m. Usprkos tome nisu uspjeli probiti njezin oklop. Na kraju 16. svibnja Francuzi su izgubili samo četiri B1bis. Samo je jedan, Vertus, uništen neprijateljskom paljbom. Trepail se pokvario, Somme je zaglibio u blatu, a Meursault je prvo zaglibio u blatu, a nakon izvlačenja doživio kvar. Sva tri tenka potom su uništile posade.

Nijemci su bili impresionirani Charom B1bis, pa su 161 tenk preimenovali u Panzerkampfwagen B-2 740 (f). Najveći dio ih je ostao u Francuskoj, ali je dio završio na ruskoj fronti. Sedam ih je dodijeljeno SS diviziji Prinz Eugen koja je djelovala na Balkanu.

	Char B1	Char B1 bis	Char B1 ter
Posada	4	4	5
Masa	28 t	31,5 t	36,6 t
Dužina	6,37 m	6,37 m	6,37 m
Širina	2,5 m	2,5 m	3 m
Visina	2 m	2,8 m	2,8 m
Motor	250 KS	272 KS	350 KS
Maksimalna brzina	28 km/h	28 km/h	27,8 km/h
Proizvedeno	35	365	5

 

Siniša RADAKOVIĆ