Napredni topnički sustav najavljuje povratak mornaričke topničke potpore u Flotu američke mornarice. Ipak, pravi potencijal leži u elektromagnetskom topu…

Već se desetljećima američka mornarica (USN) bori za osiguranje primjerene mornaričke topničke potpore (Naval Gunfire Support – NGFS) u operacijama svojeg Marinskog korpusa, kao i u nadopuni projekcije sile prema kopnu. Međutim, najnoviji razvoj i tehnička dostignuća, uključujući i porinuće prvog razarača klase Zumwalt (DDG-1000) u listopadu 2013., doveli su američko mornaričko topništvo u situaciju da uskoro premosti tu dugogodišnju taktičku prazninu. Povijesno gledajući, NGFS je uvijek bio ključni element u pripremi zemljišta za pomorski desant te u potpori iskrcanim trupama na obali.

Uskrsnuće Iowe
Do sredine sedamdesetih godina bojni su brodovi ponovno povučeni iz uporabe, a uskoro i većina topničkih krstarica. Da bi premostila nedostatak, mornarica je započela eksperimentiranje s jednocijevnim 8-inčnim (203,2 mm) topom montiranim na razaraču, nadajući se da će tako zadržati nešto od teške udarne moći i (relativno) dugodometnih paljbenih sposobnosti u svojoj površinskoj Floti. Na njezinu žalost, eksperimenti provođeni sredinom sedamdesetih na razaraču USS Hull (DD-945) bili su neuspješni. Kad je 1980. i zadnja stara topnička krstarica otpisana iz uporabe, mornarica je ostala bez sposobnosti NGFS-a. U vremenima strateškog definiranja i stvaranja Flote od 600 glavnih borbenih jedinica, američki su pomorski stratezi opet došli na ideju da uskrsnućem bojnih brodova klase Iowa vrate NGFS sposobnosti. Američki su marinci još jednom, od 1982. do 1992., ponovno raspolagali velikim topovima kalibra 406 mm.
Zadnjih je dvadesetak godina NGFS bio prepušten 5-inčnim (127 mm) topovima Mk 45/54, ugrađenim u parovima na razarače klase Spruance (koji su dosad svi otpisani iz uporabe) i krstarice klase Ticonderoga te u jednotopnoj inačici na razarače klase Arleigh Burke. Općenito govoreći, ti topovi imaju premalen kalibar i domet da bi bili primjereni za topničku potporu snaga na obali. Nadalje, mornarica je top Mk 45/54 ugradila na prevrijedne borbene platforme da bi ih mogla poslati u riskantne operacije pružanja NGFS-a u blizini protivničke obale. Za takve joj je zadaće trebalo sasvim drugačije i prihvatljivije rješenje.

Moćnih 155 mm
Mornarica pokušava taj problem riješiti razvojem novog 6-inčnog / 155 mm naprednog topničkog sustava (Advanced Gun Systems – AGS) koji će prvi put biti ugrađen na tri nova razarača klase Zumwalt. Primjenom AGS-a u Flotu je vraćeno i 155 mm brodsko streljivo, mase 100 kg po granati, kakvo se u mornarici nije koristilo već desetljećima. U svojem temeljnom, balističkom obliku, streljivo ima domet od 24 NM (44,5 km), slično dometu kolosalnih i iznimno hvaljenih topova s bojnih brodova klase Iowa. AGS sustav bit će u stanju ispaljivati i reaktivno pokretane topničke projektile, tzv. dugodometne projektile za kopneni napad na udaljenosti od 63 i više NM (117 km i više). Takva je sposobnost vrlo bitna za potporu iskrcanih snaga i znatno pridonosi u litoralnom području i samoj obalnoj liniji. U svakom slučaju, određena količina reaktivnog streljiva uvijek može biti na raspolaganju u brodskim spremištima, u svakom slučaju barem oko 10 %.
Pokaže li se AGS dovoljno dobrim i funkcionalnim na razaračima klase Zumwalt, mornarica ga namjerava ugraditi i na buduće razarače klase Arleigh Burke treće generacije (III Flight). U svakom slučaju, smanjivanje mase i gabarita bit će prvorazredan izazov za konstruktore. Nadalje, mornarički stratezi namjeravaju instalirati jedan ili čak dva AGS-a na buduće LX(R) desantne brodove. Ugradnja AGS-a osigurala bi amfibijskim grupama vrlo važnu paljbenu potporu, gotovo jednaku onoj koju pruža haubička bitnica M777 (šest oruđa) kalibra 155 mm, koja je sposobna operativno djelovati u najranijim fazama desantnih operacija i odlikuje se velikom vatrenom moći i taktičkom mobilnošću.

Elektromagnetski tračni top
Unatoč AGS-u, najviše se očekuje elektromagnetski tračni top (Electromagnetic railgun – EMRG). Umjesto tradicionalnog načina korištenja kemijske topničke propulzije, EMRG se oslanja na velike količine raspoložive električne energije. Kad znanstvenici uspiju današnju razinu energije udvostručiti na otprilike 64 MJ, EMRG će biti u stanju lansirati kinetički energetski (KE) projektil mase 18,15 kg, brzinom od sedam maha na udaljenost od 200 i više NM (više od 370 km). Zahvaljujući brzini, EMRG koristi isključivo metalna, prikladno oblikovana puna zrna, bez ikakvog eksplozivnog punjenja. To pridonosi tehničkoj sigurnosti broda jer nema opasnosti od požara i eksplozije brodskih komora za streljivo, ali povećana je količina streljiva u postojećim komorama. Streljivo je puno manjih gabarita i bez pratećeg propulzijskog punjenja. Za usporedbu, na razaračima klase Arleigh Burke (DDG-51) u komori topa Mk 45 može se smjestiti 600 do 680 granata kalibra 127 mm, a u jednak će se prostor uskoro moći smjestiti gotovo četiri puta više, tj. više od 2400 KE projektila. Ciljana kadenca (brzina paljbe) EMRG-a projicirana je na 6 do 12 zrna u minuti, odnosno 360 do 720 projektila na sat. Prema sadašnjim energetskim kalkulacijama, kinetički energetski projektili za ispaljivanje iz elektromagnetskog topa bit će najmanje dva do osam puta snažniji od današnjih specijaliziranih (u što su uključeni dugodometni projektili za napad na kopnene ciljeve) i konvencionalnih topničkih projektila.

Probe na Zumwaltu
Prema američkim izvorima, inicijalne operativne sposobnosti trebale bi biti dostignute najdalje do 2025. godine. Novi EMRG sustavi trebali bi se početi serijski ugrađivati na četvrtu seriju razarača DDG-51 (Flight IV) čiji se prvi primjerak prema utvrđenom rasporedu očekuje na navozima 2030. godine. U međuvremenu će EMRG biti testirani najmanje na jednom ili više razarača DDG-51 serije III i na razaračima klase Zumwalt. To će svakako biti svojevrstan tehnološki izazov jer je za ugradnju na DDG-51 ponuđen prilično ograničen prostor. Među ostalim, potrebno je osigurati prostor za dodatne električne generatore i s njima povezane kondenzatore i baterije te ostalu opremu potrebnu da bi EMRG mogao funkcionirati. Za prvu ili drugu generaciju EMRG-a prostor bi mogao biti vrlo značajan čimbenik. Međutim, s trima razaračima klase Zumwalt, određenim brojem razarača DDG-51 serije III te nekim od prvih (od planirana 33) razarača DDG-51 serije IV, sredinom 2030.-tih u uporabi će vjerojatno biti dvadesetak AGS ili EMRG topova. Sasvim dovoljno, kažu mornarički stratezi, da se s barem jednim ili dvama primjercima opremi ekspedicijska udarna grupa (ESG).

Opremanje amfibijskih skupina
Mornarica namjerava instalirati EMRG topove i na buduće amfibijsko-jurišne brodove čime bi tzv. amfibijska spremna grupa (Amphibious Ready Group – ARG) mogla raspolagati vlastitim (organskim) sposobnostima za topničku potporu (NGFS). Tijekom Drugog svjetskog rata svaki je amfibijski brod i velik broj teretnih brodova bio opremljen topovima za vlastitu obranu. Veliki napadni transporteri nosili su jedan ili više 76 – 127 mm topova, s time da je jednocijevni top kalibra 127 mm od 1943. godine postao standardna ugradnja. Slično su i LSD brodovi od 8000 tona dobili svoje 127 mm topove. S topovskom kulom mase 21 tonu i komorom za 575 granata, top 127 mm bio je čest oružni element na malim, 2500-tonskim razaračima (klasa Fletcher imala je čak pet topova), ali i na dosta manjim, 1700-tonskim eskortnim razaračima (klase Rudderow i Butler imale su po dva topa). Nešto poslije, teretni su brodovi klase Liberty standardno bili naoružani 127 mm topom na krmi i 76 mm topom na pramcu, a vrlo često i s nekoliko topova malog kalibra. Mornarička skupina od 36 pripadnika koji su opsluživali topove postala je tako dio brodske posade na teretnjacima koji su održavali promet preko Atlantika.
Proučavanje povijesti naoružavanja amfibijskih brodova moglo bi uskoro mornarici donijeti mnoge koristi. Zahvaljujući primjeni tih iskustava u naoružavanju, novi bi brodovi mogli biti izgrađeni više prema komercijalnim nego prema vojnim standardima. Dodavanje određenog broja modernih topova i osiguranje vlastitih ARG sposobnosti, ugradnjom jednog ili dvaju EMRG-a, primjenjivat će se već na klasi budućih LX(R) brodova, ali i na svim budućim amfibijskim brodovima. Namijenjena u prvom redu zamjeni starijih tipova LSD brodova koji su pri kraju svojeg radnog vijeka, izgradnja programa LX(R) prema planovima američke mornarice počinje 2019. i trajala bi do 2033. godine. Prvi će brodovi vjerojatno biti opremljeni jednim AGS topom, ali za buduću će modernizaciju EMRG topovima biti ostavljen potreban prostor i nosivost (planirano za 2025. godinu; vjerojatno pet do šest komada). Osim samozaštite, jednake onoj iz povijesti ratovanja na moru, topovi će osigurati i vrlo važne i jake ofenzivne sposobnosti budućim amfibijskim spremnim grupama.

Kao stotine Tomahawka
Prema najavama iz američke mornarice, brodska posada budućih LX(R) amfibijskih brodova bit će sasvim dovoljna da se iz nje osigura osoblje koje će rukovati AGS odnosno EMRG topovima. Bude li LX(R) u konačnici nekakav vojno-komercijalni tehnološki hibrid, mornarica će se morati pobrinuti da u posadu ukomponira i poseban topnički odjeljak. Dakle, prema tom scenariju nužno je ponavljanje povijesti. Prema poznatim planovima, ARG bi od 2030. trebao raspolagati najmanje dvama do četirima vlastitim EMRG topovima, plus najmanje još jednim ili dvama takvim topovima koji će biti pridruženi kao dio veće ekspedicijske udarne grupe. Četiri EMRG topa prema proračunima mogu osigurati domet od impresivnih 200 NM, kombiniran s brzinom paljbe od 24 do 48 hitaca u minuti i sa zalihom streljiva od 10 000 komada u brodskim komorama. U optimalnim uvjetima, što znači u prvom redu bez ljudskih gubitaka i bez tehničkih kvarova – četiri EMRG topa mogu, u taktičkom smislu, tijekom četiri sata paljbeno djelovati na tisuće različitih ciljeva, jednako kao da je na njih lansirano najmanje 160, pa čak do 500 krstarećih projektila Tomahawk.

From the Sea
Taktičke sposobnosti topova omogućuju da brodovi budu udaljeni 100 i više NM od obale, a da pritom pogađaju i uništavaju ciljeve udaljenije od 50 NM u dubini teritorija uz istodobnu sposobnost da paljbom djeluju po ciljevima s obje bočne strane ARG-a na udaljenosti i do 130 NM uz obalu. To je više nego što iznosi 296 milja duga obala savezne države Oregona, odnosno, tri takva broda mogu paljbom pokriti 840 milja dugu obalu Kalifornije. Prema svemu iznesenom, EMRG obećava osam puta veći domet od bilo kojeg topničkog sustava u povijesti i dva do osam puta veći udarni efekt od bilo kojeg aktualnog topničkog sustava. Tako će, prvi put od Vijetnamskog, a slobodno se može reći i od Korejskog rata, američka mornarica moći u potpunosti podržati američke snage na kopnu (marince) topničkom paljbom sa svojih površinskih brodova. Ta će dosad još neviđena sposobnost zapravo biti prava nadopuna misli … From the Sea (… s mora), zapravo strateške zamisli i stalno rastućih sposobnosti za mornaričko amfibijsko-jurišno-manevarsko ratovanje u XXI. stoljeću.

Implikacije na projekciju sile
Osim izravne pomorske topničke potpore, EMRG sigurno slično, u širem smislu, može utjecati i na projekciju sile. Vrlo je indikativan tekst pod naslovom Uspon nosača projektila objavljen u uglednom američkom magazinu Proceedingsu (svibanj 2013.). U članku kapetan bojnog broda Phillip Pournell analizira i uspoređuje udarnu moć bojne glave od 453,6 kg (tisuću funti) na udaljenosti od 1 NM (1852 m).
Iz priloženog dijagrama može se vidjeti da četiri EMRG topa (inačica x 3) mogu imati tek nešto manju udarnu moć od višekratnog napada pedesetak zrakoplova lansiranih s nosača zrakoplova i čak više nego dvostruku snagu udara od kumulativne udarne snage pet razarača klase Arleigh Burke (DDG-51) naoružanih Tomahawk krstarećim projektilima. Zanimljivo je da i još uvijek samo teoretski razmatran Hughesov fregatni skvadron, naoružan raketnim projektilima namijenjenim za “kopneni napad / teški i precizni udar” (LACM) ima tek 20 % veću udarnu moć od samo četiri EMRG topa druge generacije. Nadalje, iz dijagrama je vidljivo da će EMRG dati iznimne udarne sposobnosti udarnim grupama nosača zrakoplova (Carrier Strike Group – CSG), ARG/ESG grupama i potencijalno svim američkim mornaričkim taktičkim snagama. U najboljem slučaju, udarna se moć može usporediti unutar jednakog dometa s CSG ili višebrojnog plovnog sastava sposobnog za lansiranje nekoliko stotina raketnih projektila. Čak se i puno konzervativniji, u megadžulima razvijen tip lasera, odlikuje udarnom moći ekvivalentnoj onoj koju ima eskadrila od 12 zrakoplova s nosača zrakoplova, a moderniji tipovi EMRG-a sigurno će dosegnuti 80 % udarne snage svih zrakoplova ukrcanih na nosač. Druga je opcija integracija pet DDG razarača i EMRG sustava trostrukog djelovanja (inačica 3 x), tako da pet DDG razarača iz pratnje nosača zrakoplova bude naoružano krstarećim projektilima i elektromagnetskim topom.

Pravi alat
Mornarički operativci i taktičari slažu se u ocjeni da je povratak EMRG-a na vatrenu liniju pravi alat za projekciju sile. Integracija EMRG-a u ustrojbeni sastav amfibijskih spremnih grupa te više njih u sastav ekspedicijskih udarnih grupa osigurat će pomorsku topničku potporu najviše moguće razine i impresivne sposobnosti za projekciju sile. To je bio i glavni cilj otkako je koncept ekspedicijskih udarnih grupa bio prvi put predstavljen početkom devedesetih. Prema nekim najavama, mornarica uzima u obzir čak i povratak taktičkih grupa predvođenih lakim nosačima, kao što su LHA-6 i LHA-7 (USS America i USS Tripoli) koji bi zapravo bili nakrcani besposadnim zračnim letjelicama (UAV). Trebali bi biti fokusirani više na izvidničke zadaće, dok bi EMRG topovima i krstarećim projektilima opremljeni brodovi preuzeli vodstvo u udarnim misijama. Niti jedna od navedenih pojedinačnih kombinacija ne može zamijeniti umreženu i golemu udarnu snagu udarnih grupa nosača zrakoplova u punom sastavu. No, one svakako mogu nadograditi američku pomorsku silu i osigurati dodatne litoralne opcije te puno veću fleksibilnost – pogotovo kad se mora angažirati nešto puno manje od nuklearnog nosača zrakoplova ili kad su velike palube okupirane zadaćama na nekom drugom mjestu.

Vraćen primat
Topovi su bili glavni i nedvojbeni čimbenici pomorske moći gotovo 500 godina. Unatrag stotinjak godina, zrakoplovi, podmornice, torpeda, i na koncu, krstareći raketni projektili, oduzeli su im taj primat. Međutim, novija tehnološka dostignuća daju već i relativno kratkoročna obećanja da će se mornaričko topništvo ponovno vratiti na mjesto koje mu je u najvećem dijelu povijesti pomorskog ratovanja pripadalo. Stratezi, operativci i taktičari počeli su čimbenik pod nazivom elektromagnetski top uvrštavati u svoje planove ne tako daleke buduće američke mornarice.

Igor SPICIJARIĆ