Tko će govoriti o Oluji ako nećemo mi…

U potrazi za neispričanim pričama o sudjelovanju u Oluji razgovarali smo sa sudionicima operacije koji su još uvijek u sastavu Oružanih snaga i djelatne su vojne osobe. U dugih 25 godina sjećanja blijede, ali ne i emocije koje su ih tada nosile. Svi se slažu – ”da, o tome treba govoriti, treba se sjetiti, tko će ako nećemo mi? Ne smije se zaboraviti,” a sve njihove priče završavaju istom mišlju: ”Ponosan sam što sam u Oluji sudjelovao“…

O operaciji Oluja zna se mnogo. Tijekom proteklih četvrt stoljeća analizirana je iz brojnih kutova gledišta, iz perspektiva povjesničara, političara, geopolitičara, raščlanjivana je i tumačena pred polaznicima visokih vojnih škola i akademija. Iz tih perspektiva čini se kao da je o Oluji rečeno gotovo sve.

No, u jednom dijelu o Oluji se ne zna dovoljno. Svaki od 200 000 branitelja, sudionika Oluje ima zasebnu, osobnu i jedinstvenu priču, a ona opet pripada cjelini i neizmjerno je vrijedna. O tom dijelu Oluje nikad nećemo znati sve. Što je nekom tko je 1995. bio dvadesetogodišnji mladić značila Oluja?, čega se danas prvo sjeti kad spomenemo Oluju?, o čemu su govorili, ili šutjeli, u besanoj noći, čekajući na položajima svitanje 5. kolovoza 1995. i zapovijed da se krene?

U potrazi za takvim, neispričanim pričama Hrvatski je vojnik potražio sugovornike – branitelje, sudionike Oluje koji su još uvijek u sastavu Oružanih snaga i djelatne su vojne osobe. Branitelji i ratnici, ljudi uspješne i dugovječne  vojne karijere podijelili su s nama svoje priče. U dugih 25 godina sjećanja blijede, imena nekih zaseoka, cesta ili jasan redoslijed davnih događaja u vremenu se gube, ali i ondje gdje pofali sigurnosti faktografskog pamćenja i dalje, i danas, i četvrt stoljeća poslije stoji moćna, živa, do ježenja i knedle u grlu prožimajuća emocija. Premda im se tog vremena nerijetko teško prisjećati, svi se slažu – ”da, o tome treba govoriti, treba se sjetiti, tko će ako nećemo mi? Ne smije se zaboraviti“, a sve njihove priče završavaju istom mišlju: ”Ponosan sam što sam u Oluji sudjelovao.”

Časnički namjesnik Dalibor Škvarić, stožerni narednik Mario Medenjak, nadnarednik Tomislav Pejaković iz Puma te bojnik Miroslav Katuša, satnik Veljko Žunić i stožerni narednik Frano Bubalo iz GMBR-a za Hrvatski vojnik  prisjetili su se Oluje u kojoj su prije 25 godina sudjelovali.

Časnički namjesnik Dalibor Škvarić

Bio sam tada iznenađen, svi mi smo bili iznenađeni kad smo shvatili da smo pred Kninom, a u očima starijih suboraca, onih koji su u odorama od 1991. vidio sam suze. Svi smo nekako razmišljali: Knin?, eto ga, to je to! Znači, sutra će rat biti gotov. U tom trenutku, dok smo gledali Knin u koji ćemo, znali smo, vrlo brzo ući nije bilo vremena ni prilike za grljenje ili slavlje, operacija je trajala. Morali smo ići dalje.

Časnički namjesnik Dalibor Škvarić, 1. dočasnik 2. oklopno-mehanizirane bojne Pume u sastavu GOMBR-a za vrijeme Oluje bio je ciljač na minobacaču 120 mm u 2. pješačkoj bojnoj 7. gbr. Imao je 21 godinu 1995., a vojsci je pristupio 1993. kao ročni vojnik.

”U Oluju smo krenuli nakon operacije Ljeto 95 kad smo oslobodili Bosansko Grahovo. Nalazili smo se 3. kolovoza na položajima u okolici Bosanskog Grahova, a onda smo dobili uzbunu i zapovijed da se izmjestimo na drugi paljbeni položaj. Imali smo samo informaciju da se sprema nova akcija – ali bez imena, bez pozicije, bez ikakvih zadaća, vjerojatno zato da se sačuva tajnost informacija,” objašnjava okolnosti koje su prethodile.

Dan poslije, 4. kolovoza u 5 ujutro stiže zapovijed za topničku pripremu koju su trebali pružiti pješačkim postrojbama. Škvarićeva je postrojba s minobacačima davala potporu prednjem kraju, pješacima i oklopno-mehaniziranim postrojbama da bi što lakše probili protivničke crte. ”Krenuli smo u pet ujutro i otpor je na našem pravcu bio težak. Čim smo počeli s paljbom, od prve minute oni su nam uzvraćali i tek je negdje oko podne njihov otpor počeo slabiti. Naš je smjer bio preko Crvene zemlje u pravcu Knina, ali mi tada još nismo znali gdje smo. Tek kasnije smo to shvatili.” Tog dana imali su dvojicu ranjenih pripadnika.

Časnički namjesnik Škvarić prisjeća se kako su relativno mirnu noć s 4. na 5. kolovoza proveli na položajima ispred Crvene zemlje, a rano ujutro 5. kolovoza krenuli su dalje uz usputne povremene manje okršaje s neprijateljem na kojeg su nailazili. A onda? 

”Oko 8 ujutro na Crvenoj zemlji formirali smo kolonu i došli na mjesto odakle smo ugledali Knin. Nitko od nas u tom trenutku još uvijek nije znao gdje smo točno. Znali su samo zapovjednici, ali čuvala se tajnost podataka i sigurnost akcije. A onda je netko rekao: ”Eno Knin!“ – i svi smo stali. Ne vjeruješ. Bili smo iznenađeni. Otkud Knin odjedanput?“

U Knin je među prvima ušla 2. bojna 7. gbr. Nije bilo vremena za slavlje ni euforiju, trebalo je osigurati područje jer se mogao očekivati neprijateljski povratak i protuudar.

”Kad smo ušli u Knin prvo smo se smjestili, postavili paljbene položaje i sve osigurali. Svatko je imao svoju zadaću. Bio sam malo dalje od centra i gledao sam prema Kninskoj tvrđavi. Svi smo gledali prema njoj. Govorilo se: ”Izvjesit će hrvatsku zastavu,!“

Bilo je negdje oko 10 ujutro i svi smo gledali prema gore i čekali. A onda se zavijorila. Pripadnici prve satnije 7. gbr  5. kolovoza na Kninsku su tvrđavu podigli hrvatsku zastavu,” s osmijehom se prisjeća časnički namjesnik Škvarić pa nastavlja: ”Pronašli smo civile koji su izišli iz kuća i pomogli smo im da dođu do one točke u gradu koja je bila odabrana za okupljanje onih koji su dalje htjeli biti proslijeđeni u UN-ovu bazu. Sve je provedeno u skladu s konvencijama, sve je bilo fer i korektno. Bilo je ljudi svih dobi, ali od muškaraca su bili samo starci, mlađih nije bilo.

Mi smo znali da će civila biti, zapovjednik nas je upozorio na to i znali smo točno što trebamo napraviti. Danas? Tek danas vidim veličinu te operacije. Mi smo bili profesionalci, postali smo profesionalci učeći od starijih kolega, i bili smo jako mladi.

Operacije prije Oluje, a pogotovo od Zime 94 naučile su nas preživljavanju, timskom radu, prijateljstvu, odanosti – i prema čovjeku koji je pored tebe, i prema postrojbi – i bilo je jako izraženo domoljublje. Trebalo je puno toga uvezati, dobro organizirati da bi bilo uspješno – ali mi smo po svemu bili pobjednička, uspješna ekipa. Ponosan sam što sam sudjelovao u Oluji, što sam sa svojim kolegama i svojom postrojbom stvarao taj dio novije hrvatske povijesti. Danas na to gledam  puno emotivnije – stariji sam, imam djecu, ali i danas mi zatreperi srce kad vidim zastavu.”

Stožerni narednik Mario Medenjak

Zasluge za Oluju pripisujem vojnom i državnom vrhu koji su osmislili operaciju, svim postrojbama koje su u akciji sudjelovali – ali 100 %  više od toga je zasluga onih koji su dali živote, koji su ranjavani, koji su izgubili zdravlje tijekom te akcije. Njih se treba sjećati. O njima treba pričati.

Stožerni narednik Mario Medenjak, prvi je dočasnik zapovjedne satnije 2. oklopno-mehanizirane bojne Pume GOMBR-a, a u vrijeme operacije Oluja bio je  pripadnik 1. pješačke bojne 7. gbr. Bio je strijelac s bacačem granata, poslije zapovjednik desetine.

Do 21. godine života, koliko je imao kad je među prvima ušao u Knin, uspio je prikupiti dvije godine ratničkih iskustava, borbi i pobjeda, te od kraja 1994. sudjelovanje u akcijama koje su se samo nadovezivale jedna na drugu: Zime 94, Skok1, Skok2, Ljeto 95. U svim tim akcijama koje su prethodile Oluji i korak po korak vodile prema konačnoj pobjedi, Prva pješačka satnija Prve pješačke bojne bila je jedna od glavnih snaga 7. gbr. i sudjelovala je u svim okršajima.

”Nakon uspješno dovršene akcije Ljeto 95 i oslobađanja Bosanskog Grahova očekivali smo smjenu, ona je bila najavljena, tim više što smo prije toga mjesecima bili na Dinari. No, umjesto toga…Mi koji smo bili na samim položajima, zadnji u provedbenom dijelu, nekoliko sati prije akcije dobili smo zapovijed da se sljedeće jutro kreće u operaciju. Koja je to operacija?, kamo idemo? – vjerojatno je iz sigurnosnih razloga to bilo tajeno do zadnjeg momenta, a onda smo saznali da idemo na Knin.

Uglavnom, zapovijed smo dobili nekoliko sati prije pokreta i, sjećam se kao da je bilo jučer, ni ja niti itko od nas te noći više nije spavao. Oka nismo sklopili. Ide se za Knin! Navalio je adrenalin, čekali smo, ni o čemu drugom nismo mogli razmišljati nego o Kninu. Noć 3. na 4. kolovoza 1995. bila je besana,” prisjeća se stožerni narednik Mario Medenjak i sjeća se kako su, kaže, i za njega i za njegove suborce osjećaji te noći bili ispremiješani.

”Postojao je, nije to bio strah, ali nekakva strepnja jer Knin je, tijekom cijelog Domovinskog rata bio žarište pobune, činio se posebno važnim, govorilo se o njemu kao o snažnoj neprijateljskoj utvrdi. S druge strane bio je osjećaj da baš to odavno čekamo, baš taj trenutak zamišljali smo i sanjali -i, kako god bilo, nismo mogli zaspati. Nismo mogli dočekati kad će svanuti – a ujutro, prvi pucanj naše artiljerije bio je najljepši zvuk koji smo tada mogli zamisliti.”

U borbama koje su se događale 4. kolovoza, ključnog dana za ishod i uspjeh čitave operacije, 1. pješačka bojna imala je bliski kontakt s protivničkom prvom crtom na području Crvene zemlje. U tim borbama smrtno su stradala dva pripadnika satnije. Obojicu je dobro poznavao, bili su dobri prijatelji, i bio je u njihovoj blizini u trenutku kad su pogođeni. Stožerni narednik Medenjak prisjeća se: ”Bilo mi je teško. Teško je, tih prvih nekoliko minuta, prolazi čovjeku kroz glavu pitanje: ”Tko je idući?“, jesi li ti idući?, je li opet netko od bliskih prijatelja?

U tim su trenucima zapovjednici bili oni koji su, koliko se može, trebali biti trezveni, koji su nas morali brzo vratiti u stvarnost i postići da usprkos tim gubicima – ili baš zbog tih gubitaka – idemo dalje. Tada je zapovjednik satnije bio satnik Božidar Galović, čovjek koji mi je ostao duboko u sjećanju i kojeg ću pamtiti dok sam živ. On je u rat ušao 1991. sa 17 godina, a s nepune 22 godine vodio je satniju od stotinjak ljudi. Bio je najbolji. A mi smo morali nastaviti dalje. Operacija je trajala.”

Nakon što je protivnička prva crta probijena, nastavljeno je s kretanjem, borbama i zauzimanjem dominantnih položaja u okolici Knina, a odatle se već mogao vidjeti grad. Nakon prethodne, uslijedila je još jedna noć u kojoj se nije spavalo – dijelom zbog uzbuđenja i nevjerice koju je osjećaj Knina na dlanu izazivao, a dijelom zbog mogućih noćnih aktivnosti jer je protivnik bio razbijen, a na predjelu Crvene zemlje moglo se sa svih strana očekivati njihovo kretanje – bilo povlačenje, bilo planirane ili nasumične protunapade.

”Da, slabo se spavalo tih dana,” s osmijehom se prisjeća stožerni narednik Medenjak. A onda je svanuo 5. kolovoza. ”Ujutro, dobili smo pravce kretanja i zapovijed da 7. gbr prva ulazi u Knin. Znalo se da ćemo sve obaviti po strogo vojničkim pravilima, bez ikakvih nepotrebnih šteta i žrtava. Ulazeći u grad nailazili smo na otpor u pojedinim dijelovima grada jer je protivnička strana vjerojatno imala zapovijedi da moraju do određenog trenutka čuvati prilazne puteve i usporavati nas. Mi smo sve odradili krajnje korektno, vodili brigu o civilima na odgovarajući način. Jedan dio postrojbe prihvaćao je civile, zbrinjavao eventualno bolesne i nemoćne koji nisu bili u stanju sami napustiti svoje kuće. Bio je organiziran prihvat i prijevoz tih ljudi u tadašnju bazu Unproforovih snaga. Sve se to događa u jutarnjim satima, a već oko deset ujutro na Kninskoj je tvrđavi zavijorila zastava pobjednika. A noć koja je uslijedila bila je treća u nizu neprospavanih. Ovoga puta od sreće.

Nadnarednik Tomislav Pejaković

Čega se prvo sjetim kad danas pomislim na kolovoz 95 i Knin? Sjetim se osjećaja, osjećaja snage. Osjećao sam da sam moćan, da sve mogu. Osjećao sam se kao lav. Bio sam lav.

Nadnarednik Tomislav Pejaković danas je prvi dočasnik 3. voda 1. satnije oklopno-mehanizirane bojne Pume u GOMBR, a u lipnju 1995. kad je bio gardist i kad je dobio prvu dočasničku dužnost u 7. gbr imao je nepunih 20 godina. I odmah dodaje: ”Zapovjednik satnije imao je 23. Onaj koga smo zvali metuzalemom jer je bio najstariji u satniji, imao je 27. Prosjek naše satnije bio je 20-21 godinu i bili smo najmlađa satnija u ondašnjoj bojni.”

Prisjeća se kako je, sa svojim suborcima, nakon operacije Ljeto 95 očekivao odmor i povratak kućama, ali istodobno slutio je da možda neće biti tako. ”Mislili smo da idemo doma, ali ja sam znao da se priprema nešto veliko. Nisam baš mislio da ćemo ići na Knin, velik je to zalogaj, ali opet… tko zna – na karti nam se činilo da je jako blizu. A mi smo znali da smo dobri, da dobro napredujemo još od Zime 94. Pobjeđivali smo u ranijim akcijama, samo smo nizali pobjede. Mi smo tada bili moćni. Moral nam je bio na vrhu.”

Vraćajući se pričom u kolovoz 1995. i u splet misli tadašnjeg gotovo – pa -dvadesetogodišnjaka, nadnarednik Pejaković objašnjava: ”Biti vojnik tada nije bio posao, nije to za nas bila karijera ni napredovanje. Ja sam u to vrijeme vjerovao da ću, kad završi rat, ići doma. Imao sam 20 godina, pričali smo što bi tko htio biti, što ćemo raditi poslije rata. A ja sam tada razmišljao: ”O, kako bi bilo dobro da poslije rata postanem poštar – jer htio sam prije biti gitarist, rok-zvijezda, ali znao sam da sam za to zakasnio, to je propalo i onda sam mislio postati poštar.“

A onda su oni koji su bili najmlađi, i najmoćniji, i koji su u predasima bitaka smišljali što će raditi kad rat prođe saznali da im je dodijeljena zadaća – Knin. Preplavile su ih emocije, adrenalin, poletjet’ su htjeli. ”Knin! Znali smo da je to njihovo središte moći, tvrd orah, gravitacijska točka. Nije nas bilo strah, ali mislili smo – uh, čeka nas povijesna stvar. Ozbiljno, znali smo već tada da će to biti povijesni događaj. Prijatelj koji je poslije poginuo, kad smo ušli u Knin rekao mi je:”E, sad ćemo svake godine na ovaj dan morati dolaziti u Knin. Sami smo si krivi,” prisjeća se nadnarednik Pejaković.

Njegova je skupina zajedno s ostalima imala zadaću ulaska u Knin određenim pravcem, različitim putevima i uličicama da bi se na kraju sastali kod željezničke postaje u središtu grada. Odatle je trebalo ići dalje, u smjeru Vrlike, a zatim su idući dan krenuli u Strmicu riješiti neprijateljski osvetnički udar. Ništa tih dana nije bilo jednostavno, lako, ni sigurno, ni jedna od pobjeda nije došla sama od sebe. Za svaku se, svaki put iznova, trebalo dati do kraja. I pobrojiti, i sjetiti ih se i o tome pričati, sve ponekad bude preteško.

Ondašnjem ratniku-dječaku, kao baština za putovanje do kraja života ostaje sjećanje na  njegovu pušku – ”Blue Snake, tako se zvala, Plava zmija. O, kako je to dobra puška bila, kako sam je ja volio! Drugi su imali svoje cure, Kristine, Martine, a ja sam imao Plavu zmiju. I ni jedna poslije nije bila kao ona“ –  i ostaje mu sjećanje na onaj trenutak kad je već jako umoran, usred jare kolovoškog dana u koraku od ushita zastao prvi put u životu vidjevši slap – Krčić.

Zauzeli smo područje Krčića. A tamo je slap, valjda deset metara ima. A ja oduševljen. Prvi put u životu vidio slap. Stojim, gledam, ne mičem se. Ja sam odrastao u Slavoniji, tamo slapova nema,” i ostaje mu sjećanje na sve one koji su tada bili, i najmlađi i najhrabrije – ”spavali smo vani noću, jedan uz drugog, zagrljeni, da bude toplije, da se ne smrznemo. Mi smo jedan o drugome znali ne samo kako se nekome zovu roditelji ili braća, nego i kako mu se zove pas doma. Sve smo znali jedan o drugom. To je bilo…to danas ljudi ne rade.”

Bojnik Miroslav Katuša

Kad je završilo, one noći kad smo znali da smo ušli u Knin, osjećao sam se čudno. Nekako mi se prebrzo sve to skupa odigralo. Prije sam mislio kako će to trajati, kako će biti ne znam koliko puta vraćanje linija, pa oni, pa mi – i onda mi to završimo ovako brzo. Nismo još shvaćali, svijest se nije do kraja razvila da smo uspjeli i koliko je veliko to što smo napravili. I ponosan sam na svaki trenutak, od početka rata, do kraja rata, pa do sada. Ponosan. Bez ijedne zadrške, ponosan!

Bojnik Miroslav Katuša danas je operativni časnik u Zapovjedništvu Gardijske mehanizirane brigade, S3, a 1995. godine bio je zapovjednik satnije unutar 2. bojne 4. gbr s kojom je sudjelovao u Oluji.

Pričajući o svojim sjećanjima na Oluju koja je, kako kaže, ponos, slava i dan zaokruživanja priče o oslobađanju domovine, bojnik Katuša ističe: ”Oluja nije samo ono što se događalo oko 5. kolovoza 1995. Ona je počela puno prije, a povezana je sa studenim i prosincem 1994., akcijom Zima 94 u kojoj sam također sudjelovao. Tih devet mjeseci bio je kontinuitet, ratnički hod preko vrhova Dinare pa sve do Knina. Od Zime 94, pa dalje Livanjsko polje i prema vrhovima Dinare, pa su Skok 1, Skok 2, Ljeto 95, na kraju oslobođenje grada Knina i u konačnici oslobođenje cijele domovine. Oluja kao pobjeda pripremala se puno prije 5. kolovoza.“

A tog je kolovoza bojnik Katuša imao 24 godine i sjećajući se tog vremena kaže: ”Mi smo se saživjeli s tim ratom. Pet godina živjeli smo s njim. Ja sam imao 19 godina kad sam pošao u rat. Rat je postao naš način života, razmišljanja. Nenormalno ratno vrijeme za nas je postalo normalno.”

O Kninu i njegovoj važnosti godinama se govorilo, Knin se iščekivao, o pobjedi u Kninu i završetku rata sanjalo se, ali tih dana uoči Oluje mnogi nisu bili svjesni da je baš sada na red došao i taj Knin. Bojnik Katuša prebire po sjećanju. ”Noć uoči Oluje, 4. na 5. nitko od nas nije bio svjestan da je to taj trenutak, da idemo prema Kninu i da slijedi oslobođenje. Kad su nam konačno rekli da sutra napadamo Knin, uzbuđenje je bilo golemo, ali…postojalo je i ali. Postojale su priče i priče o tom Kninu, i mi smo znali da ne idemo u neki usputni zaseok nego da napadamo ono što je tada bilo središte pobune i glavni grad pobunjeničke tvorevine, SAO Krajine.

Izgubio sam tu najboljeg prijatelja, ma više od toga, brat mi je bio, poginuo je u Golubiću. To je bio najtužniji trenutak u mojoj ratnoj karijeri. Bilo je i do tada gubitaka, ali ovo…I sad se sjećam, zvoni mi u ušima kad su preko motorole, šifrirano, javili – našli smo ga. DA, to je bila cijena kojom se plaćala sloboda. I to peče, uvijek peče.” Prisjeća se bojnik Katuša i one nestvarne slike u još mutnoj svjetlosti svitanja.

”Kad se popnete na Plješevicu, vama je grad Knin na dlanu. I to je isto bio šok – jer on je već tu!, tu smo! Gotovo je! Svitanje je, još je svježe, očekujem nekakav hod od ne znam ni ja koliko kilometara, očekujem borbe, pucanje – i onda ugledam Knin. Ja to ne mogu opisati. Ježio sam se tada, jednako kao što se ježim i sada dok o tome pričamo. I sada se tresem kada se sjećam. Prošlo je 25 godina, sad imam 49,  onda sam imao 24 godine – a uzbuđenje je ostalo isto.”

Satnik Veljko Žunić

U Kninu radim otkako smo ga oslobodili i mislim da u Kninu treba ostati vojska. Vojska je simbol države, Domovinskog rata, ali ona je i živa energija, pokretač razvoja grada, života u gradu. Zadovoljan sam što smo ušli u njega, što smo ga oslobodili i što ga zadnjih godina pretvaramo u lijep, mali gradić.

Satnik Veljko Žunić zapovjednik je Satnije za vatrenu potporu 3. mehanizirane bojne Pauci, a u odori hrvatskog vojnika od listopada je 1993. kad je pristupio ročnoj vojsci. U siječnju 1994. ulazi u borbenu postrojbu. Vojnik, dočasnik pa časnik, pješak pa topnik, satnik Žunić je tijekom vojne karijere neprestano napredovao. A onda, u kolovozu 1995., kad je imao 20 godina i bio pješak, bio je pripadnik Snaga za brze odgovore 4. gbr i bio je na području Bosanskog Grahova. 

”Kolovoz 1995. Vruće, ljeto je, puca se na sve strane. Imao sam 20 godina. Ta 1995., kraj sedmog, početak osmog mjeseca, mislim da sam tada sazrio i odrastao. Tada sam shvatio koliko ljubav prema domovini može biti i skupa, i teška – i koliko je ova naša država skupo plaćena.”

Uoči i tijekom same Oluje satnik Žunić i njegova skupina sudjeluju u aktivnostima, napreduju i nemaju ozbiljnijih gubitaka. No za njih najteži dio tek slijedi. ”Naš je najteži dio bio poslije Oluje, 13. na 14. kolovoza kad je protivnik napravio protunapad. To je bilo teško iskustvo. Moja je satnija tada u nekoliko dana imala poginulih, ranjenih. I tada čovjek vidi koliko sve može biti užasno teško, koliko može biti grubo.”

Stožerni narednik Frano Bubalo

Kad god bi bila koja akcija, mi smo se trudili pobijediti. Želja nam je bila osvojiti i osloboditi. Tako je bilo i s Kninom, ali on je bio poseban. Knin je priča koja je trajala od 90., od balvan revolucije pa nadalje, pričali smo uvijek kako ćemo ući u Knin, kako ćemo popiti kavu u Kninu i eto, mnogi to nisu dočekali. Nisu dospjeli u Knin. Poginuli su. Ja sam imao sreću da sam dočekao.

Stožerni narednik Frano Bubalo dočasnik je za materijalno-financijsko poslovanje u GMBR-u. Svoj braniteljski, vojnički put započinje 27. studenog 1990. kad je ušao u Jedinicu za posebne namjene Kumrovec, a od 1. lipnja 1991. bio je pripadnik 4 gbr. Imao je 26 godina 1995. i bio je pripadnik onih ratnih generacija polaznika vojnih škola koji su u školske klupe sjedali u predasima između bitaka.

”Do 4. lipnja 1995. bio sam u postrojbi i sudjelovao u svim operacijama, a 19. lipnja krenuo sam u Dočasničku školu u Jastrebarskom, koja je trajala do 20. listopada. Kad su bile operacije i akcije bili smo vraćani u postrojbe, pa poslije opet u školu. Preko tjedna je trajala nastava, vikendima smo bili slobodni pa bih otišao kući, u Ljubuški. Bila je nedjelja, 30. srpnja 1995., vraćali smo se preko Paga, autom u Jastrebarsko. Cijeli je dan trajalo to putovanje, već od Senja na dalje stalno su nas zaustavljale patrole, i vojne i civilne policije, a mi nismo znali o čemu se radi. Kad smo došli u Jastrebarsko, stajali smo na pisti, rekli su nam da ondje stojimo i da će nam sve biti rečeno, a onda oko 1 u noći rekli su da se odmah svatko javi u svoju postrojbu.”

Da se sprema nešto veliko, bilo je jasno, no još nije bilo jasno što. Stožerni narednik Bubalo iste noći kreće iz Jastrebarskog preko Paga natrag za Ljubuški. ”Išao sam kući da uzmem stvari od kuće, i odmah zatim krenem za Livno pa se dalje prebacujem vojnim vozilima do Bosanskog Grahova. Grahovo je već bilo oslobođeno i tamo se nalazila moja postrojba,” prisjeća se.

Dan uoči Oluje stigla im je zapovijed za pokret prema Plješivici, a stožerni narednik Bubalo pamti kako je toga jutra, 5. kolovoza sa suborcima izišao na visoravan i vidjeli su Knin, i vidjeli su hrvatsku zastavu koja se vije nad njim. Bio je to prvi put da je stožerni narednik Bubalo vidio Knin.

Lada Puljizević

Foto Mladen Čobanović