Cijeli program razvoja, kao i operativna uporaba aviona F-117 donijeli su revolucionaran pogled na zračno ratovanje i potpuno afirmirali tehnologije niske zamjetljivosti. Iako je službeno umirovljen 2008. godine, Nighthawk još uvijek leti američkim nebom: zadnji put primijećen je sredinom ožujka ove godine

Dugotrajno zračno ratovanje u Vijetnamu i kratko, ali intenzivno u Jomkipurskom ratu 1973. upozorili su na sve veću prijetnju dobro organizirane i integrirane protuzračne obrane. Na zapadu se javila zabrinutost da bi u slučaju velikog sukoba između NATO-a i Varšavskog pakta zbog protivničkog PZO-a bila ugrožena zračna premoć SAD-a, a time vjerojatno i ukupna pobjeda. Zbog toga se pojavila potreba za novom tehnologijom koja će ponovno omogućiti kvalitativnu prednost zrakoplovstva SAD-a nad tehnologijom SSSR-a. Zanimljiva ideja došla je iz američke Agencije za istraživanje naprednih obrambenih projekata DARPA (Defense Advanced Research Projects Agency): razvoj zrakoplova kod kojeg bi se u velikoj mjeri koristila stealth tehnologija, nekad zvana i tehnologija niske zamjetljivosti (low observable technology). Ona podrazumijeva smanjivanje emisije i tragova zrakoplova u infracrvenom i  vizualnom dijelu elektromagnetskog spektra, ali najveća pažnja trebala se dati smanjenju radarskog odraza (opširnije u dvodijelnom tekstu Tehnike niske zamjetljivosti na zrakoplovima 1918. – 2018., HV 589 i 590).

Upornost se isplatila

 DARPA-in voditelj iz Ureda za taktičku tehnologiju Ken Perko pokrenuo je 1974. godine projekt zvan Harvey i poslao upit prema pet značajnih proizvođača vojnih zrakoplova, tvrtkama Grumman, Northrop, McDonnell Douglas, Fairchild i General Dynamics. Upit je sadržavao i dva ključna pitanja. Prvo je bilo koja je to razina odraza koja bi omogućila da zrakoplov postane neotkriven, a da pritom posjeduje dovoljan i koristan operativni dolet. Drugo, tvrtke su trebale odgovoriti kakve su njihove sposobnosti što se tiče dizajniranja i konstruiranja takvog aviona. Najviše su obećavali odgovori McDonnell Douglasa i Northropa, pa je u siječnju 1975. s njima potpisan ugovor. U međuvremenu je vijest o programu i natječaju došla i do tvrtke Lockheed, koja nije bila pozvana da sudjeluje iako je razvila projekte aviona za obavještajno djelovanje A-12 i SR-71 Blackbird te bespilotne letjelice D-21 uz primjenu stealth tehnologija. Međutim, zbog visokog stupnja povjerljivosti, rad na tim projektima nije bio baš poznat davateljima natječaja. Nadalje, mislilo se da Lockheed ionako nije prikladan natjecatelj jer se već cijelo desetljeće nije bavio proizvodnjom manjih taktičkih borbenih zrakoplova. Ipak, ljudi iz tvrtke nisu odustajali te su se uz uvjeravanja i pregovore ubacili u program i to uz ugovor simbolične vrijednosti od jednog dolara jer više nije bilo sredstava. Posebni Lockheedov razvojni ured Skunkworks dobio je na raspolaganje dotad prikupljenu tehničku dokumentaciju, pa su sve tri tvrtke počele raditi. Lockheedovi inženjeri i matematičari u samo pet tjedana razvili su novi računalni program Echo 1, koji im je trebao pomoći pri izračunu radarskog odraza. Pri izradi programa ključni doprinos dala su saznanja dobivena iz rada ruskog fizičara i matematičara Pjotra Jakovljeviča Ufimceva. Njegova saznanja dovela su do boljeg razumijevanja načina kako se radarske zrake odražavaju od predmeta i površina različitih veličina i oblika.

U okrilju USAF-a

Programom Echo 1 u Lockheedu je ispitano dvadesetak različitih oblika i dizajna, uglavnom s ravnim i prelomljenim površinama. Nakon što je izabran optimalan dizajn, počela je izrada dvaju stvarnih modela u veličini jedne trećine originala. Novi je koncept aviona zbog oblika i aerodinamičnih karakteristika dobio naziv beznadni dijamant (Hopeless Diamond). S druge strane, Northrop je razvio svoj koncept s pomoću vlastitog računalnog programa GENSCAT, a po obliku je imao dosta sličnosti s Lockheedovim. McDonnell Douglas nije uspio razviti dizajn, pa je DARPA u studenom 1975. godine odredila preostale tvrtke za daljnji razvoj u sklopu programa XST (Experimental Survivable Testbed). U toj fazi trebalo je izraditi zmaj zrakoplova u punoj veličini te bi se na njemu uz razne druge testove izvršila i mjerenja radarskog odraza. Nakon samo nekoliko mjeseci, u travnju 1976. godine, Lockheed je proglašen pobjednikom i ušao u fazu u kojoj bi se izradila dva letna demonstratora. Program je u isto vrijeme prebačen iz odgovornosti DARPA-e u okrilje zrakoplovstva (USAF), označen je velikom tajnom i dobiva kodni naziv Have Blue. Programom se trebalo dokazati da je mijenjanjem ustaljenog oblika aviona moguće smanjivanje radarskog odraza i da je takva konstrukcija sposobna za let. Prvi let aviona Have Blue obavljen je 16. studenog 1977., te su do kolovoza 1978. godine izvršeni brojni testovi i ispitivanja prije nego će oba letna demonstratora biti uništena u nesrećama. To nije utjecalo na uspješnost programa, jer su postignuti očekivani rezultati testiranja, pa je nastavljen.

 

Sve za smanjenje odraza

Nakon testiranja letnih demonstratora u studenom 1978. godine odobrena je serijska proizvodnja te je tog mjeseca s Lockheedom ugovorena proizvodnja pet predserijskih zrakoplova koji će se koristiti za testiranje i daljnji razvoj te 20 operativnih F-117, a program je dobio naziv Senior Trend. Nakon više odgoda, prvi predserijski YF-117A dopremljen je 16. siječnja 1981. godine iz tvornice kod grada Burbanka u Kaliforniji u zrakoplovnu bazu “Groom Lake” u Nevadi, inače poznatiju po nazivu “Area 51”. Već 18. lipnja 1981. obavljen je prvi let avionom kojim je upravljao testni pilot Harold Farley. Tijekom ispitivanja na prvih pet predserijskih FSD (Full Scale Development) zrakoplova uklanjali su se nedostaci i dobivala saznanja koja će se usvojiti kod serijskih. Recimo, povećani su vertikalni stabilizatori, kod serijskih letjelica bit će dvostruko veći. Eksperimentiralo se i s bojom zrakoplova, prvo je premazivan sivom, ali je poslije izabrana crna jer je USAF namjeravao rabiti avion isključivo za noćne zadaće, zbog čega je i dobio ime Nighthawk (noćni jastreb). Testirala su se također svojstva premaza od radarski upijajućih materijala (RAM-Radar Absorbent Materials), koji su dodatno trebali smanjiti iznimno mali radarski odraz. Peti prototip bio je namijenjen za testiranje i integraciju infracrvenog sustava za pronalaženje i označavanje ciljeva IRADS (InfraRed Acquisition Designation System), koji je bio ključan za izvršavanje misija za koje će F-117 biti namijenjen. Sustav se sastojao od dvaju identičnih elektrooptičkih sustava s laserskim obilježivačem i daljinomjerom, od kojih se jedan nalazio naprijed ispred pilotske kabine, a drugi s donje strane zrakoplova. Oba prostora gdje su sustavi ugrađeni pokrivena su sitnom mrežicom koja sprečava ulazak radarskih zraka pa time i veći radarski odraz zrakoplova, a s druge strane omogućuje prolaz infracrvene svjetlosti i lasera potrebnih za pronalaženje i označavanje ciljeva. Među ranjivim točkama bile su i staklene površine pilotske kabine, pa su metalizirane kako bi odbijale radarske zrake.

Progresivno i konzervativno

Radilo se također i na integraciji više vrsta oružja, pa je svaki od nosača unutar dvaju spremnika za bombe mogao primiti većinu sustava iz USAF-ova arsenala. Tako je u listopadu 1983. godine prvi put na cilj izbačena bomba Mark 84, a nekoliko dana poslije i laserski vođena bomba GBU-10. S vremenom će biti testirana i oružja poput GPS vođenih bombi iz obitelji JDAM te krstareće vođene rakete AGM-154 JSOW i AGM-158 JASSM. Za pogonsku skupinu izabrani su motori F404-GE-F1D2 tvrtke General Electric, identični onima koji su ugrađivani u višenamjenski borbeni avion F/A-18 Hornet. Međutim, na novom stealth avionu zbog specifičnog dizajna i smještaja motora duboko unutar zmaja motori nisu bili sposobni za potisak s dopunskim izgaranjem, pa je bio 15 % slabiji. Bilo je i drugih primijenjenih sustava, npr. četverokanalni Fly-by-Wire i tri računala Delco 362M na koja se oslanjala avionika zrakoplova preuzeti su s lovca F-16 Fighting Falcon. Elementi pilotske kabine i prednji prikaznik vukli su podrijetlo od F/A-18, navigacijski sustav od bombardera B-52 Stratofortress, stajni trap i kočioni sustav imao je sličnosti s onim kod F-15 Eaglea, dok su na izlaznom kraju ispuha motora bile ugrađene keramičke pločice gotovo identične kao kod Space Shuttlea. Pri razvoju zrakoplova F-117 generalno se primjenjivala jednostavna filozofija. Dakle, kako se za njega razvijala revolucionarna i radikalna nova stealth tehnologija, koja je zahtijevala puno napora, za ostale komponente korištena su što konzervativnija rješenja s malo rizika. Takav pristup korištenja (off-the-shelf) testiranih podsustava omogućio je ne samo manje troškove i kraće razdoblje istraživanja, razvoja i testiranja zrakoplova nego i lakše održavanje visoke razine tajnosti cijelog projekta.

Tajni susjedi

Nakon što su ispitivanja završena, bilo je potrebno uklopiti F-117 u operativnu postrojbu i prikladnu bazu. Zbog toga je unutar USAF-a osnovana 4450. taktička skupina, a za sjedište je izabrana zrakoplovna baza “Tonopah” u Nevadi. Za nove je avione baza dograđena, duljina uzletno-sletne staze gotovo je udvostručena, izgrađeno je dvadeset posebnih hangara, novi kontrolni toranj te skladišta za potporu i gorivo. Punu operativnu spremnost 4450. taktička skupina dostigla je 1983. godine. Uz desetak F-117 postrojba je koristila i dvadesetak zrakoplova A-7 Corsair II za trenažne letove i kao pokriće za pravu namjenu postrojbe i njihove tad još tajne avione. Na drugom kraju baze bilo je sjedište još jedne tajne postrojbe, 4477. eskadrile za ispitivanje i procjenu. U njoj su se nalazili većinom sovjetski lovački zrakoplovi MiG-17, MiG-21, MiG-23 na kojima su vršena različita ispitivanja kako bi se pronašla najbolja taktika za borbu protiv zrakoplova istočnog bloka. Prema današnjim saznanjima, većina njezinih pripadnika nije mogla biti upoznata s radom i djelovanjem aviona F-117 u susjedstvu. Kao još jedno pokriće za svoje djelovanje, 4450. taktička skupina koristila je jednake pozivne znakove kao i piloti MiG-ova u eskadrilama Red Hat (6513.) i Red Eagles (4477.): svaki novi pilot koji je prošao obuku za F-117 dobio je pozivni znak Bandit i redni broj. Primjerice, već spomenuti Harold Farley dobio je znak Bandit 117, a prvi operativni pilot F-117 Alton Whitley znak Bandit 150. Od početka operativnosti 4450. skupine pa sve do javnog predstavljanja zrakoplova F-117 iz zrakoplovne baze “Tonopah” provodila se intenzivna obuka i brojni isključivo noćni letovi koji su bili vrlo zahtjevni za pilote i ostalo osoblje, ali bila je to dobra priprema za stvarne borbene operacije. Avion i cijeli program konačno su predstavljeni javnosti krajem 1988. godine, a usporedno s tim slijedila je reorganizacija 4450. grupe. Glavna postrojba opremljena zrakoplovima F-117 postao je 37. taktički lovački puk, koji je u svojem sastavu imao dvije operativne eskadrile: 415. (Nightstalkers) i 416. (Ghost Riders) te jednu trenažnu, 417. (Bandits) za ispitivanje i procjenu.

Misije iz Rijada

Avioni Nighthawk dobili su svoju prvu priliku za borbeno djelovanje krajem 1989. godine tijekom kratke i ograničene operacije Pravedan cilj (Just Cause) u Panami. Kako bi bili bliže ciljevima, nekoliko F-117 raspoređeno je uz potporu zračnih cisterni iz matične u zrakoplovnu bazu “England“ u središnjem dijelu Louisiane. Od šest angažiranih F-117 samo su dva izvršila napad bacivši laserski vođene bombe u blizini vojarne i zrakoplovne baze “Rio Hato”, kako bi zbunili i iznenadili tamošnje postrojbe, što je tek donekle bilo uspješno. Uz dva F-117 spremna kao pričuva, bio je planiran i napad dvama F-117 na rezidencije panamskog diktatora generala Manuela Noriege (1934. – 2017.), ali se od toga odustalo jer on nije boravio na tim lokacijama. Iako je sudjelovanje Nighthawka u cijeloj operaciji bilo gotovo simbolično, značajno je kao prvi borbeni angažman tajanstvenih i crnih zrakoplova predstavljenih javnosti tek godinu prije.

Sljedeći sukob u kojem će sudjelovati uslijedio je već iduće godine, nakon što je vojska Sadama Huseina (1937. – 2006.) početkom kolovoza 1990. godine okupirala susjednu državu Kuvajt. Do kraja kolovoza u sklopu operacije Pustinjski štit (Desert Shield) u Saudijsku Arabiju, nakon dugih letova od petnaestak sati iz SAD-a, pristigli su gotovo svi avioni 415. eskadrile. Nakon što je tijekom te operacije savezničko ratno zrakoplovstvo odigralo svoju obrambenu ulogu, s vremenom je postalo jasno da će ih čekati i ofenzivna kako bi se oslobodio Kuvajt. U prosincu u zrakoplovnu bazu “King Khalid“ u glavnom gradu Saudijske Arabije Rijadu pristiže dvadeset F-117 iz 416. eskadrile, čime je broj tih aviona ondje udvostručen. Baza je u to vrijeme bila nova i moderna te pružala kvalitetan smještaj, ali joj je nedostatak bio položaj prilično udaljen od ciljeva u unutrašnjosti Iraka. Iračka granica bila je od baze udaljena 1250 km, a od središta Bagdada čak 1650 kilometara. Stoga su za svaku misiju prema ciljevima u Iraku bile potrebne tri dopune goriva u zraku.

Pun pogodak ili pretjerivanje?

Saveznička zračna ofenziva počela je 17. siječnja 1991. U prvoj noći djelovalo je 30 aviona F-117 koji su u trima valovima trebali napasti 37 različitih ciljeva u unutrašnjosti Iraka. Većina, njih 17, trebala je napasti dijelove integriranog sustava protuzračne obrane, dok su ostali napali komunikacijska i zapovjedna čvorišta, skladišta streljiva i vojarne, osobito u okolici glavnog grada Bagdada. U sljedećim danima tijekom prvog dijela zračne kampanje napadi Nighthawkovima provodit će se sličnim intenzitetom. Svaku noć polijetala su barem dva “vala” od desetak F-117 napadajući ciljeve širom Iraka: zapovjedništva, komunikacijska i upravljačka središta, položaje i instalacije PZO-a, postrojenja namijenjena nuklearnom, biološkom i kemijskom ratovanju, te zgrade ključnih državnih institucija. U drugom dijelu kampanje lista će se proširiti na ciljeve kakve su imali konvencionalni zrakoplovi, a uključivat će mostove, prometnu infrastrukturu, objekte vojne industrije i logistike, ojačana skloništa za zrakoplove i armirana skladišta i bunkere… Tijekom rata najvažnija oružja koja su koristili stealth avioni bile su laserski vođene bombe. Dok su GBU-10 korišteni za standardne ciljeve, GBU-27 zbog penetrirajućih su sposobnosti ponajprije korištene za djelomično ukopane i podzemne objekte, te ojačane i armirane hangare i skladišta. Vođena bomba GBU-27 izrađena je isključivo za zrakoplov F-117 modifikacijom bombe GBU-24 kako bi stala u Nighthawkovo spremište bombi. Za razliku od GBU-10, GBU-27 posjeduje napredniji laserski tragač treće generacije Paveway III, koji je omogućavao umjerenije upravljanje upravljačkim površinama, a time i veću preciznost. Potrošnja tih bombi bila je velika te se nekad trebalo pribjeći uporabi laserski vođenih bombi manjeg kalibra GBU-12, ali u neznatnim količinama.

Zbog velikog broja borbenih misija odlučeno je da se dovedu dodatne posade i još šest aviona iz 417. trenažne eskadrile, pa su u ratu angažirana 42 aviona, što je bilo 75 % od njihova ukupnog broja. Krajem Zaljevskog rata moglo se zaključiti da su se avioni F-117 pokazali kao pun pogodak, iako se znalo i pretjerivati u pogledu njihove neovisnosti od lovačkih ili aviona za suzbijanje PZO-a. Cijelu kampanju odradili su bez i jednog gubitka, a u 43 dana 37. puk izvršio je 1247 isključivo noćnih misija sa 6905 sati naleta.

Neočekivano obaranje

Avioni F-117 Nighthawk dali su značajan doprinos i u zračnoj kampanji iznad SR Jugoslavije u sklopu operacije Saveznička sila (Allied Force). Od samog početka angažirano je dvanaest F-117 iz 8. lovačke eskadrile koji su bili bazirani u zrakoplovnoj bazi “Aviano” u koju su pristigli nešto više od mjesec dana prije početka borbenih djelovanja započetih 24. ožujka 1999. Samo nekoliko dana poslije, 27. ožujka, dogodilo se jedino obaranje Nighthawka u povijesti. F-117 poručnika Dalea Zelka (Bandit 338) bio je dio veće grupe koja je djelovala iznad okolice Beograda. Nakon napada na cilj nekoliko kilometara južno od Beograda, krenuo je rutom koja će ga preko Srijema dovesti izvan zračnog prostora SRJ. U to vrijeme u području sela Šimanovaca nalazili su se položaji i elementi PZO raketnog sustava S-125 Neva (SA-3 Goa). Avion je otkriven s pomoću radara P-18 (Spoon Rest) koji je dao osnovne podatke o azimutu i udaljenosti cilja. Budući da se avion sve više približavao položajima PZO-a, uskoro je postao moguć i zahvat ciljničkim radarom SNR-125 (Low Blow) koji je nužan za dobivanje podataka koji će omogućiti ispaljivanje vođenih raketa V-601M (SA-3). Nakon dva neuspjela pokušaja, u trećem to je posadi i uspjelo, pa su prema cilju krenule dvije rakete. Iako ih je pilot uočio ubrzo nakon ispaljivanja, već je bilo kasno. Jedna raketa prošla je kraj aviona, dok je druga eksplodirala u blizini lijevog krila. Nighthawk se istog trenutka našao izvan kontrole, ali se poručnik Zelko uspio katapultirati unatoč snažnim G-silama. Kako je uspio signalizirati svoj položaj prijateljskim snagama, nakon nekoliko sati helikopterima su ga izvukli USAF-ovi timovi posebne namjene.

Obaranje aviona koji je pao u blizini sela Buđanovaca dovelo je do brojnih nagađanja o razlozima. Mogla su se čuti objašnjenja o mehaničkom kvaru vrata prostora gdje su smještene bombe, o tzv. sretnom pogotku PZO-a, ili da je raketa bila optički vođena do cilja. Bilo je to i očekivano jer je do tada Nighthawk imao reputaciju gotovo neranjiva aviona koji može samostalno djelovati u zonama pokrivenim snažnim PZO-om. Iako je to bilo iznenađenje, treba reći da se termin tehnologije “niske zamjetljivosti” rabi s razlogom i da se nikad, barem iz stručnih izvora, nije ni tvrdilo da je avion potpuno nevidljiv za radare. Obaranje te noći bilo je lakše jer nije bilo savezničkih zrakoplova namijenjenih suzbijanju PZO-a. To je omogućilo slobodnije korištenje radara, s manjom opasnosti da na radare budu ispaljene rakete HARM. Važno je bilo i to što pilot nije znao da je gađan do trenutka kad je svojim očima vidio tragove projektila. Naime, F-117 nije opremljen signalizatorom radarskog ozračivanja tako da pilot ne može biti upozoren da ga zemaljski radari detektiraju ili prate. Kad se sve uzme u obzir, može se reći da su avion F-117 i PZO sustav Neva odradili točno ono što se od njih očekivalo, a i njihove posade.

 Posljednja kampanja

Početkom travnja broj angažiranih F-117 povećan je dolaskom trinaest aviona iz 9. lovačke eskadrile, koji su iz baze “Holloman” u New Mexicu pristigli u bazu “Spangdahlem” u Njemačkoj. Do 10. lipnja i kraja operacije Saveznička sila avioni F-117 iz 8. i 9. eskadrile izvršili su 760 borbenih misija ili otprilike deset svakog dana kampanje.

Posljednji veći angažman u kojem su sudjelovali zrakoplovi F-117 Nighthawk bio je u sklopu operacije Iračka sloboda 2003. godine. Ukupan doprinos u toj operaciji bio je skroman, sa samo 80 borbenih misija, ali neke od njih privukle su znatnu pozornost, te su označile sam početak operacije. Dva aviona F-117 koja su bila bazirana u zrakoplovnoj bazi “Al Udeid” u Kataru dobila su zadaću napada na podzemni bunker jugozapadno od Bagdada gdje se navodno trebao nalaziti Sadam Husein s najbližim suradnicima. Misija, koja je bila pripremljena u vrlo kratkom roku, bila je uspješna, iako iračko vodstvo zapravo nije bilo prisutno u bunkeru, te su sve četiri bombe pogodile željeni cilj. U tom napadu prvi su put korištene tek pristigle poboljšane vođene bombe GBU-27 koje su uz lasersko navođenje dobile sposobnost navođenja s pomoću GPS sustava, te su tako mogle biti korištene i u lošim vremenskim uvjetima.

 Tajanstveni letovi

Umirovljenje F-117 provodilo se postupno, u etapama. Jedan od koraka bilo je obustavljanje izobrazbe novih pilota za njega, broj osposobljenih i obučenih za njega zaustavio se na 557. Zanimljivo je da je posljednji obučeni Nighthawkov pilot bio David Goldfein, koji danas obnaša dužnost načelnika Stožera USAF-a. Ipak, Nighthawk je službeno umirovljen 21. travnja 2008. godine tijekom ceremonije u zrakoplovnoj bazi “Holloman”. Nakon toga, posljednja četiri zrakoplova nakratko su posjetila i tvornicu u kojoj su proizvedeni, u blizini grada Palmdalea u Kaliforniji. Nakon kraćeg zadržavanja odletjeli su prema svojoj staroj zrakoplovnoj bazi “Tonopah”, gdje su završili i njihovi prethodnici. Velik broj zrakoplova koji završe operativni vijek obično se otprema i odlaže kod 309. grupe za održavanje i obnovu, koja se nalazi u zrakoplovnoj bazi “Davis-Monthan” u Arizoni. Međutim, za F-117 odlučeno je da u zrakoplovnoj bazi “Tonopah” budu u načinu održavanja Type 1000. Osim što s njih nije uklanjan niti jedan od dijelova, zrakoplovi su održavani u kvalitetnim klimatiziranim hangarima. Takva razina održavanja omogućuje da, ako postoji potreba, avioni budu reaktivirani i to u roku od 30 do 120 dana, ovisno o tome koliko je dugo pojedini na čuvanju. Stoga i nije bilo veliko iznenađenje kad se na internetu 2010. godine pojavila snimka F-117 u letu blizu zrakoplovne baze “Nellis”. Do 2015. viđeni su više puta, pa i prilikom dopune goriva sa zračne cisterne KC-10 Extender. Pojavilo se pitanje razloga održavanja F-117 u letnom stanju, te jesu li to samo probni letovi u sklopu standarda Type 1000 ili se radi o općenitom testiranju i trenažnom programu za zrakoplove s karakteristikama niske zamjetljivosti. Najmanje je vjerojatnom ocijenjena pretpostavka da se manji dio flote i dalje koristi i da su avioni operativno aktivni.

U agresorskoj ulozi

Svakako treba reći da je F-117 imao sposobnosti koje njegovi nasljednici ni dandanas ne mogu ispuniti. To je prije svega mogućnost nošenja dviju laserski vođenih bombi u klasi 2000 funti (907,2 kg) unutar trupa. Stealth avioni kao što je bombarder B-2 Spirit, a posebno višenamjenski F-22 Raptor za koji je rečeno da je zamjena za F-117 u sličnim misijama, nemaju mogućnost korištenja laserski vođenih bombi. Njihov se arsenal sastoji od GPS vođenih bombi JDAM. Laserski vođene bombe imaju nešto veću preciznost, ali i sposobnost gađanja pokretnih ciljeva. Najnoviji stealth avion F-35 osposobljen je za uporabu laserski vođenih bombi, ali manjeg kalibra. Ni on ne može rabiti bombe od 2000 funti, a da istodobno zadrži stealth karakteristike. U srpnju 2016. godine na zajedničkom su letu zapažena dva aviona F-117, te su istodobno opsluživana tijekom zadržavanja na pisti. To je zaljubljenicima u borbene avione poslužilo kao dokaz da povremena pojava F-117 nisu samo probni letovi radi održavanja. Prošle godine u srpnju opažen je još jedan F-117 prilikom dopune goriva u zraku iznad Doline smrti u Kaliforniji. Mogla se primijetiti nova i drukčija crno-bijelo-siva “agresorska“ boja umjesto uobičajene potpuno crne. Početkom 2019. godine, također iznad Doline smrti, zapažena su u nekoliko dana dva aviona F-117 i to u zajedničkom letu s lovcima F-16. Zadnje “ukazanje“ zabilježeno je nedavno, sredinom ožujka iznad pustinje Mojave u Kaliforniji. Najvjerojatnije je da USAF koristi stari stealth zrakoplov tako da oponaša neprijateljske zrakoplove niske radarske zamjetljivosti te na taj način testira senzore više platformi za njihovo otkrivanje i praćenje. Inače, USAF je najkasnije do 2022. godine namjeravao početi rabiti neke F-35 u agresorskoj ulozi, ali taj je plan odgođen, tako da je moguće da ih zamijene F-117.

Niz poboljšanja

Kao prvi operativni stealth avion, F-117 imao je veliku ulogu u razvoju budućih i današnjih Lockheed Martinovih aviona F-22 i F-35, načina kako oni komuniciraju s ostalim platformama i načina na koji su umreženi unutar većeg sustava. Tijekom Zaljevskog rata, noćni jastrebovi kretali su na planirane misije s vrlo malim mogućnostima promjene tijekom misije. Izvodile su se u radiokomunikacijskoj tišini kako se ne bi ugrozila svojstva niske zamjetljivosti, dok su antene bile uvučene kako se ne bi povećao radarski odraz. To se počelo mijenjati prelaskom u XXI. stoljeće, kad se F-117 približio izlasku iz operativne uporabe. Kroz poduzete modernizacije pilot i avion dobili su isprva sposobnost primanja raznih informacija u stvarnom vremenu, a nešto poslije i slanja takvih informacija prema drugim korisnicima. Kod današnjih stealth aviona tog proizvođača napredak tehnologije omogućio je niz poboljšanja. Njihove su antene smještene konformalno unutar trupa, ne ugrožavaju zamjetljivost, a omogućuju povezanost s ostalim prijateljskim platformama, bolju situacijsku svjesnost. Nadalje, avioni mogu biti fleksibilni u pogledu promjene misije u tijeku. Slično vrijedi i za signalizatore radarskog ozračivanja, koji bi kod tadašnjeg F-117 svojim antenama samo mogli ugroziti radarski odraz zrakoplova. Današnji F-22 i F-35 sa svojim uređajima za elektroničku potporu i signalizatorima radarskog ozračivanja ne samo da ne povećavaju svoju zamjetljivost nego je mogu lakše održavati s pomoću informacija koje dobivaju od njih. To su samo neke od spoznaja koje će poslužiti za buduće zrakoplove. Cijeli program, kao i operativna uporaba F-117 u ratnim uvjetima, donijeli su revolucionaran pogled na zračno ratovanje. Sve to postignuto je uz prihvatljive troškove iako se radilo o tajnom, “crnom” programu gdje su, prema riječima projektnog menadžera Alana Browna, troškovi u samom startu zbog sigurnosti veći od 10 do 15 %. Tajnost programa, a time i smanjen nadzor, često znaju dovesti do prekoračenja troškova, što se i vidjelo na primjerima nekih drugih stealth projekata poput aviona A-12 Avenger II ili bombardera B-2 Spirit. Kao “početna” cijena isprva je navedena ona od 42 milijuna dolara, ali ako se tome dodaju troškovi razvoja i održavanja, cijena jednog zrakoplova dostizala je do 111 milijuna dolara. Sherman Mullin iz Lockheed Martina iznio je cijenu sveukupnog programa od osam milijardi dolara. To uključuje čak i specijalne hangare u zrakoplovnoj bazi “Tonopah”, koji su stajali oko 200 milijuna dolara. Početkom devedesetih, specijalizirani stealth zrakoplovi F-117 činili su tek mali dio borbene flote Taktičkog zapovjedništva RZ-a (Tactical Air Command), ali odredili su budućnost cjelokupnog USAF-a, koji je odlučio da je stealth put u budućnost i za zrakoplove drugih namjena. Iako stealth avioni i dalje čine manji dio USAF-ove borbene flote, Zapovjedništvo za zračno ratovanje (Air Combat Command) u bliskoj će budućnosti sve više morati računati na višenamjenski lovac F-35 Lightning II za velik broj različitih misija.

Marin MARUŠIĆ