Protuoklopni vođeni projektil MGM-51 Shillelagh bio je u operativnoj uporabi gotovo 20 godina, no niti jednom nije uporabljen u borbi. Američka je vojska možda od njega odustala prerano…

Trojica su američkih fizičara 1947. godine izumili aktivni poluvodički element s trima elektrodama i nazvali ga tranzistor. Osim što su John Bardeen (1908. – 1991.), Walter Brattain (1902. – 1987.) i William Shockley (1910. – 1989.) dobili Nobelovu nagradu za fiziku 1956., iz temelja su promijenili svijet. Do njihova izuma svaki elektronički uređaj morao je rabiti velike, teške i krajnje nepouzdane elektroničke cijevi koje su za rad trošile enormne količine električne energije. Tranzistor je malen, lagan i za rad troši vrlo malo električne energije što je omogućilo izradu do tada neviđenih uređaja. Osim što su se na tržištu, među ostalim, pojavili digitalni satovi, minijaturni radiouređaji (koji se kod nas popularno zovu tranzistori) i kalkulatori (digitroni), tranzistor je masovno rabljen za vojne namjene. Tek nekoliko godina nakon njegova izuma američka je industrija za tamošnje oružane snage i izvoz počela proizvoditi elektroničke sklopove neusporedivo manje od onih napravljenih prije 1947. To je omogućilo razvoj najrazličitijih navođenih projektila. I američka kopnena vojska htjela je svoje ”tranzistorske“ projekte.

 

Velika briga: T-54

Američke obavještajne službe krajem četrdesetih godina otkrile su postojanje novog sovjetskog tenka T-54. Top od 100 mm bio je smješten u kupolu od lijevanog čelika koja je na najdebljem dijelu imala 205 mm. Niti jedan protutenkovski top iz II. svjetskog rata nije ju mogao probiti na udaljenosti od 1000 metara. S T-54 mogao se nositi tek britanski top Royal Ordnance L7 kalibra 105 mm. Razvoj tog topa L7 dovršen je tek 1959. i ubrzo se našao ugrađen u sve zapadne tenkove. No, činilo se da je samo pitanje vremena kad će iz sovjetskih pogona početi izlaziti tenkovi s još debljim oklopom s kojim se ni L7 neće moći nositi.

Američka kopnena vojska zaključila je (ispravno) da su najbolja rješenja za problem sovjetskih tenkova s lijevanim kupolama granate i projektili s kumulativnim bojnim glavama. One su se dokazale na kraju II. svjetskog rata kad su rabljene u američkim Bazukama i njemačkim Panzerfaustima. Zbog specifičnog načina djelovanja stvaranja kumulativnog mlaza, tijekom eksplozije nisu ovisile o brzini leta. Još bolje, da bi se povećala probojnost trebalo je samo malo povećati količinu eksploziva u bojnoj glavi. Najveći nedostaci Bazuke i Panzerfausta bio je mali domet i ovisnost o ciljničkim sposobnostima operatera. No ako bi se kumulativna bojna glava ugradila u vođeni projektil dometa kilometar ili više, to bi onda bilo nešto drukčije.

A posve nešto drugo bilo bi ako bi se vođeni projektil ispaljivao iz topovske cijevi pa bi mu domet bio i nekoliko kilometara. Pritom bi brzina leta bila tek nešto niža nego kod kumulativne granate, ali bi preciznost i na krajnjem dometu bila odlična.

Ford radi projektile

Američka je vojska 1958. godine zaključila da je tehnologija tranzistora dovoljno uznapredovala da se može proizvesti sustav navođenja koji će se ugraditi u mali projektil. Vjerovala je i da će biti dovoljno otporan da izdrži naprezanja naglog ubrzanja tijekom ispaljivanja iz topa. Obratila se Sperry Corporationu, u to vrijeme najjačoj američkoj kompaniji na području elektronike (ugašena 1986.) i tvrtki Ford Aeronutronic. Fordov je prijedlog ocijenjen kao bolji te je dobio ugovor za razvoj projektila XM13. Ford je na projektilu radio puno prije nego što je dobio ugovor pa ne čudi da su prva testna lansiranja obavljena već 1960. Ugovor o maloserijskoj proizvodnji projektila MGM-51A Shillelagh (nova oznaka za XM13) Ford je dobio 1964. Shillelagh je inače irski naziv za štap za hodanje ili toljagu. Za projektil je razvijen i poseban top-lanser M81E1 Rifled kalibra 152 mm i ugrađen u laki izvidnički tenk M551 Sheridan. Kad bi se ispalio/lansirao iz tog topa MGM-51A je imao krajnji domet od 2000 metara. Konstruirano je više od 1660 tenkova Sheridan, a jedino borbeno djelovanje imali su u Vijetnamu. No ondje nije bilo ciljeva za Shillelaghe.

Zbog toga je američka vojska 1966. pokrenula projekt ugradnje topa/lasera M162 u tenk prvotno označen kao M60A1E, a potom kao M60A2 Starship. To je trebalo biti tek privremeno rješenje do dolaska tenka MBT-70 koji je također trebao biti naoružan s MGM-51A Shillelaghom. No projekt razvoja MBT-70 je neslavno propao (vidi tekst Prvi i zadnji put, HV br. 578,. op. ur.). M60A2 Starship razvijen je isključivo za uporabu na europskom bojištu. Njemu je namijenjen i napredniji projektil MGM-51B povećanog dometa na 3000 metara.

Na rubu mogućnosti

Shillelagh je za svoje vrijeme bio iznimno napredan projekt. Projektanti su u tijelo dužine 1110 mm (MGM-51B/C 1153 mm) i promjera 150 mm uspjeli smjestiti sustav za navođenje, bojnu glavu mase 6,8 kg i probojnosti 390 mm valjanog čelika te jednostupanjski raketni motor na čvrsto gorivo. Masa cijelog projektila u trenutku lansiranja bila je 26,8 kg (MGM-51B/C 27,8 kg). Letom se upravljalo preko četiriju krilaca na samom kraju projektila koja su se rasklapala netom nakon što je izletio iz topovske cijevi. Na cilj se navodio preko infracrvenog snopa poluatomatskim zapovjednim sustavom. Ciljatelj bi preko topovskog ciljnika pronašao i naciljao cilj te bi ispalio/lansirao projektil. Raketa bi ušla u paralelni infracrveni snop te bi ciljatelj tijekom cijelog leta projektila morao držati ciljnik na cilju. Brzina leta MGM-51B/C bila je 320 m/s što znači da je do cilja na udaljenosti od 3000 metara trebala manje od 10 sekundi. U teoriji je to dovoljno malo da se osigura pogodak, no na europskom bojištu gdje je sve puno drveća, zgrada i drugih prepreka to je bilo predugo. Uz to uporabljivost projektila (magla, gusti snijeg ili jaka kiša) bila je vrlo ograničena.

No sve je to ostvareno na samom rubu tehnoloških mogućnosti tehnologija dostupnim u pedesetim i šezdesetim godinama XX. stoljeća. Zbog toga je Shillelagh bio vrlo nepouzdan. Ako bi zbog bilo kojeg razloga došlo do prekida između IC sustava navođenja i projektila, Shillelagh bi se nastavio kretati po čudnoj i nepredvidljivoj liniji leta. Ford je početkom sedamdesetih godina XX. stoljeća pokušao spasiti projekt predlažući da se razvije projektil s laserskim navođenjem, no nije uspio. MGM-51A Shillelagh ušao je u operativnu uporabu 1962. a iz nje je povučen 1981. Od 88 tisuća proizvedenih projektila niti jedan nikad nije uporabljen u borbi. Kako je cijena projektila, ovisno o inačici, bila od 1938 do 4052 američkih dolara uzaludni trošak za američke porezne obveznike bio je golem.

Nasljednici u drugim zemljama

Iako je američka vojska odustala od uporabe vođenih projektila koji se ispaljuju/lansiraju iz tenkovskih topova, ideja nije nestala. Bivši SSSR razvio je velik broj takvih projektila, a prvi je bio 9K112 Kobra (AT-8 Songster) po svojim odlikama vrlo sličan Shillelaghu. Kobra je namijenjena djelovanju iz tenkova T-64 i T-80. Za tenkove T-55 naknadno je razvijen sustav 9M117 koji rabi protuoklopni vođeni projektil 9K116 Bastion (AT-10 Stabber). Isti je projektil prilagođen i uporabi na tenku T-62. Za T-72 i T-90 razvijen je vođeni projektil 9M119 (AT-11 Sniper). Kinezi su ga prekopirali za uporabu na svojim tenkovima naoružanim topom od 125 mm.

I izraelska tvrtka IAI razvila je vođeni projektil LAHAT namijenjen uporabi s topova kalibra 105 mm, no može se prilagoditi i za topove kalibra 120 i 125 mm. Postoji i izvedenica LAHAT-a (Laser Homing Anti-Tank) za topove kalibra 100 mm. LAHAT se na cilj navodi pomoću laserskog osvjetljivača cilja koji može biti na tenku, besposadnoj letjelici ili negdje drugdje. Maksimalni mu je domet šest kilometara. Postoji i izvedenica za lansiranje s lansera na vozilima ili helikoptera. U operativnoj i borbenoj uporabi je na izraelskim tenkovima Merkava 3 i 4, te na njemačkim i čileanskim tenkovima Leopard 2.

Iako više nije razvijala vođene projektile za ispaljivanje/lansiranje iz tenkovskih topova američka je vojska 1975. u operativnu uporabu uvela projektil M712 Copperhead koji se ispaljuje/lansira iz haubica kalibra 155 mm, a na cilj navodi laserskom zrakom. Najveći domet projektila je 16 kilometara. Idući je korak u razvoju vođeni projektil M982 Excalibur koji ima GPS sustav navođenja. Namijenjen je ispaljivanju/lansiranju iz haubica kalibra 155 mm. Iz haubica cijevi dužine 52 kalibra najveći domet Excalibura je 50 km.

Možda je vođeni projektil MGM-51A Shillelagh bio ispred svojeg vremena, a možda je američka vojska prebrzo odustala od njega i koncepta lansiranja projektila iz tenkovskih topova? U svakom slučaju Shillelagh je donio ideju koja se i dalje razvija sve većim brojem vođenih projektila namijenjenih ispaljenju/lansiranju iz topovskih cijevi.

Mario GALIĆ