Velikaška obitelj Kurjaković

Tvrđava Kurjaković najzapaženija je ostavština obitelji koja je desetljećima vladala Obrovcem. Pogled na građevinu koja leži na uzvisini uz Zrmanju donosi povijesno, ali i vizualno iznimno atraktivan prizor, jedan od upečatljivijih u Hrvatskoj  

Davno prekinuta, ali nekad moćna loza potekla je od hrvatskog srednjovjekovnog plemena Gusića. Njezin rodonačelnik bio je Kurjak, koji se prvi put u povijesnim izvorima spominje krajem XIII. stoljeća

Gusići su bili jedno od dvanaest velikaških hrvatskih plemena koja su kroz Pacta conventa prihvatila Kolomana Arpadovića za hrvatskog kralja (opširnije v. tekst Pacta conventa, HV 570). U skladu s tim, jasno je da su imali važnu ulogu u hrvatskoj srednjovjekovnoj državi i prije i poslije promjene dinastije. Većinom su bili nastanjeni u Lici i imali su u vlasništvu velik dio tamošnjih područja. Međutim, tijekom XIII. stoljeća Gusići se polako počinju dijeliti na više rodova. Jedan od njih bili su Kurjakovići, čiji je utemeljitelj Kurjak Gusić (umro 1307.) dobio u XIII. stoljeću u posjed Krbavsku župu. Kurjak se 1298. u povijesnim izvorima spominje kao krbavski knez. Kako su Kurjakovići bili u rodbinskim vezama s knezovima Bribirskim, u to vrijeme najmoćnijom hrvatskom velikaškom obitelji – Kurjakovi sinovi Pavao, Budislav i Grgur obnašali su različite dužnosti za banove Pavla (oko 1245. – 1312.) i Mladina (Mladena) II. (oko 1275. – 1341.) Bribirskog. Ženidbenim vezama proširili su posjede na utvrde Zvonigrad i Obrovac na Zrmanji. Obitelj je do sredine XV. st. proširila svoje posjede na župe Hum, Nebljuh, Bužane, Lika te Odorje na Zrmanji.

Brakovi poželjniji od ratova

Iako je neko vrijeme bilo trzavica između Kurjakovića i Bribirskih, one su izgleda bile izglađene pa je Budislav Kurjaković bio 1320. i 1321. godine načelnik Šibenika zajedno s Grgurom II. Bribirskim. Ipak, idila u rodbinskim odnosima dviju obitelji prestala je 1322., kad su se Kurjakovići pridružili koaliciji pristaša kralja Karla I. Roberta (1288. – 1342.) iz loze Anžuvinaca protiv Mladina II. Bribirskog. Nakon što je Mladin II. poražen 1322. kod Blizne i sasvim nestao sa scene (opširnije u tekstu Mladin II. Bribirski, HV 572), Kurjakovići su se okrenuli novim moćnicima – Nelipčićima (Nelipićima). Naime, Juraj II. Bribirski, knezovi Krčki i grad Zadar uz veliku su potporu bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića (umro 1353.), opsjedali 1324. Knin, tadašnju utvrdu Nelipčića. Međutim, Kurjakovići su Nelipčićima i ostalim njihovim saveznicima uspješno pomogli u obrani grada, a zatim su 1326. sudjelovali u velikaškim sukobima u Hrvatskoj na strani Nelipčića pri čemu su porazili slavonskog bana Mikca. Naravno, moć Nelipčića znatno se povećala pa Kurjakovići opet koriste ženidbe kako bi se rodbinski povezali s najjačima. Najzapaženiji je brak bio onaj između Vladislave Kurjaković (oko 1303. – nakon 1346.) i kneza Nelipca II. (umro 1344.). Vladislava je bila još jedno dijete začetnika obitelji kneza Kurjaka. Sin Grgur Kurjaković za zasluge u rušenju utjecaja Mladina II. Bribirskog dobio je kraljevsku službu. No, 1330. ju je izgubio jer je stao na stranu svojih rođaka Nelipčića u njihovu sukobu s kraljem. Karlo I. Robert sve ih je otad nazivao nevjernicima i došli su u njegovu nemilost.

Za Kurjakoviće se 1330-ih počinju zanimati Mlečani. To je bilo logično, jer bili su željni snažnih saveznika u pokušaju prisvajanja nekih dalmatinskih posjeda. Pišu im, nazivajući ih svojim građanima, zbog poteškoća u Ninu te traže posredovanje u sukobu s Nelipčićima u Šibeniku. U to se vrijeme spominje i sudjelovanje u vojni oko Klisa protiv Bribirskih te posredovanje Grgura Kurjakovića u sukobu između Splita i Bribirskih. Izgleda da su u tom razdoblju Kurjakovići malo zahladili odnose s Nelipčićima jer su 1338. formalno priznali vrhovnu vlast hrvatsko-ugarskog kralja Karla I. Roberta. No, istodobno su nastavili pregovore s Mlečanima oko dalmatinskih gradova sve do 1341., kad su Budislav i Grgur Kurjaković sklopili savez sa Šibenikom, obvezujući se na pomoć u obrani grada u slučaju napada.

Oslobađanje kraljice

Nove promjene u odnosima dolaze 1344., kad umire knez Nelipac, a braća Kurjaković svrstavaju se protiv kralja na stranu sestre Vladislave i nećaka Ivana Nelipčića. Međutim, novi kralj Ludovik I. Anžuvinac (1326. – 1382.), na koncu je 1345. zaprijetio općim vojnim napadom na utvrdu Knin, kao i zarobljavanjem Vladislavina brata Grgura Kurjakovića, koji je tad bio u Ugarskoj. Kurjakovićima nije preostalo ništa drugo nego da konačno i stvarno priznaju kraljevsku vlast. Ipak, u drugoj polovini XIV. st. u sukobima između Ludovika I. i Mlečana taktički su nastojali biti neutralni i posredovati u pomirenju kako bi za svoju obitelj izvukli maksimalnu korist. Obitelj se u tom razdoblju dijeli na više ogranaka, a neki od članova obnašaju važne službe u Slavoniji i Ugarskoj. Krajem XV. st. kao pristaša kraljice Marije Anžuvinske (1371. – 1395.) u dinastičkim sukobima spominje se Budislavov sin Butko Kurjaković. Naglašava se da je 1387. pomogao Sigismundu Luksemburgovcu (1368. – 1437.) prilikom Marijina oslobađanja iz zatočeništva. Kraljica, kći i nasljednica pokojnog Ludovika I. već je tad bila supruga Sigismunda Luksemburgovca, koji je, nakon što je ona oslobođena, proglašen hrvatskim i ugarskim kraljem. Prema jednoj kronici Butko je 1393. i 1394. godine obnašao dužnost bana Hrvatske i Dalmacije. Potporu Sigismundu ipak je platio gubitkom posjeda u Ostrovičkoj županiji te utvrde Novigrad: njih je protukralj Ladislav Napuljski (1377. – 1414.) darovao svojim pristašama. Važnu ulogu u životu hrvatskih zemalja imao je i Butkov nećak Ivan Kurjaković, koji je u više navrata krajem XIV. i početkom XV. st. obnašao dužnost magistra kraljičinih i kraljevskih tavernika.

Slabljenje utjecaja Kurjakovića na društveno-politički život Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva počinje dolaskom Dalmacije pod mletačku vlast. Tad njihova glavna središta Obrovac i Bag počinju gospodarski slabjeti, prije svega zbog mletačkog ometanja trgovine i izvoza robe uz jadransku obalu. Konačan kraj njihove moći dolazi krajem XV. stoljeća, kad im posjede napadaju i opsjedaju Osmanlije. Spominje se da im je Doroteja Kurjaković, udovica kneza Karla Kurjakovića, od 1494. plaćala danak od tisuću dukata. Njezin sin Ivan Karlović (1485. – 1531.) bio je hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban i posljednji muški potomak obitelji Kurjaković.

Tekst: Josip BULJAN

Foto: Igor Jurjević / Turistička zajednica Obrovac