Washington je 1885. odobrio sredstva za izgradnju plovila koje će biti svojevrstan početak brzog razvoja i danas najjače ratne mornarice na svijetu

Do Washingtonskog sporazuma iz 1922. točna definicija bojnog broda nije postojala. Glavna odlika bila je da je to kapitalni brod koji se po snazi topništva i debljini oklopa razlikuje od svih ostalih. Druga odlika bila je da su tijekom gradnje i opremanja takvog plovila primijenjeni najsuvremeniji materijali i tehnička rješenja te postavljeno topništvo najvećeg kalibra. Preteče bojnih brodova bili su linijski brodovi – najveći i najbolje naoružani jedrenjaci. Imali su tri palube na kojima je bilo do 200 topova. Gospodarili su oceanima od kraja XVI. do sredine XIX. stoljeća, kad su ih istisnule oklopnjače. U samim su počecima željezne ploče postavljane na drveni trup. Kako bi im se povećala pokretljivost u bitkama, ugrađivani su parni strojevi, no i dalje je kao osnovni pogon služilo jedrilje. Tipičan je predstavnik takvih brodova francuski Glorie, porinut 1859. Na drveni trup debljine 43 cm postavljene su ploče od kovanog željeza debljine 12 cm. Kao pomoćni pogon ugrađen je stapni parni stroj snage 1900 kW. Britanska mornarica već je 1860. odgovorila porinućem broda HMS Warrior, čiji je trup izrađen isključivo od željeza. Iako je zadržano jedrilje, ugrađen je stapni parni stroj snage 4304 kW. Idući korak bio je HMS Monarch, koji je, uz parni pogon i čelični trup, dobio i dvije kupole, svaku s po dva topa od 305 mm. Na red za odgovor došla je zatim Francuska, koja je konstruirala Redoutable – prvi brod izgrađen isključivo od čelika. Porinut je 1876. godine. Iako su postavljeni jarboli s jedriljem, glavni pogon bio je stapni parni stroj snage 5000 kW. Parni pogon pokazao se dostatno pouzdanim pa mu je potkraj službe uklonjeno jedrilje, a jarboli su iskorišteni za smještaj izvidničkih kućica.

Pomorska sila u nastajanju

Američki građanski rat završio je 1865. godine. SAD je, iako su posljedice rata za društvo bile strašne, u samo dva desetljeća postao industrijska, a vezano uz to i politička te vojna velesila. Počeo je također istraživati i iskorištavati golema prostranstva središnjeg i zapadnog dijela Sjeverne Amerike, a novu snagu za to donosila je rijeka novih useljenika koji su tražili bolju budućnost za sebe i svoje potomke. Od 1870. do 1900. u SAD je emigriralo oko 12 milijuna ljudi, pretežno iz Europe. Kako je jačao, SAD je počeo tražiti svoje mjesto na svjetskoj sceni. Uz snažnu američku pomoć, Kuba se 1898. oslobodila španjolske vlasti te zadržala samostalnost. Na drugoj strani svijeta SAD je pokrenuo rat protiv Prve Filipinske Republike, tvrdeći da je tu otočnu državu dobio nakon pobjede u ratu protiv Španjolske. Rat za Filipine trajao je od 1899. do 1902., a završio je američkom okupacijom.

Krajem XIX. i početkom XX. stoljeća ostvarenje novih političkih ambicija Sjedinjenih Država bilo je moguće jedino izgradnjom snažne ratne mornarice. Američka ratna mornarica imala je na kraju Građanskog rata gotovo 700 ratnih brodova, od toga 60 monitora, te je bila druga po veličini (nakon britanske). Do 1880. godine taj se broj smanjio na samo 48 brodova. Osim toga, većina je aktivnih brodova bila zastarjela. Izvješće tajnika za mornaricu Williama Hunta (1823. – 1884.) iz 1881. godine pokazalo je da grana na papiru ima 140 plovila, no da su tek 52 spremna za djelovanja, a od tog broja samo 17 ima oklopnu zaštitu. Hunt je posebno naglasio da takva ratna mornarica ne samo da nije sposobna za rat nego ni za minimalan nadzor plovnih putova. O nekakvom projiciranju sile nije moglo biti ni riječi.

Huntova borba za mornaricu urodila je plodom tek nakon što je 1882. otišao na novu dužnost – veleposlanika u Ruskom Carstvu. Kongres je 1883. odobrio gradnju triju zaštićenih krstarica, a 1885. i sredstva za gradnju dodatnih dviju. No, još je važnije bilo da su odobrena sredstva za gradnju dvaju bojnih brodova – USS Texas i USS Maine. Bio je to početak, koji će na koncu dovesti do izgradnje i danas najjače ratne mornarice na svijetu. USS Texas naručen je 3. kolovoza 1886. od brodogradilišta Norfolk Naval Shipyard. Zahvaljujući toj narudžbi, Norfolk Navy Yard (kako se često zove) postat će najvažnije brodogradilište u SAD-u. I danas je aktivno, ali glavni mu je posao remont i modernizacija brodova.

Prijetnja iz Brazila

Kobilica USS Texasa položena je 1. lipnja 1889., a brod je porinut 28. lipnja 1892. godine. Tako dugo vrijeme između polaganja kobilice i porinuća upućuje na to da su brodograditelji imali podosta tehničkih problema. Brod je naručitelju predan 15. kolovoza 1895. Porezne obveznike stajao je 4,2 milijuna dolara, što je tad bio golem iznos. U današnjoj vrijednosti bilo bi to oko 141 milijun dolara, s tim da se treba uzeti u obzir da Texas nije imao ni minimum današnje razine naoružanja, opreme ni drugih (skupih) sustava.

Zanimljivo je da je konkretan povod za odobrenje gradnje USS Texasa i USS Mainea bila brazilska kupnja oklopnjače Riachuelo. Nabavljen u Ujedinjenom Kraljevstvu, brod je brazilskoj mornarici predan 1883. godine. Pobornici jačanja Američke ratne mornarice tu su brazilsku kupnju, koja je zapravo bila dio utrke u naoružanju između Brazila, Argentine i Čilea, u javnosti prikazali kao izravnu ugrozu američkih atlantskih luka i plovnih putova. Tvrdili su da je brazilska mornarica zahvaljujući kupnji Riachuela postala najjača na zapadnom Atlantiku. Na taj je način u američkoj javnosti stvorena predodžba o ugroženosti i potrebi za gradnjom velikih ratnih brodova koji će isključivo braniti američke luke. S obzirom na to da bi služili isključivo za obranu luka, novi su ratni brodovi trebali imati što manji gaz te, s tim povezano, što manju istisninu. Stoga je dubina gaza ograničena na 25 stopa (7,6 metara), a istisnina na 6000 tona. Kongres je na toj osnovi 1884. odlučio da će se izgraditi dva broda, a iduće je godine odobrio i sredstva za to.

Američka brodograđevna industrija nije imala iskustva u projektiranju i gradnji tako velikih brodova te je na kraju odabran projekt tvrtke Naval Construction & Armaments Company iz engleskog Barrow-in-Furnessa (i to je brodogradilište još uvijek aktivno). Uz izradu projekta i tehničke dokumentacije, Englezi su se obvezali i da će pomoći u gradnji obukom američkih brodograditelja.

Vrlo loše rješenje

Tehnička pomoć i obuka radnika bila je više nego dobrodošla, no sam je projekt bio vrlo loš. Prije svega zato što su dvije kupole glavnog topništva postavljene na bokove broda. Neki izvori navode da je to rješenje odabrano na američko inzistiranje, po ugledu na brazilske brodove Riachuelo i Aquidabã. Postavljanje kupola glavnog topništva na bokove pokazalo se vrlo lošim rješenjem, i to ne samo na USS Texasu nego na svim ratnim brodovima. Tako postavljeno topništvo moglo je djelovati samo preko jednog boka čime se paljbena moć u bitki smanjivala za 50 posto. Usto, na Texasu nisu bili ojačani ni glavna paluba ni nadgrađe, koji su stoga bili na kušnji kad je trebalo izdržati goleme tlakove tijekom paljbe topova kalibra 305 mm. To se zamalo pokazalo kobnim u Bitki kod Santiaga de Cube u srpnju 1898., kad je intenzivna paljba iz topova oštetila desni bok. Na sreću američke posade, Španjolci nisu uspjeli pogoditi USS Texas i iskoristiti oštećenja – pogođen je tek jednom rasprskavajućom granatom od 152 mm.

Treba istaknuti da su još tijekom gradnje neki pomorski časnici upozoravali da je takav smještaj glavnog topništva pogrešan te su se zalagali za njegovo premještanje po uzdužnici broda. Napravljena je, kako bi se danas reklo, studija izvedivosti, koja je zaključila da je gradnja previše odmakla da bi se preinaka mogla izvesti. No zato su svi sljedeći američki bojni brodovi imali glavno topništvo smješteno po uzdužnici.

USS Texas bio je u trenutku polaganja kobilice vrlo velik brod. Međutim, razvoj ratne brodogradnje krajem XIX. i početkom XX. stoljeća bio je toliko brz da je u trenutku predaje naručitelju 1895. godine već bio među manjim i definitivno zastario. Duljina preko svega bila mu je 94,1 m, širina 19,5, a gaz 7,5 m. Za usporedbu, britanski bojni brod HMS Victorious, koji je porinut 1895., a naručitelju predan iduće godine, imao je duljinu preko svega 128 m, širinu 23 i gaz 8,2 m. Puna istisnina USS Texasa bila je 6417, a HMS Victoriousa 16 060 tona. Treba naglasiti da su oba bojna broda bila preddrednot tipa. No USS Texas odlično je poslužio za usvajanje tehnologija, znanja i vještina te su američka brodogradilišta ubrzo počela graditi najsuvremenije bojne brodove.

Samo u jednom ratu

I oklop USS Texasa bio je neuobičajeno raspoređen. Ondje gdje je bio debeo 305 mm štitio je trup na vodnoj liniji na sredini broda te kupole glavnog topništva i citadele. Prema pramcu i krmi debljina oklopa smanjivala se na samo 152 mm. Oklopna zaštita glavne palube bila je samo od 25 do 76 mm. Tanak oklop pridonio je spomenutoj maloj istisnini. To je pak pomoglo da dva stapna parna stroja ukupne snage 6420 kW potjeraju brod do vršne brzine od 17,8 čvorova. U spremnike se moglo utovariti do 769 tona ugljena, što je bilo dostatno da pri brzini krstarenja od deset čvorova preplovi 2900 nautičkih milja.

Glavno naoružanje činila su dva topa Mark 1 12”/35 caliber promjera cijevi 305 mm. U trenutku projektiranja ti su topovi bili u samom vrhu, no u trenutku primopredaje već su polako zastarijevali. Primjerice, tvrtka Armstrong Whitworth dovršavala je 1895. godine razvoj topova kalibra 305 mm i duljine cijevi 40 kalibara. Osim toga, samo dva glavna topa davala su Texasu vrlo malu paljbenu moć za bojni brod. Probojnu granatu mase 390 kg mogli su ispaliti do udaljenosti nešto veće od 19 kilometara. Učinkoviti domet u pomorskoj bitki bio je nešto manji od 11 km, a brzina paljbe bila je granata u minuti.

Kao pomoćno oružje ugrađeno je šest topova 6”/30 caliber gun Mark 1 (152 mm). Probojnu granatu mase 48 kg mogli su ispaliti na maksimalnu udaljenost od 16 kilometara. Učinkoviti domet u pomorskoj bitki bio je oko 8200 metara. Iako im je brzina paljbe bila tek granata u minuti, tijekom Španjolsko-američkog rata 1898. godine pokazali su se vrlo dobrim za uništavanje obalnih utvrda i pružanje paljbene potpore desantnim snagama. No, kako su dva topa bila postavljena po uzdužnici broda, a po dva na svaki bok, tijekom paljbe barem su četiri topa mogla gađati isti cilj.

Budući da je u trenutku porinuća već bio zastario, ne iznenađuje da je USS Texas sudjelovao u samo jednom ratu – Španjolsko-američkom. Iako je ostao na flotnoj listi, 1908. praktički je povučen iz operativne uporabe. U veljači 1911. preimenovan je u USS San Marcos kako bi se ime Texas oslobodilo za novi bojni brod. U ožujku te godine namjerno je potopljen u plitkom moru zaljeva Chesapeake blizu Norfolka,
Virginia, kako bi služio kao meta.

TEKST  Mario Galić