U ljeto 1991. godine Sunja se našla okružena neprijateljem s tri strane, a cestovni promet prema Sisku bio je zatvoren. Jedina mogućnost veze s Hrvatskom bila je skela na Savi. Sunja se opirala, nedala se i tukla od srpnja 1991. do kolovoza 1995. Ovo je priča o Sunji, koja je od tamo neke, usputne, postala sudbinska – a za 78 branitelja i posljednja stanica njihova životnog puta…

Zato što je 27. srpnja bila godišnjica prvog napada i početka rata u Sunji; jer je 5. kolovoza bila godišnjica oslobođenja Sunje; zato što je 15. kolovoza bila godišnjica onog napada u kojem su neprijatelji topničkim i pješačkim nasrtanjima htjeli probiti crtu bojišta, a branitelji Sunje nisu dali, iako su u borbi ostali bez streljiva; zato što je Dan hrvatskih branitelja Sunje prvi put obilježen tek 2017. godine; zato što – mjereći po broju objavljenih znanstvenih tekstova i studija, hrvatski povjesničari malo i rijetko razmišljaju o Sunji.

Zbog svega toga, sad i ovdje, u sjećanju je Sunja.

Sunja…obično pamćena kao naziv na slabo osvijetljenoj ploči zgrade kolodvora kroz koji su kloparali vlakovi, a umorni putnici u noći mjerili su njome koliko su još daleko od cilja. Sunja… magle koje se krajem kolovoza, pred svitanje, zamrse nad vodama i mirišu na jesen dok od nje ni traga još nigdje drugdje nema. Kolosjeci, križište i čvorište pruga otkud su vlakovi, putnički i teretni dalje odlazili na sve strane ondašnje Jugoslavije.

Sunja je malokom bila odredište. Nema ih puno koji su na toj stanici izlazili. Sunja je, uglavnom, uvijek bila neki usputni znak na putu koji vodi do nekog važnijeg ili boljeg mjesta.

A onda, u ljeto 1991. godine, Sunja i Sunjani kao da su i sami zatečeni. Politički, geostrateški interesi, igre moći i snage, demonstracije sile, svojatanja, balvani, prijetnje. Sunja i Sunjani kao da su preko noći bačeni usred epicentra kataklizme, i odjednom postaju silno važni – a važnost se mjeri dometima oružja, projektilima velikog kalibra, brojem granata ispaljenih na grad i promjerima kratera koji ostaju nakon što se uskovitlana prašina smrvljenih cigala slegne.

Onima koji su dotad kroz nju, uz huk noćnih vlakova bunovni prolazili i jedva da bi je na zemljopisnoj karti nalazili, Sunja odjednom postaje odredište.
Postaje stanica na kojoj se silazi.
Sunja postaje cilj.

Za jedne, cilj je obraniti Sunju. Sačuvati je. Pod svaku cijenu. A cijena se života, naravno, podrazumijevala.
Za druge, Sunja je cilj prema čijim koordinatama podešavaju svoje cijevi. Izoštravaju ciljne optike. Hvataju Sunju ciljnikom snajpera pa smirujući disanje čekaju pokret. Bilo što, bilo tko, samo neka se pomakne. Oni su tu zato da se poslije njih više ništa ne bi micalo.
Za njih, Sunja je cilj koji treba kljaštriti, sakatiti…i ubiti.

Ujutro 27. srpnja 1991., minobacačkom kanonadom iz Drljača i Četvrtkovca, započeo je napad na Sunju. Minobacački projektili 82 i 120 mm udaraju oko Kolodvora i Policijske stanice. U tjednima prije toga obruč se steže, napetosti rastu sa svih strana, napadi i otvoreni sukobi traju na području Gline, Topuskog, Hrvatske Kostajnice, Viduševca, Vrginmosta, Petrinje, Zamlaća, Struge, Prekope, Mučana, Kuljana, Majura, Pounja, Kozibroda… svuda tutnji, svuda gori.

U ratno doba, Sunja se opirala, nedala se i tukla od srpnja 1991. do kolovoza 1995. Ovo je priča o Sunji, koja je od tamo neke, usputne, postala sudbinska – a za 78 branitelja i posljednja stanica njihova životnog puta.

Ovo je priča o Sunji koja je, kažu arhivi starih televizijskih snimaka i priloga te novinski tekstovi pisani ranih devedesetih godine, bila simbol otpora hrvatskih branitelja, nikad pokorena ni osvojena, jedini prostor na desnoj obali Save koji neprijatelj nikad nije zauzeo – a po razaranjima, žrtvi i hrabrosti bila je ”mali Vukovar“. Sunjski je mostobran, kažu, nakon pada Bosanskog Broda početkom listopada 1992., ostao jedini neokupirani prostor na desnoj obali rijeke Save, od Siska do Orašja. Sunja je, braneći se, poremetila velikosrpske planove koji su htjeli zaokružiti zapadne granice okupiranog područja na rijekama Savi i Kupi. Sunjski su branitelji postavljajući prednju crtu od Graduše Posavske, preko Grede, Sunje, Krivaja, Žremena, Bistraća, sve do Bobovca, te sa zaleđem na lijevoj obali rijeke Save od sela Preloščica do Trebeža za agresora bili neprobavljiv zalogaj. Važnost koju je za obranu cijele Hrvatske imala ta čvrsto ukopana, žilava, tvrdoglava i majušna Sunja bila je, među ostalim, i u tome što je ona vezivala na sebe priličan dio neprijateljskih, velikosrpskih snaga koje tada nisu mogle napadati druga mjesta. Sunja je predstavljala i stalnu opasnost kao prostor mogućeg prodora hrvatskih snaga duboko u okupiran teritorij. U oslobodilačkoj operaciji Oluja slunjskim područjem uvedene su snage Hrvatske vojske na pravcu Sunja – Hrvatska Kostajnica – Dvor.

Svejedno, uz sve što Sunja jest ili nije bila, uz sve što znamo ili još uvijek ne znamo o njoj – ona takva, do danas, do ovoga ljeta 2018. godine još uvijek nije, među hrvatskim povjesničarima koji se bave Domovinskim ratom, prepoznata kao dovoljno važna niti vrijedna posebne pažnje.

Iz te perspektive, sjećati se Sunje ili htjeti pisati o njoj danas, znači nemati uporište i čvrste točke u znanstvenoj literaturi. Pisati o Sunji danas znači kretati se labirintima sjećanja onih ljudi kojima se Sunja, na zemljovidima njihovih života, zasjekla kao duboka brazgotina. A od svih tih, odavno već prošlih snjegova, magli i ljeta – slike gube boju, glasovi postaju nerazgovjetni i tiši a sjećanja, tako kažu, apšisaju…no, ne i brazgotine.
One još uvijek pulsiraju.

Od 1991. do 1995. godine, uz 78 poginulih sunjskih branitelja, više od 150 ih je ranjeno. U ljeto 1991. godine Sunja se našla okružena neprijateljem s triju strana, a cestovni promet prema Sisku bio je zatvoren. Jedina mogućnost veze s Hrvatskom bila je skela na Savi.
Zapovjednik postrojbe sa 120 pripadnika pričuvnog sastava policije koja je odmah nakon napada, već 29. srpnja 1991. godine iz Zagreba stigla u Sunju je Žarko Peša. Kaže, odabrao je ”otići tamo gdje je najteže“, i tako ubrzo postaje zapovjednik svih snaga obrane Sunje. To je vrijeme svakodnevnih napada, loše organiziranosti, kroničnog nedostatka naoružanja. To je vrijeme u kojem snage obrane Sunje pokušavaju izvesti svoje prve borbene akcije pa je tako formirana specijalna diverzantska grupa od 13 ljudi. Izazivali su nemir i strah neprijatelja upadajući noću, neočekivano, u dubinu njegova teritorija – ali između sebe su, jedan od drugoga morali posuđivati oružje kako bi mogli ići u akcije.

Slobodan Praljak dolazi u Sunju 3. rujna 1991. Postaje zapovjednik obrane Sunje i na tom mjestu ostaje do veljače 1992. godine. Za mnoge koji se sjećaju, to je bilo ključno vrijeme obrane Sunje. Njegovim dolaskom započinje razdoblje uređenja i usustavljivanja obrane koja je do tada bila rascjepkana, slabo ili nikako uvezana. Radi se na fortifikaciji svih položaja, gradnji bunkera i rovova, organizaciji, novačenju branitelja, obučavanju, discipliniranju svih struktura obrane, provedbi inženjerijskog uređenja crte obrane kroz utvrđivanje i ukopavanje snaga pješaštva.

U pamćenja ljudi zasijecaju se olovni dani 1991. godine. Kratke bilješke, ratni dnevnik, sjećanja, šutnje, zaboravi…
Neprijatelj započinje 15. kolovoza s jakim topničkim i pješačkim napadom pokušavajući probiti crtu fronte kod ”Vajde”. Branitelji Sunje u jednom trenu ostaju bez streljiva. Na Sunju je 21. rujna 1991. palo više od 1000 projektila. Pogođena je crkva, poginuo je jedan vojnik i ranjena su dva civila i tri vojnika. Opet se 30. listopada 1991. broj na grad ispaljenih projektila broji u tisućama. Ljudi kažu da je bio žestok topnički i pješački napad. Neprijatelji uspijevaju potisnuti branitelje i ući u Glavni kolodvor, sunjski branitelji ne odustaju pa upotrebom topništva i samohotki odbijaju neprijatelja i istog dana vraćaju crtu na Kolodvoru. Pa dva dana poslije, 1. i 2. studenog 1991., avioni tuku po Sunji, gađaju skelu koja je jedina veza Sunje s Hrvatskom, opet tisuće projektila po Sunji. Branitelji su uništili jedan neprijateljski tenk T-84. Dva su branitelja tog dana poginula, četvorica ranjena, poginula su dva civila, jedan je ranjen. Pa 14. prosinca 1991. više od 2000 projektila. Pet branitelja poginulo, šest ih je ranjeno.

Dvije tisuće granata dnevno. Tri tisuće granata dnevno.
Kako ikome tko nije osjetio opisati što to znači?
Tri tisuće. To je, u prosjeku, 125 granata koje grunu u jednom satu. Netomasa čistog eksploziva (NMČE) ovisi o kalibru projektila, i kreće se od 5 do 50 kilograma po projektilu. Uzmimo neku srednju vrijednost, recimo da je ona 25 kilograma. U tom slučaju, netomasa čistog eksploziva izriganog na Sunju u jednom jedinom satu bila je 3125 kilograma. Više od tri tone čistog eksploziva. U jednom satu. Pa tako čitav dan. Pa tako čitavu noć. Pa sutra opet. I opet.
Slike blijede. Zaboravlja se.
Ali brazgotine pulsiraju.

”Čovjek kad se sjeti tih dana, onda se samo sjeti mirisa krvi, zemlje i baruta. To ostaje. U nosu, u glavi…Granata je udarila na dva metra od njega. Obje noge su mu bile preklopljene, prelomljene a na prsima, baš na srcu rana od gelera, veliko kao pet kuna. Već je bio u samrtnom hropcu….
Svi mi koji smo ostali, branili smo svoj grad. A Sunju su tada branili i Hrvati, i Srbi, i Muslimani, i ja, Arapin….
Svi ti ljudi su tada bili amateri, nitko nije imao pojma što je to granata, kakvo je to moćno oružje…
Nas 18, dva automata, jedna lovačka puška ‘šesnaestica’ koja ne izbacuje čahure, odnosno dvije patrone se mogu izbaciti a onda se mora tražiti neka šifra da se to vadi van, i par noževa – i to je bila kompletna straža, jedna grupa, jedan vod koji je funkcionirao…
Ma mi nismo znali ni kako to ide, na koji način se vrši obrana, nismo znali što je granata. Kad padne granata, mi svi trčimo tamo da vidimo što se desilo…
Spavali smo poluobučeni, rijetko se kad izuješ, uzbune su bile svaka dva, tri sata i moraš na položaj. Granatiranja su bila. Nije prošao dan ili noć da nije bio minobacački napad, pa tenkovske granate, pa trombloni. Oni su toga puno imali pa su mogli ispaljivati, a mi dobijemo sedam komada pa kad dva potrošimo onda jaučemo za njima….
Poginuo je kad su jednom pogodili ravno u prvi kat. Kleknuli smo i počeli kopati, zajedno, micali smo te grede, cigle, onda je opet udarilo u kuću, prašilo se, ‘daj, idemo, poginut ćemo!’, ‘ne, ne, moramo ga naći!’. I onda smo kopali. Našli smo čizme…”

Sunju brane njezini mještani, aktivni i pričuvni sastav policije iz Sunje i Zagreba, dragovoljci iz Zagreba, Siska, Lepoglave, Tomislavgrada, pripadnici satnija 2.A brigade ZNG Gromovi, a nakon okupacije Hrvatskog Pounja, Hrvatske Kostajnice i Hrvatske Dubice, u jesen 1991., u obranu Sunje organizirano su se uključili i stanovnici tih prostora. Tu su, u Sunji i za Sunju i postrojbe zvane Luciferi, Zeleni zmajevi, Vepar divizija, posade Leteće tvrđave i Ukletog Holandeza, Prerezane vene, Neupereni tulipani, Maksimirski legionari, Štrumpfovi, Šarene pidžame, Olinjali štakori, Vozači nebeskih ventilatora…

Sunju brani i posada prve ratne radiostanice u Hrvatskoj, ratni studio zagrebačke Stojedinice koji svakog dana, za gardiste, emitira šest sati programa ispunjavajući muzičke želje onih koji su u rovovima. Na jednoj od starih, dokumentarnih videosnimki koje su, srećom, ostale za one koji se danas (ipak) žele sjetiti Sunje, noćni ratni DJ – inače i zapovjednik saniteta – u trenutku nevjerojatnog spajanja osmijeha dječaka i smirenosti mudraca, kaže: ”Osim oružjem, rat se dobiva i žlicom, i farbantom, i pločama… Svime. Ne možete dobiti rat samo oružjem. Da, rat se dobiva i žestokim gramofonskim pločama.” Sunju tada brani i malen, čupavi ćuko, Pepsi – i on je dio priče o Sunji. Pepsi dijeli mjesto za odmor, i večeru, i noći bdjenja sa svojim ljudima. Dijeli i sudbinu. Zajedno s dvojicom branitelja i Pepsija su ranili geleri.

U Sunji je za rata uništeno 1157 stambenih objekata, 607 gospodarskih zgrada, pod minama je ostalo 12 000 000 četvornih metara zemljišta, ali niti jedan jedini metar Sunje nije nikad bio osvojen niti napušten.
Sunja i sunjski branitelji devedesetih su godina pobijedili.

Sven Lasta, rođen 1925., bio je jedan od najstarijih sunjskih branitelja, pripadnik Satnije hrvatskih umjetnika bio je snajperist na prvoj crti, na Kolodvoru, i svakog je dana vozeći bicikl dolazio do tog položaja. Tvrdio je kako se ne boji granata, ali se boji pasti s bicikla.
Braneći Sunju i puškom, i stihom, u svojoj pjesmi Piše Sunja Vukovaru on kaže:

Mene hrane moji vilenjaci zeleni, svi
zenge sa svojim smiješnim imenima.
I Veprovi i Potopljeni štakori i Cucki
i Leteća tvrđava i Gubavci i Zlikači
i Neupereni tulipani i svi oni neizbrojeni.
Ja sam samo skromna Sunja, ponižena godinama.
Imam rijeku, zelenu s tri mrtva mlina, sa vrbovim
šibljem koje sada pupa.
Na mom zidu piše putnik namjernik: ‘Ostaj zbogom,
krivudava cesto i ti, Sunjo, zajebano mjesto’.

Sunja danas?
Kolodvor. Muk. I opet, rijetko tko na toj stanici silazi. Magle. Sjećanja apšisaju, vode se mute i razlijevaju, novi snjegovi dolaze.
A brazgotine još pulsiraju.

 

---

Od ožujka do rujna 1992. zapovjednik obrane Sunje je Žarko Peša, a tada, temeljem potpisanih međunarodnih sporazuma s područja Sunjskog ratišta izvlači se teško naoružanje i oklopne snage te svoju zadaću preuzima UNPROFOR. Slijedi vrijeme napetog ni rata ni mira, iščekivanja i taktiziranja koje je potrajalo godinama, sve do kolovoza 1995. kad u Oluji i za Sunju završava ratno doba.

---

Sunju brane njezini mještani, aktivni i pričuvni sastav policije iz Sunje i Zagreba, dragovoljci iz Zagreba, Siska, Lepoglave, Tomislavgrada, pripadnici satnija 2. A brigade ZNG Gromovi, a nakon okupacije Hrvatskog Pounja, Hrvatske Kostajnice i Hrvatske Dubice, u jesen 1991., u obranu Sunje organizirano su se uključili i stanovnici tih prostora. Tu su, u Sunji i za Sunju i postrojbe zvane Luciferi, Zeleni zmajevi, Vepar divizija, posade Leteće tvrđave i Ukletog Holandeza, Prerezane vene, Neupereni tulipani, Maksimirski legionari, Štrumpfovi, Šarene pidžame, Olinjali štakori, Vozači nebeskih ventilatora…

U Sunji je u ratu uništeno 1157 stambenih objekata, 607 gospodarskih zgrada, pod minama je ostalo 12 000 000 četvornih metara zemljišta, ali niti jedan jedini metar Sunje nije nikad bio osvojen niti napušten.

---

Važnost koju je za obranu cijele Hrvatske imala ta čvrsto ukopana, žilava, tvrdoglava i majušna Sunja bila je, među ostalim, i u tome što je ona vezivala na sebe priličan dio neprijateljskih, velikosrpskih snaga koje tada nisu mogle napadati druga mjesta. Sunja je predstavljala i stalnu opasnost kao prostor mogućeg prodora hrvatskih snaga duboko u okupiran teritorij. U oslobodilačkoj operaciji Oluja slunjskim područjem uvedene su snage Hrvatske vojske na pravcu Sunja – Hrvatska Kostajnica – Dvor.

Lada Puljizević, foto Vesna Pintarić, Screenshot Youtube