Iako nisu projektirane za izvođenje jurišnih zadaća, mnoge su bespilotne letjelice dokazale svoju učinkovitost i u tim zadaćama

Jedan od najvećih zrakoplovnih napredaka koji će se zbiti u prvoj polovici XXI. stoljeća bit će uspješna operativna uporaba bespilotnih borbenih letjelica u zadaćama uništavanja ciljeva na zemlji, a pionir su ponovno američke oružane snage. Prije svega takvi sustavi nude dugoročnu mogućnost razvoja koja će znatno smanjiti gubitke u ljudstvu (pilotima) tijekom izvođenja visokorizičnih borbenih misija kao što je uništavanje protuzračnog sustava, ali i lakše izvođenje politički upitnih misija kao što je otkrivanje i uništavanje ciljeva koji djeluju u neposrednoj blizini međudržavnih granica. Bitno su manje u odnosu na klasične borbene avione, pa ih je zbog toga i teže otkriti, mogu se neprimjetno približiti svojim ciljevima toliko blizu da ugrađeni izvidnički senzori mogu pružiti jasnu sliku cilja i njegove okoline. Kako ih je teže otkriti mogu ostati u području cilja znatno duže nego klasični izvidnički zrakoplovi koji bi vrlo brzo došli pod udar protuzračne obrane. Uz to cijena sata leta bespilotne letjelice neusporedivo je niža od cijene sata leta aviona s pilotom. I cijena gubitka bespilotne (ekonomska i politička) neusporedivo je niža od cijene gubitka borbene ili izvidničke letjelice. Sve ove prednosti na kraju su dovele do logične odluke da ih se pokuša uporabiti kao lake borbene zrakoplove namijenjene uništavanju visokovrijednih ciljeva koji su snažno branjeni. Sposobnost da se neprimjetno prikradu cilju otvorila je mogućnost uporabe jednostavnih vođenih projektila zrak-zemlja srednjeg i/ili malog dometa, čija je cijena znatno niža nego recimo krstarećih projektila velikog dometa. Teoretski gledano bespilotne letjelice pružaju mogućnost uporabe novih vrsta oružja kao što je directed energy weapons – laseri visoke snage ili mikrovalno oružje. Bespilotne su letjelice zapravo idealne za uporabu takvih oružja jer, s jedne strane, ne zahtijevaju ugradnju posebnih sigurnosnih sustava ili zaštita koje će štititi pilota od zračenja, a s druge strane zbog mogućnosti neprimjetnog prilaska cilju ugrađena oružja će trebati znatno manju instaliranu snagu nego da ih se ugrađuje na klasične borbene letjelice kao što su avioni ili helikopteri.

Unatoč svim tim prednostima uporaba bespilotnih letjelica u zadaćama uništavanja ciljeva na zemlji ima i svoje nedostatke. Najveći je da letjelicom upravlja operater koji se nalazi desetke ili stotine (teoretski je moguće i tisuće) kilometara daleko. Iako se tehnologija upravljanja bespilotnim letjelicama na velikim udaljenostima do danas dokazala kao pouzdana, ipak će proći još dosta vremena dok je konzervativni vojni krugovi prihvate kao potpuno uporabljivu. Uz to bez obzira na ugrađene sustave motrenja i otkrivanja ciljeva operater i dalje ima ograničenu sliku okruženja u kojem bespilotna letjelica djeluje. Iako postoje tehnologije kojima se i taj nedostatak može otkloniti (stvaranje virtualne okoline oko operatera) njezina će uporaba znatno povećati cijenu letjelica i cjelokupnih sustava. Zbog toga protivnici njihove uporabe navode da će, zbog nedostatne predodžbe, operateri često napadati pogrešne ciljeve što može dovesti do kolateralne štete. Operacije u Afganistanu i Iraku pokazale su da su američki piloti isto tako, iako su navodno imali potpunu predodžbu o prostoru u kojem djeluju, često greškom napadali svoje snage. Unatoč znatnim otporima sve prednosti uporabe bespilotnih letjelica kao borbenih zrakoplova bile su tolike da su američka obavještajna služba CIA i američke oružane snage tijekom 2001. pokrenule prvo testiranje uporabljivosti. Prvo je ispaljivanje vođenog projektila zrak-zemlja s neke bespilotne letjelice obavljeno 16. veljače 2001. U ulozi “jurišnika” našla se bespilotna letjelica MQ-1L Predator-A (mase 1040 kg) tvrtke General Atomics, a u ulozi vođenog projektila bio je protuoklopni projektil AGM-114 Hellfire (mase 48 kg) tvrtke Lockheed Martin. U testiranju koje je obuhvatilo 16 lansiranja 12 je projektila uspješno pogodilo ciljeve. Koliko se sada zna prvo borbeno djelovanje ove kombinacije izvedeno je u Afganistanu već u listopadu 2001. Tada je Predator uporabila CIA. Isti je operater kombinaciju Predatora i Hellfirea uporabio 3. studenog 2002. u Jemenu. Tada je Predator, naoružan s dva Hellfirea, poletio iz Djiboutia kako bi uništio auto sa šest terorista.

Iako se kombinacija Predatora i Hellfirea pokazala učinkovitom, odmah se pokazalo da je i neekonomična. Naime, Hellfire je razvijen da nakon leta nadzvučnom brzinom uništava najsuvremenije sovjetske/ruske tenkove te nije najpogodniji za uništavanje lakih vozila ili stambenih objekata. To je posebno došlo do izražaja tijekom borbenih djelovanja u Afganistanu kad je kombinacija Predatora i Hellfirea rabljena za uništavanje “mekanih” ciljeva kao što su malene skupine ljudi. Zbog toga je pokrenut proces potrage za prikladnijim projektilima zrak-zemlja koji će biti lakši (pogodniji za nošenje na manjim bespilotnim letjelicama) i bitno jeftiniji od složenog Hellfirea. Novi projektili moraju imati i mogućnost djelovanja protiv šireg spektra ciljeva.

Povijest
Iako su se tekstovi o naoružanim bespilotnim letjelicama pojavili tek nedavno, nakon djelovanja u Afganistanu, njihovo postojanje je znatno duže. Prva operativna naoružana bespilotna letjelica pojavila se još u Vijetnamskom ratu. Bila je to Gyrodyne Dash (Drone Anti-Submarine Helicopter) ili QH-50C/D. Njezina je namjena bila da na prije zadanu poziciju prenese protupodmornički vođeni torpedo. Dash se kratko vrijeme operativno rabio na brodovima američke ratne mornarice. U isto vrijeme američko je ratno zrakoplovstvo svoju leteću metu AQM-34 Firebee prenamijenilo u izvidničku letjelicu.
Iako je vijetnamska era pokazala tehničke mogućnosti u prenamjeni letećih meta u izvidničke bespilotne letjelice proći će još dosta godina dok će ta ideja ući u široku operativnu uporabu. Od 746 proizvedenih QH-50 unutar Dash projekta čak ih je 411 izgubljeno u različitim incidentima. Program je na kraju obustavljen 1970. uz “gorak” osjećaj da će proći još mnogo vremena dok se bespilotne letjelice budu rabile u borbenim zadaćama.

Nakon početnih neuspjeha pilotski je lobi uspješno blokirao svaki daljnji pokušaj razvoja naoružanih bespilotnih letjelica. Tek će znatan porast učinkovitosti protuzračnih vođenih raketnih sustava bivšeg Sovjetskog Saveza ponovno otvoriti mogućnost njihovog razvoja. Ovog puta inicijativa za njihov razvoj nije došla iz Sjedinjenih Država već iz Izraela koji je trebao učinkovite i jeftine sustave za neutralizaciju protuzračne obrane svojih susjeda, a koja je uglavnom bila sovjetske proizvodnje. Početni izraelski uspjesi ponovno su zainteresirali i druge za razvoj i uporabu bespilotnih letjelica, u početku tek u izvidničkim zadaćama.
Snažan poticaj razvoju naoružanih bespilotnih letjelica dao je Rat protiv terorizma u kojem je protivnika teško otkriti i još teže uništiti. Tako se javila potreba za lakim borbenim sredstvima koje će se moći i vrlo kratkom vremenu prebaciti u bilo koji dio svijeta i koji će moći djelovati protiv svih vrsta ciljeva (uključujući fortifikacije i špilje u visokim planinama). Nova oružja trebala su biti jednostavna za održavanje i uporabu, jeftina i učinkovita. Zbog toga je kombinacija provjerene bespilotne letjelice kakva je bila Predator i protuoklopnog projektila AGM-114M/K Hellfire bila očit izbor, unatoč činjenici da Predator nije bio projektiran za izvođenje jurišnih operacija.
Prvotni uspjeh te kombinacije doveo je do razvoja inačice AGM-114P (P za Predator) koja je posebno prilagođena uporabi s bespilotnih letjelica. Uz neka poboljšanja na sustavu vođenja inačica AGM-114P ima i mogućnost djelovanja povećanu s originalnih 3000 na čak 7500 metara. Na taj je način otklonjena potreba da Predatori prije napada moraju ponirati kako bi dostigli odgovarajući visinu. AGM-144P je ušao u operativnu uporabu tijekom 2005.
Hellfire će biti i osnovno oružje za američku bespilotnu letjelicu koja se razvija u sklopu programa Extended-Range/Multi-Purpose drone (ERMP) koja će na podkrilnim nosačima moći nositi do četiri projektila. U tom programu tvrtka General Atomics razvila je bespilotnu letjelicu Warrior – 1360 kg tešku inačicu Predator-A letjelice opremljenu motorom Thelert na teško gorivo. Warrior ima raspon krila tek nešto veći od 17 metara, četiri podkrilna nosača i mogućnost nošenja korisnog tereta do 227 kg. U odnosu na Predatora dobio je i bolju avioniku prilagođenu zadaćama uništavanja ciljeva na zemlji. Američka vojska namjerava kupiti jedanaest sustava Warrior i 132 letjelice. Warrior će imati autonomiju djelovanja od 30 sati i operativni plafon leta od 8700 metara. Prva isporuka operativnog Warriora očekuje se tijekom 2007. a ulazak u operativnu uporabu u fiskalnoj godini 2009.

Na Pariškoj zrakoplovnoj izložbi 2005. tvrtka General Atomics je prikazala maketu znatno veće bespilotne letjelice MQ-9A Predator-B mase 4765 kg. Za pogon je predviđen snažan turboelisni motor. Naoružanje će se sastojati od četiri projektila Hellfire i dva projektila zrak-zrak Raytheon AIM-9 Sidewinder namijenjeni samoobrani. Američko je ratno zrakoplovstvo otkrilo da se razvija prototip YQM-9A koji bi u operativnoj uporabi trebao nositi dvije laserski vođene bombe GBU-12 Paveway II pojedinačne mase 225 kg. Naknadno bi se Predator-B trebao opremiti radarom Lynx tvrtke General Atomics te vođenim projektilima zrak-zemlja Boeing GBU-30 JDAM i AGM-114 Hellfire uz mogućnost daljnjeg proširenja izbora.
Neekonomična uporaba Hellfirea protiv nebitnih ciljeva u Afganistanu samo je pojačala potrebu za pronalaskom jeftinijih projektila zrak-zemlja. Kao najvjerojatnija mogućnost istaknuo se projektil Spike (mase samo 2,4 kg) kojeg su zajednički razvili američki Naval Air Warfare Center (NAWC) u Cina Lakeu (California) i DRS Technologies. Spike je razvijen kao jeftinija opcija (4000 američkih dolara po komadu) marinskog projektila Raytheon FGM-148 Javelin čija je pojedinačna cijena 100 000 američkih dolara. Namijenjen za uništavanje neoklopljenih ili lako oklopljenih vozila Spike je opremljen elektrooptičkim sustavom vođenja koji mu omogućava princip uporabe ispali i zaboravi. Za noćnu uporabu predviđa se laserski sustav vođenja. Spike ima maksimalni domet tek nešto više od tri kilometra, što je više nego dovoljno za uporabu s bespilotnih letjelica.
Projektil Spike je tek jedan od više vođenih projektila zrak-zemlja koje je testirano kao moguće oružje za bespilotnu letjelicu Sentry HP mase samo 147 kilograma. Iako nije nikada službeno potvrđeno, vjeruje se da je tijekom testiranja sa Sentrya lansiran i projektil Spike-ER tvrtke Rafael. Taj projektil mase 33 kilograma vodi se putem optičkog kabla i ima domet od osam kilometara. Njegova je prednost da, zahvaljujući optičkom kablu, operater može otkriti i napasti cilj i nakon lansiranja projektila. Spike-ER može probiti oklop od homogenog čelika debljine 1000 mm. Mogućnost uporabe Sipke-ER projektila testirana je i na bespilotnoj letjelici Sagem Sperwer mase 330 kilograma. Nepotvrđeni izvještaji navode da izraelska vojska rabi Spike-ER sa svojih bespilotnih letjelica u napadima na teroriste u Gazi.
Primjeri projektila Hellfire i Spike-ER, koji su originalno projektirani kao protuoklopni projektili za helikoptere, pokazuju kako se već danas bespilotne letjelice mogu naoružati oružjima koje uopće nije projektirano za uporabu s njih. Kao dodatni primjer može poslužiti nevođeni projektili General Dynamics Hydra 70 (mase 12,5 kg) namijenjeni uporabi s borbenih helikoptera. Kad bi se ti projektili opremili jednostavnim laserskim sustavom vođenja i sustavom za kontrolu leta njihova bi se uporabljivost i učinkovitost višestruko povećala. Za projekt Advanced Precision Kill Weapon System (APKWS) za opremanje projektila Hydra 70 laserskim sustavom vođenja natječu se tvrtke General Dynamics, BAE Systems, Raytheon s Aerojetom, Goodrich i EFW.

Još jedno oružje koje je razvijeno za uporabu s radarski nevidljivih aviona (kao što je F-22 Raptor), a koje se može uspješno uporabiti i s bespilotnih letjelica je Small Diameter Bomb GBU-39/B i GBU-40/B o kojima više možete pročitati u Hrvatskom vojniku broj 71.
Američka vojska trenutnačo ima nekoliko različitih programa razvoja vođenih projektila zrak-zemlja i/ili zemlja-zemlja koji bi mogli biti zanimljivi i za naoružavanje bespilotnih letjelica. Tako tvrtke Boeing i Lockheed Martin zajednički nastupaju u programima Joint Common Missile (JCM), Loitering Attack Missile (LAM) i Surveilling Miniature Attack Cruise Missile (SMACM). Sa svojim projektima u tim programima sudjeluju i tvrtke Northrop Grumman i Raytheon. Raytheon je partner Lockheed Martinu u programu američke vojske Non-Line-Of-Sight Launch System (Nlos-LS), a samostalno nastupa u programu Precision Attack Missile (PAM).
Kako će projektili LAM i PAM, ako uđu u operativnu uporabu, imati masu manju od 50 kilograma bit će pogodni za lansiranje s bespilotnih letjelica. Raytheonov PAM je primarno namijenjen protuoklopnoj borbi i pokretan je raketnim motorom promjenjivog potiska tvrtke Aerojet, koji mu omogućava maksimalni domet od 40 kilometara. Opremljen je nehlađenim infracrvenim senzorom i laserskim tražilom. Napredna inačica iPAM imat će domet od čak 85 kilometra. Raytheonov projektil Precision Attack Air-to-Surface Missile (PAASM), koji je razvijen na osnovama PAM-a, prvi je put lansiran 13. prosinca 2005. s helikoptera Bell UH-1. Lockheed Martinov LAM ima minijaturni turbomlazni motor i rasklopiva krila. Ta mu kombinacija omogućava kruženje nad zadanim područjem do 30 minuta na udaljenosti 70 kilometra od mjesta lansiranja. Opremili su ga laserskim tražilom i ima mogućnost automatskog prepoznavanja ciljeva.

Još jedan projektil zrak-zemlja koji neće imati masu veću od 50 kilograma je Boeingov Area Dominator koji će moći ostati u zraku čak 42 sata na visini 1000 metara i ciljeve napasti s osam bombica. Projektil će opremiti najmodernijim sustavima za otkrivanje ciljeva, te možda i sa sustavom za nadopunu gorivom u letu.

Kasetno strjeljivo
Još jedno područje koje se intenzivno razvija, a koje bi se moglo uporabiti za naoružavanje bespilotnih letjelica, je “pametno” kasetno strjeljivo. U osnovi namijenjeno za naoružavanje topničkih granata i raketa zemlja-zemlja (ili kasetnih bombi) kasetno je strjeljivo prilagođeno uništavanju oklopnih vozila. Ugradnjom sustava za otkrivanje ciljeva ovo je strjeljivo postalo znatno učinkovitije i ubojitije, te je postalo respektabilno protuoklopno oružje.
Najbolji primjer je Skeet tvrtke Textron Systems. Taj 3,4 kilograma težak projektil prvotno je namijenjen za uporabu u kasetnim bombama BLU-108/B mase 29 kilograma. Sada je dostupan i projektil Selelctively-Targeted Skeet mase 4,5 kilograma i opremljen Samara krilom koje mu pruža autorotaciju. Još jedan projektil pogodan za uporabu s bespilotnih letjelica je 6,5 kilograma težak Bonus koji su zajednički razvile tvrtke Bofors Defence i Giat.
Textron Systems je razvio i Clean Lightweight Area Weapon (CLAW) koji ima iste dimenzije i masu kao i BLU-108. Umjesto četiri kasetne bombe Skeet CLAW nosi jednu bojnu glavu velike snage upotpunjeno s prstenima napravljenim od zirconiuma kojima se usmjerava djelovanje eksplozije na točno određeno područje. CLAW je opremljen sustavom za samouništenje i deaktiviranje.

Novčano podržana od američkog ratnog zrakoplovstva tvrtka Textron Systems razvija Guided Dispenser System namijenjen nošenju i lansiranju kasetnog strjeljiva. Sustav je namijenjen naoružavanju bespilotnih letjelica kao što su RQ-5 Hunter i MQ-1L Predator-A. Razvojem dispenzera za bespilotne letjelice bave se i druge tvrtke. Tako je tijekom Pariške zrakoplovne izložbe 2005. tvrtka EDO prikazala dispenzer Sabre koji za izbacivanje kasetnog punjena ne rabi pirotehničko punjenje. Cijeli sustav može ponijeti borbenog tereta do mase 590 kilograma. Sabre namijenjen nošenju dvije bombice ima masu od samo 13,5 kilograma, dok onaj namijenjen nošenju tri 18,7 kg. Punjenje može izbacivati brzinom od 3,66 metara u sekundi. Tvrtka Stara Technologies tvrdi da je u završnoj fazi razvoja minijaturnih padobrana navođenih GPS sustavom koji su pogodni za preciznu dostavu lakih senzora i/ili oružja, a koji su idealni za uporabu iz dispenzera. Tijekom 2004. provedeno je testiranje uporabljivosti kombinacije kasetne bombe BLU-108 i bespilotne letjelice Sentry HP tvrtke DRS. Izbačene su dvije bombe pri čemu je šest od osam Skeeta pogodilo ciljeve. Za početak 2006. američko ratno zrakoplovstvo planira slično testiranje s dvije bombe BLU-108 i dva CLAW-a u kombinaciji s bespilotnom letjelicom MQ-1L Predator-A.

Kasetno strjeljivo koje se može uporabiti s bespilotnih letjelica je i Bat (mase 20 kg) tvrtke Northrop Grumman, koje bi se u slučaju nošenja na bespilotnoj letjelici smjestio u cijev iz koje bi se izbacivao prema naprijed pomoću klipa s plinskim pogonom. Potkraj 2002. prvi je Bat izbačen s bespilotne letjelice Northrop Grumman RQ-5A Hunter mase 725 kilograma. Američka je vojska naručila 18 primjeraka Bata kako bi ispitala njegovu uporabljivost s inačice MQ-5B koja je prilagođena nošenju oružja. Prilagodba je, između ostalog, obuhvatila ugradnju motora na teško gorivo, “mokro” krilo većeg raspona i povećanje mase na 816,5 kilograma. Izmjene su omogućile da MQ-5B ispod svakog krila ponese do 60 kilograma ubojnog tereta.
Bat je u međuvremenu evolvirao u Viper Strike koji je dobio lasersko vođenje. Manji broj Viper Strikova isporučen je američkoj vojsci za uporabu u Iraku, zajedno s nekoliko preinačenih Huntera. Tvrtka Northrop Grumman trenutačno pokušava smanjiti masu Viper Strika na 11,3 kilograma kako bi se mogao nositi na bespilotnoj letjelici RQ-7B Shadow 200 (mase 168 kg) tvrtke AAI. Znatno veće kasetno strjeljivo je 45 kilograma težak Low-Cost Autonomous Attack System (LOCAAS) tvrtke Lockheed Martin. LOCAAS je sposoban izvoditi i izvidničke misije, te je opremljen višenamjenskom bojnom glavom koja se može prilagoditi cilju. U razvoju je inačica s turbomlaznim motorom Technical Directions T45G potiska 0,45 kN koji će ovom projektilu dati autonomiju leta od 30 minuta. Projektil su opremili satelitsko/inercijalnom navigacijom i radarskim tražilom koje je sposobno identificirati cilj, te odrediti najbolji kut napada i odgovarajući oblik djelovanja bojne glave.
Znatno veća bespilotna letjelica MQ-9B Predator-B (mase 4765 kg) tvrtke General Atomics ima dovoljnu nosivost da je se može naoružati i ubojitijim oružjima kao što je 130 kilograma teška Small Diameter Bomb. U obzir dolaze i znatno veće bombe mase oko 225 kilograma, kao što su Boeingova GBU-38 JDAM i Raytheon/Lockheed Martin GBU-12 Paveway II.

U kategoriji projektila zrak-zrak u obzir dolaze samo laki projektili kao što su ruski KBM Igla ili američki Raytheon Stinger. Veće bespilotne letjelice moguće je naoružati i francuskim projektilom MBDA Mistral. Za naoružavanje najvećih bespilotnih letjelica, kao što je Predator-B, Elbit Herems 450 ili Northrop Grummanov RQ-4A Global Hawk, u obzir dolaze i projektili Raytheon AIM-9X (mase 85 kg) ili čak i AIM-120 AMRAAM mase 156 kg. U slučaju naoružavanja projektilima AMRAAM bespilotna bi letjelica postala i opasan protivnik u zračnoj borbi.

Zaključak
Iako nisu projektirane za izvođenje jurišnih zadaća, mnoge su bespilotne letjelice dokazale svoju učinkovitost i u tim zadaćama. Znatni napredak bit će kad u operativnu uporabu uđu namjenski projektirane borbene bespilotne letjelice – Unmanned Combat Air Vehicles (UCAVS) kao što je Boeingov X-45A i Northrop Grummanov X-47A. U tu skupinu ulazi i njemačko-španjolski projekt Barrakuda.

Pripremio Domagoj MIČIĆ