Razvoj višenamjenskog borbenog aviona pete generacije rizičan je i skup proces, što se potvrđuje i u slučaju zajedničkog projekta dviju azijskih zemalja. Međutim, proizvođači zasad navode da će nova letjelica po svojim sposobnostima pripadati “četvrtoj i pol” generaciji

Prvi avioni F-35A Lightning II isporučeni su Južnoj Koreji u ožujku 2018. godine, i to u bazi Američkog ratnog zrakoplovstva (USAF) Luke u Arizoni. Razlog je bio tamošnji početak obuke pilota i tehničkog osoblja. U Južnu Koreju stigli su godinu kasnije, čime se njezino zrakoplovstvo “učlanilo” u još uvijek ekskluzivan krug opremljen borbenim avionima pete generacije. No, južnokorejska vlada ustraje na planovima razvoja vlastitog višenamjenskog borbenog aviona. Takva odluka u skladu je s trendom ojačavanja ratnih zrakoplovstava, koji vlada u cijeloj istočnoj Aziji. Kina je u operativnu uporabu uvela J-20, koji je označen kao višenamjenski borbeni avion pete generacije, baš kao i FC-32/J-31, koji je još u razvoju. Najnovija inačica potonjeg namijenjena kineskom zrakoplovstvu i/ili ratnoj mornarici najvjerojatnije ima oznaku J-35. Japan je, kao i Južna Koreja, kupio F-35A/B, no svejedno nastavlja razvoj F-3, čiji bi prvi prototip trebao biti dovršen tijekom 2024. godine. Serijska proizvodnja trebala bi početi 2030., a ulazak u operativnu uporabu 2035. godine. Prema nekim najavama, Mitsubishi Heavy Industries namjerava od tog aviona napraviti svojevrstan hibrid između pete i šeste generacije.

Južnokorejsko-indonezijski višenamjenski borbeni avion nosi projektnu oznaku KF-X/IF-X (Korean Fighter eXperimental/Indonesian Fighter eXperimental). Kako bi mogao izgledati pokazala je maketa u prirodnoj veličini (mock-up) tijekom izložbe Aerospace and Defense Exhibition (ADEX) održane u listopadu 2019. u Seulu. Prema njoj, avion će po mnogočemu biti sličan F-35, zapravo izgleda kao njegova nepostojeća dvomotorna inačica. No mnogi analitičari sumnjaju da će KF-X/IF-X biti avion pete generacije, prije svega zbog slabašnih motora, slabije avionike u odnosu na F-35 te nemogućnosti nošenja naoružanja u trupu. Stoga ga ni tvrtka Korean Aerospace Industries (KAI) na svojim službenim stranicama ne reklamira kao avion pete, nego 4,5 generacije. No i takav bi trebao biti dostatna zamjena za južnokorejske avione F-4 Phantom II i F-5 Tiger II. S poboljšanjem avionike i naoružanja, KF-X trebao bi postati zamjena i za južnokorejske F-16 Fighting Falcone, dok bi zamjena za F-15K Slam Eagle trebao biti F-35A Lightning II. Kombinacija aviona F-35A i KF-X bit će više nego dovoljna za zadržavanje nadmoći nad zrakoplovstvom Sjeverne Koreje.

 

Južna Koreja jedna je od najrazvijenijih i najbogatijih zemalja svijeta, ne zbog velikih rudnih bogatstava – kojih nema – nego zbog proizvodnje najnaprednijih brodova, strojeva, motornih vozila i elektronike. No jedan segment industrije čini se zanemaren: zrakoplovna. Planova za razvoj komercijalnih zrakoplova nema, tu je tek poneki plan za razvoj vojnih aviona i helikoptera. Najpoznatiji je školski avion T-50 Golden Eagle razvijen uz tehničku pomoć američkog Lockheed Martina. Na njegovoj osnovi razvijen je laki borbeni avion FA-50 Fighting Eagle. Tvrtka KAI razvila je uz T-50/FA-50 i turboelisni školski avion za osnovnu obuku KT-1 Woongbi. Što se tiče helikoptera, KAI proizvodi transportni KUH-1 Surion i laki borbeni helikopter KAI Light Armed Helicopter. No, prvi je zapravo prema licenciji napravljen Airbus Helicoptersov H225M, a drugi je razvijen na osnovi Eurocoptera EC155.

Uvoz-izvoz

Danas sve veći broj zemalja pokušava pokrenuti proizvodnju vlastitog naoružanja i borbenih sustava, od pištolja pa sve do višenamjenskih borbenih aviona četvrte i pete generacije. Pritom ih veći dio ima dovoljno sredstava, no nema potrebne tehnološke osnove pa mora tražiti strane partnere. Drugi dio zemalja ima te osnove, ali iz raznoraznih razloga nisu voljne samostalno financirati sve troškove. Stoga i one traže strane partnere.

Južna Koreja tražila je za KF-X partnera koji je spreman pokriti dio troškova razvoja, a zauzvrat će od njezinih tvrtki dobiti potrebna znanja i tehnologije za sudjelovanje u proizvodnji i finalno sklapanje. Najviše interesa pokazala je Indonezija, koja se obvezala pokriti najmanje 20 % troškova razvoja. KAI pokriva još 20 %, dok će se preostalih 60 % namiriti iz južnokorejskog državnog proračuna. Odabir Indonezije nije bio neočekivan jer dvije zemlje već imaju razvijenu trgovinsku i gospodarsku suradnju. Nakon dugih sedam i pol godina pregovaranja, u studenom 2019. postignut je najnoviji sporazum o slobodnoj trgovini, kojim se indonezijsko tržište otvorilo za 93 % proizvoda južnokorejskih tvrtki (uključujući čelik i osobna vozila). Indonezijski izvoz u Južnu Koreju još uvijek se prije svega odnosi na hranu (šećer, pivo, ribu), ugljen, bakrenu rudu, prirodnu gumu itd., dok se južnokorejski izvoz u Indoneziju gotovo 100 % odnosi na gotove proizvode. Južna Koreja veliki je izvoznik naoružanja i vojnih sustava u Indoneziju. Dosad je najveći projekt isporuka triju podmornica Type 209 prema ugovoru vrijednom 1,12 milijardi američkih dolara. Ugovor je obuhvatio i transfer tehnologije s tehničkom pomoći za gradnju jedne podmornice u indonezijskom brodogradilištu PT PAL. Indonezija je dan nakon porinuća podmornice u PT PAL-u potpisala s južnokorejskom tvrtkom Daewoo novi ugovor vrijedan milijardu dolara za gradnju još triju podmornica. Indonezijsko ratno zrakoplovstvo kupilo je 16 školskih aviona KAI T-50i Golden Eagle prema ugovoru vrijednom 400 milijuna dolara. T-50i opremljen je nosačima oružja i dopunskim spremnicima goriva pod trupom i krilima te se može rabiti i kao laki jurišni avion. Zrakoplovstvo je naručilo i 20 turboelisnih školskih aviona za osnovnu obuku KT-1B. Indonezijske oružane snage rabe i laki PZO raketni sustav Chiron (KP-SAM Shin-Gung), proizvod južnokorejske tvrtke LIG Nex1. S druge strane, južnokorejsko zrakoplovstvo rabi dvadeset, a Obalna straža četiri laka transportna aviona CN235, od čega je 12 isporučila španjolska tvrtka CASA, a ostale indonezijska PTDI. Uspostavljene političke, gospodarske i vojne veze bile su dostatno snažne da se indonezijska vlada odluči sufinancirati program razvoja novog višenamjenskog borbenog aviona KF-X/IF-X, nadajući se da će njim znatno ojačati domaću zrakoplovnu industriju. No ubrzo je postalo jasno da će pristup nekim tehnologijama biti ograničen, prije svega onim američkog podrijetla. Stoga je Indonezija zatražila 2018. ponovno otvaranje pregovora o razini transfera tehnologije i sudjelovanja u proizvodnji indonezijskih tvrtki, te mogućnosti izvoza u treće zemlje.

Strani partner(i)

Ne baš laka odluka da se potraži strani partner donesena je nakon što je južnokorejska vlada zaključila da će troškovi razvoja biti preveliki da bi ih podmirila sama. Projekt KF-X počeo je još daleke 2001. godine s ciljem razvoja aviona koji će zamijeniti F-4D/E Phantom II i F-5E/F Tiger II američke proizvodnje. Projektiranje je počelo 2002., a krajnji je cilj bio razviti višenamjenski borbeni avion 4,5 generacije koji će biti napredniji od F-16, ali slabiji od F-35. Tek je 2008. prvi put spomenuto da bi KF-X trebao biti avion pete generacije, po borbenim značajkama otprilike na razini Lightninga II. To je otprilike značilo da će KF-X/IF-X imati veći radarski potpis od F-35 te dva motora ukupnog potiska 178 kN. Kao krajnji rok za početak serijske proizvodnje navedena je 2020. godina. Objavljena je i potreba od najmanje 120 letjelica. Južnokorejska vlada procijenila je trošak razvoja na “samo” tri milijarde, no strani su, ali i neki domaći stručnjaci govorili o najmanje 12 milijardi dolara. Južnokorejsko ratno zrakoplovstvo objavilo je u svibnju 2009. da od KF-X očekuje da bude na razini američkog F-18E/F Super Horneta s puno manjim radarskim potpisom. Obvezni dio trebao je biti AESA radar (baziran na izraelskoj tehnologiji) te jedan ili dva motora ukupnog potiska 142 kN.

U srpnju 2009. objavljeno je da su odbijene sve ponude potencijalnih partnera: američkih tvrtki Boeing i Lockheed Martin, paneuropskog EADS-a (današnji Airbus) i švedskog Saaba jer su izračuni troškova pokazali da bi pojedinačna cijena aviona bila oko 50 milijuna dolara. S obzirom na trenutačne cijene višenamjenskih borbenih aviona, koje su i dvostruko veće, ona se čini više nego prihvatljivom, no 2009. činila se prevelikom. Da bi se smanjili troškovi razvoja, zahtjevi su ponovno spušteni na 4,5 generaciju.

Umjesto traženja stranih partnera s kojima će razvijati tehnologije i sustave potrebne za novi avion, južnokorejska vlada odlučila je potražiti partnera koji će sufinancirati razvoj. U lipnju 2010. potpisan je Memorandum o razumijevanju kojim se Indonezija obvezala pokriti najmanje 20 % troškova razvoja (tad je taj trošak procijenjen na 4,1 milijardu dolara). Zauzvrat su trebali do 2020. dobiti pet prototipova, transfer tehnologije i tehničku pomoć za pokretanje proizvodnje u Indoneziji. Indonezijsko ratno zrakoplovstvo objavilo je da želi najmanje 50 aviona KF-X. Južnokorejska vlada obvezala se pokriti 60 % troškova razvoja, tako da je 20 % isprva ostalo nepokriveno, no to je učinio KAI koji nije želio ostati bez tako važnog projekta. To je odgovaralo i vladama jer su očekivale da će KAI, kako bi se smanjili troškovi, nastojati ubrzati projekt.

Turska je u kolovozu 2009. pokazala interes za sudjelovanje u projektu pod jednakim uvjetima kao i Indonezija, osim što je tražila da Južna Koreja kupi njezin borbeni helikopter T129 ATAK. Kako se to nije ostvarilo, Turska je povukla ponudu i u prosincu 2010. objavila da počinje vlastiti razvoj aviona pete generacije.

Negativna studija

Cijeli je projekt bio “na ledu” nakon što je u veljači 2013. godine Korejski institut za obrambene analize objavio vrlo negativnu studiju o njegovoj izvedivosti. Zaključeno je da će pojedinačna cijena aviona KF-X biti dvostruko veća od borbenog aviona jednakih ili vrlo sličnih borbenih mogućnosti kupljenog od stranog proizvođača. Kako bi opravdala nastavak razvoja, vlada je definitivno odlučila da će se razvijati borbeni avion pete generacije. Na taj se način postiglo da su se troškovi nabave morali uspoređivati s iznimno skupim F-35.

Početkom 2013. procjene su pokazale da će pojedinačna cijena aviona KF-X biti najmanje 60 milijuna dolara uz trend rasta. Situacija je dodatno usložena jer je EADS objavio da je spreman prenijeti čak 80 % proizvodnje u Južnu Koreju ako odabere njegov Typhoon. Mnogi su analitičari i komentatori zagovarali tu opciju zato što se činila isplativijom. No južnokorejska vlada na kraju će odbaciti europske ponude i odlučiti se za američki F-35A. Bila je to ispravna odluka jer su sve tri europske ponude (Typhoon, Rafale i Gripen) podrazumijevale avione četvrte generacije. Pismo namjere za kupnju 40 aviona F-35A potpisano je u rujnu 2014. godine.

 

Unatoč rastu troškova i odluci o kupnji 40 aviona F-35A, južnokorejska Agencija za obrambeni razvoj objavila je u listopadu 2014. početak finalne faze projektiranja te cilj da najkasnije u rujnu 2020. prvi prototip KF-X Block 1 poleti. Uvođenje u ograničenu operativnu uporabu planirano je najkasnije za 2025. godinu. Zbog toga je u državnom proračunu za 2014. osigurano oko 19 milijuna dolara za pokrivanje troškova finaliziranja projektiranja i izrade projektne dokumentacije. Odluka o kupnji američkog Lightninga značila je i povlačenje svih europskih ponuda o suradnji na razvoju aviona KF-X. Tako su kao potencijalni partneri ostale samo američke i izraelske tvrtke.

Činjenica da je Indonezija partner u programu značila je da su američka vlada i tamošnje tvrtke odlučile Južnoj Koreji dati samo onu razinu tehnologije koju bi ionako izvezle u Indoneziju. A to je pak značilo da će ili KF-X/IF-X imati slabije sustave, ili će korejska vlada morati uložiti znatno više novca u razvoj domaćih sustava koji će biti napredniji od američkih. U konačnici to bi značilo dodatno povećanje troškova razvoja.

Cijelu je situaciju dodatno komplicirala činjenica da je od 2014. nadalje južnokorejsko zrakoplovstvo moralo početi otpis oko 30 aviona F-4 Phantom II i čak 136 aviona F-5E/F Tiger. Istodobno je značajan dio flote F-16 morao otići na generalni remont i modernizaciju. Zbog problema tijekom razvoja i kašnjenja s početkom proizvodnje F-35 kasnile su i isporuke za Južnu Koreju. Prvi su F-35A službeno uvedeni u operativnu uporabu 18. prosinca 2019. godine. Južnokorejsko ratno zrakoplovstvo zbog toga je, kako bi se “zakrpala rupa” nastala otpisom F-5E/F Tigera, odlučilo kupiti 60 aviona FA-50. Usprkos tomu, Korejski institut za obrambene analize objavio je da će ratnom zrakoplovstvu u idućem desetljeću nedostajati barem 80 borbenih aviona. Južnokorejska vlada odlučila je stoga u prosincu 2017. kupiti još 20 aviona F-35A (ukupno 60).

Odabir motora

Kupnja po 60 aviona FA-50 i F-35A dodatno je opteretila proračun, no usprkos tomu, južnokorejska vlada nije odustala od nastavka razvoja aviona KF-X. U srpnju 2014. objavljena je definitivna odluka da će KF-X/IF-X biti u klasi F-35, no imat će dva motora. Istodobno je trošak razvoja procijenjen na 8,2 milijardi dolara. Nemali problem nastao je s odabirom motora. Američke su tvrtke, zbog uključenosti Indonezije, ponudile starije tipove motora. Tako je General Electric ponudio F404, F414 i F110, a Pratt & Whitney F100. Motor GE F404 rabi se na avionima F/A-18A/B/C/D Hornet, švedskom Gripenu, indijskom Tejasu i američkom školskom avionu T-7 Red Hawk. Najveći potisak mu je tek 78,7 kN.

Motor GE F414 poboljšana je inačica motora F404. Rabi se na F/A-18E/F Super Hornetu, JAS 39E/F Gripenu, te će se ugrađivati na indijski Tejas Mk2. Najveći mu je potisak 97,9 kN. Motor GE F110 razvijen je još osamdesetih godina te je ugrađivan u F-14, F-15 i F-16. Otad su razvijene mnoge inačice, a najnovija F110-GE-132 ima najveći potisak od 142,5 kN.

 

Motor Pratt & Whitney F100 ugrađivan je u F-15 i F-16. Razvijen je još sedamdesetih godina te ima vrlo velik broj inačica. Najnovija inačica F100-PW-229 EEP (Engine Enhancement Package) ima najveći potisak od 129,7 kN, no sadrži mnoge materijale i tehnička rješenja s motora F119 i F135. I Eurojet Turbo GmbH nudio je svoj EJ200, razvijen početkom devedesetih godina za Eurofighter Typhoon. Najveći je potisak tog motora skromnih 90 kN, no Eurojet je nudio da će zajedno s Južnom Korejom na toj osnovi razviti znatno suvremeniji i jači motor. To i nije bila tako loša ponuda jer je južnokorejska vlada planirala pokretanje domaće proizvodnje motora za KF-X/IF-X. Planirano je da se za proizvodnju najmanje 120 motora utroši 16 milijardi dolara.

Tek za usporedbu: F-35A rabi motor Pratt & Whitney F135-PW-100 najvećeg potiska 190 kN, a F-22 Raptor rabi Pratt & Whitney F119-PW-100 najvećeg potiska 156 kN.

U svibnju 2016. odlučeno je da će KF-X/IF-X dobiti motore koji će se razviti na osnovi General Electricova F414-GE-400. Sporazumom vrijednim 3,5 milijardi dolara određeno je da će tvrtke General Electric i Hanwha Techwin zajedno razviti inačicu F414-KI (najvećeg potiska 98 kN) te da će južnokorejska tvrtka sastavljati motore.

Novi problemi, nove odgode

Drugi, još veći problem, nastao je kad je američka vlada, ponovno ponajviše zbog sudjelovanja Indonezije u projektu, zabranila transfer nekih vitalnih tehnologija. Južnokorejska vlada i Lockheed Martin postigli su tijekom 2014. sporazum da će američka tvrtka prenijeti južnokorejskim dvije trećine tehnologija koje se rabe na F-35. No američka vlada zabranila je transfer tehnologija vezanih uz AESA radar, sustave za infracrveno motrenje i praćenje (InfraRed Search and Track System – IRST), elektrooptičke ciljnike, te sustave za elektroničko djelovanje. Još prije toga donesena je odluka da američke tvrtke ne smiju prodavati tehnologije vezane uz RAM (radar absorbing material) materijale. Bez svega toga transfer tehnologija baš i nije imao smisla, a troškovi razvoja KF-X samo su se povećavali.

Kako bi se ubrzao razvoj AESA radara te smanjili njegovi troškovi, sredinom 2016. odlučeno je da će korejska Hanwha i francuski Thales zajedno razviti radar. Izrada prvog prototipa planirana je za drugu polovinu 2020., a početak serijske proizvodnje za 2026. godinu.

Zbog svih tih problema izgradnja šest prototipova aviona prolongirana je za razdoblje od 2021. do 2026., a početak serijske proizvodnje za 2032. godinu. Indonezijska vlada pristala je u siječnju 2016. za troškove razvoja dati 1,4 milijarde, a južnokorejska 7,1 milijardu dolara, uz plan proizvodnje 120 aviona KF-X za južnokorejsko i 80 aviona IF-X za indonezijsko zrakoplovstvo.

Međutim, već krajem 2017. indonezijski i južnokorejski mediji opsežno su izvješćivali da je indonezijska vlada zakasnila uplatiti sredstva za nastavak razvoja aviona KF-X/IF-X. Indonezijska državna tvrtka za proizvodnju zrakoplova PT Dirgantara Indonesia (PTDI) trebala je u listopadu te godine uplatiti 124,5 milijuna američkih dolara. Iako je kašnjenje bilo zapravo vrlo malo, tek koji mjesec, južnokorejski parlament burno je reagirao, zaprijetivši čak i razmatranjem raskida ugovora. Problem duga naposljetku je razriješen na sastanku na vrhu dviju zemalja.

 

Nesuglasice među dvama partnerima time nisu otklonjene. Indonezijska vlada objavila je u svibnju 2018. da nije potpuno zadovoljna što se tiče transfera tehnologije i pokretanja proizvodnje u svojoj zemlji. Stoga je ovlastila ministra obrane da ponovno pregovara o indonezijskom udjelu u proizvodnji, ali i da dobije bolje uvjete vezano uz mogućnost izvoza aviona u treće zemlje. Pregovori su se protegnuli sve do siječnja 2019. Indonezija je pristala ostati u programu sve do 2031. iako nije dobila znatno veći udio u proizvodnji, najviše zbog protivljenja američkih tvrtki. Zbog američke tehnologije, i južnokorejska i indonezijska vlada morat će svaki put kad budu željele IF-X prodati trećoj zemlji tražiti odobrenje Washingtona, što znatno smanjuje mogućnost izvoza.

U lipnju 2018. dovršen je projekt te je počela izrada tehničke dokumentacije za prvi prototip. Konstruiranje je počelo u veljači 2019. u tvornici KAI Sacheon. Dovršetak je najavljen za travanj 2021., a prvi let za početak 2022. godine. Ukupno je planirana izrada šest prototipova, a ako ne bude većih problema tijekom testiranja, serijska proizvodnja trebala bi početi 2026. godine.

Početkom 2020. izbila je pandemija bolesti COVID–19 koja je, među ostalim, gotovo zaustavila izradu prvog prototipa. Stotinjak indonezijskih stručnjaka koji su s južnokorejskim kolegama u KAI-ju radili na prototipu vratilo se u ožujku 2020. kući. Iako je u srpnju najavljen njihov povratak, zbog nepredvidivosti širenja bolesti to se neprekidno odgađa.

Najnovije vijesti iz Južne Koreje potvrđuju da će prvi prototip kasniti te biti dovršen u travnju 2021., a prvi let planiran je za 2022. godinu.

Radarski potpis

Formalno gledano, KF-X još uvijek je eksperimentalni projekt pa bi se mogle očekivati velike razlike između prototipova i serijskih aviona. No u stvarnosti, riječ je o klasičnom razvoju novog borbenog aviona te će svih šest planiranih prototipova zapravo biti razvojni avioni. Razlika između njih i prvih serijskih primjeraka trebala bi biti minimalna, ponajviše u avionici.

KF-X/IF-X u pravilu se uspoređuje s američkim F-35A, i to iz jednostavnog razloga – zato što trenutačno nema drugog aviona s kojim bi se mogao uspoređivati. Južnokorejsko-indonezijski avion zapravo je više svojevrstan hibrid nalik na onaj koji bi nastao spajanjem F-35A sa starijim “bratom” F-22A Raptorom. Po dimenzijama je KF-X/IF-X između tih dvaju aviona. Najveća sličnost s F-22A bit će uporaba dvaju motora. Za razliku od američkih aviona, južnokorejsko-indonezijski rabit će dva u osnovi zastarjela motora General Electric F414. Najveća razlika bit će u tome što motori Pratt & Whitney F135-PW-100 na F-35A i Pratt & Whitney F119-PW-100 na F-22A tim avionima osiguravaju mogućnost krstarenja nadzvučnom brzinom, dok F414 to neće moći osigurati istočnoazijskom avionu. Djelomično stoga jer neće moći osigurati dostatnu razinu potiska bez uključenog sustava za naknadno izgaranje, a djelomično i stoga što će KF-X/IF-X nositi naoružanje na vanjskim nosačima pri čemu se generira velik otpor zraka (američki avioni imaju mogućnost nošenja oružja u spremnicima u trupu). Doduše, KAI je najavio da će KF-X/IF-X Block 1 imati isključivo vanjske nosače oružja, dok će Block 2 dobiti spremnike za oružje u trupu. To bi trebalo znatno smanjiti radarski potpis aviona, ali i povećati performanse, prije svega najveću te krstareću brzinu. Radarski potpis KF-X/IF-X Block 1 bit će na razini aviona F/A-18E/F Super Hornet i Eurofighter Typhoon (oko 1 m²). KAI navodi da će kombinacija stealth oblikovanog trupa i intenzivne uporabe RAM materijala smanjiti radarski potpis kod Blocka 2 na samo 0,025 m² pa će on po većini značajki biti avion pete generacije.

Do odluke o uporabi dvaju motora došlo je zato što južnokorejska zrakoplovna industrija nije sposobna sama proizvesti suvremeni mlazni motor, a Washington nije bio spreman prodati najsuvremeniji mlazni motor Indoneziji. Zbog toga su projektanti morali napraviti kompromis s ugradnjom dvaju motora, i to onih koje je Washington odobrio za izvoz i zemljama koje se ne smatraju čvrstim saveznicima. Tako je silom prilika odabran GE F414, čiji je izvoz još prije dopušten i u Indiju te stoga nije bilo problema ni s izvozom u Indoneziju. Doduše, General Electric jasno je u ugovoru o transferu tehnologije (licenciji o proizvodnji) inačice F414KI južnokorejskoj tvrtki Hanwha Techwin ograničio dostupnost informacija Indoneziji.

Dobar, prije svega pouzdan

Kao osnova za razvoj motora F414KI uzet je F414-GE-400, a ne najnovija inačica tog motora F414 Enhanced Engine znatno povećanog potiska. F414 nastao je na osnovama F404, koji je General Electric razvio sedamdesetih godina, prije svega za ugradnju u laki dnevni lovac YF-16 i YF-17. Američko ratno zrakoplovstvo odabralo je za YF-16 motor Pratt & Whitney F100, a razvoj YF-17 je obustavljen. No, na sreću General Electrica, na osnovama YF-17 razvijen je višenamjenski palubni borbeni avion F/A-18 Hornet koji je dobio već prežaljene motore F404. Još je zanimljivije da je pojednostavnjenu inačicu motora, bez sustava za naknadno izgaranje, USAF odabrao za jurišnik sa smanjenim radarskim potpisom Lockheed F-117 Nighthawk. Licencija za proizvodnju prodana je švedskoj tvrtki Volvo Aero za ugradnju u višenamjenski borbeni avion Gripen. Nakon što je postalo jasno da od uspješnog razvoja indijskog motora GTRE GTX-35VS Kaveri neće biti ništa, indijsko zrakoplovstvo odabralo je F404 za pokretanje višenamjenskog borbenog aviona Tejas. Zanimljivo je da Indija, za razliku od Švedske, nikad nije odlučila otkupiti licenciju za proizvodnju F404. Umjesto toga, Hindustan Aeronautics Limited (HAL) naručio je 41 motor F404-GE-IN20 za prvih 40 aviona Tejas Mk 1.

 

U operativnoj se uporabi F404 pokazao kao vrlo dobar motor, prije svega pouzdan. Stoga ne čudi da su u General Electricu odlučili na toj osnovi razviti napredniji motor. Početkom osamdesetih godina počeo je razvoj motora F412-GE-D5F2, koji je trebao pokretati palubni jurišnik s vrlo niskim radarskim potpisom A-12 Avenger II. Previsoki troškovi razvoja, ali i raspad SSSR-a doveli su do otkazivanja programa pa je General Dynamics na toj osnovi odlučio razviti još napredniji motor za ugradnju u F/A-18E/F Super Hornete, koji su na američkim nosačima zrakoplova zamijenili lovce F-14 Tomcat te jurišnike A-6 Intruder i A-7 Corsair II.

F414 trebao je zadržati sve dobre značajke prethodnika, prije svega pouzdanost, ali donijeti i znatno veći potisak. Inačica F404-GE-402 ima suhi potisak od 48,9 kN, a s naknadnim izgaranjem 78,7 kN, što je bilo dostatno za F/A-18A/B/C/D Hornete. No znatno veći i teži F/A-18E/F Super Horneti trebali su snažnije motore. Stoga F414-GE-400 ima suhi potisak od 57,8 kN, te 97,9 kN s uključenim sustavom za naknadno izgaranje. Inačica F414-GE-39E odabrana je za ugradnju u JAS-39E/F Gripen. Inačica F414-GE-INS6 odabrana je za napredniju inačicu Tejas Mk 2 (naručeno je 99 motora uz mogućnost još 40), a F414KI za južnokorejsko-indonezijski KF-X/IF-X.

Najlogičniji odabir

Motor F414KI razvit će se na osnovi motora F414-GE-400. Suhi potisak tog motora je 57,8 kN, a 97,9 kN s uključenim sustavom za naknadno izgaranje. Motor je dug 391, promjer mu je 89, a promjer usisnika turbine 79 cm (neki izvori navode 81 cm). Masa mu je 1110 kg. Najveći protok zraka je 77,1 kg/s. Motor ima trostupanjski kompresor i sedmerostupanjsku turbinu koji osiguravaju omjer tlaka 30 : 1. Istodobno, “bypass” omjer (omjer količine zraka koji prolazi kroz jezgru motora i količine zraka koja obilazi jezgru motora) vrlo je malen, tek 0,25 : 1. Omjer potiska i mase iznosi 9 : 1. Njegova najvažnija značajka nije veliki potisak, nego vrlo velika pouzdanost u radu. Iskustva iz operativne uporabe tog motora u Američkoj ratnoj mornarici pokazuju da je vrijeme između kvarova (Mean Time Between Failures – MTBF) 582 sata rada za F/A-18E/F Super Hornete te čak 1148,2 sata rada za EA-18G Growlere.^*

Spomenuta najnovija inačica F414 Enhanced Engine, prema tvrdnjama proizvođača, ima povećanu pouzdanost ali i, što je posebno zanimljivo, 18 % veći potisak. Službena stranica General Electrica navodi da motor ima oko 116 kN potiska, no još je zanimljivije što je zadržao dimenzije kao F414-400 (duljina 391, a širina 89 cm). Američka ratna mornarica dodijelila je u ožujku 2020. godine General Electricu ugovor vrijedan 215 milijuna dolara za 48 motora F414 Enhanced Engine koji će se ugraditi u Super Hornete. Uz njih će ih uskoro vjerojatno početi dobivati i palubni avion za elektroničko djelovanje EA-18G Growler. Zasad se kao potencijalni strani kupac spominje samo Indija, koja bi taj motor mogla odabrati za svoje projekte Medium Weight Fighter i Advanced Medium Combat Aircraft. S obzirom na to da General Electric već isporučuje motore F404 za Tejas Mk 1 te F414 za Tejas Mk 2, F414 Enhanced Engine bio bi najlogičniji odabir.

(nastavlja se)

Mario GALIĆ