Nekadašnje osobno streljačko naoružanje kratke cijevi imalo je puno mana, a najveća je bila − sporo punjenje i ponovna uporaba. Konstruktori su problem pokušali riješiti “umnožavanjem” cijevi, no pojava revolvera na bubanj učinila je kraj tom trendu, što ipak ne znači i potpuni nestanak…

Vatreno oružje javlja se u Europi u XIV. stoljeću. Zbog obrtničkog načina proizvodnje i niskog stupnja tehnološkog razvoja bilo je različito po obliku, materijalu od kojeg je izrađivano, načinu obrade, sastavu baruta i sl. Bilo je i vrlo nepouzdano, pa nerijetko i opasno za korisnika. Ozbiljnu promjenu percepcije vatrenog oružja donose iskustva iz bitke kod Cerignole 1503. godine, u kojoj je španjolski vojskovođa Gonzalo Fernández de Córdoba (1453. – 1515.) potpuno razbio jednako brojnu francusku vojsku, prije svega uporabom vatrenog oružja. Takvom uspjehu prethodio je i odgovarajući razvoj streljačkog naoružanja jer su od krajnje nepouzdanih i nepreciznih “ručnih topova” relativno brzo razvijene ručne kulevrine, preteče prvih pušaka arkebuza. Potonje su se pojavile nakon 1470., kad je izrađen prvi kundak i jednostavni mehanizam pripale s pomoću fitilja, i postale prvo operativno streljačko oružje. Zahvaljujući njima i usavršavanjem postojećih topničkih oruđa (u prvom redu bombardi), vatreno oružje sve više postaje glavno naoružanje pješaštva, koje potiskujući feudalno oklopno konjaništvo ponovno postaje dominantan rod kopnene vojske. Dugo je konjaništvu jedina zaštita od vatrenog oružja bila brzina i pokretljivost pa se s vremenom javila potreba za sličnim oružjem koje može koristiti i konjanik. Arkebuza i ručna kulevrina nisu dolazile u obzir zbog mase, dimenzija i nespretnosti u rukovanju. Rješenje je pronađeno u razvoju vatrenog oružja kraćih dimenzija i s malim kundakom, koje se pri gađanju prislanjalo na prsa: tzv. petrinala (još se nazivao i petronel). Ipak, njegov kundak pokazao se nespretnim pa je ubrzo uklonjen i konstruirano je vatreno oružje kojim se gađalo jednom rukom. Pištolji su postali gotovo idealno oružje konjanika. Iz njih se manje-više precizno moglo gađati s konja u punom trku. Uz pištolje, za konjaništvo je razvijeno i drugo oružje kraćih dimenzija, ali povećane preciznosti – mušketoni (skraćene muškete) i kasnije karabini (skraćene puške). Drugim riječima, razvoj streljačkog naoružanja u dva osnovna smjera kakvo poznajemo danas – tzv. dugih i kratkih cijevi, rezultat je potreba prvih dvaju rodova kopnene vojske – pješaštva i konjaništva.

Ključni kotačić

Razvoj pištolja nije bio moguć sve do izuma mehanizma za opaljenje na kotačić. Naime, arkebuze i potom prve muškete imale su mehanizam za opaljivanje na stijenj, odnosno fitilj (u stručnoj literaturi često se navodi i naziv luntni mehanizam). On je zahtijevao korištenje obiju ruku: nerijetko se kod glomaznih i teških tzv. tvrđavnih arkebuza za ispaljenje koristila dvočlana posluga – jedan je ciljao, a drugi opaljivao. U pješaštvu su strijelci mogli koristiti taj mehanizam jer su se služili objema rukama, ali u konjaništvu to nije bilo moguće tijekom jahanja. Počekom XVI. st. javlja se mehanizam za opaljenje na kotačić i vrlo brzo zamjenjuje mehanizam na stijenj jer je bio znatno pouzdaniji i manje osjetljiv na vremenske uvjete. Mehanizam na stijenj nije se uopće mogao koristiti po kišnom i vlažnom vremenu. Osim toga, nakon zapinjanja novi je mehanizam mogao biti u tom položaju dulje vrijeme prije opaljenja, što je omogućilo gađanje oružjem iz jedne ruke. Nije poznato ni tko je izumio mehanizam opaljenja na kotačić ni zemlja nastanka. Pretpostavlja se da je nastao približno istodobno na prostorima današnje Italije i Njemačke. Interesantno je da postoji njegova detaljna skica i opis u skupu crteža Codex Atlanticus Leonarda da Vincija (1452. − 1519.). Sam princip rada mehanizma opaljenja na kotačić razmjerno je jednostavan, ali njegova je proizvodnja za vrijeme u kojem je nastao bila prilično složena i skupa. Najvažniji dio cijelog mehanizma bio je tvrdo kaljeni čelični kotačić, uzdužno i poprečno nazubljen te vezan na čeličnu oprugu koja je bila spojena i s udaračem. U udarač je bio usađen komadić kremena ili pirita. Pri zapinjanju mehanizma korisnik puške ili pištolja posebnim bi ključem navio kotačić čime bi se zategnula opruga. Prilikom opaljenja opruga se oslobađala i snažno bi zavrtjela nazubljeni kotačić na koji je istodobno padao udarač s kremenom ili piritom. Snažno trenje rotirajućeg kotačića i kremena izazivalo je snop iskri koje su padale u posudicu s pripalnim barutom. Njegovo paljenje prenosilo se na barut u cijevi i došlo bi do aktiviranja oružja.

Neučinkovito, složeno i glomazno

Zahvaljujući novom mehanizmu pištolji od sredine XVI. st. postaju sastavni dio naoružanja konjanika u gotovo svim europskim zemljama, a nerijetko ih za osobnu obranu koriste i imućniji građani. U pravilu je bila riječ o jednocijevnom oružju, koje se nakon jednog opaljenja moralo ponovno puniti i navijati mehanizam. Budući da je to bio razmjerno dugotrajan proces, većina takvih pištolja imala je masivnu kuglu na dnu drška ili šiljak kako bi se nakon opaljenja mogli koristiti kao hladno udarno oružje. Postoje i druge, rjeđe kombinacije: npr. bojna sjekirica na dnu drška, nož montiran uz cijev i sl. Tako se javila potreba za oružjem koje bi trebalo imati barem dvije cijevi kako bi se povećala sigurnost pogađanja cilja odnosno odbijanja napada, ali mehanizam na kotačić nije omogućavao takvu konstrukciju. Pokušaji izrade takvog oružja u pravilu su se pokazali neučinkovitim, složenim i glomaznim. To je postalo moguće tek nakon što je mehanizam opaljenja na kotačić zamijenjen znatno jednostavnijim i jeftinijim mehanizmom na kremen. Prvi je konstruiran početkom XVII. stoljeća. Prema nekim povjesničarima, to je 1620. učinio francuski puškar Marin Le Bourgeoys (oko 1550. − 1634.). Po principu rada taj se mehanizam malo razlikuje od mehanizma na kotačić – u čeljust udarača i dalje je usađen komadić kremena i pirita, a udarač se ručno zapinje snažnom oprugom (bez posebnog navijanja). Prilikom okidanja opruga pokreće udarač te komadić kremena ili pirita snažno udara u hrapavu metalnu pločicu (pero) ispod koje se nalazi posudica s barutnom pripalom. Tako nastali snop iskri pada u barutnu pripalu koja prenosi plamen na glavno punjenje u cijevi. Osim pojednostavnjenja cijelog mehanizma i samim tim pojeftinjenja proizvodnje, korisnik oružja više nije morao gubiti vrijeme na navijanje opruge, što je bila osnova za djelovanje mehanizma na kotačić, pa je donekle povećana i brzina gađanja. Tijekom daljnjeg razvoja mehanizma opaljenja na kremen nastale su brojne inačice, ali uglavnom se mogu svesti samo na četiri osnovna tipa – španjolski, nizozemski, švedski i francuski. Razlike među njima uglavnom su u konstrukcijskim detaljima. Mehanizam opaljenja na kremen omogućio je i tehnički prihvatljivu mogućnost izrade višecijevnih pištolja.

Jedno okidanje za cijelu skupinu

Već sredinom XVII. st. javljaju se prvi dvocijevni pištolji s paralelno spojenim cijevima, pri čemu je svaka imala svoj mehanizam za okidanje i svoj obarač, vrlo slično današnjim lovačkim sačmaricama “kokotarama”. Razumljivo je da su vrlo brzo postali traženo oružje konjaničkih časnika, a zatim i običnih građana. Velika potražnja na tržištu rezultirala je brojnim inačicama tog oružja od različitih proizvođača, ali i daljnjim usavršavanjem, tako da su razvijeni i modeli s jednim obaračem i dva mehanizma za okidanje, s cijevima jednom iznad druge i sl. Razvijani su i džepni pištolji, manjih dimenzija i manjeg kalibra, ali prilično učinkoviti na malim udaljenostima, za što su primarno i bili namijenjeni. Tijekom XVIII. st. javlja se, za današnje pojmove bizaran, višecijevni pištolj koji je vrlo brzo dobio popularan naziv pačje stopalo (Duck’s foot handgun). Riječ je bila o ručnom oružju s tri do osam cijevi iako je najčešća bila konstrukcija s četiri cijevi. Bile su spojene pod određenim kutom u obliku lepeze s jednim mehanizmom za opaljenje i na jedan rukohvat. Opaljenje je vršeno istodobno iz svih cijevi, pri čemu su ispaljena zrna pokrivala razmjerno velik prostor te mogla pogoditi više protivnika u jednom plotunu. Naime, osnovna koncepcija i namjena tog oružja bilo je suprotstavljanje pojedinca skupini protivnika. Zbog toga je pačje stopalo bilo prilično popularno oružje među pratiocima vrijednosnih pošiljaka, zatvorskim čuvarima, pomorskim kapetanima, predradnicima na plantažama s robovskom radnom snagom i ostalima koji su mogli očekivati pobunu ili napad skupine ljudi. Nerijetko su ti pištolji imali masivan završetak drška kako bi se nakon opaljenja mogli koristiti kao hladno oružje ili su bili kombinirani s ubodnim hladnim oružjem. S druge strane, riječ je bila o prilično nepouzdanom oružju, koje bi nerijetko eksplodiralo u rukama svojeg korisnika, a osim toga, bilo je prilično nezgrapno i glomazno za rukovanje te komplicirano za punjenje. Unatoč tomu, zadržalo se u ograničenoj uporabi praktički do kraja XIX. st., a postoje i brojni primjerci izrađeni s perkusijskim mehanizmom opaljivanja. Tek je pojava višecijevnih snop – pištolja, popularno nazvanih kutijama za papar ili paprenicama (peperbox handgun) počela potiskivati pačja stopala u povijesni zaborav.

Motivacija za konstruktore

Konjanicima su pištolji bili iznimno važni, no punjenje na konju nakon ispaljivanja bilo je otežano pa su često nosili više pištolja. To je motiviralo konstrukciju revolvera, ali i višecijevnog pištolja s cijevima spojenim u jedinstven okvir, s mogućnošću ispaljenja iz svake cijevi posebno. Paprenice je karakterizirao snop od više cijevi koji se okretao pri opaljenju (v. tekst Neobično vatreno oružje, HV 375). Pojavile su se 1760. i pridonijele su povećanju brzine gađanja, ali zbog nedovoljne praktičnosti nisu se dugo održale. Poznata je paprenica s 24 cijevi na perkusijski mehanizam opaljenja koju je 1850. izradila belgijska oružarska tvrtka Mariette. Bilo je to glomazno i teško oružje koje je zahtijevalo iznimno dugotrajno punjenje: prosječnom korisniku trebalo je 40 – 60 minuta da ga napuni i pripremi za paljbu pa nikad nije naišlo na širi interes. Danas je vrlo traženo kao rijetkost koju cijene kolekcionari starog oružja, no punjenje je nekad bilo njegova velika mana. Uostalom, tako će biti sa svim streljačkim naoružanjem do pojave jedinstvenog, sjedinjenog metka. Ipak, iako je Amerikanac Samuel Colt (1814. – 1862.) počeo 1836. godine proizvodnju Colt Patersona i tako utro put masovnoj uporabi revolvera, paprenice su manje-više ostale u uporabi do kraja Američkog građanskog rata. No, sve veća popularnost revolvera ipak nije u potpunosti potisnula višecijevno oružje. Posebno na američkom Divljem zapadu, ali i u brojnim europskim zemljama, proširio se mali dvocijevni pištolj (rjeđe je imao i više cijevi) kao sekundarno oružje ili prikriveno oružje iznenađenja. Njegov konstruktor bio je Henry Derringer (1786. – 1868.). Prvo je razvio pištolj s paljenjem na kremen, skraćene cijevi, koji se pokazao uspješnim pa ga je smanjivao i smanjivao, usput usvojivši perkusijski sustav opaljenja. Kako nije patentirao svoje inovacije, počele su ga kopirati velike tvrtke pa se s vremenom pojavljuju slični pištolji s jedinstvenim metkom. Najpoznatiji je bio Remington Derringer Model 95 u kalibru .41 Short Rimfire, a slijedio ga je American Derringer Model 1 i drugi (v. tekst Minijaturni pištolji i revolveri, I. dio, HV 560).

Zašto danas?

Iako su suvremeni revolveri, a kasnije i (polu)automatski pištolji u potpunosti istisnuli potrebu za konstrukcijom višecijevnih pištolja, ta je praksa zadržana do danas. Primjerice, derringeri su još uvijek popularni. Teško je procijeniti zbog čega se zadržala jer današnji su jednocijevni pištolji i revolveri tehnički vrhunski usavršeno oružje s iznimno malom vjerojatnošću zastoja ili otkazivanja opaljenja, koje se i u tako rijetkim slučajevima može vrlo jednostavno otkloniti. Jedini je logičan odgovor želja pojedinih ljudi da posjeduju nešto neuobičajeno, nesvakidašnje, nešto čime se mogu razlikovati od ostalih. Ipak, kod profesionalaca postoje i specifične taktičke potrebe za razvojem oružja specijalne namjene, kao što je, npr., specijalizirano podvodno oružje za ronilačke diverzantske postrojbe. Ako se iz suvremenog višecijevnog ručnog oružja izostave opisani derringeri, koji opet doživljavaju svojevrsnu renesansu, pogotovo u SAD-u, najpoznatije višecijevno kratko vatreno oružje danas je poluautomatski pištolj AF2011A1. Riječ je o komercijalnom oružju koje se, sudeći po službenoj internetskoj stranici tvrtke, u Češkoj i Italiji prodaje pod brendom Arsenal Firearms, a u SAD-u pod brendom Archon Firearms. Podrijetlo oružja je talijansko: konstruktor mu je talijanski oružar Nicola Bandini. Pištolj na prvi pogled djeluje kao spoj dvaju poluautomatskih pištolja Colt M1911. Zbog čega je uopće nastalo to oružje teško je procijeniti, a službeno objašnjenje proizvođača kako je riječ o povećanju balističke sposobnosti metka .45 ACP bez potrebe za razvijanjem snažnijeg punjenja prilično je neobično. Naime, metak .45 ACP odavno se koristi kao vrlo pouzdano streljivo visoke zaustavne moći. Donedavno je to bio jedan od službenih pištoljskih kalibara američke vojske i policije, nebrojeno puta provjeren u brojnim ratovima i oružanim sukobima od početka XX. stoljeća do danas. U praksi je metak .45 ACP dokazao svoju učinkovitost i bez potrebe za dodatnim konstrukcijskim rješenjima na oružju koje je plasirao Arsenal Firearms. Stoga se može konstatirati kako je posrijedi samo oružje koje treba biti drugačije od uobičajenog i, naravno, kao takvo ima odgovarajuću publiku i kupce.

Mali udar groma

Uglavnom, riječ je o poluautomatskom pištolju mase 1,85 – 2 kg (ovisno o inačici), duljine 220 mm (Standard model) ili 260 mm (Dueller model), s cijevima duljine 125 mm za Standard i 165 mm za Dueller. Obje inačice pune se okvirom s dvostrukim proredom u koji stane 2 x 8 metaka kalibra .45 ACP (u zadnje vrijeme proizvodi se i inačica u kalibru .38 Super). Pritiskom na okidač meci se istodobno ispaljuju iz obje cijevi pa se može pretpostaviti kako je trzaj tog oružja iznimno snažan. S druge strane, trzaj se vjerojatno može mjeriti (ako nije i znatno manji) s “megakalibarskim” pištoljima i revolverima koji su već dulje u komercijalnoj uporabi, kao što su, npr., ručna oružja u kalibrima .454 Casull, .475 Linebaugh, .475 Wildey Magnum, .50 Action Express i sl. (v. Top u ruci, I. i II. dio, HV br. 545 i 546). Slične je koncepcije i revolver S333 Thunderstruck, koji proizvodi Standard Manufacturing iz Connecticuta, SAD. I u tom slučaju riječ je o dvocijevnom oružju paralelno položenih cijevi iz kojih se istodobno ispaljuje pritiskom na okidač. Zasad se proizvodi samo u jednoj inačici, mase 510 g i duljine cijevi 32 mm, te u kalibru .22 WMR. Taj metak iznimno je učinkovit, ozbiljne zaustavne sposobnosti na malim udaljenostima. Razmjerno mala masa oružja postignuta je okvirom od duraluminija, a bubanj prima osam metaka, pri čemu se nakon svakog okreta ispred svake cijevi postavi novo punjenje. Drugim riječima, iz tog revolvera moguće je izvršiti četiri okidanja, s tim da se svaki put ispale dva metka. Revolver isključivo dolazi u sustavu double action, kao i većina suvremenih revolvera, a proizvodi se tek od 2019. godine.

Na kraju, može se konstatirati kako su tijekom razvoja vatrenog oružja višecijevni pištolji u jednom povijesnom trenutku bili nužnost koja je korisniku omogućavala (ponekad sudbonosnu) prednost zbog veće količine streljiva. No, već s pojavom prvih učinkovitih Coltovih revolvera njihova važnost postupno nestaje. Danas različite vrste derringera ili drugih (prethodno navedenih i opisanih) višecijevnih ručnih oružja imaju više komercijalnu svrhu kojom se naglašava njihova posebnost, svojevrstan remake nekad brendiranog oružja i sl., nego što su stvarno nužna. Osim specijaliziranog naoružanja, koje u pravilu koristi razmjerno mali broj stručnjaka specijalnih postrojbi, perspektive razvoja višecijevnog ručnog oružja i dalje će ostati u okvirima replika starog oružja, kolekcionarskih potreba i svojevrsne egzotične ekskluzive koju si mogu priuštiti rijetki ljubitelji. Kad je riječ o lovačkom oružju (u prvom redu puškama), perspektiva je potpuno drugačija, no to je tema za neke druge analize.

Specijalci pod vodom

Osim navedenih aktualnih komercijalnih primjeraka višecijevnog kratkog oružja, koji se ipak više javljaju kao svojevrstan kuriozitet i egzotika u oružarskoj industriji, specijalne snage pojedinih zemalja koriste višecijevno oružje kao osobno naoružanje svojih ronilačkih postrojbi, tj. podvodnih diverzanata. Poznat je sovjetski pištolj SPP-1 s posebnim streljivom 4,5 x 40 mmR, koji ima četiri cijevi i mehanizam okidanja dvojnog djelovanja. Pištolj se nakon ispaljenja svih četiriju projektila punio preklapanjem cijevi. Na zapadu je poznat podvodni pištolj Heckler & Koch P11 kontejnerskog tipa s pet cijevi objedinjenih u bubanj. Oružje pojedinačno ispaljuje potkalibarne čelične projektile na učinkoviti domet do 15 m (detaljnije o tome v. Osobno oružje za specijalne operacije, II. dio, HV 433). Vrlo sličan Hecklerovu P11 bio je i američki podvodni revolver spomenutog sustava paprenica službenog naziva Underwater Defense Gun Mk 1 Mod. 0 (skraćeno M1 Underwater Defense Gun), koji su 1967. konstruirali Irwin Barr i John Critcher za potrebe mornaričkih specijalaca. Ta podvodna paprenica bila je mase 1,02 kg prazna, odnosno 1,89 kg puna, duljine 248 mm (duljina cijevi 108 mm) i kalibra 2,54 mm, a koristila je specijalno streljivo M 59 početne brzine zrna 740 m/s. Zbog razmjerno slabog učinkovitog dometa (najviše 10 m na dubini od 18 m), razmjerno brzo (do sredine 80-ih) američki podvodni specijalci zamijenili su to oružje njemačkim H&K P11.

Marinko Ogorec