Kandijski rat između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva sredinom XVII. st. zaprijetio je i dalmatinskim gradovima. U posebnoj opasnosti našao se Split, zbog čega su se mletačke vlasti odlučile na izgradnju obrambenog sustava. Najveće značenje za obranu grada imala je tvrđava koja je do danas ostala najbolje očuvan fortifikacijski kompleks novovjekovnog Splita…

Neprijateljstva između Mlečana i Osmanlija dovela su 1645. do otvorenog Kandijskog rata, tj. rata za otok Kretu (Kandija). Sukob je zahvatio veliko područje Sredozemlja pa se tako, nedugo nakon izbijanja, prelio i na dalmatinske gradove. Osmanlijska je konjica iz Bosne vršila sve češće napade na mletačke posjede u Dalmaciji, a posebno je ugrožen bio Split. Razlog je bio osmanlijski nadzor kliške tvrđave još od 1537., odakle su odlazili u pljačkaške pohode prema neposrednoj splitskoj okolici. Mletačkim vlastima, koje su upravljale gradom, bilo je jasno da nakon širenja gradske jezgre izvan srednjovjekovnih zidina i sve veće osmanlijske opasnosti moraju početi izgradnju jačeg obrambenog sustava. Plan razrađen tijekom prve polovine XVII. st. realiziran je u jeku Kandijskog rata.

Zastarjeli kompleks

Zanimljivo je da su u godinama bez rata dalmatinski obalni gradovi pod mletačkom upravom trgovali s Osmanlijama. Primjerice, splitski je Lazaret bio mjesto gdje su mletački i osmanlijski trgovci sudjelovali u razmjeni robe. Tek je nakon sve češćih kopnenih napada Osmanlija i početka otvorenog rata trgovačka suradnja prekinuta. Ipak, nakon poraza osmanlijskih snaga 1571. kod Lepanta prave pomorske opasnosti za dalmatinske gradove nije bilo pa je cjelokupna obrana podređena kopnu. Split je u prvoj polovini XVII. st. bio slabo utvrđen. Njegov se obrambeni kompleks sastojao od derutnih srednjovjekovnih zidina i ostataka kula Dioklecijanove palače. Zbog sve raširenijeg ratovanja vatrenim oružjem, koje je uključivalo uporabu topova, stare splitske zidine bile su potpuno nefunkcionalne za bilo kakvu obranu od Osmanlija. Prvi korak koji je mletačka uprava napravila s ciljem boljeg utvrđivanja grada bila je izgradnja malog bastiona Civran 1630. godine.

Već u prvoj godini Kandijskog rata Osmanlije su napadali Split, što je nagnalo Mlečane na osvajanje kliške tvrđave kako bi se smanjio pritisak na grad. Mletački general Leonardo Foscolo uspio je tek 1648. uz pomoć splitskih postrojbi osvojiti tvrđavu, ali tim je opasnost za grad samo odgođena. Mletački vojni stručnjaci bili su toga svjesni pa 1647. počinju planirati izgradnju tvrđave na uzvisini Gripe, s koje se moglo nadzirati cijeli grad i okolicu. Pripremi izgradnje cjelokupnog splitskog obrambenog kompleksa prionuo je mletački vojni inženjer Alessandro Magli, kojem su se poslije pridružili i drugi mletački stručnjaci. Budući da su topovske kugle lako rušile stare gradske zidine, pristupilo se novom načinu izgradnje obrambenih bedema. Tvrđava Gripe građena je u skladu s najsuvremenijim sustavom tog doba, koji je uveo francuski vojni inženjer Sébastien le Prestre de Vauban, s ispunama zemlje (“terrapienat”) iza debelih nakošenih kamenih zidova. Na rubnim su dijelovima zidovi na četirima mjestima bili izbočeni obliku trokuta i tu se moglo smjestiti topništvo za obranu od neprijatelja. Smatra se da su ulazna vrata tvrđave bila izrađena u baroknom stilu. Njezin položaj, istočno od same gradske jezgre, bio je iznimno pogodan za nadziranje pristupa gradu.

Tri osmanlijska pokušaja

Za vrijeme izgradnje bastiona na Gripama, 13. lipnja 1657., osmanlijska je vojska pod vodstvom bosanskog paše Seida Ahmeda napala i nakratko osvojila tvrđavu. Istog su dana splitske postrojbe izvršile protunapad i vratile tvrđavu pod svoj nadzor. Osmanlije su idućeg dana izvršile napad i na sam grad, ali su nakon nekoliko sati borbe odbijeni i prisiljeni na povlačenje do Solina. Napadnutom Splitu u obrani su pomogle šibenske snage pod zapovjedništvom generala Camilla Gonzage, koje su galijama stigle u grad. Pomogli su i Klišani, izvršivši napad s kopna na osmanlijske snage oko grada. Nakon nekoliko dana konsolidacije, 18. lipnja osmanlijska je vojska ponovno napala tvrđavu na Gripama. Splitu je taj put pomoć stigla iz Trogira te s Brača i Hvara pa su Osmanlije ponovno odbijene. Treći pokušaj osvajanja bio je već idućeg dana, kad je gotovo 2500 pješaka i konjanika i uspjelo u svojoj namjeri. Međutim, ponovno su splitske snage potpomognute saveznicima u relativno kratkom roku izvršile protunapad i vratile tvrđavu pod svoju upravu. Iduća dva dana još su se vodile borbe, da bi se Osmanlije konačno povukle 21. lipnja 1657., kad je iz Kotora stigla u pomoć Splitu flota generalnog providura Antonija Bernarda.

Godine i promjene

Jak osmanlijski napad na Split napokon je prisilio mletačke vlasti na konkretniju izgradnju kompleksa obrambenih bedema. Njihova je izgradnja dotad prekidana ili otkazivana zbog pomanjkanja novca jer je mletački proračun bio uglavnom usmjeren financiranju obrane Krete. Izgradnja tvrđave Gripe nastavljena je početkom 1660-ih. Osim nje, počela je i izgradnja važnog unutarnjeg bastiona Bernardi te još jedne vanjske tvrđave – Bačvice – na ulazu u luku. Tijekom njihove izgradnje Osmanlije su 1662. još jednom pokušale napasti Split, s gotovo 20 000 vojnika od kojih su petinu činili konjanici. Ponovno su doživjeli poraz, a prilikom povlačenja opustošena su pojedina mjesta u splitskom zaleđu. Osmanlijskih napada do kraja Kandijskog rata 1669. više nije bilo. Prema mišljenju većine stručnjaka, tvrđava Gripe je nakon pet etapa izgradnje i mnogih dorada konačno dovršena 1682. godine.

Tvrđava je sredinom XIX. st. unutar svojeg kompleksa doživjela promjene te je pretvorena u vojarnu. Tijekom Drugog svjetskog rata i talijanske okupacije devastirana je, a poslije rata bila je među nekretninama JNA. Dana 15. rujna 1991. postala je prvi splitski vojni objekt stavljen pod nadzor hrvatskih snaga. U njoj su danas Državni arhiv, Hrvatski pomorski muzej te Umjetnička akademija, a služi i u turističke svrhe te za održavanje različitih kulturnih manifestacija.  

Napisao i snimio Josip BULJAN