Na obilježavanju Dana pobjede nad JNA i Dana hrvatskih branitelja grada Našica, 21. rujna 2021. na pozornicu je ispred brojnih okupljenih građana stala skupina mladih ljudi, učenika našičke Srednje škole Isidora Kršnjavoga. Izveli su dramski, likovni, glazbeni i medijski performans pod nazivom Igrom protiv mržnje – umjetnost i mediji mijenjaju svijet, posvećen Domovinskom ratu i ljudima koji su ga na svojim leđima iznijeli

Program je započeo pjesmom Lupi petama Prljavog kazališta koju je učenik škole Nikola Čeme odabrao, obradio i otpjevao prateći se na akustičnoj gitari; nastavio se učeničkom dramskom izvedbom dijelova slavnog govora Vlade Gotovca iz srpnja 1991.; slijedila je izvedba potresne radijske emisije u kojoj su sugovornici današnjih učenika bili oni koji su devedesetih bili djeca čiji su očevi poginuli u Domovinskom ratu, a program je završio likovnim performansom u kojem su učenici s prethodno naslikanog, velikog stiliziranog grba grada Našica kidali crni papir te ga tako, oslobođenog mraka, pobjednički podigli na pozornicu.

Ono što je desetero učenika uz vodstvo četiriju profesora tad predstavilo nije bila tek puka demonstracija dobro naučenih povijesnih lekcija već emotivan, duboko proživljen sadržaj kojim su mladi ljudi poslali poruku ponosa i zahvalnosti onima koji su za slobodnu Hrvatsku stradavali. Ovaj je projekt bio povod da posjetimo Srednju školu Isidora Kršnjavoga u Našicama i porazgovaramo s profesorima i učenicima.

U radu s učenicima ističemo domoljublje

Marina Pavičić profesorica je hrvatskog jezika i voditeljica školske medijske skupine. Pokrenula je ideju projekta Igrom protiv mržnje – umjetnost i mediji mijenjaju svijet i vrlo brzo okupila učeničko-profesorski tim koji se u njega uključio. Osim toga, uz njezino mentorsko usmjeravanje učenici su napravili radijsku emisiju o djeci poginulih branitelja. Ona je predložila temu, učenicima se svidjela i započeo je rad. “Djeci se jako svidjela ta tema, a budući da je bilo vrijeme kovidmjera, učenici su poslali pitanja, a sugovornici su se sami snimali i slali nam snimke. Trebalo ih je onda preslušati, odabrati dijelove, montirati, trebalo je odabrati i napraviti glazbenu podlogu,” prisjeća se profesorica Pavičić. Ističe kako je sadržaj tih sjećanja i potresnih ljudskih priča bio emotivno težak i za učenike i za nju, no sretna je što su tako dobro napravili emisiju i ponosna je na svoje učenike: “Učenici su pokazali svoje interese i kreativnost, zadovoljni su i oni i roditelji – a ja sam zbog svega toga presretna.” Jedna od budućih tema radijskih emisija, jer bit će ih još, mogla bi biti ona o njezinim učenicima koji se, odjednom, nisu pojavili u školi: “Uđem u razred, a njihove klupe prazne – još jučer su bili tu, a danas ih nema – otišli su u rat.”

Teme vezane uz Domovinski rat u ovoj školi već odavno nisu zaključane u kabinete povijesti. Profesorica Pavičić naglašava: “Mi u radu s učenicima ističemo domoljublje i ovo sad nije bilo prvi put da s njima obrađujemo tu temu. Oni moraju znati tko su i što su, na čemu je nastala naša država i mi to u okvirima naših predmeta jako ističemo.”

Ovaj, kao i svi ostali projekti koji nastaju u školi, izrastaju uz trajnu i veliku podršku ravnatelja Željka Filjaka, koji kaže: “Svaki naš projekt novo je iskustvo, novi početak, naša prilika za njegovanje vrlina i suradnje.”

Razumjeti znači osjetiti

Profesorica hrvatskog jezika i književnosti i voditeljica dramske skupine Leopoldina Mijatović sa svojim se učenicima u projekt Igrom protiv mržnje – umjetnost i mediji mijenjaju svijet, uključila scenskom izvedbom ulomaka iz govora Vlade Gotovca: “Nije isto čitati tekst i oživjeti ga. Trebalo je razumjeti taj trenutak vremena, prisjetiti ga se i onda neke njegove dijelove izvesti na pozornici u Našicama. Učenici su se trebali u to uživjeti kako bi mogli prenijeti emocije Gotovčeva govora. Kao glazbeni okvir odabrali su pjesmu skupine E.T. Molitva za mir. Ta je glazba ritmična, dinamična, poziva na mir, ali i na obranu nacionalnog identiteta. Učenici su se u tome mogli prepoznati. Zvuk, pokret, ritam, govor, sve se povezalo u jedno. Slušali su, uvježbali tekst, izgovor, razmišljali, davali ideje, svi smo stalno bili u interakciji i tako je nastajao performans.”

A o važnosti iznalaženja novih načina upoznavanja mladih ljudi s
vrijednostima i veličinom Domovinskog rata profesorica Mijatović kaže: “Dimenzija Domovinskog rata i plemenitih vrijednosti ne smije se zaboraviti. Nije važno samo poznavati podatke kad se nešto dogodilo, potrebno je osjećati, potrebne su životne i dojmljivije priče i njih treba pričati. U ovom slučaju razumjeti znači osjetiti, proživjeti i to je ono što smo htjeli postići radeći s učenicima.”

Djeca rado sudjeluju

Profesorica glazbene umjetnosti Romana Borš-Mačak ponosna je na učenike, njihovu kreativnost i spremnost da sudjeluju u školskom projektu obilježavanja događaja iz vremena Domovinskog rata: “Kad djeca osjete da je nešto autentično, da se radi iz pobude da zajedno nešto lijepo napravimo, tad rado sudjeluju. Generalno, djeca dosta znaju o tom razdoblju, toj priči i to je za mene bilo ugodno iznenađenje. Drago mi je da nismo taj dio povijesti zatvorili, zalupili vratima, jer djecu to zanima i o tome žele znati. U tom ćemo smjeru i nastaviti, djeca uvijek imaju nešto novo ponuditi.”

I Ivan Hajek, profesor likovne kulture, ne skriva zadovoljstvo interesom i kreativnošću svojih učenika: “Naš je zadatak bio osmisliti scenografiju nastupa. Učenici prvog razreda, smjera soboslikar-ličilac, naslikali su stilizirani grb Našica preko dvije velike drvene podloge, površine dva kvadratna metra. Cijelu smo sliku prekrili crnim papirom i dogovorili s učenicima koji su sudjelovali u scenskom nastupu da u jednom trenutku te crne ploče podignu pred publiku, počnu trgati crni papir i malo-pomalo otkriju grb. Simbolički smo tako uklonili crnilo i oslobodili sunce, koje je simbol bolje budućnosti.”

---

“Pitali smo se kako bismo se mi osjećali”

Ivan Cimerman, učenik 3. razreda prirodoslovno-matematičke gim-nazije, sudjelovao je u radu na radijskoj emisiji. Nakon što je odabrana tema o djeci poginulih branitelja, jer kako kaže, o toj temi nisu imali prilike dovoljno čitati ili slušati, nakon što su pristigle snimke sjećanja djece koja su ostala bez očeva, Ivanova zadaća bila je odabrati i odsvirati pjesmu koja će se kao glazbena podloga provlačiti radijskom emisijom, biti njezin početak i kraj. I odabrao je – Otiš’o je otac moj polako Kiće Slabinca. Zašto baš ta pjesma? “Govorimo o ratu, govore djeca čiji su očevi poginuli, u Slavoniji smo, morala je biti ta pjesma,” objašnjava Ivan pa nastavlja: “Radeći na emisiji često nam je prolazilo glavom kako slušamo priče onih koji su u našim godinama ili mlađi izgubili oca i pitali smo se kako bismo se mi osjećali, što bismo radili da smo u takvoj situaciji. Svatko se od nas s tim nosio na svoj način, a mene je rastužilo.”

Nakon što je pjesmu odabrao, trebalo ju je i snimiti i prilagoditi potrebama radijske emisije: “U slobodno vrijeme sviram u tamburaškom sastavu Terra Cos pa smo je prijatelji iz benda i ja zajedno odsvirali i pripremili za emisiju.”

“Doživjeli smo Domovinski rat drugačije od onoga što čitamo u udžbenicima”

Karlo Šalek, učenik 3. razreda prirodoslovno-matematičke gimnazije, u radijskoj je emisiji bio narator. Kaže kako ta emisija nije jedino što su napravili: snimili su oni još tri emisije, no ovu pamti kao najemotivniju: “Preslušavajući snimljene materijale, doživjeli smo temu Domovinskog rata drugačije od onoga što čitamo u udžbenicima. Bilo je vrlo potresno slušati danas odrasle ljude kako iskustveno svjedoče o svojoj i tragediji svih žrtava Domovinskog rata. Zajednički smo slagali i odabirali tekst koji je pratio emisiju, dogovarali se. Tema je bila ozbiljna pa sam se trudio tomu prilagoditi boju i intonaciju glasa.”

“Ponosan sam što sam bio dio ove priče”

Luka Koren, učenik 3. razreda prirodoslovno-matematičke gimnazije, u produkciji radijske emisije zabljesnuo je kao iznimno talentiran tehnički urednik: “Moj je zadatak bio tehnički urediti emisiju. Preslušavali smo satima materijale, slagali priče sugovornika u sadržajno povezanu cjelinu. Ovo je moj prvi uradak i bez obzira na neke tehničke propuste, ponosan sam što sam bio dio ove priče o našoj povijesti.”

“Tata je bio ponosan”

Mislav Vukomanović, učenik 4. razreda opće gimnazije, sudjelovao je u interpretaciji govora Vlade Gotovca. I za njega je zajednički rad i uranjanje u dublje slojeve događaja iz Domovinskog rata bilo emotivno i vrijedno iskustvo: “Proučavali smo govor Vlade Gotovca i spajali ulomke, kao pačvork, u cjelinu koja može postati poruka našim braniteljima, gradu koji je slavio Dan pobjede, ali i svima nama. Trebalo je puno puta preslušati, ponoviti, izgovoriti te rečenice i dok smo to radili, u srcu se rodio poseban osjećaj. Priče o Domovinskom ratu nisu mi strane, tata je bio branitelj i Domovinski rat za mene nisu samo povijesne činjenice.

Izvedba govora i slušanje radioemisije… Sve je to izazvalo na trenutke tmurne, tužne, a onda osjećaje ponosa i zahvalnosti zbog ljudi koji su se tad hrabro borili kako bismo mi danas mogli živjeti u slobodnoj Hrvatskoj. Raditi na ovome bilo je iznimno i dragocjeno. A tata? Tata je bio sretan i ponosan kad me gledao.”

“30 godina kasnije, taj događaj je postao naš doživljaj”

Magdalena Valek, učenica 4. razreda opće gimnazije, sudjelovala je u skupini koja je predstavljala govor Vlade Gotovca. I danas emotivna dok o tome govori, kaže: “Znali smo za govor Vlade Gotovca, ali tek je sad dobio pravi smisao. Gledali smo ga i pričali o njemu, nekako smo baš osjećali ponos, radost… Činilo nam se kao da smo ispred Komande 5. vojne oblasti u Zagrebu. Trideset godina poslije tog događaja on je postao naša sadašnjost, stvarnost, naš doživljaj – i tad smo zapravo shvatili kako je to vrijeme bilo teško. Nakon svega bili smo ponosni i na našu profesoricu i na sebe.”

Tekst i foto: Lada Puljizević