Smještena na jugozapadu Europe i krajnjem zapadu Azije, Republika Turska najvećim dijelom svoje površine od 783 562 km2 locirana je na poluotoku Mala Azija. Tek manjim dijelom pružila se preko Bospora i Dardanela na Balkanski poluotok, u Europu. Smješteno na razmeđu svjetova, kultura i vjera, nekadašnje Otomansko Carstvo prošlo je burna razdoblja i osvajačke ratove, a njegove postrojbe doprle su sve do zidina carskoga Beča.

Povijest moderne Turske nedvojbeno je usko povezana s njezinim utemeljiteljem Mustafom Kemalom Ataturkom, koji ju je pretvorio u modernu sekularnu državu. U sklopu modernizacije države i turskog društva općenito, uslijedio je i neizbježan proces modernizacije oružanih snaga. U II. svjetskom ratu Turska je nastojala ostati neutralna, pa je prvi veliki ratni sukob u kojem su sudjelovale njezine oružane snage bio Korejski rat (1950. – 1953. godine) u kojem je pod zastavom UN-a sudjelovale s jednom pješačkom brigadom. Na korejskim ratištima izgubila je 731 vojnika.

Ubrzana modernizacija OS-a započela je nakon ulaska Turske u NATO savez 18. veljače 1952. U nastojanju da fizički okruže SSSR i ostale zemlje Varšavskog ugovora mrežom svojih vojnih baza i zemalja saveznica, SAD je visoko cijenio geostrateški položaj Turske. Njezin položaj i vojna komponenta bili su prijeko potrebni za uvezivanje južnog krila NATO-a u jednu cjelinu i povezivanje s američkim saveznicima na Bliskom i Srednjem istoku.

Od tada započinje nagli rast turskih oružanih snaga koje se uglavnom oslanjaju na američku vojnu, tehničku i savjetodavnu pomoć koja je dobrim dijelom aktivna i danas. Današnje moderne oružane snage kojima raspolaže Republika Turska etablirale su se kao druge po brojnosti u sklopu NATO-a – odmah iza OS SAD-a. Prema podacima Economist Intelligencea s kraja 2005. godine, u aktivnoj službi OS Turske bilo je 514 850 pripadnika i više od 380 000 pričuvnika. Zajedno policijskim i sličnim postrojbama, Turska je imala vojnu silu od 1 044 000 ljudi. Posebno su ponosni na svoje specijalne snage čijem se razvoju i opremanju upućuje posebna pozornost.

Današnji ustroj specijalnih postrojbi
Najveći dio današnjih turskih specijalnih postrojbi nalaze se u ustrojbenoj strukturi KoV-a. Prema dostupnim podacima poznato je da se u sklopu KoV-a nalaze:
– 1. komando brigada (bazirana u Kayeseri)
– 2. komando brigada (bazirana u Boli)
– 3. komando brigada (amfibijsko-desantna – bazirana u Foci /Izmir)
– Planinska komando brigada
– OKK komando brigada – postrojba pod izravnim zapovjedništvom GS-a
– Muharebe Arama Kurtarma (MAK) – postrojba CSAR tipa.

Ustroj Turskih specijalnih postrojbi
Unutar ratne mornarice ustrojene su dvije specijalne postrojbe i to:
– Sualty Alti Taauruz (SAT) – mornarički komandosi
– Sualty Alti Savunma (SAS) – mornarički podmorski rušilački tim

Osim kopnenih i mornaričkih specijalnih postrojbi, postoji i CSAR (Combat Search and Rescue) – tj. postrojba za borbenu potragu i spašavanje u sklopu ratnog zrakoplovstva te specijalne postrojbe organizirane u sklopu policijskih snaga (žandarmerije) i pod zapovjedništvom OJKB (Ozel Jandarma Komando Bolugu) – odnosno zapovjedništva specijalnih žandarmerijskih snaga.

Najveći dio specijalnih snaga baziran i orijentiran je prema jugoistočnim predjelima Turske, odnosno graničnom području prema Siriji, Iraku i Iranu. U tom području je i najveća koncentracija kurdskog stanovništva koje se već godinama, preko vojnog krila svoje PPK (Kurdske radničke partije), bori za odcjepljenje od turske države.

Bordo Bereliler – turske Crvene beretkeSigurno najbolja turska specijalna postrojba je OKK – Ozel Kuvvetler Komutanligi, poznatija kao Bordo Bereliler, u slobodnom prijevodu s turskog jezika Crvene beretke. Riječ je o elitnoj postrojbi pod izravnim zapovjedništvom GS-a.

Pripadnicima te postrojbe mogu postati časnici i dočasnici kopnene vojske, isključivo dragovoljci, spremni podvrgnuti se rigoroznom programu fizičkih i psiholoških testiranja prije ulaska u postrojbu. Dragovoljci koji uspiju proći taj prvi – selektivni program postaju tek kandidati za ulazak u postrojbu. Kandidati tad počinju s izazovnom obukom koja traje najmanje 30 mjeseci (2,5 godine). Taj proces obuke je slijedno-eliminacijskog tipa, što znači da kandidati koji ne mogu iz bilo kojeg razloga zadovoljiti postavljene norme jednostavno otpadaju, bez obzira na to o kojem se stupnju obuke radilo. Za vrijeme tog razdoblja časnici i dočasnici kandidati obučavaju se u općem umijeću ratovanja, proučavaju taktiku i doktrinu turskih OS, taktiku bliske urbane borbe (CQC), padobranstvu, ronjenju, uporabi minsko-eksplozivnih sredstava, tehnikama rušenja, skijanju i alpinizmu.

Obuka u planinskim uvjetima
Plan i program njihove tridesetomjesečne obuke obuhvaća i tečajeve iz poznavanja i uporabe najmodernijih sredstava veze, usavršavanja streljačkih vještina i uporabe modernog vatrenog naoružanja itd. Tijekom završnih mjeseci obuka se intenzivira i fokusira na tehnike patroliranja i preživljavanja u različitim klimatskim uvjetima, antiterorističkoj borbi, snajperskim tečajevima i općem povećavanju fizičke i mentalne spreme. Učenju stranih jezika, a posebno onih jezika i dijalekata kojima govore njihovi sadašnji i potencijalni protivnici posvećuje se velika pozornost. Tijekom svih 30 mjeseci obuke zapovjedništvo i instruktori tjeraju kandidate do krajnjih granica fizičke i mentalne izdržljivosti. Program obuke uključuje naravno i sve oblike modernog regularnog i psihološkog ratovanja.

Jedna od kušnji koja se stavlja pred kandidate je i hodnja na 100 km s punom opremom i 40 kg dodatnog tereta, uz svladavanje prirodnih i umjetnih prepreka i obavljanje određenih zadaća u limitiranom vremenu. Oni najbolji, koji uspiju proći taj iscrpljujući tretman, postaju pripadnicima najelitnije turske specijalne postrojbe.
Brojčana snaga Bordo Berelilera nije poznata, ali se procjenjuje kako je riječ o oko 500 pripadnika. Ono što se pouzdano zna je da o zaštiti njihovog identiteta brine MIT – turska tajna služba.

Unutar specijalne postrojbe OKK, odnosno Bordo Berelilera, postoji i mala postrojba pod nazivom MAK – Muharebe Arama Kurtarma postrojba CSAR (Combat Search and Rescue) tipa, snage stotinjak ljudi (veličine satnije). O njoj se zna tek toliko da je ustrojena i organizirana po uzoru na američku Delta Force. Za razliku od glavnog dijela postrojbe Bordo Bereliler, njoj mogu pristupiti časnici i dočasnici i iz ostalih grana OS, pa se s pravom može reći da okuplja najbolje među najboljima.

Osnovne zadaće za koje su namijenjene specijalne postrojbe Bordo Bereliler i MAK su:
– nadzor nad protivničkim vojnim strukturama, vlastitim vojnim instalacijama, obrambenim sustavima i strateškim objektima
– prikrivene sabotaže protiv protivničkih postrojbi, struktura i vojnih instalacija
– strateško izviđanje teritorija
– infiltracija
– razrješenje talačkih situacija
– oslobađanje turskih ratnih zarobljenika
– spašavanje posada srušenih turskih i savezničkih letjelica
– antiterorističke zadaće
– vojna obuka i organizacija prijateljski orijentiranih civila u zoni operacija.

Pripadnici tih dviju specijalnih postrojbi nadopunjuju svoju obuku i izobrazbu svih tri do pet godina koliko ostaju u njihovom sastavu. Razdoblje njihove pune angažiranosti u postrojbi obilježeno je sa 47 različitih specijalističkih tečajeva u tri kategorije: domaćoj, internacionalnoj i specijalističkoj. Među takvim tečajevima su medicinski, zaštita VIP osoba, zimsko ratovanje, paraglajding, uporaba različitih vrsta plovila i vozila, HALO-HAHO padobranski skokovi itd. U sklopu domaće obuke intezivna je suradnja i koordinacija obuke sa mornaričkim i zrakoplovnim specijalnim postrojbama. U međunarodnoj vojnoj suradnji turske Bordo Bereliler obučavale su se, a to čine i danas, s najboljim američkim i ostalim sličnim postrojbama NATO-a. Zanimljivo je da su postigli i velike uspjehe na međunarodnim vojnim natjecanjima specijalnih postrojbi.

Na takozvanom Eagle Forces natjecanju koje se svojedobno održavalo u SAD-u, postrojba je četiri puta zaredom osvojila prvo mjesto. Nakon četvrte uzastopne pobjede natjecanje je ukinuto. Zapadni tisak nije tome posvetio adekvatnu pozornost, niti popratio te pobjede, ali Turci su na njih vrlo ponosni. Pobijedili su i na natjecanjima specijalnih snaga NATO saveza koja su održana u Njemačkoj u Weingartenu (2004.) i Pfullendorfu (2005.).

Sudionici su mnogih vojnih akcija koje su turske vlasti poduzimale protiv kurdskih skupina u jugoistočnoj Anadoliji. Dvije akcije kojima se pripadnici postrojbe sigurno najviše ponose su uspješno lociranje i zarobljavanje političkog vođe Kurdske radničke partije (PKK) Abdulaha Őcalana. Tajna akcija njegovog zarobljavanja izvedena je 15. veljače 1999. u Najrobiju, glavnom gradu Kenije, odmah pošto je kurdski vođa izašao iz grčkog veleposlanstva na putu za zračnu luku. Nešto prije Őcalana (tijekom 1998.) eliminiran je i drugi čovjek u hijerarhiji PKK – Semdin Sakik. Postrojba je postala posebno poznata po svojim akcijama tipa “pronađi i uništi” koje je godinama provodila protiv PKK u ruralnim sredinama jugoistočne Turske.
Bordo Bereliler, odnosno OKK je s dijelom svojih pripadnika sudjelovao u akcijama pod okriljem UN-a i NATO-a u Bosni i Hercegovini, Kosovu, Albaniji, Afganistanu i sjevernom dijelu Iraka.

Standardno naoružanje postrojbepredstavlja američka jurišna puška M16, nadopunjena M203 40 mm bacačem granata. Osim puškom M16, prema potrebi i situaciji rabi se i oružje iz proizvodnog programa Heckler und Koch H&K MP5 A3, H&K G33, H&K G3A3, snajperska puška Barett M82A1.

Turske specijalne postrojbe nemaju letjelice posebno konstruirane samo za njih, nego se koriste modificiranim američkim helikopterima UH-60 Blackhawk i AS-90 Cougar, posebno pripremljenima za operacije potrage i spašavanja.

Nevjerovatno zvuči podatak da se pripadnici postrojbe uglavnom ne koriste tjelesnom balističkom zaštitom tj. pancirkama. Smatraju da im nisu potrebni i da ih uglavnom sputavaju, jer su oni u stanju eliminirati svakog protivnika prije nego im postane realna prijetnja, pa ne žele da im bilo što ometa mobilnost!

I ostale specijalne komando brigade prolaze vrlo sličan program obuke, a raspoređene su tako da svaka od njih pokriva jedno od četiri vojna područja, na koliko je podijeljen teritorij Turske na temelju strateških uvjeta terena, logistike, komunikacija i potencijalne vanjske prijetnje. Sve četiri komando brigade imaju bogato ratno iskustvo stečeno u brojnim operacijama i kampanjama protiv boraca PKK u jugoistočnim područjima Turske. Od 1974. do 1999. godine sve četiri komando brigade odlikovane su Ordenom za hrabrost iskazanu u borbi turskih OS. Druga komando brigada aktivno je sudjelovala u Prvom zaljevskom ratu protiv Iraka. Jedna od posebnih zadaća Treće komando brigade, koja je amfibijsko-desantnog tipa, a stacionirana u Foci kod Izmira, je i zauzimanje otočnih zračnih luka i komunikacijskih središta u Egejskom moru. Očito je da pripadnost istom vojnom savezu i dobra bilateralna suradnja nije umanjila oprez prema Grčkoj.

Mornaričke specijalne postrojbe: SAT i SAS
Mornaričke specijalne snage ustrojene su u dvije postrojbe:
– SAT – Su Alti Taaruz – podvodna jurišna postrojba mornaričkih komandosa
– SAS – Su Alti Savunma – podvodna diverzantsko-rušilačka postrojba

Ustroj i razvoj mornaričke komponente turskih specijalnih snaga seže do 1963. godine kad su prvi pripadnici – ronioci turske RM upućeni u SAD, u San Diego na obučavanje i učenje od svojih mentora iz SEAL timova. Oni su po povratku u Tursku postali jezgra daljnjeg školovanja i obuke mornaričkih komandosa. Zbog specifičnih zadaća postrojba je 1974. godine podijeljena na jurišnu i rušilačko-diverzantsku komponentu.

Obje postrojbe popunjavaju se isključivo časnicima i dočasnicima, dragovoljcima iz sastava ratne mornarice. Iako se na prvi pogled može činiti da je riječ o istovrsnim postrojbama, njihove uloge su različite. Svaka ima svoj djelokrug zadaća i područja specijalizacije.

SAT – Su Alti Taaruz je puni naziv postrojbe koja je ustrojena i djeluje poput svojih uzora, američkih Navy Seals timova. Njezine osnovne zadaće su:
– Nadzor nad neprijateljskom pomorskom strukturom, instalacijama, obrambenim sustavima i strateškim objektima
– Prikrivene akcije protiv protivničkih površinskih i podvodnih plovnih jedinica
– Prikriveni desanti i infiltracija na protivničku obalu i teritorij
– Izviđanje i nadzor nad plažama i obalama pogodnim ili izabranim za pomorski desant vlastitih ili savezničkih snaga
– Determiniranje i označavanje sigurnog pristupa desantim prostorima
– Podvodni nadzor postavljenih prilaznih desantnih koridora do 3 m dubine
– Izravne jurišne zadaće tijekom iskrcavanja prvog vala desantnih snaga
– Spašavanje talaca, ratnih zarobljenika ili oborenih pilota
– AT zadaće na vodi, pod vodom i u obalnom pojasu
– CQC – bliska borba u obalnom pojasu

SAS – Su Alti Savunma – je postrojba specijalizirana za drukčiji tip zadaća. Njezina zadaća nisu jurišne operacije, AT zadaće, nadzor ili bliska borba. To ne znači da je manje vrijedna ili sposobna. Njezine zadaće su dapače vrlo važne i fokusirane na:
– Postavljanje i aktiviranje eksplozivnog materijala, mina i ostalih nekonvencionalnih ofenzivnih sredstava u branjenim i nebranjenim protivničkim vojnim ili civilnim lukama i na obali
– Čišćenje i deaktiviranje eksplozivnog materijala, mina i ostalih nekonvencionalnih ofenzivnih sredstava u vlastitim lukama i pred svojom obalom
– Čišćenje i tajne pripre sigurnih pristupnih koridora za pomorski desant u protivničkom akvatoriju
– Konzultacija i koordinacija u pripremi obrane vojnih instalacija od prikrivenih jurišno-diverzantskih napada protivničkih pomorskih diverzanata
– Nadzor i čišćenje od mina i ostalog eksplozivnog materijala svih mogućih nadvodnih i podvodnih ruta koje koristi tursko i savezničko vojno osoblje.

Jedna od najpoznatija od mnogih akcija u kojima je sudjelovala ova postrojba izvedena je prije 33 godine tijekom nekoliko uzastopnih dana i noći u kojima su njezini pripadnici očistili i pripremili plažu Girne koju je turske vojska iskoristila za iskrcaj svojih trupa pri intervenciji na Cipru 20. lipnja 1974. Brojčana snaga tih specijalnih postrojbi nije poznata, ali neki izvori govore o 150 do 200 pripadnika.

Ciklus obuke u mornaričkim specijalnim postrojbama SAT i SAS traje 49 tjedana, a utemeljen je na slijedno-eliminacijskom principu.

Plan i program obuke podijeljen je na dvije cjeline. Prva cjelina sastoji se od:
– Faze prilagodbe – u trajanju 5 tjedana
– Faza I : (temeljni trening + “pakleni tjedan”) – u trajanju od 9 tjedana
– Faza II: (ronjenje) – u trajanju od 8 tjedana
– Faza III: (kopneno ratovanje) – u trajanju od 9 tjedana
– Zajednička obuka u postrojbi – u trajanju od 30 tjedana

Druga cjelina obuke može se nazvati dodatnom, a prolaze je svi kandidati koji su uspješno svladali prvu cjelinu. Sastoji se od nekoliko intezivnih tečajeva:
– Padobranski tečaj u trajanju od 3 tjedna
– Tehnički aspekt specijalnih operacija u trajanju od 2 tjedna
– Medicinski tečaja u trajanju od 3 tjedna
– Stalna obuka u matičnim udarnim vodovima – konstantno

Policijske specijalne snage
Osim spomenutih i opisanih vojnih specijalnih postrojbi u turskom sigurnosno-obrambenom sustavu postoje i djeluju i policijske specijalne snage. Radi se prvenstveno o postrojbi OJKB – Ozel Jandarma Komando Bolugu, odnosno žandarmerijskoj specijalnoj bojni, čije su tri satnije osposobljene za AT zadaće, suzbijanje nemira, oslobađanje talaca i borbu protiv kriminala. Pripadnici postrojbe obučavaju se u Žandarmerijskoj školi u Foci pod nadzorom instruktora iz vojnih specijalnih postrojbi. Satnije i vodovi OJKB djeluju po zapovijedi policijskih vlasti unutar administrativnih uprava u kojima su stacionirani ali i po zapovijedi GS turske žandarmerije iz Ankare.

Druga takva policijska postrojba je OIKB – Ozel Intihar Komando Birligi, odnosno Nacionalni policijski krizno-operativni tim. Po svom ustroju sličan je američkim SWAT timovima ali s većim naglaskom na AT zadaćama i sposobnostima, koje prema izvješćima obuhvaćaju i rješavanja kriza oko otmice zrakoplova. Timovi OIKB-a služe kao “pojačanja” žandarmerijskim OJKB postrojbama u slučaju većih terorističkih incidenata.

Igor SPICIJARIĆ