“U skokovima i preciznosti ne zaostajemo za američkim kolegama”

Postrojbe američkih i hrvatskih specijalnih snaga dva su tjedna provodile združenu obuku koja je, među ostalim, uključivala i padobranske skokove

Grupa ljudi stoji usred poligona u Udbini, pogleda uperenih u nebo. Naizgled se čini da na nebeskom svodu nema ništa osim oblaka. Međutim, ubrzo u vidno polje ulazi otprilike pola tuceta bijelih točkica. Kako se sve više približavaju tlu, tako postaje jasnije da su te točkice ustvari kupole padobrana kojima se vojnici polako spuštaju na tlo.

Prizori su to koje smo gledali kad smo 25. srpnja posjetili zajedničku obuku specijalnih snaga Republike Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država pod oznakom SOF JCET (Special Operations Forces Joint Exchange Combined Training), koja je od 17. do 31. srpnja održana u vojarni “Josip Jović” u Udbini te na poligonu “Crvena zemlja” pokraj Knina. Riječ je o integracijskoj obuci u kojoj snage dviju zemalja izmjenjuju znanja i iskustva koristeći pritom i dodatne, neustrojbene elemente (enablers) koji ih podupiru u izvršenju zadaća. Iako je obuka na dvama terenima iziskivala puno putovanja, sudionici su se odlučili na takav korak da bi mogli isprobati što više različitih terena te se tako ujedno i osposobiti za izvršavanje zadaća na raznolikim geografskim područjima.

Nositelj vježbe na hrvatskoj strani bila je 1. Grupa specijalnih snaga. Međutim, u vježbi su sudjelovale i ostale ustrojstvene cjeline izvan Zapovjedništva specijalnih snaga. Obuka se provodila s pripadnicima 67. SOS-om (Special Operations Squadron) Ratnog zrakoplovstva SAD-a, kojima su potporu pružali njihovi taktički timovi prednjih zračnih kontrolora te stručnjaka za borbeno traganje i spašavanje. Zanimljivo je spomenuti i da su u obučnim aktivnostima njihove protivnike “glumili” polaznici Temeljne obuke za specijalna djelovanja, koji su dan nakon završetka obuke položili svečanu prisegu te time i službeno postali dio ZSS-a.

Svrha je obuke integracija sposobnosti zemalja sudionica kako bi one mogle što učinkovitije provoditi zadaće unutar Kopnene grupe specijalnih snaga (Special Operations Task Group – Land). Naglasak je pritom bio na razvoju sposobnosti kao što su izmještaj postrojbe na isturenu lokaciju; samoodrživost; planiranje, provedba i praćenje punog spektra specijalnih operacija; te integriranje neustrojbenih elemenata u rad Grupe. S obzirom na to da SAD ima više iskustva u provođenju specijalnih operacija, naše su specijalne snage od njih mogle naučiti mnogo vrijednih lekcija i time unaprijediti svoje sposobnosti. Dočasnik s kojim smo razgovarali rekao je: “Bolje je učiti na tuđim iskustvima i pogreškama, nego na vlastitim.”

Međutim, ima i Hrvatska vojska štošta ponuditi SAD-u. Njezina reljefna raznolikost pogodna je za uvježbavanje na različitim tipovima terena. Naši poligoni u gorskim područjima, gdje mogu vježbati nisko letenje preko brda, imaju posebnu vrijednost.

Sama obuka temeljila se na fiktivnom scenariju po kojem su međunarodne snage sastavljene od sudionika obuke trebale biti izmještene u partnersku zemlju, gdje bi zatim uspostavile taktičko-operativno središte te isplanirale i provele protuterorističke operacije. Da bi scenarij bio uspješno simuliran, polaznici obuke uvježbavali su konkretne zadaće poput izvlačenja ljudi, prikrivenih operacija i ubacivanja na teren zračnim putem.

Naša ekipa posjetila je obuku na dan kad su uvježbavali trenažne skokove padobranom sa slobodnim načinom otvaranja (Military Freefall). Američki zrakoplov MC-130J, popularno zvan i Hercules, uzletio bi do visine od 2000 m, nakon čega bi padobranci iskočili iz njega.

Tijekom našeg posjeta prvi su skokove izveli Amerikanci. Njih dvanaestoro ukrcalo se u Zemuniku, a kad je avion uhvatio potrebnu visinu, šestorica su počeli sa skokovima. Kružeći po nevidljivoj spirali, polagano su se spuštali prema tlu. Nužno je pritom bilo da svi padobranci budu blizu jedan drugom te da se svi spuste u krugu od 200 m. Kad su svi padobranci iz prve grupe sletjeli, druga je grupa mogla napustiti avion.

U drugom su se naletu američkim specijalcima pridružili i njihovi hrvatski kolege. Najvažnija uputa svim sudionicima bila je da paze da ih turbulencije zbog vjetra ne zanesu dok su u zraku. “Bura je u pojačanju te puše preko ovih planina na nas. To stvara poteškoće u kontroli padobrana, a pri doskoku može doći do ozljeda,” pojasnio je jedan dočasnik.

Međutim, koliko god to paradoksalno zvučalo, upravo su takve nepredviđene okolnosti, poput iznenadnog jačanja vjetra, dio svakodnevice za pripadnike specijalnih snaga te je nužna što brža prilagodba situaciji.

Sposobnost prilagodbe prvi su prikazali Hrvati. Grupa od osam specijalaca skočila je iz aviona, otvorivši padobrane na pola puta do tla. Unatoč problemima s vjetrom, uspjeli su sletjeti na željeno područje. Jednako uspješna bila su i osmorica hrvatskih specijalaca koji su skakali nakon njih.

Usporedivši se sa svojim američkim kolegama, pripadnici 1. GSS-a mogli su biti zadovoljni svojom izvedbom. “Što se tiče i skokova i preciznosti u slijetanju, uopće ne zaostajemo za našim američkim kolegama,” zaključio je jedan časnik.

Identična vježba ponovljena je istog dana na poligonu “Crvena zemlja”. To je ujedno bio i uvod u završnu aktivnost tijekom obuke: ubacivanje padobranskim skokovima po noći s punom borbenom opremom te provedbu bojnog gađanja. Iako zvuči jednostavno, bio je to najkompliciraniji dio obuke; noseći oružje i inu opremu mase 50 – 60 kg, sudionici obuke morali su neprimjetno upasti u teritorij i obraniti ga, boreći se istodobno s neprijateljem i nestabilnim vremenom. No, i takav su izazov specijalne snage Hrvatske i SAD-a dočekale spremne te su u združenom djelovanju izvršile zadaću.

Iva Gugo, snimio: Tomislav Brandt