U Hrvatskoj, a i šire, Južna Koreja poznata je prije svega po automobilima i mobitelima. Međutim, njezina industrija puno je više od toga, a sve važniji dio čini i namjenska proizvodnja za opremanje tamošnjih oružanih i sigurnosnih snaga. Usto, sve južnokorejske vlade u zadnjih desetak godina snažno potiču izvoz vojne opreme, a prvi rezultati već su vidljivi…

Zadnjih 66 godina glavna je odrednica politike svih vlada Južne Koreje sprečavanje ponovne agresije Sjeverne Koreje. Prekid ratnih djelovanja potpisan 27. srpnja 1953. nikad nije prerastao u mirovni sporazum. Ovisno o unutardržavnim problemima, prijetnje sjevernog susjeda novim ratom ciklički se ponavljaju. Sa sjeverne strane granice u svakom trenutku prijeti vojska od dva milijuna i 895 tisuća vojnika, opremljena s 4300 tenkova, 2500 borbenih oklopnih vozila, 8600 topničkih oružja i 5500 lansera raketa. Tomu treba pridodati i arsenal nuklearnog naoružanja te balističkih projektila.

Zbog toga ne čudi da južnokorejska vojska broji oko 600 tisuća vojnika (sedma najveća na svijetu) te ima aktivnu pričuvu od 3 100 000 pripadnika. Opremljena je s 2300 tenkova, 2800 borbenih oklopnih vozila te 6000 topničkih oružja. Iako brojčano manja od sjevernokorejske, južnokorejska vojska znatno je bolje opremljena.

Ne baš uspješni počeci

Za opremanje tako brojne vojske, i djelatnog sastava i pričuve, potrebna je velika količina naoružanja i druge vojne opreme. Izdvajanja iz državnog proračuna nikad nisu manja od dva posto bruto društvenog proizvoda. Iako se na prvi pogled to čini relativno malo, u obzir se mora uzeti činjenica da je Južna Koreja u 2018. po statistikama Svjetske banke imala 12. najveći BDP u svijetu s 1,61 bilijun dolara. Taj je podatak tim vredniji jer u Južnoj Koreji živi “samo” 51,5 milijun stanovnika.

Zbog svega toga vojna proizvodnja u Južnoj Koreji iznimno je isplativa, pa ne čudi da se njom bavi više od 90 tvrtki. Osnovane su u prvom redu kako bi zadovoljile domaće potrebe te zamijenile uvoz, a neke tek kao potpora održavanju postojeće opreme. Zemlja je od 1955. do danas ostvarila rijetko viđen gospodarski razvoj i postala jedna od vodećih tehnoloških sila. Gospodarsko i tehnološko jačanje donijelo je i sposobnost razvoja vojne opreme koja je po kvaliteti u samom svjetskom vrhu. Logičan je rezultat bilo smanjenje troškova razvoja izvozom.

Južnokorejska vlada prvi se put okušala u ozbiljnijem izvozu vojne opreme početkom ovog stoljeća. No, s vrlo malo uspjeha, i to iz dvaju razloga. Prvi je što je južnokorejska vojna oprema među najboljom na svijetu, ali istodobno i najskupljom. Potencijalni kupci sumnjičavo su gledali na skupe proizvode koji su bili u istom cjenovnom razredu kao američki te zapadnoeuropski. Drugi je što je kupnja oružja u pravilu politička odluka te se uz nju vežu i političke posljedice, kao što je jačanje političkih, sigurnosnih, ali i ekonomskih veza. Da bi ostvarili izvozni uspjeh, južnokorejski prodavači vojne opreme morali su pronaći kupce kojima je iz specifičnih razloga bilo stalo da oružje nije, npr., američkog ni ruskog podrijetla. Kad su ih pronašli, južnokorejski je izvoz naglo počeo rasti. Još 2006. iznosio je vrlo slabih 253 milijuna dolara, da bi samo deset godina poslije dosegnuo 2,5 milijarde dolara. I po svemu sudeći ti će brojevi još više rasti.

Među najvećih 50

Prema popisu 50 najvećih svjetskih proizvođača vojne opreme Štokholmskog instituta za međunarodna mirovna istraživanja (SIPRI), koji, doduše, ne obuhvaća kineske proizvođače, 2018. godine na 49. mjesto došla je južnokorejska tvrtka Hanwha Techwin. Njezin je najpoznatiji proizvod samohodna haubica K9 Thunder, razvijena kao zamjena za haubicu K55 (u osnovi američka M109). Osnovni zahtjev bio je da u odnosu na K55 donese veću paljbenu moć uz zadržavanje jednake razine pokretljivosti i zaštite posade. Razvoj je dovršen u tvrtki Hanwha Defense (nekadašnja Samsung Techwin), ali serijska proizvodnja prepuštena je tvrtki Hanwha Land Systems. Serijska proizvodnja počela je 1999. godine. Prvi veliki južnokorejski izvozni uspjeh ostvaren je upravo s Thunderom, kad je 2001. s Turskom potpisan ugovor o transferu tehnologije (zapravo je prodana licencija) za proizvodnju najmanje 350 haubica T-155 Fırtına. Prvih osam izrađeno je u Južnoj Koreji. Fırtına nije jednaka Thunderu jer su Turci u nju ugradili njemački motor MTU-881 KA 500 i automatski mjenjač Allison X-1100-5, pojačali oklopnu zaštitu te ugradili domaći navigacijski sustav te sustav za usmjeravanje paljbe.

Prodaja do prodaje

K9 Thunder postao je osnova za još jednu samohodnu haubicu – indijsku K9 Vajra. Hanwha je 2012. osnovala zajedničku tvrtku s indijskom grupacijom Larsen & Toubro, a u rujnu 2015. dobile su ugovor o isporuci sto K9 Vajra. Prvih deset haubica proizvedenih u Južnoj Koreji isporučeno je u studenom 2018. godine. Isporuka prvih indijskih K9 planirana je za kraj 2019. godine. Indijski mediji specijalizirani za sigurnosnu problematiku tvrde da će Ministarstvo obrane Indije, nakon što se K9 potvrdi u postrojbama, sigurno naručiti još Vajra. Haubica je prilagođena za djelovanje u pustinjskim uvjetima, kakvi često vladaju na području indijsko-pakistanske granice.

Slijedila su dva uspješna posla u Skandinaviji. Ministarstvo obrane Finske objavilo je u srpnju 2016. da će kupiti rabljene K9 Thundere. Iako prvotno nije navedena količina, u veljači 2017. otkriveno je da je riječ o 48 vozila, a isporuke su počele iduće godine. Hanwha je u prosincu 2017. službeno potvrdila da je od Ministarstva obrane Norveške dobila narudžbu za 24 haubice K9 i šest logističkih vozila K10 za dopunu streljiva. Norveški mediji tvrde da je sastavni dio ugovora i opcija za narudžbu još 24, a prve isporuke planirane su za 2020. godinu.

Južnokorejske haubice stižu i u Estoniju, koja je 2018. potpisala ugovor o isporuci 12 Thundera s opcijom narudžbe još 12. Isporuka prvih planirana je za 2020. godinu. Poljska je 2014. otkupila licenciju za proizvodnju 24 tijela K9, te potom 2016. za još 96, kako bi poslužila kao osnova za njezinu samohodnu haubicu Krab.

Na popis kupaca stigla je i Australija, koja je 2012. obustavila program nabave novih samohodnih haubica u kojem je Thunder bio glavni favorit. No, kako je još uvijek postojala potreba, u svibnju 2019. predsjednik australske vlade objavio je kupnju licencije za proizvodnju 30 haubica K9 Thunder.

Privlačni podaci

Što haubicu Thunder čini tako privlačnom kupcima? Prije svega to što je projektirana kao zamjena za američke samohodne haubice M109. Od američkog izvornika preuzeta je koncepcija i jednostavnost. Drugi je razlog kalibar 155 mm i duljina cijevi 52 kalibra. To je dostatno za najveći domet od čak 56 kilometara s granatom K315. Američki vođeni projektil Excalibur može se ispaliti na domet veći od 50 km. S obzirom na to da se Excalibur samonavodi na cilj, preciznost paljbe i na toj je udaljenosti vrlo velika. Treće, K9 ima odlične borbene značajke. Primjerice, za zauzimanje paljbenog položaja treba joj samo minuta. U idućoj minuti može ispaliti ili kratki rafal (tri granate koje će pasti na cilj otprilike u istom trenutku) ili šest do osam granata (najviše tri puta zaredom). Potom joj treba samo 30 sekundi za prebacivanje iz paljbenog u hodni režim. Za dolazak na novi paljbeni položaj treba joj oko 90 sekundi. Kontinuirana brzina paljbe (do jedan sat), iznosi dvije do tri granate u minuti. Na taj je način protivniku teško ostvariti učinkovito kontrabatiranje. Borbeni komplet K9 čini 48 granata. Kako bi se povećala paljbena moć, razvijeno je i logističko vozilo K10 (identično vozilu K9, ali umjesto haubice ima sustav za punjenje streljiva). K10 prevozi 104 granate s pripadajućim barutnim punjenjima. Brzina prebacivanja streljiva iz K10 u K9 iznosi do deset granata u minuti.

Sve je to ukomponirano u samo 47 tona mase, što omogućuje najveću brzinu vožnje od 67 km/h. Autonomija kretanja je 480 km. Posada broji pet članova (zapovjednik, vozač, ciljač i dva punitelja).

Tenk pun tajni

U usporedbi s K9 Thunderom, prodaja tenka K2 Black Panther (zasad) je neuspješna jer je prodan jedino Turskoj. I to treba uvjetno uzeti u obzir jer je K2 zapravo poslužio kao osnova za razvoj turskog tenka Altay. Hyundai Rotem prodao je turskom Otokaru tehnologije i tehnička rješenja koje su Turci prilagodili svojim potrebama. Zbog toga K2 ima masu od 55 tona, a Altay bi trebao imati 65 tona.

Black Panther još je uvijek u serijskoj proizvodnji. Trenutačno se proizvodi 106 tenkova druge serije, a potom će u proizvodnju još 100 tenkova treće serije. Hyundai Rotem dovršio je isporuku 100 tenkova prve serije. Isporuka serijskih vozila počela je 2014. godine.

Osim što razvoj K2 još uvijek traje, veći je problem s mogućim izvozom taj što Ministarstvo obrane Južne Koreje sve podatke o tom tenku smatra tajnom. To se prije svega odnosi na oklopnu zaštitu, ali i na sustav za usmjeravanje paljbe. Budući da je opremljen najsuvremenijim materijalima i tehnologijama, pojedinačna cijena tenka iznosi oko 8,5 milijuna dolara (neki izvori navode 9,5 milijuna). Za taj iznos mogu se kupiti novi M1A2 Abrams SEP, Leopard 2A7+, Merkava IV ili dva ruska T-90.

Kako bi opravdao tako visoku cijenu, Hyundai Rotem morao bi dobiti dopuštenje Ministarstva obrane da potencijalnim kupcima otkrije više informacija. Od osnovnih podataka, tenk je naoružan topom od 120 mm glatke cijevi (kao i većina zapadnih tenkova), a kao i francuski Leclerc ima automatski punjač pa posada broji samo tri člana. Kako se o razini oklopne zaštite samo nagađa, vjeruje se da je kombinacija višeslojnog i reaktivnog oklopa. S obzirom na to da je masa K2 samo 55 tona, ima odličnu pokretljivost. To je ostvareno motorom snage 1100 kW, koji daje 20 kW po toni. (opširnije v. “Crna pantera”, HV br. 489). Kao najizgledniji strani kupac od prošle godine spominje se Poljska. Slično kao i Turska, i ona bi uzela Black Panther kao osnovu za razvoj novog tenka. No, za razliku od turskog Altaya, poljski K2PL Wilk bio bi uvelike nalik na južnokorejski izvornik. Poljske oklopne snage hitno trebaju modernizaciju zato što je od 1010 tenkova samo 247 Leoparda 2, dok su preostali odavno zastarjeli T-72/PT-91. S obzirom na to da bi narudžba za K2PL bila više stotina tenkova, proizvodnju bi preuzela poljska tvrtka H. Cegielski-Poznań S. A. uz tehničku potporu Hyundai Rotema.

Višecijevni lanser i PZO

Još jedan moderan korejski kopneni sustav višecijevni je lanser raketa K239 Chunmoo, po značajkama iznimno sličan američkom M142 HIMARS-u. Zbog toga može koristiti sve rakete promjera 227 mm s američkih sustava M26, M26A1, M26A2 i M30. Usto, razvijene su i rakete od 130 i 239 mm. Raketa promjera 130 mm ima najveći domet od 36 km, no zato se u lanser mogu staviti dva kontejnera, svaki s po 20 raketa. Raketa promjera 239 mm ima domet od 80 km, a u svaki ih kontejner stane do šest (najviše 12 po lanseru). Razvijen je i vođeni projektil jednakog promjera, koji ima domet povećan na 160 km. Visoka razina pokretljivosti osigurana je ugradnjom na kamion s četirima osovinama, izvrsnih terenskih voznih značajki. Usprkos masi od 25 tona (kabina s posadom oklopljena je te štiti od paljbe oružja malog kalibra i gelera granata), najveća brzina je 90 km/h. Autonomija s jednim punjenjem spremnika iznosi do 800 km. S obzirom na visok stupanj automatizacije, posadu čine samo tri člana. Kako bi se povećala borbena učinkovitost, razvijeno je i logističko vozilo koje prevozi do četiri kontejnera s raketama.

Chunmoo zasad ima samo jednog stranog kupca, Ujedinjene Arapske Emirate (12 lansera), no Južna Koreja izlaže ga na međunarodnim sajmovima i očekuje još izvoza.

Ministarstvo obrane Indije objavilo je u listopadu 2018. da će kupiti južnokorejski mobilni PZO hibridni sustav K30 Biho, koji je na testiranjima bio bolji od ruskih sustava Tunguska-M1 i Pancir. Po svemu sudeći, indijski KoV počet će primati isporuke već iduće godine. Odabrana je kombinacija s dvama topovima kalibra 30 mm i dvama dvostrukim lanserima PZO projektila Chiron (KP-SAM Shin-Gung). Očekuje se da će ugovor obuhvatiti isporuku 104 vozila sa sustavom Biho, 94 vozila za prijevoz streljiva, 39 zapovjednih vozila, 4928 projektila Chiron i 172 260 komada streljiva kalibra 30 mm. Vozila će isporučiti Hanwha Defense Systems, dok su projektili Chiron proizvod tvrtke LIG Nex1.

Svako je vozilo naoružano dvama topovima S&T KKCB kalibra 30 mm. Pojedinačna brzina paljbe je 600 granata u minuti, a domet do tri kilometra. Za otkrivanje ciljeva koristi radar TPS-830K a cilja se s pomoću elektrooptičkog sustava. Projektil Chiron ima najveći domet od šest kilometara. Na cilj se navodi dvokanalnim optičkim tražilom u infracrvenom i ultraljubičastom spektru. Na taj su način znatno smanjene mogućnosti ometanja projektila mamcima. Masa pri lansiranju je 24,3 kg, od čega na bojnu glavu otpada 2,5 kg. Osim u južnokorejskoj, Chiron je i u naoružanju indonezijske vojske.

Za morske dubine i prostranstva

Jedna je od industrija po kojima je Južna Koreja poznata u svijetu i brodogradnja. No, gradnja i najsloženijih trgovačkih brodova sasvim je nešto drugo od gradnje vojnih pa se u potonjem segmentu prodaje tek probija na svjetsko tržište. Početkom osamdesetih godina država je pokrenula opsežan plan jačanja ratne mornarice kao odgovor na jačanje mornarice Sjeverne Koreje. Što se tiče podmorničkih snaga, odabir je 1987. pao na njemačke podmornice Type 209. Jedan je od uvjeta natječaja bio i transfer tehnologija za gradnju podmornica. Zbog toga je ugovor predviđao da će se prva podmornica izgraditi u HDW-ovu brodogradilištu u Kielu, a iduće tri u brodogradilištu Daewoo Shipbuilding & Marine Engineering (DSME) u Okpu. Iako su u to vrijeme južnokorejska brodogradilišta bila među najsuvremenijim na svijetu i gradila najsloženije trgovačke brodove, s podmornicama uopće nisu imala iskustva. Ministarstvo obrane nadalo se da će otkupom licencije i transferom tehnologija domaća brodogradnja i prateća industrija steći dostatno znanja i iskustva za početak projektiranja i gradnje domaćih podmornica. No, to se ipak pokazalo preambicioznim pa je počelo tek poboljšanje osnovnog njemačkog projekta. Klasa podmornica nazvana je Chang Bogo, a iznimno su slične onima izgrađenim za tursku mornaricu. S vremenom sve su podmornice klase Chang Bogo prošle najmanje jedan generalni remont, koji je uključivao i sveobuhvatnu modernizaciju. Vjeruje se da je nekoliko podmornica produljeno na 61,3 metra, u nikad do kraja ostvarenom programu ugradnje AIP pogona. Program je odbačen u korist kupnje još jedne licencije iz Njemačke za gradnju podmornica Type 214. No, zato je Daewoo dobio 2011. godine ugovor vrijedan 1,12 milijardi američkih dolara za isporuku triju poboljšanih podmornica Type 209 Indoneziji. Projekt je izrađen po uzoru na produljene južnokorejske podmornice. Plovila tako imaju duljinu 61,3 metra i najveću podvodnu istisninu od 1400 tona. Primopredaja prve podmornice obavljena je u kolovozu 2017., druga je isporučena u travnju 2018., a treća je porinuta u travnju 2019. u indonezijskom brodogradilištu PT.PAL. Dan nakon porinuća Indonezija i Daewoo potpisali su novi ugovor vrijedan milijardu dolara za gradnju još triju podmornica.

Fregate za Tajland i Filipine

Korejsko brodogradilište Daewoo Shipbuilding & Marine Engineering dobilo je 2013. ugovor vrijedan oko 396 milijuna dolara za gradnju najsuvremenije fregate za tajlandsku mornaricu. Fregata HTMS “Bhumibol Adulyadej” (FFG 471) porinuta je u siječnju 2017., i već je u operativnoj uporabi, a druga fregata gradi se u tajlandskom brodogradilištu Mahidol Adulyadej Naval Dockyard.

Kao osnova uzet je projekt južnokorejske fregate DW 3000F, koji je ugradnjom uvezenih sustava prilagođen tajlandskim potrebama. Tako je radare i borbeno-zapovjedni sustav isporučio Saab, a aktivni sonar u pramcu i pasivni tegljeni Atlas Electronic. S istisninom od 3650 t i duljinom preko svega od 122,5 m, smanjenim radarskim odrazom i snažnim naoružanjem (top 76 mm, osam projektila Harpoon, osmerostruki lanser za PZO projektile, 30 mm proturaketni topnički sustav), te se fregate smatraju iznimno kvalitetnim i opremljenim.

Hyundai Heavy Industries gradi za potrebe filipinske mornarice dvije fregate klase José Rizal. S istisninom od 2600 tona i duljine 107,5 metara, bit će to višenamjenske fregate prije svega namijenjene ophodnjama. Naoružanje čini top od 76 mm, osmerostruki lanser protuzračnih projektila i dva dvostruka lansera protubrodskih projektila. Prva fregata BRP “José Rizal” (FF-150) porinuta je 23. svibnja 2019. godine.

Opasni projektili

Sastavni je dio ugovora i isporuka protubrodskih vođenih projektila SSM-700K Haeseong I južnokorejske tvrtke Hanwha Techwin. To nije prva prodaja tog projektila stranom kupcu jer ga je već prije, pod nazivom C-Star, kupila kolumbijska mornarica. Projektil je razvijen kao zamjena za protubrodski vođeni projektil Harpoon, koji je u naoružanju južnokorejskih ratnih brodova. Dug je 5,46 m i promjera 0,34 m. Masa u trenutku polijetanja iznosi 718 kg, a procjene su da je masa bojne glave 220 kg. Za pogon se koristi kombinacija raketnog motora (kojim se projektil lansira iz kontejnera za čuvanje i prijevoz koji služi i kao lanser), te turboventilatorskog motora. Motor Samsung Techwin SS-760K omogućuje najveći domet od 150 km ako se projektil lansira s broda ili obalnog lansera, odnosno 250 km ako se lansira iz zrakoplova. Na središnjem dijelu trajektorije projektil se navodi kombinacijom inercijskog i GPS sustava navođenja. Završno navođenje obavlja se s pomoću radara. Projektil do cilja leti na vrlo maloj visini brzinom od 290 m/s (1044 km/h). U završnoj fazi leta, kako bi izbjegao uništenje, može manevrirati po pravcu i visini. Posebnost je da u slučaju promašaja može ponoviti napad. Na osnovi Haeseonga I razvijen je krstareći projektil Haeseong II. Najveća je razlika u odnosu na prethodnika domet povećan na 500 km. Prema navodima iz južnokorejskog tiska, glavna je namjena Haeseonga II uništavanje mobilnih lansera balističkih projektila. Kako bi se povećala sigurnost uništavanja, opremljeni su kasetnim bojnim glavama čije punjenje pokriva površinu veličine nogometnog igrališta. Zasad je poznato da će projektilima Haeseong II biti naoružani ratni brodovi, no sigurno će biti razvijeni i mobilni lanseri na kamionima.

Za nebeske visine

Segment južnokorejskog izvoza koji je najpoznatiji u Hrvatskoj je zrakoplovni. Prije svega, zato što je FA-50 Fighting Eagle tvrtke Korea Aerospace Industries kraće vrijeme bio spominjan kao pretendent za novi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. FA-50 razvijen je kao inačica školskog aviona T-50 Golden Eagle, koji se izvrsno prodaje. Osim u južnokorejskom, T-50 koristi se i u zrakoplovstvima Indonezije, Iraka i Tajlanda. Filipinsko ratno zrakoplovstvo koristi izvedenicu TA-50 i trenutačno je jedini njezin strani korisnik. U odnosu na izvorni T-50, izvedenica TA-50 ima povećane mogućnosti uništavanja ciljeva na zemlji te se može, uz zadaće obuke, koristiti i kao laki jurišnik. Filipinsko ratno zrakoplovstvo prvotno je kupilo 12 aviona, a kako su se pokazali pouzdani i jednostavni za letenje i održavanje, najavljena je kupnja još 12.

Tvrtka Korea Aerospace Industries uspješno izvozi i turboelisni školski avion za osnovnu obuku KT-1 Woongbi. To je ujedno i prvi južnokorejski avion razvijen potpuno samostalno, bez strane pomoći. Na osnovi KT-1 razvijen je napredni školski avion KA-1, koji ima mogućnosti uništavanja ciljeva na zemlji te se može koristiti i kao laki jurišnik. Tursko ratno zrakoplovstvo najveći je strani kupac KT-1. Naručilo je 40 aviona koji će se po licenciji proizvoditi u tvrtki Turkish Aerospace Industries pod imenom Hürkuş. Indonezijsko ratno zrakoplovstvo naručilo je 20 KT-1B, a senegalsko četiri. Peru se odlučio za deset KT-1P i deset KA-1P Torito.

Južnokorejske su tvrtke i veliki proizvođači bespilotnih letjelica. Među najvećim je tvrtka Uconsystems koja, među ostalim, proizvodi lake bespilotne letjelice Remoeye-006. Polijeću iz ruke operatera te slijeću s pomoću padobrana. Inačica Temoeye-006A ima autonomiju djelovanja od 120 minuta i dolet od 15 kilometara. Prvi strani kupac bilo je zrakoplovstvo Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Mario GALIĆ