Američka kopnena vojska odlučila je obustaviti financiranje programa FARA, što znači da helikopteri Kiowa Warrior koji su povučeni iz operativne uporabe neće dobiti zamjenu u sličnim, ali modernijim letjelicama

Što je bio program FARA? Trebao je rezultirati novim izvidničko-borbenim helikopterom za Američku kopnenu vojsku, tj. zamjenom za OH-58D Kiowa Warrior. FARA je još 2020. bio prioritetni projekt, koji je imao prednost i nad projektom razvoja višenamjenske letjelice FLRAA (Future Long-Range Assault Aircraft). FLRAA ide dalje, FARA je ugašen. Prema riječima načelnika Glavnog stožera Američke kopnene vojske generala Randyja Georgea, FARA je zapravo žrtva rata u Ukrajini. U objavi za medije general doslovno kaže: “Naučili smo na bojištu – posebno ukrajinskom – da se izviđanje iz temelja promijenilo. Senzori i oružje postavljeni na različite besposadne sustave te u svemir sveprisutni su, boljih mogućnosti djelovanja i jeftiniji nego ikad prije.” FARA je pokrenut 2018. kako bi se našla zamjena za Kiowe. U početku je bilo pet prijedloga, da bi 2020. u završni odabir ušao Bell Textron s letjelicom 360 Invictus i Sikorsky s Raiderom X. Hrvatski vojnik opširno je pisao o programu prije četiri godine, u broju 604, u tekstu FARA CP – Povratak u budućnost.

Brojna otkazivanja

Otkazivanje programa FARA jako je pogodilo tvrtku Sikorsky, koja je u vlasništvu gigantskog Lockheed Martina. Naime, u još uvijek aktualnom projektu FLRAA Američka kopnena vojska odlučila se za prijedlog konkurentske tvrtke Bell, tj. tiltrotor V-280 Valor. Time je odbačen prijedlog Sikorskog – letjelica SB-1 Defiant. FLRAA je zamišljen kao zamjena za helikopter UH-60 Black Hawk, te Bell u idućim desetljećima može očekivati ugovore vrijedne stotine milijardi dolara ne samo od Američke kopnene vojske već i od ostalih grana OS-a, ali i stranih kupaca. Uz gubitak mogućih ugovora za FLRAA, tvrtku Sikorsky pogodila je i vijest da će Američka kopnena vojska u proračunskoj godini 2025. prestati kupovati helikoptere Black Hawk. Neki su američki vojnostručni portali objavili da će tad prestati proizvodnja potonje letjelice, no to nije istina. Zapravo se radi o tome da je Američka kopnena vojska odustala od programa UH-60V Black Hawk, kojim je namjeravala modernizirati starije inačice.

Sikorsky će nastaviti proizvodnju za američki KoV, mornaricu i Marinski korpus, te za strane kupce. V-280 Valor pobjednik je programa FLRAA, ali pred projektantima i inženjerima tvrtke Bell još je jako dug put da od njega naprave operativnu letjelicu. Uostalom, upravo je potraga za zamjenom za Kiowu Warrior najbolji primjer kako projekti u Americi lako propadnu čak i u završnoj fazi razvoja. Prije dvadeset godina Američka kopnena vojska odustala je od razvoja helikoptera RAH-66 Comanche. Zajedno ga je razvijao Sikorsky i Boeing te su napravljena dva prototipa. Formalni razlog bio je rast troškova razvoja (potrošeno je gotovo sedam milijardi dolara) i pojedinačne cijene, no pravi je bio da Američka vojska 2004. godine nije vidjela smisao kupnje Comanchea. Kako joj je ipak trebala zamjena za Kiowe, već iduće godine pokrenula je razvoj helikoptera ARH-70A Arapaho. On je trebao biti puno jeftiniji od Comanchea jer je kao osnova uzet postojeći Bell 407. Na kraju je i Arapaho otkazan 2008., s jednakim razlozima kao i Comanche. Američka kopnena vojska pričekala je deset godina da pokrene projekt FARA, koji je otkazala početkom ove godine. Ovaj put barem nije bačen novac na izradu prototipova. Stoga ne bi bilo iznenađenje da u nekom trenutku razvoj zrakoplova na bazi V-280 Valora unutar programa FLRAA upadne u teškoće ili postane preskup, te bude otkazan. Američka vojska morala bi onda tražiti od Sikorskog da napravi još napredniji Black Hawk.

Crni jastreb nema konkurenciju

Danas ne nedostaje stranih kupaca za Black Hawk. Australija je u veljači 2023. naručila 40 letjelica u inačici UH-60M te će idućih godina proizvodnu liniju otvorenom držati samo ta narudžba. Ministarstvo obrane Poljske potvrdilo je u srpnju 2023. da će kupiti dodatne letjelice, no nije navelo točnu brojku. U prosincu 2023. odobrena je potencijalna prodaja 35 primjeraka UH-60M Grčkoj, i tek treba vidjeti koliko će Atena stvarno naručiti. Tu je, naravno, i narudžba Hrvatske, koja je dobila dozvolu za kupnju osam helikoptera Black Hawk.

Zašto strani kupci nastavljaju kupovati Black Hawk? Zato što na tržištu nema druge opcije. Isključi li se ruska i kineska ponuda, onda crnom jastrebu konkurira jedino NH-90 paneuropskog konzorcija NHIndustries. Nakon što je Australija odlučila doslovno zakopati svoje NH-90 TTH, novi kupci teško da će se naći. Ministarstvo obrane Norveške u ožujku 2023. odlučilo je da će umjesto otkazane narudžbe za 14 helikoptera NH-90 NFH naručiti palubne helikoptere MH-60R Seahawk, tj. inačicu Black Hawka. Potencijalni kupci mogu odabrati i AW149 talijanske tvrtke Leonardo. Trenutačno su najveći kupac Oružane snage Poljske s naručena 32 primjerka. Odluka o toj kupnji bila je prije svega motivirana političko-ekonomskim razlogom jer će sklapanje poljskog AW149 biti provedeno u pogonima tvrtke PZL-Świdnik, koja je u vlasništvu Leonarda. Drugi je najveći kupac egipatska mornarica, koja je naručila 24 helikoptera AW149. Tajlandska vojska naručila je pet, a još jedan ide za tamošnju policiju.

Potencijalni kupci mogu naručiti i Leonardov AW101 Merlin. Problem je s Merlinom to što je dva broja veći helikopter. Strani će kupci prvo pričekati da vide kako će Američka kopnena vojska proći s V-280 Valorom pa tek onda možda naručiti. Do prvih bi narudžbi moglo tako proći više od deset godina. Zbog toga će Sikorsky i dalje dobivati strane narudžbe te će njegovi pogoni isporučivati Black Hawk najmanje do kraja ovog desetljeća. Sikorsky u proizvodnji ima i veliki transportni helikopter CH-53K King Stallion. Prvi je kupac Marinski korpus, a prvi strani naručitelj Izrael. King Stallion velik je i skup pa mu izvozni potencijal nije nešto velik. Japan još nije objavio odluku o kupnji, a Njemačka je 2020. odustala od kupnje te se 2022. odlučila za CH-47F Chinook. Što Američka kopnena vojska namjerava učiniti s milijardama dolara koje su bile namijenjene otkazanom programu FARA? Prije svega, naručiti dodatne helikoptere Black Hawk jer bi razvoj letjelice unutar programa FLRAA mogao potrajati najmanje desetljeće. Dat će nešto sredstava i Boeingu kako bi pokrenuo serijsku proizvodnju transportnog helikoptera CH-47F Block II. Chinook se jako dobro izvozi, pa bi mu se tako još povećao prodajni potencijal. SAD će svakako usmjeriti najveći dio proračunskih sredstava u ubrzanje programa FLRAA.

Oni koji su izgubili

Nisu svi oduševljeni odustajanjem od programa FARA i govore da je to bilo olako. Prije svega, to su Sikorsky i Bell, ali i General Electric. Obje tvrtke specijalizirane za helikoptere uložile su velika vlastita sredstva u razvoj projekata Raider X i 360 Invictus. I General Electric uložio je puno u razvoj turbovratilnog motora nove generacije T901, unutar programa razvoja ITEP (Improved Turbine Engine Program).

Raider X trebao je biti nastavak razvoja programa S-97 Raider, helikoptera s koaksijalnim rotorom i potisnom elisom. Prvi od tri prototipa prvi je put poletio još 22. svibnja 2015. i smatra se jednim od najboljih projekata razvoja naprednih zrakoplovnih tehnologija. Sikorsky je najavljivao da će Raider moći postizati najveću brzinu od 444 km/h i brzinu krstarenja od 407 km/h. S nosačima naoružanja smještenim u trupu, Raider X trebao je imati vrlo mali radarski odraz. I najvažnije, nakon što je izgubio u programu FLRAA, Raider X trebao je osigurati dugoročnu opstojnost Sikorskog. Tvrtki ostaje nada da će tehnologije razvijene za Raider X uspjeti iskoristiti na mogućim poboljšanim izvedenicama jurišnog helikoptera AH-64 Apache ili na njegovu nasljedniku.

Raider X puno je napredniji helikopter od Bellova 360 Invictusa. Zapravo se može reći da su projektanti Bella pokušali postići maksimum s postojećim rješenjima. U stručnim krugovima stoga se smatralo da 360 Invictus ima znatno manje šanse u odnosu na Raider X. Uostalom, Bell je već pobijedio u programu FLRAA. Iako je Bell u razvoj 360 Invictusa uložio znatna vlastita sredstva, obustava programa FARA puno je manje pogodila tu tvrtku nego Sikorsky.

Treća je oštećena tvrtka General Electric. U svibnju 2019. kao pobjednik ITEP-a dobila je ugovor vrijedan 517 milijuna dolara za završetak razvoja i izradu pretproizvodnog prototipa motora GE T901-900. U skladu s odredbama ugovora, razvoj novog motora trebao je biti gotov do kolovoza 2024. Plan je bio motorima GE T901-900 opremiti do 500 helikoptera FARA, oko 1300 transportnih (koje uz KoV koristi i zrakoplovstvo, mornarica te Obalna straža) te oko 600 borbenih helikoptera. Time se na razini OS-a SAD-a željela postići standardizacija opsluživanja i održavanja, predvidivost ukupnih operativnih troškova te u konačnici znatne uštede. Od programa FARA neće biti ništa. Projekt modernizacije starih helikoptera Black Hawk na standard UH-60V također je obustavljen. Jedine opcije za ugradnju motora GE T901-900 ostaju novi AH-64E Apache Guardian Version 6 i poboljšani UH-60 Black Hawk. Očekujući velike narudžbe i golemu zaradu, General Electric Aviation uložio je u razvoj motora GE T901-900 vlastitih devet i pol milijardi dolara. Budući da je dobila ugovor za dovršetak razvoja i početak serijske proizvodnje, tvrtka je uložila još deset milijardi dolara u lance opskrbe za proizvodnju uključujući osam novih pogona. Površina pogona za završnu montažu i testiranje iznosi 140 tisuća četvornih metara. Iako uvijek postoji mogućnost da GEA prilagodi GE T901-900 za civilnu uporabu, to bi tek djelomično smanjilo goleme gubitke koji će proizići ili bi mogli proizići iz ukidanja vojnih programa.

Koje su alternative?

Zamjena za letjelicu s posadom koja je trebala proizići iz programa FARA bit će besposadne letjelice. SAD-u je problem to što je rat u Ukrajini pokazao da su sve taktičke besposadne letjelice, a takve uglavnom koristi Američka kopnena vojska, zastarjele. Zbog toga je nužno pokrenuti nove projekte razvoja još naprednijih besposadnih letjelica ili odabrati neki od pokrenutih projekata brojnih tvrtki koje se bave tim područjem pa ga prilagoditi potrebama Američke kopnene vojske.

Izvidničke besposadne letjelice RQ-7B Shadow i RQ-11 Raven više ne jamče sigurno djelovanje, što ne iznenađuje s obzirom na njihovu starost. Tvrtka AAI Corporation razvila je RQ-7 još krajem 1980-ih. Prvi prototip prvi je put poletio davne 1991., a u operativnu uporabu Marinskog korpusa i Američke kopnene vojske ušao je 2002. godine. Bila je to tad vrlo napredna izvidnička bespilotna letjelica koja je jako dobro služila u Iraku i Afganistanu. Protivnici uglavnom nisu imali oružja sposobna djelovati protiv nje. Činjenica da se Shadow pokazao pouzdanim, lakim za uporabu i održavanje dovela je do toga da ne samo da je još uvijek u operativnoj uporabi nego je i u proizvodnji. Međutim, ta besposadna letjelica duljine 3,41 i raspona krila 3,87 metara zapravo je velika. Dok krstari brzinom od 130 km/h na visini od nekoliko tisuća metara bila bi prelaka meta sustavima namjenski razvijenim za uništavanje dronova.

Znatno manji RQ-11 Raven imao bi nešto više šansi za preživljavanje, ali ne puno. Tvrtka AeroVironment razvila je tu laku besposadnu letjelicu početkom ovog stoljeća. Kad je 2004. uvedena u operativnu uporabu, bila je među najsuvremenijim na svijetu, jer je bila dovoljno mala i laka da može polijetati iz ruke operatera. Poboljšani RQ-11B Raven B, mase 1,9 kilograma, u operativnu uporabu uveden je 2006. godine. Iako mu je polumjer djelovanja ograničen na nešto manje od deset kilometara, Raven B u zraku može ostati 80 minuta. Maksimalna brzina mu je 96 km/h. Raven B dobiva energiju iz baterija, transportira se u naprtnjači i operativan je osamdesetak minuta. Za to vrijeme može pokriti radijus od deset kilometara i slati visokokvalitetne videomaterijale snimljene elektrooptičkom ili infracrvenom kamerom, obje s uvećavanjem do tri puta. Svaki se sustav sastoji od tri letjelice, ručnog kontrolnog sustava, terminala za praćenje snimki, zamjenskih dijelova i druge opreme za potporu. Na papiru, radi se i dalje o jako modernoj maloj izvidničkoj besposadnoj letjelici. Međutim, kako mu je duljina 91 cm, raspon krila čak 1,37 m, te brzina krstarenja samo 30 km/h, ni Raven ne bi dugo preživio nad suvremenim bojištem. Problem je obaju sustava i cijena, koja za jedan Shadow iznosi oko 300 tisuća, a za Raven oko 35 tisuća dolara.

Obavijesti i analize koje dolaze iz Ukrajine upozoravaju američke, a i druge zapadne oružane snage, na potrebu razvijanja izvidničkih besposadnih borbenih letjelica za jednokratnu uporabu čija cijena neće biti veća od 500 dolara po primjerku. Jednokratna uporaba znači da se ne očekuje da prežive uporabu iznad operativno rizičnog teritorija, a ne da ih se ne može višestruko koristiti. Mali kvadkopteri koji se mogu prenositi u naprtnjači omogućavaju izviđanje terena kilometrima daleko, a mogu se koristiti na razini voda, pa čak i desetine. Iskustva iz Ukrajine pokazala su da ih se može koristiti i kao kamikaza dronove, tj. lutajuće streljivo (loitering munition). Nešto veći dronovi kvadkopteri koriste se za izviđanje većih područja s većih visina (oko 7000 metara) te se obično rabe na razini bojne i više. S obzirom na bolje odlike (bolje od RQ-11 Ravena), njihova se cijena kreće oko deset tisuća dolara po primjerku. Ukrajinska iskustva pokazala su da ih se može prenamijeniti i za ulogu borbenih bespilotnih letjelica.

Natječaj za izvidnički dron

Sjedinjene Države trenutačno unutar programa Future Tactical Unmanned Aircraft System (FTUAS) Increment 2 (INC 2) traže zamjenu za RQ-7 Shadow. Prvih pet tvrtki-timova koje će sudjelovati odabrano je 27. veljače 2023. – AeroVironment, Griffon Aerospace, Northrop Grumman, Sierra Nevada Corporation i Textron Systems. Već 26. rujna 2023. objavljeno je da su daljnjim odabirom odbačeni prijedlozi tvrtki Sierra Nevada i Northrop Grumman.

Glavni je zahtjev programa FTUAS INC 2 izvidnička besposadna letjelica s okomitim polijetanjem i slijetanjem. Radi što jednostavnijeg dopremanja u zonu djelovanja, drugi je važan kriterij veličina i masa. Treća odlika koja se traži visoka je razina autonomije kako bi se olakšao posao operateru, te omogućio nadzor iz pokreta (operater nadzire letjelicu iz vozila u pokretu). Letjelica mora imati i što manju razinu buke jer se to pokazalo jednim od faktora preživljavanja. Puno su puta besposadne letjelice otkrivane po zvuku prije nego što bi ih protivnik uočio vizualno. Besposadna letjelica ili letjelice koje će proizići iz programa FTUAS INC 2 bit će namijenjene zapovjednoj razini brigade. Zanimljivo je da se FTUAS INC 2 odvija pod određenom razinom tajnosti. Zna se da je tvrtka AeroVironment ponudila besposadnu letjelicu Jump 20 jer je ona predložena i u projektu FTUAS INC 1. Griffon Aerospace sudjeluje s letjelicom Valiant, a Textron Systems s letjelicom Aerosonde Mk. 4.8 Hybrid Quad. Na službenim internetskim stranicama tvrtke AeroVironment izvidnička besposadna letjelica Jump 20 opisuje se kao letjelica s okomitim polijetanjem i slijetanjem, ali s klasičnim načinom leta. Nije baš mala. Duljine je 2,9, a raspona krila čak 5,7 m. Najveća poletna masa joj je 97,5 kilograma. Od toga na korisni teret (elektrooptički sustavi motrenja i podatkovna veza) otpada 13,5 kg. Domet podatkovne veze iznosi 185 kilometara. Najveća visina djelovanja je 5180 metara, a autonomija 14 sati. Polijetanje i slijetanje obavlja se s pomoću četiri elise pokretane elektromotorima. Za let se koristi motor MOGAS 190 cc EFI. Naziv je pokrata od Motor Gasoline, što znači da se motor pokreće benzinom namijenjenim osobnim vozilima, a ne zrakoplovima (njegova je oznaka AVGAS, što je pokrata od Aviation Gasoline). EFI je pokrata od Electronic Fuel Injection. Najveća je brzina leta 92,5 km/h. Prema tvrdnjama tvrtke, dvočlana posada može za manje od 60 minuta osposobiti letjelicu za djelovanje.

Izvidnička besposadna letjelica Aerosonde Mk. 4.8 Hybrid Quad tvrtke Textron Systems namjenski je projektirana kako bi zadovoljila sve zahtjeve programa FTUAS INC 2. Zato je po novom označena kao Aerosonde 4.8 HQ FTUAS. Podrazumijeva se stoga da ima mogućnost okomitog polijetanja i slijetanja. Osim podatka da je najveća poletna masa 93 kg, tvrtka ne govori ništa o dimenzijama. Korisna nosivost je 13,6 kg, a autonomija u letu 14 sati. Najveća visina leta iznosi 4550 metara. Okomito polijetanje i slijetanje obavlja se s pomoću četiri elise pokretane elektromotorima. Najveća je prednost te izvidničke besposadne letjelice uporaba klipnog motora pogonjenog gorivom JP-8 (Jet Propellant 8). Ono se uvelike koristi u Američkoj vojsci, primjerice i za pokretanje plinskih turbina na tenkovima M1 Abrams. Textron Systems tvrdi da je od svih izvidničkih besposadnih letjelica ponuđenih unutar programa njegov Aerosonde najjednostavniji za operativnu uporabu. Treba samo dvočlanu posadu koja u manje od 30 minuta može osposobiti letjelicu za djelovanje. Za dopunu goriva i zamjenu elektrooptičkog sustava motrenja dovoljno je desetak minuta. Textron Systems posebno ističe da obuka posada traje samo šest tjedana. O izvidničkoj besposadnoj letjelici Valiant tvrtke Griffon Aerospace doslovno se ne zna ništa. Osim objavljenih nekoliko fotografija, tvrtka odbija dati tehničke podatke.

Kako riješiti problem goleme količine podataka?

Iskustva iz Ukrajine, koja imaju obje strane, pokazuju da je jedan od problema vezanih uz masovnu uporabu izvidničkih besposadnih letjelica nemogućnost pravodobne obrade podataka. Viša zapovjedništva uglavnom vide sliku dobivenu od svojih izvidničkih besposadnih letjelica, ali ne i od onih koje koriste podređene postrojbe. Nemogućnost obrade i prijenosa podataka u realnom vremenu u pravilu dovodi do kašnjenja u reakciji viših zapovjedništava. To se odnosi prije svega na uporabu artiljerije koja ne uspijeva pokriti ciljeve, odnosno ne uspijeva neutralizirati protivničke snage koje su u napredovanju kako bi se njihovi napadi onemogućili.

Nije problem opremiti svaki tenk izvidničkim kvadkopterom. Niti obučiti jednog od članova posade (zapovjednika i/ili punitelja) da njim upravlja. Problem je kako da dobivene informacije ne ostanu isključivo na razini posade tenka. Minimalna razina bila bi podjela informacija s tenkovima u pripadajućem vodu, a s ciljem dobivanja jasnije slike bojišta. Time bi se znatno povećali ne samo izgledi za preživljavanje već i borbene mogućnosti. Druga razina bila bi podjela svih prikupljenih informacija na razini satnije. Tu već nastaje problem jer 12 ili više tenkova može prikupiti previše informacija da bi se obradile u realnom vremenu, što bi rezultiralo preopterećenjem zapovjednika tenkova, ali i zapovjednika satnije.

Iduća razina još je složenija. Bio bi to prijenos podataka s razine satnije prema zapovjedništvu bojne, ali i prema drugim postrojbama s kojima tenkovska satnija združeno djeluje, kao i prijenos podataka od tih satnija prema tenkovskoj satniji kako bi se ostvarila sinergija djelovanja. Rezultat bi bila golema količina podataka koju je naizgled nemoguće obraditi, posebno ne u realnom vremenu.

Ipak postoji rješenje – zapovjedno-nadzorni sustavi s korištenjem umjetne inteligencije. Engleskog naziva Command, Control, Communications, Computers, Intelligence, Surveillance and Reconnaissance (C4ISR), ti bi sustavi trebali osigurati obradu golemih količina podataka u realnom vremenu te ih prenositi svima uključenima u mrežu. Viša razina bilo bi davanje prijedloga djelovanja svih uključenih snaga radi optimizacije učinka. Najviša razina bila bi uporaba umjetne inteligencije za donošenje samostalnih odluka i upravljanje borbenim sustavima, ponajviše onima bez posada.

S obzirom na to da će upravo prikupljanje i obrada podataka u realnom vremenu biti presudni u budućim ratnim sukobima, ne iznenađuje velik broj tvrtki koje se bave razvojem zapovjedno-nadzornih sustava. Već smo nekoliko puta pisali o sustavu TORC2H (danas se rabi naziv Torch-X) izraelske tvrtke Elbit Systems, koji koristi izraelska vojska. Iako se radi o jednom od najnaprednijih zapovjedno-nadzornih sustava, informacije koje dolaze iz pojasa Gaze govore da je njegov utjecaj na borbena djelovanja znatno manji nego što bi se očekivalo. Razlog je jednostavan –Ministarstvo obrane Izraela nije uložilo dovoljno u razvoj sustava te je njima opremilo manji dio postrojbi kopnene vojske. Zbog toga sustav nije dostupan većini postrojbi koje su popunjene pričuvnicima. Elbit nije jedina izraelska tvrtka koja razvija zapovjedno-nadzorne sustave. Rafael ima sustav Fire Weaver.

Najpoznatije američke tvrtke koje se bave razvojem sustava C4ISR jesu Lockheed Martin i Northrop Grumman. Lockheed Martin ima više sustava, no onaj namijenjen uporabi na bojištu nazvan je DIAMONDShield. Doduše, po objavljenim podacima na službenoj internetskoj stranici, taj je sustav više namijenjen planiranju misija nego nadzoru bojišta. Tako se spominje da DIAMONDShield omogućava skraćivanje planiranja misija s prosječno 72 sata na svega nekoliko sati, ili čak minuta. S druge strane, na službenim internetskim stranicama Northrop Grummana više je riječ o objašnjavanju što je sustav C4ISR nego o prezentiranju rješenja.

Razvojem sustava C4ISR bavi se i britanska tvrtka BAE Systems. Nakon što vam službena internetska stranica objasni kako se C4ISR točno izgovara, nećete naći ništa osim objašnjenja zašto je nužan u suvremenom ratu. Međutim, ako strpljivo pročitate cijeli, inače ne posebno koristan tekst, naći ćete pokratu C5ISR. Ona označava Command, Control, Computers, Communications, Cyber, Intelligence, Surveillance, and Reconnaissance, a smislila ju je Američka vojska. Iako se nigdje ne spominje umjetna inteligencija, zapravo znači njezinu uporabu.

U Europi se razvojem sustava C4ISR bavi francuski Thales i njemački Krauss-Maffei Wegmann, koji danas djeluje pod nazivom KNDS Deutschland. Thales svoj sustav razvija u suradnji s američkim Raytheon Systemsom. KMW zapravo nema gotov sustav C4ISR, već razvijene tehnologije za njegovu izradu, što znači da će ga vrlo rado prilagoditi zahtjevima i potrebama naručitelja.

TEKST: Mario Galić