Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo prvu od ukupno sedam pohvaljenih priča učenika iz Hrvatske

Bio je 1. svibanj, ali u Nuštru, u kući Bošnjakovih, nije se po običaju slavilo; umjesto zamamna mirisa roštilja širio se miris napetosti i straha. Posljednjih dana ništa nije bilo kako treba. Srbi su se sve više naoružavali, postavljali barikade i provocirali. (Prije desetak dana odselili su se iz Borova Sela, iako – da se njegovu suprugu Zoru pitalo – učinili bi oni to i prije. U Borovu je situacija već poprimala naličje rata. Stalne su im prijetnje bile svakodnevica. Međutim, on je stalno tvrdio da ne želi plašiti stanovništvo ratom i dizati paniku.) Stipan Bošnjak ili Tarzan, kako su ga zvali u mladosti, visok muškarac već prosijede kose, prišao je Sani i Slavenu koji su se svađali u dvorištu. Ukorio ih je i rekao im: “Ne smijete to više raditi! Morate slušati mamu, imate samo jedno drugo i morate se paziti!” Te je večeri primio hitan poziv. Javio se, tražili su da odmah dođe u postaju, nešto nije bilo u redu. Nakon što je otišao, tamo je zatekao Džaju, Andabaka, Matkovića i Totara. Svi su bili zabrinuti.

“Što se dogodilo?” upitao je. Odgovorili su mu: “Zarobili su dvojicu osječkih policajaca u Borovu Selu.” Čelo mu se naboralo od zabrinutosti. “Teško ćemo ispregovarati da ih puste”, uzdahne. Nazvali su Policijsku postaju u Borovu Selu, čekali su dugo, a i kad im se konačno netko javio, pokušavali su saznati što se točno dogodilo. Na njihovo zaprepaštenje njihovi kolege nisu pokazivali nimalo razumijevanja ni želju za suradnjom. Sve što su dobili bila je informacija da se nalaze zarobljeni u Mjesnoj zajednici. Svaki njihov
prijedlog da puste zarobljene policajce kategorički je odbijen. Stipan je bio ljut kao ris. Znao je da će situacija eskalirati, ali ne ovako brzo.

Nakon propalih pregovora nije im preostalo ništa nego da nazovu Zagreb. Nakon objašnjenja situacije iz Zagreba je stigla jasna zapovijed da ih pokušaju osloboditi. Nije im preostalo ništa drugo. Dogovor akcije bio je ovakav: krenut će se iz tri postaje, vinkovačke, osječke i vukovarske. Matković će predvoditi akciju i osloboditi policajce, a Andabak će okupirati Mjesnu zajednicu da nitko iz nje ne može pobjeći.

“Ako zagusti, izdržite, Osječani će doći s osječke, a mi s vinkovačke strane”, rekao je Stipan Andabaku. Kad se vratio kući da bi odspavao nekoliko sati, Stipan je znao – počeo je rat i on se sutra neće kući vratiti živ. Ujutro je rano ustao i sve probudio. S više pažnje nego ikad oprostio se od svih. Trudio se ne pokazati suze, nikom nije rekao što predosjeća, no napetost se osjećala u zraku. Kad je došao u postaju, utvrđivale su se zadnje sitnice plana i dijelilo se oružje onima koji su išli. Doista je bio veličanstven zapovjednik – omiljen kod svih, brinuo se o svakom policajcu pojedinačno, svakoga je hrabrio i tješio. Njegovo da i njegovo ne bespogovorno se slušalo. Kad su svi konačno ušli u autobuse, ušao je i on i svima podrobno još jednom sve objasnio. Sve ih je pogledao, te mlade dečke koji nisu ni znali u što se točno upuštaju, ali spremni na sve što ih čeka. Znao je da među njima ima puno mladih i oženjenih i najradije bi sve njih potjerao jer je znao da neće tako lako osloboditi zarobljene. Kad je izišao iz autobusa, gledao ih je kako odlaze, a njega je nešto zaboljelo dok je gledao te mlade momke kako idu u Borovo Selo. “Bit će rata”, često je znao govoriti Zori, “i ja ću poginuti u njemu jer netko mora ići.” Sjetio se ovih riječi koje je često upućivao svojoj ženi. Sad mu je bilo žao i što ju je toliko isprovocirao. U svakom slučaju, rekao im je da ne nose crninu za njim. To mu je bilo užasno. “Samo ti pogini”, rekla bi Zora bijesno, “pa ću onda dovesti svirače i plesati u bijeloj haljini na grobu!” Stipan je čekao zanesen u misli. Redovito bi se čuo s voditeljima akcije, ali sada već duže vrijeme nije čuo ništa i nikako nije mogao dobiti informacije o tome što se događa na terenu. Počeo se brinuti i znao je što mora. Nije ih mogao ostaviti, morao je vidjeti što se događa, morao je otići.

Otišao je do načelnika Džaje i tamo dobio dopuštenje da ode u Borovo Selo. On i Franjo Čopčić sjeli su u automobil i krenuli prema Borovu Selu. U automobilu su vladale napetost i tišina koje su povremeno prekidane razgovorom o onom što će zateći ondje i kako će postupiti. Dok su se vozili prema Borovu Selu, Stipan je instinktivno počeo razmišljati o svom dosadašnjem životu. Sjetio se svih lijepih trenutaka djetinjstva i mladosti… svih prijatelja koje je stekao tijekom godina… Odjednom je ugledao psa lutalicu koji je šepao i bježao iz smjera Borova Sela… Volio je pse i kad je vidio da pas šepa, užasnuto je shvatio da je pas pogođen vjerojatno u tijeku borbi… moraju požuriti jer tko zna što se tamo događa… Došli su do pruge na ulazu u Borovo i ugledali skupinu policajaca. “Ne idite tamo,” viknuo je Turudić, “čuje se pucnjava!”

“Znam te ljude”, odgovorio je Stipan, “ne vjerujem da će pucati na nas!” Produžili su dalje – svaki mišić u tijelu napeo im se i čim su ušli u Borovo, počela je paljba po njima. “Sumpora mu!” uzviknuo je Stipan automatski iskačući iz auta. Obojica su se skotrljala u kanal kraj ceste. Od tamo su pokušali uzvratiti paljbu. Hrabro su uzvraćali dok su im meci fijukali oko ušiju. Stipan je izvirivao da vidi gdje bi mogao nanišaniti i onda je ugledao lice koje mu je izgledalo poznato… Sjetio se: bio mu je poznat taj policajac… Sjetio se kako je sa svojom obitelji u svom Renaultu 4 išao od jednoga do drugog policajca srpske nacionalnosti i nagovarao ih da utječu na Srbe da ne rade gluposti… Nije znao što bi mislio… Hvatali su ga bijes i tuga… Odjednom mu je sinulo: pa oni su predobro organizirani, znali su svaki njihov potez. Imali su doušnika… Bio je ljut, nije to podnosio. Netko će odgovarati za ovo, pomislio je. Odjednom je osjetio bol u vratu. Znao je… bio je pogođen. Pokušavao je uhvatiti dah dok je nezaustavljivo krvario, a onda se vrijeme usporilo. Cijeli mu je život prošao pred očima… i vidio je… da neće neprijatelji imati zadnju riječ… znao je… vrijedilo je. Franjo Čopčić ga je uzaludno dozivao i pokušao povući da se maknu s ovoga mjesta, Stipan Bošnjak bio je mrtav. Toga kobnog dana nije poginuo samo Stipan Bošnjak, za svojim zapovjednikom otišla su još jedanaestorica redarstvenika. I dok su tada oni ginuli za nas, tko će se boriti sada za njih? Tko će zadovoljiti pravdu? Tko će prekinuti tišinu u našim sudnicama?

Klara Jolić, učenica 2. razreda Nadbiskupske klasične gimnazije s pravom javnosti, Zagreb