Zapovjednik 3. kadetske satnije natporučnik Damir Kubinčan nastupio je na utrci u sklopu Svjetskog prvenstva te u Svetom Martinu na Muri istrčao stazu dugu čak 100 kilometara. Za takav je pothvat, kaže, uz tjelesnu spremnost najvažnija psihička stabilnost i dobra strategija…

“‘Ako odustaneš, onda bolje da nisi ni išao.’ Evo, ta me rečenica gurala kroz utrku jer su me kolege svaki dan tako bodrili. Šalu na stranu, potpora kolega, koji su se mjesecima prije same utrke pripremali skupa sa mnom, bila je ključna da uspijem do kraja istrčati 100 kilometara,” govori zapovjednik 3. kadetske satnije natporučnik Damir Kubinčan što mu je bila najveća motivacija da početkom rujna u Svetom Martinu na Muri na utrci u sklopu Svjetskog prvenstva istrči zaista impresivnu kilometražu.

Natporučniku Kubinčanu nije prvi put da je istrčao tako zahtjevnu utrku, a kao bivšem pripadniku Zapovjedništva specijalnih snaga ekstreman tjelesni napor nije mu nepoznanica.

“Trčati sam počeo s kolegom iz postrojbe, a na prvom ultramaratonu nastupio sam 2013. Riječ je bila o utrci Forrest Gump, trčalo se 12 sati i tu sam prešao 105 kilometara. U usporedbi s ovom, ta je utrka objektivno gledajući bila nešto lakša. Bila je sporija jer je podloga bila bolja, a na Svjetskom prvenstvu trčalo se po asfaltu. Međutim, meni je bila teža jer sam prvi put trčao ultramaraton pa sam imao krizu. Svašta mi je bilo u glavi, razmišljao sam što da slažem da se dogodilo pa da mogu odustati,” objašnjava kroz smijeh natporučnik Kubinčan.

Iako nije ulazio u konkurenciju za nastup na Svjetskom prvenstvu jer za to nije ostvario normu, natporučnik Kubinčan sudjelovao je u tzv. OPEN kategoriji u kojoj je nastupilo oko 40 sudionika. Na ultramaratonu je snage odmjerilo ukupno oko 300 sudionika, od toga oko 15 reprezentacija iz cijelog svijeta, no nisu svi stigli do cilja. Psihički pritisak je, kaže Kubinčan, kod nekih sudionika bio prejak.

“Dosta je trkača odustalo. No, ja sam se dobro pripremio. Kolega iz ZSS-a, koji je istrčao više takvih utrka, davao mi je savjete o tehnici trčanja i prehrani. Prehranu treba prilagoditi i prije, a osobito tijekom utrke. Ako se dogodi pražnjenje, što se dogodilo mnogim profesionalcima, nema povratka, teško da se takav trkač može vratiti u utrku. Mislim da je do 60. kilometra važna tjelesna priprema, a sve ostalo je strategija, odnosno psihička stabilnost i prehrana. Ovu sam utrku super istrčao jer nisam imao niti jednu krizu da bih pomislio što mi je ovo trebalo ili da odustanem. Kad sam vidio da profesionalci odustaju, to mi je bio dodatni poticaj da idem do kraja,” otkriva natporučnik Kubinčan. Sama utrka bila je organizirana tako da su se trčali krugovi od sedam i pol kilometara, a teren je bio na 200 metara nadmorske visine. Postojale su i stanice na kojima su se trkači mogli okrijepiti. To je, ističe zapovjednik 3. kadetske satnije, u njegovu slučaju bilo iznimno važno kako bi uspio istrčati svih 100 kilometara.

“Već na prvom krugu počeo sam jesti. Ako si dovoljno tjelesno spreman, važno je kako se hraniš tijekom utrke. Osim toga, na tim su stanicama bili moja supruga i sin i kolege koji su me bodrili tijekom cijele utrke. To me dizalo. Da nije bilo nikoga uz mene, teško bih uspio. No, zahvaljujući njihovoj podršci, ultramaraton sam otrčao bez ijedne krize. Mogu reći i da sam se malo podcijenio. Vidio sam da je staza teška pa sam malo usporio tempo ne znajući hoću li izdržati do kraja i tek sam na kraju shvatio da sam zapravo bio i više nego spreman,” kaže Kubinčan. Otkriva kako se za utrku počeo pripremati još u veljači, dok je bio pripadnik ZSS-a, a treninzi su trajali i po pet sati. Kad mu se u travnju rodio sin, narednik Kubinčan ustajao je u četiri sata kako bi mogao trenirati te poslijepodne biti s obitelji. Za njegov uspjeh, naglašava, posebno je bila važna potpora svih kolega.

“Pripremao sam se trčeći i vozeći bicikl. Imao sam maksimalnu podršku i kolega i zapovjednika. Išli su sa mnom na Sljeme i dok sam trčao oni su kraj mene vozili bicikl. Sam to ne bih izdržao, teško da bih se sam pripremio za ovako zahtjevnu utrku. Brda su me spasila i u Delnicama i na Sljemenu,” priznaje natporučnik Kubinčan.

Utrku u Svetom Martinu na Muri natporučnik Kubinčan završio je za deset sati i 41 minutu, a na pitanje kakav je osjećaj trčati više od deset sati bez prestanka, spremno odgovara: “Bilo je jako zanimljivo. Možda zato što je bila riječ o Svjetskom prvenstvu, ljudi su stajali okolo i cijelo nas vrijeme bodrili. I mi trkači međusobno smo se bodrili. To nije utrka za osvajanje prvog mjesta, to je dokazivanje samom sebi da možeš trčati 100 kilometara,” smatra zapovjednik 3. kadetske satnije te dodaje kako je zahvaljujući svojoj bivšoj postrojbi, ZSS-u, postao toliko uporan.

Ultramaraton će mu, nastavlja, biti uspomena za cijeli život.

“Ponosan sam što sam uspio jer znam da jako malo ljudi može istrčati 100 kilometara. No, mislim da ljudi sami sebe podcjenjuju. Da se samo malo više usmjere na pravi cilj, mislim da bi više njih to moglo učiniti. Psihička stabilnost iznimno je bitna,” smatra natporučnik Kubinčan. Dodaje da bi bio najsretniji kad bi njegov uspjeh na ultramaratonu bio poticaj kadetima da što više sudjeluju u sportskim aktivnostima, a posebno bi ga veselilo kad bi mu se iduće godine na utrci na 100 kilometara i sami pridružili.

“Osim što bismo u godini spremnosti i aktivnosti hrvatskog vojnika potaknuli kadete na tjelesnu aktivnost, ali i na suradnju, na taj bismo način i promovirali vojsku,” smatra natporučnik. Planira trčati maraton od Zagreba prema Vukovaru, koji se trči četiri do pet dana, a velika mu je želja da idući ultramaraton, odnosno 100 kilometara, istrči za manje od deset sati. Nadamo se da će u tome i uspjeti!

Martina Butorac, foto: Tomislav Brandt