Proces razoružanja danas je jedna od glavnih preokupacija diplomacije, uključujući i sve oblike suvremene vojne diplomacije, pri čemu na važnosti osobito dobiva multilateralna vojna diplomacija kao proizvod novih međunarodnih odnosa. Smanjivanjem napetosti i širenjem komunikacije multilateralna vojna diplomacija sve više poprima ulogu kontrolnog mehanizma u provođenju pojedinih odredbi tih sporazuma

Desetak godina prije početka II. svjetskog rata bilo je intenzivnih pokušaja ograničenja naoružavanja, osobito kontrole ratne brodogradnje, na čemu je posebno inzistirala Velika Britanija, kao otočna zemlja i tadašnja najveća pomorska sila. Potpisan je niz multilateralnih sporazuma (konferencije u Londonu 1930. i 1935. godine) i bilateralnih sporazuma (Njemačka – V. Britanija; Francuska – Italija), ali svi su obezvrijeđeni izbijanjem II. svjetskog rata. Nakon rata, na konferenciji u Potsdamu, pobjedničke zemlje ponovo donose odluku o potpunom razoružanju Njemačke, ukidanju njemačkog glavnog stožera i raspuštanju vojske, kao i svih drugih militarističkih i paravojnih organizacija, rušenju svih vojnih postrojenja i fortifikacija, te neposrednom nadzoru nad njemačkom industrijom. Slična odluka donesena je i u svezi s japanskim oružanim snagama, što je specificirano ugovorima o kapitulaciji Japana. Isto tako, Pariškim mirovnim ugovorom iz 1947. godine nametnuta su znatnija ograničenja Italiji, Bugarskoj, Finskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj u pogledu brojnog stanja vojske, naoružanja, ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice.

Tijekom II. svjetskog rata potekla je ideja (konkretizirana u Londonskoj deklaraciji iz 1941.) o stvaranju koalicije zemalja koje će se zajednički boriti protiv nacističke Njemačke i njezinih saveznika, a nakon rata nastaviti suradnju na osiguranju globalnog mira u svijetu, slobode i ravnopravnosti naroda i zaštite ljudskih prava. Samo dva mjeseca od donošenja Londonske deklaracije, V. Britanija i SAD sastavili su i potpisali Atlantsku povelju, u kojoj su proklamirana načela koja će poslije postati temeljna načela Povelje Ujedinjenih naroda.

Organizacija ujedinjenih naroda
Na Krimskoj konferenciji (održanoj na Jalti u veljači 1945. godine) potvrđena je odluka o osnivanju međunarodne organizacije kojoj će temeljna uloga biti održavanje i zaštita mira i sigurnosti u svijetu, miroljubivo rješavanje međunarodnih sporova i unapređivanje međunarodne suradnje na planu gospodarskih, političkih, društvenih, humanitarnih i kulturnih odnosa. Nakon toga, održana je osnivačka skupština Organizacije UN od 25. do 26. 06. 1945. u San Franciscu, na kojoj je usvojena i Povelja UN (određuje zadaće, ustroj, funkcioniranje i načela rada UN).

Za razliku od nekadašnje Lige naroda, UN je postao široko prihvaćena međunarodna organizacija (po zadnjim podacima, u UN-u su uključene 192 države), a Povelja potpuno isključuje rat kao prihvatljivi oblik ponašanja u međunarodnim odnosima (uporaba vojne sile je u skladu s odredbama Povelje UN legitimna jedino u slučaju samoobrane). S druge strane, UN je, za razliku od Lige naroda, ovlašten i za provođenje svih vrsta sankcija protiv međunarodnih subjekata koji krše odredbe Povelje, uključujući i primjenu vojne sile. Poveljom je predviđeno formiranje multinacionalnih oružanih snaga koje će stajati na raspolaganju Vijećeu sigurnosti i Odboru vojnog stožera, ali u praksi to nikada nije provedeno, već vojne intervencije provodi Vijeće sigurnosti kontingentima oružanih snaga koje mu pojedine zemlje članice stavljaju na raspolaganje za svaki posebni slučaj. Zapravo, projekt multinacionalnih oružanih snaga koje bi bile pod neposrednom ingerencijom UN i koje bi sukladno tome mogle preuzeti ulogu “svjetskog policajca” nije prošao već na prvom ozbiljnijem problemu s kojim se ta organizacija susrela – Korejskom ratu, 1950. – 1953.

Rat u Koreji bio je prvi rat u kojem je vojno sudjelovao UN (osnovan pet godina prije), a počeo je upadom snaga Sjeverne Koreje na teritorij Južne Koreje. Vijeće sigurnosti UN to je okarakterizirao remećenjem svjetskog mira, te zahtijevao bezuvjetno povlačenje, što je Sjeverna Koreja odbila. Nakon toga Vijeće sigurnosti UN zatražilo je od zemalja članica vojnu pomoć za Južnu Koreju, na što je 16 zemalja poslalo kontingente oružanih snaga, a 41 zemlja vojnu opremu, hranu i drugi potrebni materijal. Sjedinjene Države su sudjelovale 90% u toj pomoći, što je opredijelilo cijeli karakter sukoba i pretvorilo ga u neposredni proizvod blokovske bipolarizacije i zaoštravanja antagonizama dvaju suprotstavljenih političkih i gospodarskih sustava. Kada se više od 40 zemalja izjasnilo za pružanje pomoći Južnoj Koreji, Vijeće sigurnosti izglasao je novu rezoluciju kojom je precizirano da će sve snage koje se bore za Južnu Koreju nositi oznake UN-a, a zapovjednika Ujedinjenog zapovjedništva trebale su imenovati SAD i na tu dužnost postavile su proslavljenog zapovjednika iz II. svjetskog rata generala Douglasa MacArthura. Na što je reagirala komunistička Kina, pruživši cjelokupnu vojnu pomoć Sjevernoj Koreji (uključujući i borbeno angažiranje postrojbi kineskih oružanih snaga). Tako je rat poprimio neželjeni oblik bipolarnog sukoba dvaju ideoloških i gospodarsko-političkih sustava, što je moglo samo kompromitirati UN i njegovu moguću ulogu vojnog arbitra u sukobima.

Drugi ratni sukob u kojem su sudjelovale snage UN kao jedna od strana u sukobu bio je građanski rat u Kongu, nakon pokušaja odvajanja pokrajine Katange 1960. – 1965. godine. I u tom slučaju građanski rat je eskalirao u svojevrsni bipolarni sukob, jer su Sovjetski Savez i zemlje Zapada podupirali različite strane (građanski rat u Kongu ući će u povijest UN ne samo zbog aktivnog sudjelovanja snaga UN-a, nego i zbog pogibije glavnog tajnika UN-a Daga Hammarskjolda). Nakon građanskog rata u Kongu, snage UN više nisu operativno sudjelovale u borbenim djelovanjima, već su angažirane isključivo kao snage za održavanje mira, nakon već dogovorenog prekida vatre (naravno, sve strukture UN-a, a osobito Vijeće sigurnosti, redovito se diplomatski angažiraju na zaustavljanju sukoba i započinjanju pregovora između zaraćenih strana).

Blokovska bipolarizacija
Međusobno nepovjerenje dviju velikih sila, – SAD-a i SSSR-a, neriješena pitanja II. svjetskog rata, porast tenzija, te stvaranje dvaju antagonističkih vojno-političkih saveza rezultiralo je blokovskom bipolarizacijom (slika br. 16) međunarodnih odnosa i takozvanim Hladnim ratom. Hladnoratovska politika i razdoblje blokovske bipolarizacije uspostavilo je novi odnos snaga u međunarodnim odnosima i donijelo nove probleme međunarodnoj sigurnosti, stvorivši realnu prijetnju izbijanja nuklearnog rata globalnih razmjera. To razdoblje obilježila je intenzivna utrka u naoružanju, koja je rezultirala stokiranjem gotovo nevjerojatno velikih nuklearnih arsenala suprotstavljenih velesila i njihovih saveznica, slabljenjem obveza nametnutih zemljama poraženim u II. svjetskom ratu konferencijom u Potsdamu i Pariškim mirovnim sporazumom, te ubrzanog razvoja vojne industrije u gotovo svim razvijenim zemljama. Razumljivo, problematika razoružanja u takvim okolnostima postala je vrlo složena i postavila se kao prvorazredno pitanje daljnje izgradnje međunarodne zajednice i globalne sigurnosti.

Jedna od prvih inicijativa na nastavku procesa razoružanja bio je prijedlog osam zemalja, kojeg je usvojila Generalna skupština UN na svom V. zasjedanju, o formiranju tzv. “Odbora dvanaestorice” (svi članovi Vijeća sigurnosti UN + Kanada), koji je trebao razmotriti mogućnost (i samim time sastaviti prijedlog) osnivanja zajedničke Komisije za razoružanje. Rad te komisije trebao se realizirati programom prijave brojnog sastava i naoružanja oružanih snaga zemalja članica UN, te definiranjem procedure i vremenskih rokova za provođenje postupnog razoružanja.

Kako se smanjivala disproporcija u naoružanju dvaju vojno-političkih blokova, tako je došlo do prvih približavanja stavova glavnih pregovaračkih strana u Komisiji za razoružanje. Prvi korak u tom smjeru bio je francusko-britanski memorandum od 11. 6. 1954. kao baza mogućeg kompromisa o zabrani uporabe nuklearnog oružja “osim u slučaju neposredne obrane od agresije”. Memorandum je bio poticaj za promjenu načina razmišljanja o strateškom nuklearnom naoružanju, te sukladno tome promjenu doktrinarnih načela njegove uporabe, pa nuklearno oružje sve više postaje sredstvo strateško-političkog odvraćanja, a sve manje naoružanje vojnooperativne namjene. Očuvanje ravnoteže u naoružanju i postupnost mjera strateškog razoružanja kao i učinkovite međunarodne kontrole, zauzimali su središnje mjesto u nizu prijedloga, amandmana i nacrta sporazuma u daljnjem radu Komisije za razoružanje, a problem razoružanja postajao je sve više problem globalne sigurnosti.

Nakon što je skupina japanskih ribara umrla od radijacijske bolesti uzrokovane radioaktivnom kišom nastalom od američkih nuklearnih pokusa (u razdoblju od prve pokusne nuklearne eksplozije 16. 7. 1945., do kolovoza 1963 bilo je blizu 400 nuklearnih eksplozija, od čega se oko 2/3 odnosilo na američke pokuse), svjetsko javno mnijenje, uplašeno posljedicama radijacije, ujedinilo se u zahtjevu upućenom svim nuklearnim silama za potpunu obustavu nuklearnih pokusa. Taj zahtjev je postavljen i na XII. zasjedanju Generalne skupštine UN-a, pa su tri nuklearne sile (SSSR, SAD i Velika Britanija) povele pregovore koji su doveli do Sporazuma o zabrani eksperimenata nuklearnim oružjem u atmosferi, svemiru i pod vodom, potpisanog u Moskvi 5. 8. 1963. Sporazum je predviđao i obvezu ugovornih strana o neširenju nuklearnog naoružanja drugim zemljama, ali nije zabranjivao izvođenje podzemnih nuklearnih pokusa, koje su nastavljene i dalje. Veliki uspjeh u ograničavanju širenja oružja za masovno uništenje jest Sporazum o Antarktici od 1. 12. 1959., kojim se to područje proglašava demilitariziranim teritorijem, a sve zemlje potpisnice obvezuju na to da se korištenje isključivo u znanstveno-istraživačke svrhe. Osim toga, Generalna skupština UN donijela je u studenom 1963. Rezoluciju o denuklearizaciji Latinske Amerike, na temelju koje su sve latinoameričke države potpisale Ugovor o zabrani uporabe i širenja nuklearnog oružja na prostoru Latinske Amerike. Unatoč tim uspjesima, glavni problem – Hladni rat, blokovska bipolarizacija i utrka u naoružanju – nije bilo riješeno do ostvarivanja potpune ravnoteže snaga i stvaranja uvjeta za uspostavljanje detanta.

Razdoblje detanta
Detant je termin koji dolazi od francuske riječi detente (opuštanje), a od 70-ih godina prošlog stoljeća koristi se u međunarodnim odnosima za definiciju situacije u kojoj dvije međusobno neprijateljski raspoložene države poboljšavaju diplomatske, političke i druge odnose, odnosno smanjuju međusobne napetosti. U užem smislu, taj termin je postao sinonim za razdoblje Hladnog rata od sredine 60-ih (konkretnije, nakon završetka kubanske raketne krize) do početka 80-ih kada su SSSR i SAD nastojale poboljšati međusobne odnose i pronaći zajednički jezik u što više spornih pitanja kako bi spriječili izbijanje nuklearnog sukoba. Jedan od prvih konkretnih mjera detanta bila je uspostava tzv. crvenog telefona, odnosno izravne komunikacijske veze između Kremlja i Bijele kuće, na temelju Memoranduma o sporazumu uspostavljanja direktne komunikacijske linije (Memorandum of Understanding Regarding the Establishment of a Direct Communications Line), potpisanog u Ženevi 20. 6. 1963., nakon jedva izbjegnutog nuklearnog sukoba u kubanskoj krizi. Naravno, uspostava “crvenog telefona” ne može se nazvati mjerom razoružanja, ali je to jedan od velikih uspjeha diplomacije (uključujući i vojnu diplomaciju na vrhu) u smanjivanju zategnutosti i omogućavanju rješavanja kriznih situacija neposrednim pregovorima lidera dviju supersila (prva uporaba crvenog telefona bila je 1967. godine tijekom Šestodnevnog arapsko-izraelskog rata, kada su obje supersile informirale jedna drugu o pokretima svojih vojnih postrojbi). U svakom slučaju, nakon uspostave “crvenog telefona” više se nikada nije ponovila situacija da bi svijet bio na rubu nuklearnog uništenja, kao što je bilo za vrijeme kubanske krize.

Početkom detanta počinju i aktivnosti supersila na konkretnim mjerama razoružanja, tako da su već u studenom 1969. godine SSSR i SAD počeli pregovore o ograničenju strateškog naoružanja SALT (Strategic Arms Limitation Talks), koji su poslije, i to dosta poslije, rezultirali konkretnim sporazumima o ograničenju naoružanja SALT (Strategic Arms Limitation Treaty) i strateškom razoružanju START (Strategic Arms Reduction Treaty). Pregovori su vođeni u dva navrata, zbog čega i sporazumi koji su rezultirali nose oznaku SALT I i SALT II (poslije je SALT II redefiniran u START I).

Nakon vrlo intenzivnih pregovora, SALT I de facto je samo zamrznuo broj strateških nuklearnih projektila (uključujući i nuklearne projektile na podmornicama) u arsenalima obiju supersila, ali je istovremeno otvorio novu problematiku u globalnom razoružanju rezultiravši potpisivanjem Sporazuma o zabrani širenja nuklearnog naoružanja (NPT – Non-Proliferation of Nuclear Weapons Treaty), koji je stupio na snagu u ožujku 1970. godine. Ubrzo nakon toga, 1972., SAD i SSSR potpisali su Sporazum o proturaketnoj obrani, koji zabranjuje usavršavanje nacionalnog obrambenog sustava zasnovanog na protubalističkim projektilima (svjedoci smo kako su nedavni jednostrani izlazak SAD-a iz navedenog Sporazuma i angažiranje na revitalizaciji programa raketnog štita izazvali vrlo burnu reakciju službene Moskve).

Druga runda pregovora, poznatija kao SALT II vođena je u razdoblju 1972. – 1979. godine, kao nastavak prethodnih pregovora i sporazuma SALT I potpisanih u njihovu okviru. To su bili prvi pregovori o konkretnom ograničenju daljnje utrke u naoružanju i, općenito, o ograničenju nuklearnih arsenala vodećih nuklearnih supersila. Na kraju pregovora, SAD i SSSR u Beču su potpisali sporazum SALT II (slika br. 19), kojim se ograničava proizvodnja ofenzivnog nuklearnog naoružanja. No, službeni Washington nikada ga nije ratificirao zbog sovjetskog napada na Afganistan iste godine. Ipak, obje strane dogovorile su se da će ga unatoč tome provoditi. Sporazum je prvi puta odredio točnu količinu strateškog nuklearnog naoružanja koju dvije države mogu posjedovati. Unatoč izbijanju Sovjetsko-afganistanskog rata, vodeće supersile su u lipnju 1982. počele u Ženevi pregovore o projektilima dugog dometa.
Dolazak Gorbačova na čelo SSSR-a znatno je ubrzao pregovore o razoružanju, tako da su u prosincu 1987. predsjednici Ronald Reagan i Mihail Gorbačov na samitu dviju zemalja u Washingtonu potpisali sporazum o uništenju projektila srednjeg dometa, a u srpnju 1991. potpisan je Sporazum o strateškom smanjenju naoružanja (START) kojim su za trećinu srezani nuklearni vojni arsenali supersila. Gorbačov je iste godine objavio moratorij na obavljanje nuklearnih pokusa, Francuska se pridružila, a SAD su na to pristale 1992. (diplomatskom aktivnošću SAD-a moratorij je prihvatila i Velika Britanija, koja je nuklearne pokuse obavljala u SAD-u).

Proces nuklearnog razoružanja nastavljen je i nakon raspada SSSR-a, i to potpisivanjem novog sporazuma SAD-a s Ruskom Federacijom u siječnju 1993. (sporazum START II), kojim je predviđeno smanjenje američkih i ruskih nuklearnih projektila za dvije trećine. Službeni Washington je sporazum ratificirao 1996., ali je naišao na snažno protivljenje u ruskoj Dumi, u kojoj su prevladavali nacionalisti i stranke ljevice. No, nakon intenzivnog lobiranja ruskog predsjednika Putina, i Duma je 2000. godine ratificirala taj sporazum.

Organizacija za europsku sigurnost i suradnju
Detant se nije odrazio samo na procese razoružanja među nuklearnim silama, već je u velikoj mjeri utjecao na stvaranje drugih sigurnosnih mehanizama na europskom prostoru. Među kojima je svakako najznačajnija bila Konferencija za europsku sigurnost i suradnju (KESS), pokrenuta 1973. godine kao multilateralni forum za dijalog i pregovaranje između Zapada i Istoka. Pregovori su trajali dvije godine. Održan niz sastanaka u Helsinkiju i Ženevi, a okončani su usvajanjem završnog dokumenta, tzv. Helsinškog akta (The Helsinki Final Act), kojeg su 1. kolovoza 1975. godine potpisali šefovi 35 država. KESS je do 1990. godine funkcionirao kroz niz sastanaka i konferencija, na kojima su se uspostavljale norme i obveze zemalja u jačanju sigurnosti na europskom prostoru, te povremeno ocjenjivala njihova provedba. Pariški sastanak na vrhu 1990. godine bio je prekretnica u procesu institucionaliziranja odgovora na izazove postavljene u razdoblju poslije Hladnoga rata i pada željezne zavjese u Europi, jer je tada potpisan ključni sporazum o kontroli naoružanja – Sporazum o konvencionalnim oružanim snagama u Europi (Treaty on Conventional Force in Europe – CFE) prilagođen 1999. novim okolnostima nakon raspada Varšavskog pakta. Početkom 1990-ih, osnovano je nekoliko ureda i institucija, sastanci su postali redoviti, a rad Konferencije kompleksniji, pa na sastanku u Budimpešti 1994. KESS mijenja ime u Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju.

Danas je OESS paneuropska sigurnosna organizacija koja uključuje 56 država sudionica na prostoru od Vancouvera do Vladivostoka, a služi kao instrument za rano upozoravanje, prevenciju sukoba, upravljanje krizom, te postkonfliktnu pomoć na otklanjanju posljedica. OESS je prvi razvio sveobuhvatan i kooperativan pristup međunarodnoj sigurnosti, koji obuhvaća sve tri dimenzije: vojno-političku, ekološko-gospodarsku i humanitarnu. U drugoj polovici devedesetih godina, važan instrument OESS-a postale su terenske misije (od kojih je jedna nedavno završila svoj nadzor u našoj zemlji), a kako nema vlastitih snaga ili sredstava za uspostavu mira, koristi se uglavnom preventivnom diplomacijom (koja uključuje kontrolu naoružanja, povećanje povjerenja među državama, praćenje poštivanja ljudskih prava i prava manjina, nadgledanje izbora i sl.).

Zaključak
Pitanje razoružanja tijekom 20. stoljeća postalo je jednim od temeljnih problema globalne sigurnosti, koji se prenio i u današnje vrijeme, te nimalo nije izgubio na aktualnosti. Od jednostrane mjere, nametnute pobijeđenom po završetku ratnih operacija, razoružanje je postalo multilateralni proces globalne razine. Naravno, kao takav postao je znatno kompleksniji i dugotrajniji, te zahtijeva maksimalno angažiranje cjelokupne međunarodne zajednice.

Proces razoružanja danas je jedna od glavnih preokupacija diplomacije, uključujući i sve oblike suvremene vojne diplomacije, pri čemu na važnosti osobito dobiva multilateralna vojna diplomacija kao proizvod novih međunarodnih odnosa. Smanjivanjem napetosti i širenjem komunikacije među blokovima (osobito nakon potpisivanja sporazuma SALT i START, te razrade programa nuklearnog razoružanja), multilateralna vojna diplomacija sve više poprima ulogu kontrolnog mehanizma u provođenju pojedinih odredbi tih sporazuma. Završetkom blokovske bipolarizacije, njezina kontrolna zadaća dodatno se proširuje i na nekadašnje izvanblokovske zemlje, a u Europi postaje osnovni mehanizam u stvaranju povjerenja i nadzora nad proizvodnjom i distribucijom ofenzivnih oružanih sustava. Osim vojnih misija, težišni instrument multilateralne vojne diplomacije čine specijalizirane vojne komisije, iz kojih se razvijaju cijele administrativne strukture, sa zadaćom praćenja procesa razoružanja i kontrole redukcije oružja za masovno uništenje, a u zadnje vrijeme i konvencionalnog naoružanja.

Marinko OGOREC