Sva su najranija ručna vatrena oružja bila u kalibru koji bismo danas nazvali velikim. Takve unutarnje promjere cijevi trenutačno susrećemo uglavnom na vojnim snajperskim te lovačkim puškama

Vatreno oružje u Europi se javlja prilično rano. Prvi dokumentirani podaci o uporabi potječu s početka i sredine XIV. stoljeća. Pretpostavlja se da je kao predložak poslužio arapski drveni bacač iz XII. stoljeća zvan madfaa, konstruiran kao kraća ojačana cijev s drškom, iz koje su ispaljivani projektili veličine oraha. Zapadna Europa došla je u dodir s tim oružjem tijekom križarskih ratova, pri čemu je pokazalo veći psihološki učinak nego ubojitost. Buka pucnja i gusti dim prilikom opaljenja plašili su vitezove i njihove konje, zbog čega je vrlo brzo to oružje prozvano vražjim djelom. No, zaplijenivši prve primjerke, uočili su kako bi moglo biti korisno i u njihovim rukama. Zbog zanatskog načina proizvodnje i niskog stupnja tehnološkog razvoja, prvobitno je vatreno oružje bilo vrlo različito po obliku, materijalu od kojeg je izrađivano, načinu obrade, sastavu baruta i slično. Bilo je i vrlo nepouzdano, nerijetko i opasno za korisnika. Osim toga, zbog složenog punjenja i načina opaljenja imalo je malu brzinu gađanja. Primjerice, dok bi jedno takvo oružje ispalilo projektil, strijelac naoružan lukom mogao je izbaciti 12 do 15 strijela, a onaj sa samostrijelom dvije do četiri strijele. Zbog velikog slobodnog prostora između cijevi i projektila te nedovoljnog brtvljenja, projektil je imao malu početnu brzinu i samim tim vrlo mali učinkoviti domet. Iznosio je maksimalno do 50, dok su lukovi i samostrijeli dostizali i do 150 metara. Budući da u to vrijeme još nisu bile konstruirane ciljničke naprave, točnost gađanja bila je također iznimno mala. Stoga vatreno oružje praktički do kraja XV. stoljeća nema veći utjecaj na tijek ratnih operacija niti na organizaciju i taktiku postrojbi.

Bitka kod Cerignole u južnoj Italiji 1503. godine jedan je od događaja koji označava preokret u uporabi vatrenog oružja. Pobjednik je bio španjolski vojskovođa Gonzalo Fernández de Córdoba (1453. – 1515.), koji je nadvladao francusku vojsku. Zanimljivost je u tome što su Francuzi i Španjolci imali slične postrojbe, a poraženi su čak bili i brojniji. No, Córdobini su vojnici rabili vatreno oružje.

Puška ili top?

Streljačko naoružanje dotad je već bilo uznapredovalo. Ranije je više bila riječ o nepouzdanim i nepreciznim ručnim topovima, bolje rečeno jednostavnim cijevima zatvorenim na jednom kraju, koji se učvršćivao u zemlji. Od njih su relativno brzo razvijene ručne kulevrine, specifično oružje nastalo početkom XV. stoljeća u Francuskoj, odakle su se razmjerno brzo proširile u Njemačku, Italiju i Englesku. To je bilo oružje koje je prethodilo temeljnoj podjeli vatrenog oružja na streljačko i topničko. U početku su cijevi lijevane od bronce. Kad se radilo o tzv. ručnim kulevrinama, kojima je rukovao jedan ili dvojica vojnika, one su poput pušaka usađivane u razmjerno masivne drvene kundake. Kad su kulevrine većih kalibara usađivane u drvena postolja (s kotačima ili bez njih), opsluživala ih je, kao i topove, posada od nekoliko ljudi. Ručne kulevrine imale su masu između 11 i 15 kg i kalibar 20 – 25 mm, a u početku su ispaljivale kamene kugle. To je rješenje razmjerno brzo zamijenjeno olovnim kuglama, koje su lakše izrađivane, a imale su veći domet i probojnost. Iako su nazivane ručnim, radilo se o oružju koje se uglavnom koristilo s odgovarajućih nosača. Njih se moglo prenositi (obično je to radio pomoćnik glavnog strijelca), ili su bili učvršćeni na bedemima s kojih su kulevrine korištene prilikom opsada. Kako bi se ostvario potreban domet, u ručne kulevrine stavljana je što je moguće veća količina crnog baruta. No, trebalo je osigurati i da sav taj barut u potpunosti izgori i time stvori dovoljan tlak za ispaljivanje zrna na veću udaljenost. Stoga su rani oružari produljivali cijevi. To je primijenjeno i na kulevrinama većih kalibara, koje su bile svojevrsna topnička oružja, građena tako da mogu biti uspješnija od protivničkih merzera i topova koji su redovito bili manjih dometa i druge namjene.

Način opaljenja ručnih kulevrina nije se razlikovao od ispaljivanja topničkih oruđa tog doba – nakon usmjeravanja cijevi strijelac bi se odmaknuo i s pomoću odgovarajućeg nosača plamena zapalio barutnu pripalu kroz otvor na stražnjem dijelu cijevi. Pripala bi aktivirala barutno punjenje i dolazilo je do opaljenja. Ručne kulevrine pokazale su se prilično nespretnim, nepouzdanim i nepreciznim, pa ih je u daljnjem razvoju osobnog vatrenog oružja potpuno potisnula arkebuza, nastala krajem XV. st. u Njemačkoj.

Prvo pravo ručno vatreno oružje

Arkebuze su prvi put konstruirane nakon 1470. godine, kad je izrađen prvi kundak i jednostavni mehanizam pripale s pomoću fitilja. Radilo se o glomaznim pretečama pušaka koje su se sastojale samo od cijevi, kundaka i jednostavnog mehanizma za opaljenje s fitiljem. Zbog dimenzija (duljina do dva metra; kalibar 12,5 – 20 mm) i velike mase (više od deset kilograma) koristile su se primarno kao oružje tvrđavne obrane. Bile su fiksirane na namjenskim nosačima ugrađenim na bedemima utvrda, ili su nosači bili ugrađeni na samim puškama u obliku kuke ispod prednjeg dijela cijevi. Tek su poslije razvijene lake arkebuze mase između pet i sedam kilograma kojima je rukovao jedan čovjek – arkebuzir. U prvo vrijeme cijevi su lijevane od bronce, a potom od željeza, dakle vrlo slično kao i kulevrine ili ostala topnička oružja tog doba. Kugle su ispočetka rađene od kamena, a zatim od olova ili željeza. Pronađene su i kugle za arkebuzu sa željeznom jezgrom obloženom olovom. Sigurno je da su izrađivane znatno rjeđe, baš kao i željezne kugle obložene ovčjom kožom. To streljivo korišteno je na rijetkim arkebuzama koje su imale užlijebljene cijevi, a proizvodile su se jedno kratko vrijeme tijekom XVI. st. u Njemačkoj. Na tvrđavnim arkebuzama paljenje je u početku vršeno s pomoću zapaljenog ugljena ili užarenim željezom, vrlo slično kao na topničkim oruđima. Nakon što je konstruiran taban (poseban mehanizam za opaljenje), prijenos plamena vršen je s pomoću fitilja. Taban je namještan na spoju usadnika kundaka i stražnje strane cijevi, obično s desne strane kako ne bi ometao arkebuzira u gađanju. Najjednostavniji tabani izrađivani su kao metalna poluga u obliku slova S u koje se s gornje strane učvršćivao fitilj. Nakon što bi se arkebuza napunila (sprijeda) i zapeo taban, pripalio bi se fitilj i oružje je bilo spremno za opaljenje. Kasnije dolazi do usavršavanja tabana, koji dobiva opruge za zapinjanje, mehanizme za zaštitu od slučajnog opaljenja, bolju posudicu za barutnu pripalu i slično. Zahvaljujući tabanu omogućen je i razvoj lakih arkebuza koje je koristio samo jedan strijelac jer su one isključivo paljene s pomoću fitilja. No unatoč razvoju lakše inačice puške, kalibar se rijetko smanjivao, najviše na 12,5 – 14 mm. Uzrok su bile značajke crnog baruta, odnosno razmjerno mali potisni potencijal, pa se nije mogla dobiti dovoljna početna brzina zrna koja bi ostvarila potrebnu kinetičku energiju udara na cilju. Zbog toga se manja početna brzina nadomještala masom projektila. Doktrinarni pristup proizvodnji oružja ostao je takav sve dok je crni barut bio dominantan potisni eksploziv za streljačko oružje. Arkebuzu je krajem XVI. stoljeća potisnulo kvalitetnije oružje – mušketa. Potrebno je naglasiti kako su arkebuze od 1428. zanatski proizvođene i u Dubrovačkoj Republici, a na prostoru Hrvatske korištene su do kraja XV. stoljeća.

Preteča suvremene puške

Muškete se javljaju 1521. u Španjolskoj, a nakon nekoliko godina i u Francuskoj, kao temeljno vatreno oružje pješaštva. U prvo vrijeme masivnije su od arkebuza i znatno većeg kalibra (22 – 25 mm). Duljina njihove cijevi bila je veća od dva metra zbog nužnosti probijanja tad najrazvijenijeg punog oklopa konjaništva, tzv. maksimilijanskog oklopa. S druge strane, iako velikih dimenzija, bila je nešto lakša od dotadašnjih arkebuza (od osam do deset kilograma), što je omogućavalo da je koristi jedan strijelac. Za razliku od arkebuza, muškete su od samog početka izrađivane od željeza, što je omogućivalo korištenje većih barutnih punjenja, te u skladu s tim veću kinetičku energiju projektila prilikom ispaljivanja i samim tim veću učinkovitost na cilju. Tijekom XVI. i XVII. stoljeća mušketa se proširila po cijeloj Europi, i to kao osnovno oružje pješaštva. U međuvremenu je kundak prilagođavan za kvalitetnije rukovanje. Obično je bio savijen naniže, slično kao na suvremenim puškama, i nerijetko je imao usjek za palac kako bi se oružje moglo čvršće držati.

Mehanizam za opaljenje u početku je bio taban, kao za arkebuzu, ali razmjerno brzo zamijenjen je mehanizmom na kolo, razvijenim vjerojatno početkom XVI. stoljeća u južnoj Njemačkoj. Taj mehanizam sastojao se od čeličnog nazubljenog kotačića koji je prolazio kroz posudicu s barutom za pripalu i na koji se naslanjao komadić pirita (u boljoj inačici) ili kremena. Opruga kotačića navijala se prije uporabe posebnim ključem, a prilikom opaljenja obarač bi oslobodio kotačić koji bi svojom vrtnjom izazvao iskrenje pirita (ili kremena). Te su iskre padale u barutnu pripalu i izazivale opaljenje muškete. Mehanizam je bio vrlo složen i skup za izradu i nije se mogao masovno proizvoditi i koristiti. Stoga je nakon kraćeg vremena zamijenjen mehanizmom za opaljenje s pomoću kremena (tzv. puške kremenjače), koji se počinje uvelike koristiti sredinom XVI. te znatno više tijekom XVII. stoljeća.

Nakon postupnog izbacivanja oklopa iz uporabe konjaništva, muškete smanjuju kalibar na 10 – 15 mm, ali i svoju ukupnu masu, koja dolazi na otprilike šest kilograma. Sredinom XVII. stoljeća na muškete se ugrađuje bajunet, u prvo vrijeme fiksni, a potom i onaj koji se mogao skidati i postavljati. Time one postaju temeljno oružje pješaštva. Iz tih mušketa ubrzo su razvijene suvremene vojničke puške, koje su se u prvo vrijeme punile sprijeda, a potom sa stražnjeg dijela cijevi, što je bilo znatno učinkovitije.

Razvoj kalibara vojničkih pušaka

Smanjivanje kalibara vojničkih pušaka nastavljeno je i nakon što su muškete zamijenjene u to vrijeme suvremenim kapislarama, a potom i iglenjačama. U početku su kalibri vojničkih pušaka bili razmjerno veliki, a pogonski eks-ploziv bio je crni barut, što je, zbog njegovih razmjerno loših balističkih svojstava, potpuno razumljivo. Barut je bio pogotovo loš odnosno upitne kvalitete kad se radilo o masovnoj proizvodnji. U takvim je okolnostima zbog razmjerno male početne brzine nosilac kinetičke energije udara projektila na cilju i nadalje bila njegova masa, što se najbolje postizalo velikim kalibrom i masom zrna koja je iz toga proizlazila. Vojničke puške tog razdoblja imale su, dakle, kalibre koji su doslovno nezamislivi za današnje vrijeme. Primjerice, prva puška na iglu, pruska Dreyse Model 1841, bila je u kalibru 15,43 mm.

U drugoj pol. XIX. stoljeća pronađeni su i počinju se koristiti malodimni baruti, koji su potpuno potisnuli crni barut, te doveli do nove revolucije u razvoju vatrenog oružja. Početna je brzina zrna korištenjem malodimnih baruta znatno povećana i kinetička energija sve se više ostvaruje upravo zahvaljujući puno većoj brzini projektila, čija velika masa postaje sve kontraproduktivnija. Konstrukcija cjelovitog, odnosno sjedinjenog metka, bila je završnica u novom trendu razvoja vojničkih pušaka. Pritom je smanjena cjelokupna masa metka, a samim tim i njegov kalibar. To je omogućilo vojnicima – strijelcima da nose veću količinu streljiva jednake ukupne mase. Postojali su i odgovarajući taktički zahtjevi na koje je vojno streljivo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće moralo odgovoriti. Vjerojatno je u tom pogledu najpoznatiji zahtjev njemačkog glavnog stožera s kraja XIX. stoljeća, koji je tražio pušku i odgovarajuće streljivo kojim se može uspješno pogoditi i onesposobiti konjanik na 2000 metara udaljenosti. Konkretna realizacija tog zahtjeva bila je glasovita puška Mauser M98 u kalibru 7,92 x 57 mm, koja je razmjerno brzo postala prototip za razvoj većine ostalih vojničkih pušaka repetirki s početka XX. stoljeća. Gotovo sve ostale utjecajnije europske zemlje počinju razvijati slično oružje u kalibrima od 6,5 do najviše 8 mm. S tim su kalibrima ušle u Prvi svjetski rat, a korišteni su i u nizu lokalnih sukoba između dva svjetska rata.

Smanjivanje, smanjivanje…

Tijekom Drugog svjetskog rata pojavili su se novi zahtjevi za streljačko naoružanje i streljivo koje koristi. Prije svega, kako više nema konjaništva, ni zahtjev da se može onesposobiti konjanik na velikoj udaljenosti nije više bitan. Osim toga, osobno oružje u znatnoj se mjeri automatizira pa bojištem dominiraju kratke strojnice koje koriste uglavnom pištoljsko streljivo – vrlo učinkovito na malim udaljenostima i u gradskim borbama, ali nedovoljno na otvorenim bojišnicama. Puškostrojnice su izvrsna potpora nižim taktičkim postrojbama, ali pokušaji da se standardni vojnički kalibri koriste za razvoj automatskih pušaka kao osobnog oružja (npr. njemačka FG 42 ili američka M1918 BAR) nisu urodili plodom zbog prejakog metka, pa su te puške, iako izvrsne konstrukcije i pouzdanosti, korištene u praksi kao puškostrojnice.

Uspjeh je postignut tek s razvojem automatske puške koja je koristila znatno slabije streljivo – njemačka StG 44 u kalibru 7,92 x 33 mm. Na prvi je pogled za tu pušku razvijen i novi metak. Radilo se, međutim, samo o skraćenom standardnom njemačkom puščanom metku 7,92 mm Mauser. Bio je prilagođen za gađanje iz nove puške, s odgovarajuće manjom količinom barutnog punjenja, ali dovoljno snažnom da izbaci zrno početnom brzinom od 647 m/s. Za usporedbu, jednako zrno standardnog metka ispaljeno iz puške Mauser M98 imalo je početnu brzinu veću od 820 m/s. StG 44 nije spadao u posebno lijepo i graciozno oružje, ako se uopće može govoriti o nekakvom izgledu standardnog vojnog oružja. Puška nije bila ni ugodna za držanje: obloga cijevi bila je metalna i prilično tanka, a nakon nekog vremena toliko bi se zagrijala da je strijelac prilikom ciljanja pušku mogao držati samo za okvir sa streljivom. Međutim, iz nje se gađalo vrlo dobro, a trzaj je bio podnošljiv i mogao se kontrolirati. Osim toga, bila je vrlo pouzdana, s rijetkim zastojima, a zahvaljujući slabijem streljivu mogla se kontrolirati i prilikom rafalne paljbe jer odskočni kut nije bio velik. Njemački vojnici koji su imali priliku dobiti tu pušku vrlo brzo bi je prihvatili i nerado je zamjenjivali drugim oružjem, a njihova jedina primjedba odnosila se na malo preveliku masu (prazna 5,1 kg). U svakom slučaju, StG 44 pokazao se revolucionarnim oružjem, koje je zacrtalo smjer u kojem će se kretati daljnji razvoj vojničkih pušaka – potpuna automatizacija, smanjivanje dimenzija i mase puške te smanjivanje kalibra. Njemačku ideju ubrzo je shvatio sovjetski konstruktor Mihail Timofejevič Kalašnjikov i usavršio na svojoj čuvenoj AK-47, koja je na određeni način postala obrazac konstrukcije nove vojničke puške, u skladu s ondašnjom taktikom pješaštva.

U svakom slučaju, u XX. stoljeću počinje znatno smanjivanje kalibara vojničkih pušaka, što se zadržalo do danas, kad je za standardni metak NATO saveza usvojen kalibar 5,56 x 45 mm. Nekadašnje članice Varšavskog ugovora usvojile su metak 5,45 x 39 mm. Konstruktori tog streljiva i oružja koje ga koristi, s obje strane željezne zavjese, bili su vođeni prije svega borbenim iskustvima nakon Drugog svjetskog rata. Po njihovu mišljenju, streljačko naoružanje koristilo se u bliskoj borbi na malim udaljenostima, najčešće u urbanim sredinama. U takvim je uvjetima masa zrna puno manje važna od njegove početne brzine. Pokazalo se da je učinkovitost lakog zrna s velikom brzinom kretanja znatno veća od masivnijeg zrna manje brzine. Nakon pogotka u ljudsko tijelo, laka zrna velike brzine postajala su nestabilna i mijenjala su profil svojeg kretanja izazivajući teške ozljede, često sa smrtnim ishodom. Budući da je takvo oružje korišteno na razmjerno malim udaljenostima, nije bilo potrebe za razvojem streljiva većih gabarita i kalibara, to prije što je svaki vojnik naoružan tim malokalibarskim oružjem mogao opet nositi veću količinu streljiva, vrlo slično kao i prilikom uvođenja cjelovitog metka u vojnu uporabu. No, potpuno drugačija bila je koncepcija razvoja snajperskih pušaka i njihova streljiva.

Snajperski kalibri

Za razliku od standardnih vojničkih pušaka, razvoj snajperskih kalibara išao je u potpuno drugom smjeru. Naime, kako se standardno naoružanje vojnika (u prvom redu puška), sve više svodilo na potrebe bliske borbe, tako je rasla potreba i za pojedine odabrane strijelce koji po zahtjevu zapovjednika mogu gađati i na veće udaljenosti. Dok je streljačko oružje bilo razmjerno velikih kalibara, za snajperske puške odabirane su kvalitetnije vojničke puške serijske izrade ili su, u boljem slučaju, konstruirane namjenske puške u standardnim vojničkim kalibrima (detaljnije u članku Razvoj snajperskih djelovanja, HV br. 197 i 198). Međutim, kad je započelo smanjivanje kalibara standardnih vojničkih pušaka, javila se potreba za očuvanjem mogućnosti gađanja na veće udaljenosti, prije svega za potrebe snajperskih djelovanja. To je bilo moguće samo ako je korišteno jako streljivo koje je moglo biti dovoljno precizno i ubojito na većim udaljenostima. Ispočetka su korišteni jaki kalibri dotad već provjerenih balističkih svojstava u borbenim uvjetima. Konkretnije, u zemljama NATO-a korišten je nekad standardni metak 7,62 x 51 mm, ali sa znatno boljim barutnim punjenjem i stabiliziranim zrnom. U zemljama Varšavskog ugovora odabir je pao na provjeren i bolje modificiran metak 7,62 x 54 mmR. Daljnjim razvojem snajperskih oružja profilirali su se novi kalibri snažnog streljiva kao što su, primjerice, 338 Lapua Magnum (8,6 x 70 mm) ili .300 Winchester Magnum (7,62 x 67 mm), koji su danas glavni snajperski kalibri streljiva za standardne snajperske puške.

Osim toga, razvoj snajperskog oružja je, zahvaljujući prije svega učinkovitom razvoju optičkih ciljnika, dodatno profiliran za još veće udaljenosti. To je zahtijevalo znatno moćnije streljivo pogodno za gađanje na udaljenosti na kojima se prije nije moglo koristiti streljačko oružje. U tom je kontekstu na zapadu razvijen niz snajperskih pušaka u kalibru .50 Browning (12,7 x 99 mm), dok su u pojedinim istočnoeuropskim zemljama (prije svega SSSR-u / Rusiji) razvijani njihovi veliki kalibri 12,7 x 108 mm i 14,5 x 114 mm (detaljnije u članku Suvremene nasljednice protutenkovskih pušaka, HV br. 130).

Hrvatska inovativnost

Novu dimenziju u razvoju velikokalibarskih snajperskih pušaka čine tzv. antimaterial puške, razvijene u prvom redu za gađanje protivničke neoklopljene borbene i neborbene tehnike te drugih osjetljivih sustava. Nastale su iz spomenutih protutenkovskih pušaka razvijenih krajem Prvog svjetskog rata i intenzivno proizvođenih između dva svjetska rata (detaljnije u članku Protutenkovske puške – zaboravljeno oružje, HV br. 128). To oružje pokazalo se vrlo korisnim u Zaljevskom ratu, kad su ubačene savezničke borbene skupine uništavale iračke taktičke balističke projektile Scud na lansirnim rampama, kao i drugu slabije zaštićenu tehniku. U prvo su vrijeme kalibri tog oružja proizvođeni u navedenim .50 Browning, odnosno 12,7 x 108 mm i 14,5 x 114 mm kalibrima, a potom pojedini proizvođači povećavaju kalibre na 20 mm. Jedno od prvih takvih oružja u operativnoj uporabi bila je hrvatska RT-20, koja se može kategorizirati kao jedna od najmoćnijih snajperskih pušaka svih vremena u kalibru 20 mm Hispano (20 x 110 mm). O tom izvrsnom proizvodu hrvatske puškarske inovativnosti već je više puta pisano, tako da je dovoljno zadržati se na vrlo snažnom kalibru 20 x 110 mm, primarno razvijenom za lake PZO automatske topove. U skladu s tim postoje i različite vrste projektila (od eksplozivnih do probojnih), koji se mogu ispaljivati iz RT-20, te samim tim biti vrlo učinkoviti na pojedinim vrstama ciljeva. Nakon toga i drugi proizvođači razvijaju streljivo u kalibru 20 mm, ali obično sa slabijim punjenjima. Tu je, primjerice, kalibar 20 x 82 mm za indijsku pušku Vidhwansak, te pušku NTW-20 južnoafričke tvrtke Denel. Poznat je i kalibar 20 x 102 mm za američku pušku Anzio. Prema poznatim podacima, trenutačno je najmoćnija tzv. antimaterial snajperska puška u operativnoj uporabi iranska Baher u kalibru
23 x 152 mm. Radi se o streljivu za standardne sovjetske (kasnije ruske) automatske PZO topove kao što su, npr., ZU-23-2 ili ZSU-23-4 Šiljka, s različitim vrstama projektila mase između 184 i 190 grama (ovisno o vrsti zrna) i početnim brzinama na ustima cijevi od oko 970 do 980 m/s, te energijom od oko 88 900 J. Trzaj tog oružja toliko je jak da se mora koristiti namjenski tronožac, unatoč dosta učinkovitoj plinskoj kočnici na cijevi. Velikokalibarske puške ostale su prije svega snajpersko oružje u brojnim suvremenim oružanim snagama. Međutim, u raširenoj civilnoj uporabi posebno su razvijane velikokalibarske puške namijenjene lovu na krupnu trofejnu divljač, tzv. safari puške, dugo vremena profilirane u različitim kalibrima koji su manje-više do danas ostali nepromijenjeni.

Za krupnu divljač

Za razliku od vojničkih pušaka, s vrlo preciznim taktičkim zahtjevima, razvoj lovačkog oružja odvijao se prije svega prema namjeni, odnosno za koju se vrstu divljači koristi. U skladu s tim razvijani su i odgovarajući kalibri. Nakon što je u vojničkom naoružanju bezdimni barut usvojen kao standard, to je prihvaćeno i u lovačkom, koje postaje vrlo slično vojničkim puškama. Stoga u znatnom broju slučajeva proizvođači lovačkog oružja vrlo malo modificiraju svoje lovačke kalibre, što je ostala svojevrsna praksa gotovo do danas. Tako je, primjerice, iz njemačkog vojničkog metka 7,9 x 57 mm Mauser razvijen velik broj lovačkih pušaka u poznatom lovačkom kalibru 8 x 57 mm, koji je u uporabi i danas. Uglavnom je promijenjena konstrukcija te dimenzije zrna, kao i jačina barutnog punjenja, ovisno o vrsti divljači za koju se streljivo koristi. Američki vojnički kalibar .30-06 Springfield praktički nije ni promijenjen, osim konstrukcije zrna, koje za lovačku svrhu mora biti deformabilno. Iz metka .308 Winchester razvijena je cijela paleta lovačkog streljiva u tom kalibru, ali i prvi standardni vojnički metak NATO saveza 7,62 x 51 mm NATO.

Nakon što su vojničke puške počele iz navedenih razloga smanjivati svoje kalibre, lovačko streljivo počinje se razvijati sve samostalnije, slijedeći potrebe što učinkovitijeg lova na pojedine vrste divljači. Pritom je ostalo bitno načelo uravnotežene mase zrna i brzine projektila kako bi se dobio optimalan ubojni učinak na divljač bez nepotrebnog razaranja tkiva. U skladu s tim, za većinu se divljači na europskim i sjevernoameričkim lovištima koriste i dalje vrlo rašireni nekadašnji vojnički kalibri, od 6,5 x 54 mm (izvedenica talijanskog vojničkog metka 6,5 x 52 mm Carcano), do standardnih kalibara .30-06 Springfield, 8 x 57 mm, .300 Winchester Magnum (još uvijek često korišten vojnički i policijski snajperski kalibar), do namjenskih lovačkih kalibara za krupnu divljač kao što je, npr., 8 x 68 mmS. Potpuno drugačija koncepcija prihvaćena je prilikom razvoja lovačkog streljiva za krupnu i opasnu divljač Afrike, Azije ili Amerike, tzv. safari kalibara.

Safari kalibri razvijani su za lov primarno na krupnu afričku divljač, što je postalo pravo pomodarstvo krajem XIX. i početkom XX. stoljeća. Mnogi se europski ili američki imućniji lovac želio okušati u toj vrsti lova, pogotovo na najkrupniju divljač – slona, nosoroga, vodenkonja, bivola… Dok se koristio crni barut, bilo je razumljivo da su safari kalibri podrazumijevali iznimno masivna zrna kojima se kompenzirala njihova razmjerno mala brzina, pa je npr. metak 8 Bore koristio dvije vrste zrna, mase 56 i 81 g.

Moćno i skupo

Nakon što se i za lovačko streljivo počeo koristiti malodimni barut, kalibri su smanjivani, jer se povećala početna brzina zrna i samim tim energija udara na cilju, ali safari kalibri i dalje su ostali najmoćnije lovačko oružje. Tako se danas smatra da safari kalibri za lov na najkrupniju divljač počinju od metka 9,3 x 64 mm naviše, a kao najpoznatiji (i najčešće korišteni) safari kalibri profilirali su se .375 H&H Magnum (9,5 x 72 mm), .404 Jeffery (10,26 x 73 mm), .416 Rigby (10,57 x 74 mm) i .470 Nitro Express (12 x 83 mm). Osim navedenih, postoji i cijela paleta većih safari kalibara koji se koriste u znatno manjoj mjeri i nisu toliko rašireni, prije svega zato što zahtijevaju posebnu konstrukciju pušaka iz kojih se mogu ispaliti, a da ih lovac može koliko-toliko kontrolirati prilikom opaljenja. Najveći je safari kalibar koji se još uvijek prakticira u takvom lovu .700 Nitro Express (17,8 x 89 mm). Radi se o moćnom metku koji sa zrnom mase 65 grama i njegovom početnom brzinom od oko 610 m/s ostvaruje kinetičku energiju od čak 12 100 J. Za usporedbu, standardni lovački metak 8 x 57 mm sa zrnom mase 12,7 grama ima početnu kinetičku energiju zrna nešto veću od 3100 J, a standardni vojnički metak 5,56 mm NATO oko 1800 J. Taj metak svojevrsni je nasljednik starijeg (i nešto slabijeg) metka .600 Nitro Express i razvijen je u trenutku kada je tržište oružja velikih kalibara došlo u svojevrsnu krizu, a .600 Nitro Express prestao se proizvoditi. Razvoj metka .700 Nitro Express potaknuo je novi interes za oružja velikih kalibara, pa se vratila i proizvodnja .600 Nitro Expressa kao i drugih zaboravljenih safari kalibara. Upravo je za .700 Nitro Express britanska tvrtka Holland & Holland razvila svoju skupocjenu dvocijevnu prelamaču Mighty. Pojedine manufakture razvile su i jednocijevne puške s jednim metkom i masivnim padajućim blokom kao zatvaračem. Zasad nije razvijena puška repetirka za taj moćni kalibar, koji prilikom opaljenja daje trzaj snage čak 220 J, otprilike deset puta snažniji od standardnih pušaka koje koriste streljivo .308 Winchester. No, unatoč ekstremnim svojstvima, metak .700 Nitro Express ipak nije najveći razvijeni puščani kalibar.

Vjerojatni je rekorder .950 JDJ (24,1 x 70 mm), koji može ispaliti zrno mase 233 grama početnom brzinom od oko 670 m/s, pri čemu je kinetička energija zrna nevjerojatnih 52 450 J. Opet za usporedbu – metak za tešku strojnicu .50 BMG, odnosno 12,7 x 99 mm ostvaruje od 18 050 do najviše 20 195 J kinetičke energije, ovisno o vrsti zrna. Puška za taj metak, SSK Fat Mac, ima jako debelu cijev na čijim je ustima plinska kočnica, a kako joj je masa do 54 kg, iz nje se može gađati isključivo s naslona ili masivnog dvonošca. S obzirom na to da su proizvedene tek tri puške za taj kalibar, jasno je da se više radi o svojevrsnom kolekcionarskom raritetu nego uporabnom oružju. Sve su te puške jednocijevke s jednim metkom koji se neposredno stavlja u ležište i zatvara masivnim okretno-čepnim zatvaračem. Energija trzaja je oko 270 J, što znači kako se ta puška ne može kontrolirati prilikom opaljenja bez odgovarajuće, posebno razvijene podloge (naslona), a samo gađanje pravi je izazov i za vrlo snažne strijelce u izvrsnoj kondiciji. Spomenuto streljivo prestalo se proizvoditi 2014. godine, osim po posebnoj narudžbi nekog od vlasnika tih pušaka.

Marinko Ogorec