Sedmi Javni poziv za dodjelu nagrada za kratku priču o Domovinskom ratu Ministarstva hrvatskih branitelja za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj i treći za učenike iz Bosne i Hercegovine koji se školuju po nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku bio je otvoren od 13. veljače do 14. ožujka 2025. godine. Pristiglo je bilo 150 priča: 125 iz Hrvatske i 25 iz BiH. U ovom broju donosimo prvu od priča učenika iz Hrvatske koje su osvojile jednu od pet ravnopravnih trećih nagrada

 

Sive ruševine mrtvih zidova. Miris dima i propadajuće cigle koji je ispunio grad. Svaki dan čuo sam gacanje čizama po blatnim kamenim kockama na ulici. Tihi govor preživjelih, zaglušen nebom koje paraju pucnjevi. Naučio sam živjeti u svojoj novoj svakodnevici oslikanoj izmučenim i ušutkanim motivima. Provodio sam vrijeme sam. Bio sam malen i tih, neprimjetan. Nisam se trebao brinuti o osnovnim potrebama, napravama poput štednjaka nisam se ni znao koristiti, jedva sam ih mogao i doseći.

Svaki dan pogledom izbjegavam očev krevet koji sada prazan hladan leži pored moga. Jedva korišten. Moj otac bio je sjevernog podrijetla, čovjek miješane krvi, no čvrstih uvjerenja. Veći od samog postojanja i čvršći od bedema koji me čuvaju, bio je među prvim braniteljima. Tih i smiren po naravi, takva je bila i priroda njegova odlaska. U rukama mu nikada nisam vidio političke pozive na borbu, zidovi su nam bili čisti od znakovlja i simbola. No, svejedno je znao što treba činiti. Nije bilo vrijeme za premišljanja i uvjeravanja. Jednostavno je jednog dana izišao; tako ga se sjećam i tako ću ga se i sjećati.

U ratu sam se morao okrenuti majci. Svakoga dana nastavila mi je čitati priče prije spavanja. Tješila me šapatom dok smo slušali padanje bombi. Rat joj nije budio gorući plamen za jedinstvom i za samostalnosti. Provodila je dane u strahu, listajući novine i slušajući radio dok joj je znoj tekao niz čelo do njezinih svijetlih očiju. Pitala bi mog oca općenita i velika pitanja koja su služila kao njezin izvor mira a ne informacija. Krivila ga je zbog odlaska. Osjetio sam to u njezinim zagrljajima koji su svakoga dana postajali drhtaviji i nesigurniji. Njezin nekada glasan smijeh, sada je bio tih i usiljen. Gledao sam kako se smanjivala u stasu i u umu tijekom dana koji su slijedili. Njezin vodič nestao je i uzeo dio nje sa sobom.

Umjesto da bude zaštićena našla je sreću u zaštiti drugih. Podupirali smo jedno drugo, brinuli smo se za nas i samo nas. Bili smo sigurni u tijelu, srcu i umu no sigurnost se nije pružala i na širinu svjetla naše besmrtne duše. Izazivali smo sudbinu, moja majka i ja. Redovito je odlazila izvan podruma po osnovne potrepštine. Vratila bi se svaki put s malo manje stvari. Ponestajalo je zaliha i to smo znali ali problem smo izbjegavali. Nespominjanjem naših muka ogradili smo se od rata. Vrijeme je bilo ispunjeno ničime i nismo ni sami znali čekamo li spasenje ili smrt. Povratci moje majke bili su sve dulji i dulji, a moj je strah rastao i rastao. Sve manje se smijala, njezine iscrpljene riječi, usmjerene nikomu, rušile su naše utočište.

Sam sam provodio dane zatvoren u podrumu, bez ikoga. Prvi dan bez nje nisam se brinuo. Kasnila je više puta. Drugi dan probudio sam se bez hrane u skloništu. Želudac mi se prevrtao od gladne brige.

Trećega dana tišina podruma postala je preteška. Glad i žeđ miješali su se sa zebnjom. Srce mi je udaralo u ritmu neizvjesnosti. Konačno sam odlučio. Izići ću.

Gurnuo sam teška, čelična vrata i izvukao se iz svojega utočišta. Ulice su bile puste, prekrivene sivim slojem pepela i zemlje. Kuće bez krovova i zidova stajale su poput polomljenih kostiju, razbacane bez reda. Povremeni zvukovi eksplozija daleko u gradu, odzvanjali su kao prijetnja. Dim se vukao između zgrada, kao da skriva posljednje ostatke života. Koraci su me vodili putem kojim bi majka obično išla. U hodu sam izbjegavao lokve crne vode i razbacane krhotine stakla. Sjena nepoznatog tijela ležala je pored slomljenog stupa. Nisam se usudio prići. Glava mi je pulsirala od straha i spoznaje da možda znam što ću pronaći. I onda, u zavoju ulice, ugledao sam je.

Ležala je potrbuške, a njezina ruka bila je još uvijek stisnuta oko platnene vrećice s nešto malo kruha i staklenkom vode. Haljina joj je bila razderana, izblijedjela, prekrivena prašinom i tamnim mrljama. Haljina – svjedok sretnog života, sada dokaz ovoga pakla. Kroz njezin trup bila je otvorena tamna rupa uništene sreće. Smogao sam snage i okrenuo ju na leđa. Njezino hladno tijelo probijalo me iznutra. Gledao sam u nebo. Kroz suze silio sam samog sebe da sporo spustim pogled na njezino lice.

Čim sam ju ugledao, obuhvatile su me njezine zamagljene oči. Ispred mene otvorio se sam svemir. U magli sam vidio crnu spiralu pogibelji i izumiranja, na čijem je kraju posljednje svjetlo zamrlo zajedno s mojim životom. Osjetio sam i početak postojanja i smrt zadnje zvijezde u našoj galaksiji. Vrijeme i stvarnost spojile su se u jedno.

I onda je sve bilo oduzeto od mene. Vidio sam svoju samoću. Nisam više čuo eksplozije ni pucnjavu.

Ostao sam samo ja, malen i tih, neprimjetan kao uvijek, sasvim sam.

Ivo Bijelić, učenik 2. razreda V. gimnazije, Zagreb