RAZGOVOR: Satnik Ivan Gerenčir, pobjednik natjecanja za najspremnijeg pripadnika OSRH

“Ja se držim one poslovice: Ako nešto želiš, smisliš način kako to postići, ako ne želiš, smisliš izgovor. Gdje god postoji volja, uvijek postoji i način, a ne želim da mi godine, čin ili dužnost koju obnašam budu izgovor da prije svega ne budem – vojnik”

Drugom pobjedom u konkurenciji za najspremnijeg pripadnika OSRH, natjecanju “Memorijal bojnik Davor Jović – natjecanje Prvi za Hrvatsku”, satnik Ivan Gerenčir pridružio se Anti Joviću i Peri Bertoviću, koji su ostvarili jednak uspjeh. Štoviše, kao i 2021., opet je pobijedio kao najstariji natjecatelj. Na nedavnom je natjecanju stazu od Pakraca do Okučana najbrže prošao, noseći oznake bojne Pume Gardijske oklopno-mehanizirane brigade.

Kad netko pobijedi dvaput, logično ga je pitati koja mu je pobjeda draža?

Ne bih rekao da mi je neka draža, čak bi tim dvama natjecanjima dodao i ono iz 2019. i osvojeno drugo mjesto. Tada sam nastupio prvi put i skupnik Knežević pobijedio me doslovno na zadnjih 500 metara pred ciljem, na usponu pred crkvom u Udbini. Iz tog natjecanja naučio sam jako puno, uvidio na čemu trebam poraditi i došao do dvije pobjede.

Možete li povući paralelu pod sva natjecanja na kojima ste sudjelovali? Koje je bilo najzahtjevnije?

Složit ćete se da je svako natjecanje imalo svoje specifičnosti. Ono 2021. odvijalo se kasno u lipnju, tako da su temperature bile iznimno visoke. No to je meni bila komparativna prednost u odnosu na mlađe kolegice i kolege jer lakše toleriram takve ekstremne situacije. Ove je pak godine konfiguracija staze bila specifična i svakako je u velikoj mjeri do izražaja došlo iskustvo. Natjecanje nam nije olakšala niti ona dodatna ploča pancirke, pa smo startali s još 3,5 kg tereta više. Prošla godina za mene je rezultatski bila najslabija, a kako sam na natjecanje došao direktno s vježbe na zemljištu u Središtu za borbenu obuku, jednostavno – bolje nije išlo.

Jeste li se smatrali favoritom prije natjecanja? Imali ste nekoliko mlađih izravnih konkurenata.

Rekao bih da je bio 81 mlađi konkurent. Što se tiče uloge favorita, ne želim biti prepotentan, ali svakom natjecanju pristupam s idejom da idem pobijediti. Ako je netko bolji, uvijek ću mu prvi čestitati. Ako sam ja pravi, a netko me pritom pobijedi, znam koliko vrijedi njegov rezultat.

Nekoliko mjeseci prije natjecanja teško ste se ozlijedili. Kako ste to uspjeli prevladati?

Da, 2. studenog 2022. prilikom dolaska na posao u Varaždin pao sam na izlazu iz autobusa. Slomio sam kralježnicu, srećom u sakralnom dijelu, tako da nisu ostale fatalne posljedice. Odluka da ponovno nastupim ove godine isključivo je moj slavonski mentalitet, inat, prkos i ponos. Blago je reći da supruga, koja je usput budi rečeno liječnica, nije bila oduševljena tom idejom, ali me podržala. Posljedice te odluke osjećam i vjerojatno ću osjećati u danima koji slijede, jer umjesto da budem na bolovanju i oporavku šest mjeseci ja sam nakon pet mjeseci i 29 dana osvojio natjecanje.

Pročitali smo komentar da je pobjednik bio odlučen već nakon prve dionice, koju je obilježilo kontinuirano trčanje uzbrdo. Slažete li se s tim?

Ne. Odluka da rano izbijem na čelo došla je isključivo kako bih izbjegao moguće čepove na prvoj radnoj točki. Drugu radnu točku, Navigacija, išao sam nešto sporije da bih bio što sigurniji uz onu latinsku Festina lente (požurite polako), a natjecanje je prelomljeno na petoj radnoj točki, Bacanje ručne bombe. Naime, ta je točka bila negdje na pola staze, nakon zadnjeg ozbiljnog uspona, a meni je inače crna mačka. Bombu sam pogodio iz prve, a u tom trenutku bio sam vodeći. Osjećao sam da sam dobro rasporedio snagu i imao i više nego je potrebno svježine, te sam znao da o pobjedniku isključivo odlučujem ja sam.

Kako komentirate radne točke? Jeste li igdje imali problema?

Sve pohvale organizatorima natjecanja. Radne točke bile su iznimno dobro posložene u smislu da nije bilo čepova koji bi utjecali na ishod natjecanja. Ovo natjecanje sažetak je vojnog poziva, u onom svojem osnovnom, izvornom obliku. Budući da ovaj poziv živim već 28 godina, mogu reći da se skupilo dovoljno iskustva i sve te radne točke uvježbavalo mnogo puta. Rekao bih: uobičajen dan u uredu.

Na cilju su vas na poseban način dočekali kolege iz trkačkog kluba. Koliko vam je to značilo?

Zapravo, to su bili ljudi iz više udruga koje se bave rekreativnim trčanjem, mahom bivši i poneki još uvijek djelatni vojnik koji prigodnim trčanjima obilježavaju značajne obljetnice iz Domovinskog rata. Budući da oni nisu znali za naše natjecanje, a ni mi da će se oni tamo zateći, sve je ispalo spontano i samim time još ljepše.

Opet ste potvrdili da godine nisu važne. Čini li vas to ponosnim?

Da. Ja se držim one poslovice: Ako nešto želiš, smisliš način kako to postići, ako ne želiš, smisliš izgovor. Gdje god postoji volja, uvijek postoji i način, a ne želim da mi godine, čin ili dužnost koju obnašam budu izgovor da prije svega ne budem – vojnik.

Što na vaše pobjede kažu kolege, a što obitelj?

Što se tiče moje bojne, 2. oklopno-mehanizirane bojne Pume GOMBR-a, svakako je bitno istaći da sam imao maksimalnu potporu sve ovo vrijeme. Bojnik Slavinec mi je omogućio da si organiziram obveze u Pododsjeku kako mi odgovara i pri tome mi ostavio na raspolaganju dovoljno vremena za pripreme. Jer, morate razumjeti da ovo natjecanje nadilazi redovitu brigu o vlastitoj psihofizičkoj spremi, na što smo svi obvezni. Povratak u postrojbu nakon natjecanja bio je posebno emotivan, u što se uključila i Udruga 7. gbr Puma. Takav doček pokazuje kakav respekt prema ostvarenim rezultatima imaju ljudi koji razumiju što znači biti vojnik. Što se tiče obitelji, supruga i kći ispekle su večer prije natjecanja kolače da u cilju proslavimo rezultat, jer moji su znali koliko sam truda uložio i koliko sam bio nabrijan. Znali su da me mogla zaustaviti samo neka jako, jako ozbiljna ozljeda.

Ove su se godine jako istaknuli strani natjecatelji. Je li vas to iznenadilo?

Ne. Budući da sam čuo da većina njih dolazi iz nekonvencionalnih, mahom specijalnih postrojbi svojih zemalja, jasno je bilo da su spremni. Kvalifikacijska gađanja samo su potvrdila koliko su dobri, jer ti ljudi prvi su se put susreli s našom puškom VHS-D2, koja je odlično naoružanje, ali ipak su je prvi put koristili i ostvarili odlične rezultate. To dokazuje da su s oružjem i vojničkim zadaćama na ti.

Jeste li uspjeli čuti mišljenja pripadnika MUP-a te stranih oružanih snaga o natjecanju i njegovoj težini?

Razgovarao sam u cilju s nekoliko najbržih stranaca, više je to bila kurtoazna razmjena čestitanja. No, ono što je zajedničko svima njima jest da su iznenađeni zahtjevnošću natjecanja, tj. naglašavaju da im je ovo najteže na kojem su dosad nastupili.

GOMBR kao da je prisvojio pobjednički naslov. Osvojili ste tri zaredom. U čemu je tajna vaše brigade? 

Nema tajne. U GOMBR-u se profilirala skupina sada već zrelih vojnika i dočasnika, koji su svake godine spremni za najveće domete. To nisu pripadnici koji se pripremaju mjesec ili dva prije natjecanja, nego kontinuirano cijele godine. Pred natjecanje te se pripreme podignu na još višu razinu. Uvježbavaju se radne točke u skladu s elaboratom natjecanja za tu godinu, naprave kvalifikacije na razini brigade i na natjecanje idu oni najspremniji.

Ostaje li najveći pehar i dalje rezerviran za GOMBR?

Nastave li raditi kako smo radili do sada – DA.

Neki vaši kolegice i kolege sudjelovali su na natjecanjima na Kosovu i u Minnesoti. Kako ocjenjujete njihov uspjeh?

Uspjesi su odlični. Što se tiče natjecanja na Kosovu, pobjednika iz 2021. desetnika Ličanina i ovogodišnjeg pobjednika desetnika Jelića poznajem jako dobro i rezultati me ne iznenađuju. Što se tiče ostalih kolega, njih ne poznajem osobno i samo im mogu čestitati na ostvarenim rezultatima. Što se tiče Minnesote, čujem da pobjednik njihova natjecanja iz Nacionalne garde dobiva značajne benefite kada pobijedi, u vidu odabira škole i mjesta rasporeda na novu dužnost. Stoga je jasno da domaći natjecatelji imaju dodatni motiv. Za naše, tu je još i jezična barijera, pa stoga još više cijenim njihove rezultate.

Iz Sokolova ste se vratili u Pume. Zaokružuje li to vašu vojničku karijeru?

Ako mislite u smislu podvlačenja crte i retrospektive jedne karijere, jedne možda ne velike, ali svakako zanimljive karijere, odgovor je: Da, to je to. Kada napravim presjek, u vojsku sam ušao sa 19 godina, samo nekoliko mjeseci nakon mature, za vrijeme završnih operacija Domovinskog rata i tada nisam kao većina moje generacije upisao fakultet. Kao dočasnik sam prošao dužnosti vođe tima, zapovjednika desetine i 1. dočasnika voda. Kao časnik obnašao sam dužnosti vođe tima, zapovjednika voda, zamjenika zapovjednika satnije, operativnog časnika, zapovjednika satnije i sada sam voditelj Pododsjeka S3 Manevarske bojne. Objektivnu ocjenu kvalitete i učinkovitosti toga rada moraju dati moji nadređeni. Ja od ovoga više ne znam i ne mogu. Ono što mogu vrednovati rezultati su na vojnim natjecanjima, a natjecao sam se u krosu, orijentacijskom trčanju, vojnom petoboju te za najspremnijeg pripadnika. Na svim tim natjecanjima redovito sam osvajao odličja, nekada pojedinačno a nekada timski, a na natjecanju “Memorijal bojnik Davor Jović – natjecanje Prvi za Hrvatsku” u četiri sam nastupa ostvario dvije pobjede i jedno drugo mjesto, a to su do sada rezultati kojima se nitko drugi ne može podičiti.

Kakav biste savjet dali mladim vojnikinjama i vojnicima koji žele biti spremni poput vas?

Ustrajnim, kontinuiranim i poštenim radom postižu se čuda. To nije najbrži način, svakako nije niti najlakši, ali kada se osvrneš iza sebe i što je još važnije, kada se pogledaš u ogledalo, znaš da je to jedino ispravno.

RAZGOVARAO  Domagoj Vlahović

FOTO Tomislav Brandt, Josip Kopi