Temelj razvoja nove talijanske klase dobro je poznat njemački projekt, no za njegovu nadogradnju bit će zadužena tvrtka Fincantieri

Iako je Njemačka bila i danas je najveći graditelj podmornica na klasični pogon na svijetu, njezina je mornarica u prvim godinama XXI. stoljeća spala na dvije zastarjele podmornice Type 205. One su bile namjenski projektirane za djelovanje u Baltiku, no u uvjetima raspada SSSR-a i Varšavskog pakta proračuni za oružane snage širom Europe drastično su se smanjivali. Ministarstvo obrane Njemačke stoga nije smatralo potrebnim trošiti sve manja proračunska sredstva na razvoj i gradnju novih podmornica. To prije jer su narudžbe stranih kupaca za podmornice Type 209 redovito stizale i držale popunjene kapacitete njemačke vojne brodogradnje.

Međutim, takva je politika (ne)razvoja dovela do stanja da je njemačka mornarica 2003. godine otpisala svoju predzadnju podmornicu iz klase Type 205 (U 11) te ostala samo na jednoj, čiji je otpis bio planiran za 2005. godinu. Istodobno, u tadašnjoj geopolitičkoj situaciji njemačkoj mornarici više nisu trebale male podmornice za Baltik na kojem je širenjem NATO-a na Poljsku, Latviju, Litvu i Estoniju bitno promijenjen odnos snaga. Željeli su znatno veće i potentnije podmornice za djelovanje na oceanima.

Osim toga, najvažnije je bilo da tehnologija primijenjena na novoj klasi bude osnova za nastavak uspješne prodaje stranim kupcima. Bez obzira na stalno ulaganje u modernizaciju i povećanje istisnine novih izvedenica Type 209, taj je tip podmornice početkom XXI. st. ubrzano zastarijevao. Stoga je trebalo razviti novi tip isključivo namijenjen izvozu. Podijeliti troškove razvoja tehnologija i tehničkih rješenja na dva projekta, domaći i izvozni, činilo se racionalnom odlukom.

U takvim je okolnostima nastao projekt Type 212. Značio je relativno veliku podmornicu sposobnu za dulja djelovanja i s puno najsuvremenijih tehničkih rješenja. Programu se 1996. pridružila Italija, koja je imala neke specifične zahtjeve, pa je novi projekt označen kao Type 212A.

Ugovor s konzorcijem

Ministarstvo obrane Njemačke, suočeno s opasnošću da 2005. više neće imati niti jednu operativnu podmornicu, još 1998. naručilo je prvu podmornicu U 31 (njemačka mornarica nikad ne imenuje podmornice). Ugovor je potpisan s konzorcijem dvaju brodogradilišta: HDW-a (Howaldtswerke-Deutsche Werft) i Thyssen Nordseewerkea, te je predviđao gradnju četiriju podmornica. Ministarstvo obrane Italije naručilo je te godine od Fincantierija dvije podmornice. U 31 porinut je 20. ožujka 2002., a primopredaja je obavljena 19. listopada 2005., s tim da je zadnja podmornica Type 205 povučena iz operativne uporabe nešto ranije, tj. 21. lipnja 2005. Prva talijanska podmornica, Salvatore Todaro, porinuta je 6. studenog 2003., a primopredaja je obavljena 29. veljače 2006.

Njemačka mornarica uvela je do 2016. u operativnu uporabu šest podmornica Type 212A (od U 31 do U 36), te nema planove za nastavak gradnje. S druge strane Jadrana, talijanska mornarica dosad je u operativnu uporabu uvela četiri podmornice klase koju naziva Todaro. To su Salvatore Todaro (S526), Scirè (S527), Pietro Venuti (S528) i Romeo Romei (S529). Kako su donedavno u operativnoj uporabi bile četiri podmornice klase Nazario Sauro, to je bilo dostatno za talijanske potrebe. Četiri preostale podmornice klase Sauro izgrađene su krajem 1980-ih i početkom 1990-ih te su na samom kraju operativne uporabe. Ministarstvo obrane Italije odlučilo je stoga zamijeniti iz novim podmornicama, ali ne Type 212A, već znatno poboljšanim U212 Near Future Submarine (NFS). Zasad je odobrena gradnja dviju, no najave govore da će na kraju izgraditi četiri. Kobilica za prvu podmornicu U212 NFS položena je 11. siječnja 2022., a primopredaja talijanskoj mornarici planirana je najkasnije za 2027. godinu.

Istodobno s razvojem Typea 212A, tvrtka ThyssenKrupp Marine Systems, koja je u međuvremenu objedinila velik dio njemačke vojne brodogradnje, razvijala je i projekt Type 214. On je isključivo namijenjen izvozu, no temelji se na tehnologijama i tehničkim rješenjima primijenjenim na Typeu 212A. Najveća je razlika u tome što je Type 214 projektiran da bude što prilagodljiviji potrebama kupca.

Bolji čelik – dublji zaron

Kako se vidi po oznaci, kao temelj za razvoj U212 NFS poslužio je znatno nadograđen i poboljšan projekt Type 212A. Pritom se mora naglasiti da je i osnovni projekt Type 212A još uvijek suvremena podmornica.

Prvotni planovi projekta Type 212A predviđali su gradnju trupa od čelika HY-80, no tehnologija proizvodnje čelika i njegove obrade do sredine 1990-ih jako je napredovala. Stoga je odlučeno da će se napraviti od HY-100, a zahvaljujući tomu znatno je povećana dubina zarona. Radna dubina zarona službeno je 250, no većina izvora spominje da je stvarna oko 400 metara. Specifičnost ugradnje AIP pogona s gorivnim člancima uvjetovala je dvotrupnu konstrukciju. Oblik unutarnjeg trupa je neobičan: na pramčanom je dijelu širi te se sužava iza zapovjednog tornja. U prednjem širem dijelu nalaze se tri palube. U pramčanom dijelu najgornje palube nalazi se prostor za smještaj posade. Ispod njega je, na drugoj palubi, prostor za naoružanje, a još ispod, na trećoj, akumulatori. Zapovjedno sjedište na prvoj je palubi ispod zapovjednog tornja. AIP postrojenje smješteno je između središnjeg dijela podmornice i strojarnice. Unutarnji trup morao je biti sužen kako bi se našao prostor za smještaj spremnika goriva potrebnih za AIP pogon. Spremnici tekućeg kisika s gornje su strane podmornice, između unutarnjeg i vanjskog čvrstog trupa. Spremnici za vodik s donje su strane podmornice, iznad kobilice.

Type 212A kao AIP pogon rabi gorivne članke koje je razvila tvrtka Siemens. Na podmornicama U 31 i Todaro (S526) te Scirè (S527) ugrađen je prvotni sustav koji se sastoji od čak devet modula s gorivnim člancima pojedinačne snage 40 kW, tako da je ukupna snaga 360 kW. Na ostalim podmornicama (označene kao druga serija) ugrađen je napredniji sustav koji rabi samo dva gorivna članka. Kako je njihova pojedinačna snaga 120 kW, ukupna snaga proizvedene električne energije je 240 kW. Zbog toga podmornice prve serije mogu s napajanjem isključivo električnom energijom iz AIP pogona održavati brzinu krstarenja u zaronu od solidnih osam čvorova. Podmornice druge serije zbog slabijeg pogona i veće istisnine mogu održavati brzinu krstarenja u zaronu s električnom energijom iz AIP-a od šest čvorova. Kako je optimalna brzina krstarenja četiri čvora, to i nije toliko bitno.

Kako bi se omogućilo djelovanje u plitkim vodama Baltika i Sredozemlja, ugrađena su kormila X konfiguracije. Zahvaljujući tomu, podmornice klase Todaro mogu djelovati u moru koje je duboko tek 17 metara. To je odličan podatak za podmornicu koja je mjereći od kobilice do vrha zapovjednog tornja visoka 11,5 metara. Kako bi se poboljšalo upravljanje pri vrlo malim brzinama, na zapovjedni toranj ugrađen je par hidroplana.

Doplov ispred snage

Dok su prve četiri podmornice klase Todaro izgrađene po njemačkom projektu s njemačkim sustavima, dvije podmornice U212 NFS projekt su talijanske tvrtke Fincantieri. Nadzor projektiranja i gradnje dodijeljen je europskoj Organizaciji za združeni razvoj naoružanja (Organisation Conjointe de Coopération en matière d’Armement – OCCAR). Kako je za gradnju prvih dviju podmornica U212 NFS odobreno 1,35 milijardi eura, glavna je zadaća OCCAR-a praćenje troškova i sprečavanje njihova povećanja. Uz gradnju dviju podmornica u brodogradilištu Fincantieri Muggiano u La Speziji, Fincantieri mora projektirati i izgraditi i središte za obuku posade.

Zasad se zna da će nove talijanske podmornice imati poboljšani AIP pogon. Pritom mu neće biti povećana snaga, već autonomnost (doplov). Talijanski stručni mediji navode da podmornice opremljene AIP pogonom većinu vremena tijekom zadaće provedu ploveći malim i vrlo malim brzinama. Stoga povećanje snage ne bi bilo racionalno, ali povećanje autonomnosti itekako bi. Zanimljivo je da pritom tvrde da na Sredozemlju poboljšani AIP pogon ima jednake ili bolje odlike i od nuklearnog. To se namjerava postići i ugradnjom najsuvremenijih litij-željezo-fosfatnih baterija. U usporedbi s litij-ionskim ili litij-polimernim baterijama, one nude bolje odlike kad su potrebna kratka vremena punjenja, mala masa, vrlo malo efekta memorije i visoka stabilnost ciklusa uz nešto nižu gustoću energije. Nešto manji kapacitet punjenja nadomješta se znatno većom sigurnošću uporabe u odnosu na litij-ionske i litij-polimerske baterije.

Podmornice Type 212A u zaronu pri brzini krstarenja od četiri čvora imaju doplov od 250 nautičkih milja (460 km). To zasigurno nije usporedivo s podmornicama na nuklearni pogon, čiji je doplov ograničen samo izdržljivošću posade. Može se očekivati da će U212 NFS dobiti toliko poboljšan AIP pogon da će im možda omogućiti autonomiju u zaronu pri brzini od četiri čvora od čak 500 nautičkih milja (925 km). S takvom bi se autonomijom u zaronu U212 NFS u uvjetima djelovanja na Sredozemlju stvarno mogle uspoređivati s podmornicama na nuklearni pogon.

(Ne)poznati podaci

U odnosu na izvorni U212A, nove U212 NFS bit će nešto dulje (59 prema 56 m) te će imati i veću istisninu (površinska 1570 prema 1450 t). Veća duljina značit će, među ostalim, i više prostora za AIP pogon s gorivnim člancima, prije svega za spremnike kisika i vodika.

Nadzor i upravljanje podmornicom bit će gotovo potpuno automatizirani. Zbog toga će broj članova posade biti tek 29. Zanimljivo je da će kao osnova za razvoj te automatizacije poslužiti nadzorni sustav s brodova klase Thaon di Revel, poznatijih kao višenamjenska odobalna ophodna plovila (Pattugliatore Polivalente d’Altura – PPA). OCCAR je objavio da će umjesto norveškog nadzorno-zapovjednog sustava Kongsberg MSI-91, ugrađenog na klasu Todaro, U212 NFS dobiti suvremeniji sustav tvrtke Leonardo. Temeljit će se na SADOC sustavu koji se ugrađuje u brodove talijanske mornarice. Tvrtka navodi da je SADOC najsuvremeniji i da njegova otvorena arhitektura omogućava jednostavnu i brzu nadogradnju te prilagodljivost širokom spektru namjena. Tradicionalni periskop bit će zamijenjen elektrooptičkim sustavom koji će sliku morske površine prikazivati na zaslonima nadzorno-zapovjednog sustava. Zahvaljujući tomu cijeli će periskop biti smješten u zapovjedni toranj podmornice, tj. neće ulaziti u čvrsti trup.

OCCAR zasad ne otkriva koji će se novi sustavi još ugraditi, već samo da će Todarov sonarni sustav STN Atlas Elektronik DBQS-40, radar Kelvin Hughes Type 1007, sustav za elektroničko djelovanje EADS FL 1800U ESM biti zamijenjeni suvremenijim. Sonarne sustave isporučit će njemačka tvrtka ELAC Sonar. OCCAR nije specificirao koji će biti ugrađen na podmornice, no na stranicama tvrtke kao najsuvremeniji proizvod navodi se Sphere. Riječ je o modularnom sustavu koji se, po tvrdnjama proizvođača, lako prilagođava različitim namjenama – od ugradnje u podmornice do uporabe na lovcima mina. Izvedenica Spherea za ugradnju na podmornice je Kaleidoscope 2.0, no konkretnih podataka o njemu nema. U212 NFS zasigurno će biti opremljene pasivnim tegljenim sonarom jer je on postao standard za sve najsuvremenije podmornice.

Leonardo će isporučiti SATCOM (pokrata od satellite communication) sustav te podatkovne veze Link 11/16 s pripremom za ugradnju Linka 22. Tvrtka Elettronica Italia isporučit će sustave Radar Electronic Support Measurement (RESM) i Communications Electronic Support Measures (CESM).

Zašto novi podtip?

Konfiguracija naoružanja U212 NFS ostat će kao na U212A – šest torpednih cijevi promjera 533 mm s borbenim kompletom od 13 teških vođenih torpeda ili do 24 morske mine. Međutim, umjesto njemačkim Atlas Elektronik DM2A4 Seehecht, U212 NFS bit će naoružane talijanskim teškim torpedima Leonardo Black Shark Advanced. Na službenim stranicama Leonardo Electronicsa navedeno je puno toga, ali ne i taktičko-tehničke značajke Black Sharka. Neslužbeni izvori navode da je duljina torpeda 6,3 metra. Nema podatka o najvećoj masi, tek da je masa bojne glave 250 kg. Najveća brzina procijenjena je na 50 čvorova, a domet na 50 kilometara. Nema podataka o dometu pri vršnoj brzini, ali ni o brzini pri najvećem dometu. Torpedo ima pasivno / aktivni sonarni sustav samonavođenja te vođenje žicom (uobičajeno rješenje kod teških torpeda). Uz oružje stoji napomena da je prilagođeno za djelovanja od vrlo plitkih voda do vrlo velikih dubina.

OCCAR navodi da će torpedne cijevi na U212 NFS biti prilagođene i za lansiranje krstarećih projektila. Ne spominju tip, no najizgledniji je MdCN-NCM (Missile De Croisière Naval – Naval Cruise Missile) tvrtke MBDA. Kao osnova za njegov razvoj poslužio je projektil Storm Shadow/SCALP EG (Système de Croisière Autonome à Longue Portée). MdCN-NCM ima duljinu od 6,5 m te promjer 500 mm. Masa u trenutku lansiranja iznosi 1400 kilograma. Projektil se iz torpedne cijevi ispaljuje unutar kanistra promjera 533 mm i duljine sedam metara. Kanistar je opremljen raketnim motorom koji ga izbacuje iz mora, nakon čega se odvaja od projektila te se rasklapaju krila. MdCN-NCM pokreće se turbomlaznim motorom Turbomeca Microturbo TR50 potiska 3,4 kN. Različiti izvori navode domete od 250 do više od 1000 kilometara. Nema podataka o masi i vrsti bojne glave.

Spomenuli smo da su podmornice Type 212A među najsuvremenijim podmornicama s AIP pogonom na svijetu. Zbog čega su onda talijanska mornarica i Ministarstvo obrane odlučili razviti novi podtip? Prvi je razlog potreba za zamjenom starih podmornica klase Nazario Sauro koje se moraju rashodovati. Preostale četiri podmornice klase Sauro mogle su biti nadomještene trima ili četirima podmornicama U212A. Međutim, talijanska mornarica želi dvije (uz najavu narudžbe za još dvije) podmornice koje će biti optimizirane za djelovanje na prostranstvima Sredozemlja, ali i oceana. Prema njihovoj procjeni, U212A nije dostatno opremljena za te zadaće.

---

Type 214 – veliki izvozni uspjeh

Jedan je od važnijih razloga razvoja Type 212 bila izvozna promocija njemačkih tehnoloških rješenja namijenjenih uporabi na podmornicama. To se prije svega odnosilo na AIP sustav gorivnih članaka. Zahvaljujući projektu Type 209, koji su zajednički razvili projektni zavod Ingenieur Kontor Lübeck (IKL) i HDW, Njemačka je postala najveći proizvođač i izvoznik podmornica na klasični pogon. Od 1971. pa do 2008. u 13 je ratnih mornarica isporučena 61 podmornica Type 209 u čak pet izvedenica (Type 209/1100, 1200, 1300, 1400 i 1500). Bez obzira na stalna poboljšanja, početkom XXI. st. projekt Type 209 već je bio zastario.

Zbog toga je na osnovi Typea 212 pokrenut Type 214, isključivo namijenjen izvozu. Iako su oba projekta vrlo slična, nisu identična, jer je Type 214 veća podmornica s naprednijim AIP sustavom.

Podmornice Type 214 veličinom su prilagođene za djelovanje na otvorenim morima. Projekt je, kao i u slučaju Typea 209, otpočetka napravljen tako da se podmornica lako može prilagoditi specifičnim zahtjevima kupca, prije svega ugradnjom sonarnih i nadzorno-zapovjednih sustava te naoružanja.

Prvi naručitelj bila je Grčka, koja je u veljači 2000. s HDW-om potpisala ugovor o gradnji triju podmornica Type 214HN. Ugovor je predviđao gradnju prve u Njemačkoj, a preostalih u Grčkoj. Grčka je u lipnju 2002. naručila još jednu. Nakon različitih problema u poslovnim odnosima potpisnika ugovora, zadnje dvije podmornice, S 122 Matrozos i S 123 Katsonis, preuzete su od brodogradilišta Skaramangas tek u lipnju 2016.

Drugi naručitelj bila je Južna Koreja, čije je Ministarstvo obrane prije odluke o kupnji njemačkih podmornica razmišljalo o nabavi triju ruskih rabljenih podmornica klase Kilo (636) kao dijelu otplate državnog duga od 1,75 milijardi dolara. Nakon što je mornarica zaključila da podmornice ne zadovoljavaju kvalitetom, pokrenut je novi postupak odabira. U uži izbor ušle su francuske Scorpène i Type 214. Budući da su južnokorejska brodogradilišta već gradila podmornice Type 209, nikoga nije iznenadilo da je odabran Type 214. Svih je devet podmornica do 2020. izgrađeno u južnokorejskim brodogradilištima.

Portugal je 2005. naručio dvije podmornice Type 214 kako bi zamijenio tri iz klase Albacora izgrađene krajem 1960-ih. Četvrta iz potonje klase još je 1975. prodana Pakistanu. Primopredaja podmornice S 160 Tridente obavljena je u svibnju 2010., a S 161 Arpão u travnju 2011.

Turska je još 2009. potpisala prvi ugovor o transferu tehnologije za gradnju podmornica Type 214TN, s planom da prva bude isporučena 2014. godine. Zbog problema s plaćanjem, ugovor je otkazan te je 2016. potpisan novi, s rokom isporuke prve podmornice 2020. godine. Svih šest podmornica Type 214TN (klasa Piri Reis) gradit će se u turskom brodogradilištu Gölcük Donanma Tersanesi. Ministarstvo obrane navodi da će podmornice biti 80 posto turski proizvod (jedino će se pogonski sustav uvesti iz Njemačke). Prva od šest podmornica, TCG Piri Reis (S-331), porinuta je u prosincu 2019. Do danas je počela izgradnja još pet preostalih: TCG Hızır Reis (S-331), TCG Murat Reis (S-332), TCG Aydın Reis (S-333), TGC Seydi Ali Reis (S-334) i TCG Selman Reis (S-335).

Tvrtka HDW očekuje da će s povećanjem otpisa starih podmornica Type 209 pristizati i nove narudžbe za Type 2014. Kao najvjerojatniji naručitelj spominjala se Indonezija, no tamošnje Ministarstvo obrane odlučilo se za južnokorejske podmornice klase Improved Chang Bogo.

Podmornice Type 214 izgrađene su od čelika YH-100 čija je granica istezanja 876 N/mm2, a granica razvlačenja 786,8 N/mm2. U praksi to znači da podmornice napravljene od njega mogu izdržati opterećenje od 40,18 bara koje djeluje na trup na dubini od 400 metara.

Type 214 ima površinsku istisninu od 1842, a u zaronu od 2020 t. Duga je 67,9 m, širine 6,3 i gaza 6 m. Pogonski sustav sastoji se od dva dizelska motora pojedinačne snage 3960 kW (5310,44 KS), dva elektrogeneratora Piller Ntb56.40-10 pojedinačne snage 970 kW, elektromotora Siemens Permasyn snage 2,85 MW (3822 KS) te AIP sustava Siemens BZM120 (2 x 120 kW).

Kako AIP pogon s gorivnim člancima nije osjetljiv na vanjske tlakove, podmornice Type 214 mogu ploviti u tihom režimu i na velikim dubinama. Kako im AIP pogon omogućuje da ostanu u zaronu do 21 dan bez potrebe za dopunom akumulatora, vrlo su opasan protivnik. Najveća brzina u zaronu pri uporabi električne energije isključivo iz gorivnih članaka iznosi šest čvorova. Vršna brzina u zaronu pri uporabi baterija veća je od 20 čvorova.

Od osam torpednih cijevi, četiri su osposobljene za ispaljivanje kapsula s protubrodskim vođenim projektilima UGM.84 SubHarpoon. Torpedno naoružanje ovisi o želji kupca, isto kao i sonarni te nadzorno-zapovjedni sustavi. Za Type 214 tvrtka Atlas Elektronik razvila je integrirani borbeni sustav Integrated Sensor Underwater System 100 (ISUS) koji objedinjava sve podatke s brodskih senzora te operaterima pruža potpunu taktičku sliku. Sustavom se upravlja preko pet višenamjenskih konzola. Osim što konzole prikazuju položaj podmornice i otkrivene ciljeve, s njih se mogu navoditi i torpedi. Sustav je visokoautomatiziran, tako da smanjuje opterećenje operatera. Atlas Elektronik uz ISUS 100 nudi svoje aktivne i pasivne sonare, no kako je otvorene arhitekture moguća je uporaba sonara drugih proizvođača.

---

Od Australije do Singapura

ThyssenKrupp Marine Systems razvio je projekt Type 216 za natječaj odabira nove australske podmornice. Međutim, pobijedio je francuski prijedlog Shortfin Barracuda Block 1A, od kojeg je Australija u međuvremenu odustala kako bi sa Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenim Kraljevstvom razvila novu klasu podmornica na nuklearni pogon.

Usprkos neuspjehu na australskom odabiru, Type 216 nije propao kao projekt, to prije jer se radi o suvremenoj podmornici koja je po odlikama još bolja od Typea 214. Na njegovim je osnovama za singapursku mornaricu razvijena potklasa Type 218SG.

Kako bi zadovoljila australske zahtjeve, podmornica je imala duljinu od 89 metara i površinsku istisninu od oko 4000 tona. Pri površinskoj vožnji od deset čvorova doplov joj je bio 10 400 nautičkih milja, a autonomija 80 dana. Zbog povećanih spremnika goriva autonomija na AIP pogonu joj je 28 dana. Povećanje istisnine uvjetovalo je ugradnju četiriju modula gorivnih članaka PEM FC koji zajedno daju 480 kW. Dodatna električna energija skladišti se u litij-ionskim baterijama tvrtke ThyssenKrupp Marine Systems. Broj torpednih cijevi smanjen je na šest, no zato je borbeni komplet povećan na 18 teških vođenih torpeda. Podmornice su opremljene i vertikalnim lanserima za krstareće projektile. Zbog vrlo visokog stupnja automatizacije, broj članova posade ostao je 33. S obzirom na veličinu podmornice, posada bi imala dobar komfor. Osiguran je i smještaj za 16 pripadnika specijalnih snaga.

Projekt Type 218SG (klasa Invincible) napravljen je prema zahtjevima singapurske mornarice, a kao zamjena za podmornice klase Challenger i dopuna klasi Archer. Po odlikama je između Typea 214 i Typea 216. Duljina podmornice je oko 70, a širina 6,3 m. Površinska istisnina je 2000, a u zaronu 2200 t. Kako su tek nešto veće od Typea 214, dobit će njegov pogonski sustav, uključujući dva AIP Siemens BZM120 modula gorivnih članaka. Veći trup omogućava ugradnju nešto većih spremnika goriva pa će autonomija na AIP pogonu biti čak 42 dana.

Kako bi mogla sigurnije djelovati u plitkim vodama, imat će kormila X konfiguracije.

Naoružanje se sastoji od osam torpednih uređaja promjera 533 mm. Zanimljivo je da će se uz teške torpede iz njih moći lansirati i krstareći projektili Tomahawk. Na taj će način podmornice klase Invincible biti i oružje odvraćanja. Singapurska ratna mornarica odabrala je za protubrodske zadaće projektil Naval Strike Missile (NSM) norveškog Kongsberga.

Dio sustava isporučit će singapurska tvrtka ST Electronics. Najviši stupanj automatizacije omogućit će smanjenje broja članova posade na 28. Činjenica da se Ministarstvo obrane Singapura nije odlučilo za kupnju već gotove Type 214, nego za puno skuplju opciju potpuno novog projekta, izazvala je pozornost analitičara. To je napravljeno s ciljem da se podmornica što više prilagodi specifičnim potrebama singapurske mornarice. Na kraju je Singapur 2013. naručio dvije podmornice Type 218SC, a zatim 2017. još dvije.

Prva podmornica, RSS Invincible, porinuta je 18. veljače 2019. Prvotni rok isporuke bio je predviđen za 2021., no odgođen je za 2022.

TEKST  Mario Galić