U prošla dva broja Hrvatskog vojnika, uz neke podatke o stvaranju Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, zaključeno je da je JNA imala ključnu ulogu u procesu stvaranja vojske Republike Srpske i srpske okupacije dijela BiH. U prilog tome, uz već navedene izvore, govori i sadržaj knjige Moje viđenje raspada – vojska bez države (Beograd, 1993.), generala Veljka Kadijevića, “saveznog sekretara za narodnu odbranu”, odnosno tadašnjeg ministra obrane SFRJ. Primjerice, njegov opis strateških ciljeva JNA, u kojem posebno naglašava važnost srpskog naroda u BiH, za budućnost srpskog naroda u cjelini:
Glavne ideje iz osnovne zamisli na kojima su razrađeni planovi uporabe JNA na cijelom jugoslovenskom prostoru su bile poraziti hrvatsku vojsku potpuno ako situacija dozvoli, obavezno u mjeri koja će omogućiti izvršenje postavljenih ciljeva; ostvariti puno sadejstvo sa srpskim ustanicima u Srpskoj krajini; omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih djelova JNA iz Slovenije; posebno voditi računa da će uloga srpskoga naroda u Bosni i Hercegovini biti ključna za budućnost srpskoga naroda u cjelini. Tome prilagoditi lociranje snaga JNA. (…) (Veljko Kadijević, Moje viđenje raspada – vojska bez države, 134).
Situaciji i uporabi JNA u BiH, general Kadijević je posvetio posebno poglavlje svoje knjige “Događaji i rat u Bosni i Hercegovini”, u kojem je također naglasio da je uloga Srba u BiH ključna za stvaranje neke nove Jugoslavije ili države cjelokupnog srpskog naroda. Istodobno je pokazao razmišljanje slično razmišljanju velikosrpskih ideologa, iako je službeno zastupao jugoslavensku ideju i izjašnjavao se da je “Jugosloven po uvjerenju”, što nije kontradiktorno s obzirom na to da je JNA bila životno zainteresirana za opstanak dotadašnje države, pa makar i u “krnjem” izdanju, bez obzira na to što je tzv. krnja Jugoslavije, zapravo bila “velika Srbija”:
Ponegdje se špekulisalo i sa mojom nacionalnom pripadnošću. Moj otac je Srbin, moja majka je Hrvatica. Ja sam, dakle, po rođenju Srbin iz Imotskoga, gdje je Srbin teže biti nego bilo gdje u Jugoslaviji, ali sam isto tako i Jugosloven po uvjerenju. Bez obzira što se događa i šta će se događati, ja ću uvijek biti isto (Veljko Kadijević, Moje viđenje raspada – vojska bez države, 151).
U analizi raspada Jugoslavije, Kadijević kao uzrok ističe umiješanost “stranih sila, prije svega Njemačke”, ignorirajući činjenicu da je glavni uzrok raspada Jugoslavije bila nepravda i nejednakost među njezinim narodima, odnosno isključivost tadašnje srbijanske politike, kojoj je upravo takva JNA, pod zapovijedanjem Kadijevića, bila glavni oslonac za provođenje njezine isključive politike:
Odnos međunarodne zajednice prema BiH najočiglednije pokazuje ko upravlja krizom u Jugoslaviji i po kojim kriterijumima. Jednostavna analiza stavova Međunarodne zajednice o jedinstvenoj državi BiH dovodi do nedvosmislenih odgovora na oba postavljena pitanja. Kakva može biti logika da se razbija jugoslovenska federalna država čiju veliku većinu stanovništva čine Srbi, Hrvati i Muslimani, a u isto vrijeme tjerati vrlo krupne dijelove tih naroda da žive u jedinstvenoj državi Bosni i Hercegovini. To je nepomirljiva protivurječnost. Međutim, to ima svoju logiku sadržanu u osnovnom kriterijumu odnosa prema Jugoslaviji, kriterijumu koji je vrhovni i prema kome se sve ostalo ravna, bez obzira koliko bilo glupo, nepošetno ili krvavo. Taj vrhovni kriterijum glasi – na prostorima SFRJ ne može se dozvoliti nikakva jaka država. Tome kriterijumu je sve ostalo potčinjeno. Taj kriterijum primjenjen na BiH znači da srpski narod u BiH, koji je po svome geografskom položaju, a i brojnosti jedan od kamena temeljaca konstituisanja zajedničke države cjelokupnog srpskog naroda, treba čvrsto uvezati u drugu državu i tako onemogućiti njegovu prirodnu nacionalnu ulogu, zato što bi ona vodila stvaranju jake države, bilo neke nove Jugoslavije ili, makar samo države cjelokupnog srpskog naroda. Primjena toga vrhovnoga i apsolutnog kriterijuma dovodi do mnogih apsurda kao što su – ne prihvata se i ne dozvoljava postojanje jedinstvene Jugoslavije, ali se hoće jedinstvena BiH koja je zapravo tipična Jugoslavija u malom; administrativne granice republika su neprikosnovene, a stvarno državne granice međunarodno priznate države SFRJ nemaju nikakav značaj; priznaje se pravo svakome narodu na samoopredeljenje, ali se to pravo ne priznaje srpskom narodu.
Na našu žalost, primjena toga neprikosnovenog vrhovnog kriterijuma dovela je do krvavoga građanskog rata u Jugoslaviji. Šta više, rješenja koja primjenom toga kriterijuma budu nametnuta narodima Jugoslavije, predstavljaće tempiranu minu koja će u prvoj istorijskoj prilici eksplodirati i izazvati nove krvave požare na jugoslovenskim prostorima, za koje nikada nije sigurno dokle se mogu prostorno širiti i koliko vremenski trajati. Čiji je to interes? Svakako onih koji žele bezuslovno gospodariti ovim prostorima. To je danas Nemačka, bez obzira što se SAD, iz veoma različitih razloga o kojima sam prethodno govorio, eksponiraju kao nosioci te politike. Tako smo dobili odgovor na pitanje ko hoće unitarnu državu Bosnu i Hercegovinu i po kome se to kriterijumu ona stvara. Pravedno rješenje za sve jugoslovenske narode sa podjednakim uvažavanjem ponekad i protivurječnih interesa svakoga od njih, jedino vodi trajnom miru i stabilnosti. Nosioci takve politike su glavna meta napada protagonist pomenutog vrhovnog kriterijuma. Nemačka politika prema BiH koja je Aliju Izetbegovića gurnula u rat (što inače nije bilo ni malo teško) protiv Srba, istovremeno je svom glavnom satelitu na Balkanu – Hrvatskoj obezbjedila tekućim ponuđenim VENS-OVEN-ovim planom boansko-hercegovačke države napovoljnija rješenja. (…) (Veljko Kadijević, Moje viđenje raspada – vojska bez države, Beograd, 1993., 144-145).
Spomenuto razmišljanje jednog od najvažnijih tadašnjih generala JNA pokazuje koliko je zapovjedništvo te vojske bilo nespremno na demokratske promjene, te koliko je ono zastupalo tadašnje stajalište srbijanskog vodstva, koje je, ohrabreno upravo podrškom JNA, držalo da srpski narod ima pravo živjeti u jednoj državi, ne obazirući se pritom na granice republika u bivšoj Jugoslaviji i na prava drugih naroda koji su živjeli u tim republičkim granicama. Upravo na primjeru Jugoslavije, koja se raspala zbog nezadovoljstva dijela njezinih naroda rješenjem svog nacionalnog pitanja u njoj, pitanje cjelovitosti i budućnosti Bosne i Hercegovine ovisi prije svega o načinu rješavanja pitanja ravnopravnosti njezinih konstitutivnih naroda – Muslimana, Srba i Hrvata. No, separatističke težnje Srba u BiH bile su i ostale prijetnja cjelovitosti BiH, jednako kao i unitaristička politika muslimanskoga vodstva, koje nije željelo priznati suverenost, pa čak ni ravnopravnost spomenutih konstitutivnih naroda u BiH.
U dijelu spomenutog poglavlja svoje knjige, general Kadijević govori o predsjedniku Predsjedništva BiH Aliji Izetbegoviću. I taj sadržaj pokazuje da Kadijević cjelokupni razvoj događaja promatra isključivo s pozicije “ministra obrane” Jugoslavije i s jedinim interesom njezina očuvanja, zanemarujući u potpunosti želje i osjećaje naroda koji nisu bili zadovoljni rješenjem svoga nacionalnog pitanja u takvoj državi. Pritom on uporno ignorira činjenicu da opstanak BiH nije ovisio i ne ovisi o opstanku Jugoslavije, nego o zadovoljstvu naroda koji žive u njoj:
Velike napore sam ulagao da rukovodstva BiH i prije i poslije višestranačkih izbora, izmjene svoj odnos prema Jugoslaviji i da shvate da bez Jugoslavije neće biti nikakve jedinstvene države BiH. Stav rukovodstva BiH starog i novog muslimansko-hrvatskog dijela prema Jugoslaviji bazirao se na formuli tzv. “domino – teorije” koju su lansirali razbijači Jugoslavije. Svoj ostanak u Jugoslaviji uslovljavali su ostankom Hrvatske, umjesto da polazeći od interesa naroda BiH i skoro izvjesne prepostavke da neće biti jedinstvene BiH bez jugoslovenske države, oni čvrsto i bezuslovno budu za Jugoslaviju, bez obzira ko hoće, a ko neće. Tako bi oni svoju sudbinu držali u svojim rukama, a ne predavali je u ruke drugih, praktično Hrvatskoj i Sloveniji. Takav, moj predlog, sva rukovodstva BiH koja su bila prije višestranačkih izbora, su odbijala. Prvi razgovori koje sam vodio sa Alijom Izetbegovićem na tu temu, nakon njegovog dolaska na vlast i po njegovom traženju, davali su nade kao da on to potpuno razumije i skoro prihvata. Bilo bi logično da prihvati jer to je i najbolja solucija za cjelokupni muslimanski narod ne samo u BiH već i u cijeloj Jugoslaviji. Međutim, dalji razvoj događaja je pokazao da je Izetbegović i u tim kao i u sledećim razgovorima i događajima bio dvoličan, da su mu namjere potpuno suprotne stavovima koje sam zagovarao i konačno da i on radi kako mu gazde nalažu. A gazde su planirale da konačni udarac razbijanja Jugoslavije nanesu preko BiH upravo zato što bi BiH drukčijom politikom mogla biti značajni faktor stabilnosti buduće jugoslovenske države. (Veljko Kadijević, Moje viđenje raspada – vojska bez države, Beograd, 1993., 146-147).

dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR