Vojnici i tehnika koji u savršenom postroju prolaze gradskim ulicama i dalje ostaju svojevrsna smotra nacionalne moći pojedine zemlje. Važan su čimbenik u izgradnji nacionalnog jedinstva i ponosa na vlastitu povijest, tradiciju i oružane snage kao glavnog nosioca obrambenih sposobnosti…

Cijela je ova godina protekla u znaku vojnih mimohoda organiziranih u brojnim zemljama širom svijeta, uključujući i Republiku Hrvatsku. Kao i većina velikih vojnih manifestacija, tako i mimohodi obično rezultiraju raznim proturječjima koja proistječu iz same prirode i društvene uloge vojne sile. Unatoč tomu, vojnih je mimohoda bilo u povijesti još od starog vijeka pa do današnjih dana, imali su i imaju svoju ulogu u manifestaciji vojne moći pojedine zemlje te su u velikoj mjeri čimbenik jačanja nacionalnog ponosa i zajedništva. Upravo stoga možemo očekivati njihov opstanak i u budućnosti, sve dok oružane snage budu instrument zaštite države, a vojne svečanosti bitan dio državnog protokola i nacionalnih tradicija.

Općenito, vojni je mimohod jedna od najsloženijih vojnih svečanosti. Obično se organizira povodom obljetnice događaja koji ima veliku povijesnu važnost za pojedinu zemlju odnosno kao prezentacija vojne moći neke zemlje s ciljem slanja političke poruke mogućim protivnicima (potrebno je napomenuti da oružane snage u sklopu svojih tradicionalnih zadaća služe i za odvraćanje od moguće agresije). Najčešće se sastoje od dva temeljna dijela – svečane smotre odabranih postrojbi i njihova svečanog mimohoda unaprijed određenim smjerom. Zapravo, cijela se svečanost u vojnom nazivlju obično definira kao vojna parada (engl. Military Parade), a mimohod je samo jedan od njezinih dijelova. Međutim, kako je često riječ o središnjem (vremenski i najduljem) događaju, parada i mimohod poistovjećuju se i u formalnom nazivu.

Rimski trijumfi
Ne postoje točni podaci o tom kad su prvi put i zbog čega organizirani vojni mimohodi, ali pojedini povjesničari i vojni analitičari smatraju kako je bio posrijedi sasvim praktičan razlog – uvježbavanje ratnika za borbu u falangama. Naime, borbeni postroj falange prva je taktička uporaba vojske u vrlo zgusnutom rasporedu, s točno definiranim razmakom između vojnika u redu i redova u falangi. Osnovni je oblik uvježbavanja tog postroja zajedničko kretanje svih pripadnika falange pa se može pretpostaviti kako je upravo to preteča budućih mimohoda. Uostalom, poveznica suvremenih postroja pješačkih postrojbi u mimohodu s nekadašnjom falangom upravo je raspored sudionika jer se vojnici kreću svečanim (paradnim) korakom u vrlo zgusnutom poretku, definiranom točnim brojem vojnika po širini i dubini postroja. Takvim se načinom kretanja veće skupine vojnika u vrlo gustom poretku danas želi prikazati ujedno i naglasiti, discipliniranost i monolitnost pripadnika vojne organizacije.
Najviše zabilježenih podataka postoji o trijumfima rimskih vojskovođa. Rimski je trijumf bio podjednako građanska, vojna i vjerska manifestacija kojom je odavana posebna počast vojskovođama koji su pobijedili u velikim bitkama. Kao takav, smatra se najvećom vojno-svjetovnom ceremonijom u starom Rimu te najvećom počasti koja je mogla biti dodijeljena uspješnom vojskovođi. U doba Rimskog Carstva status vojskovođe nagrađenog trijumfom tijekom te ceremonije, ali samo tog dana, postajao je blizak božanskom, što je mnogim carevima smetalo. Stoga su u to vrijeme trijumfi razmjerno rijetki, osim ako u njima nisu sudjelovali sami carevi.

Vrhunac u doba Republike
Nije točno poznato kad su ceremonije trijumfa nastale. Povezuju se s razdobljem prvih rimskih kraljevina, a vrhunac doživljavaju u razdoblju Republike. U to se vrijeme donose i propisi o tome kad se nekom vojskovođi može odobriti trijumf pa su tako sačuvani podaci da je imao pravo na njega kad bi pobijedio u velikoj bitki s vanjskim protivnicima (koji nisu građani Rima), a u kojoj je ubijeno barem 5000 protivničkih vojnika. Bitke u građanskom ratu u kojima su stradali rimski državljani smatrane su tragedijom pa vojskovođe nisu imali pravo na trijumf, a jednak je slučaj i s gušenjem pobuna robova. Bitke, pa i najveće, smatrane su nedostojnim za trijumf, a vojskovođama nisu donosile slavu nego su smatrane nužnim zlom u njihovoj vojničkoj karijeri. Osim toga, vojskovođa je u trenutku trijumfa morao biti izabrani magistrat s titulom imperium, tj. konzul ili pretor. Na kraju, dok je postojala milicijska struktura rimske vojske, prije reformi Gaja Marija (II. – I. st. pr. Kr.), trijumf je značio da vojskovođa pobjedonosno vraća vojsku kući, a ona se nakon trijumfa raspušta u građansku službu do iduće potrebe za novačenjem. Nakon reformi Gaja Marija i ustrojavanja stalne, plaćene vojske, taj se razlog gubi i više ne sudjeluju sve postrojbe koje su se vratile u trijumfu.
Kao što su propisani razlozi zbog kojih se nekom vojskovođi dodjeljivala čast organiziranja trijumfa, tako je i cijela manifestacija imala strogo definiran tijek. U vrijeme Republike odobrenje za trijumf dodjeljivao je Senat, a poslije jedino car. Trijumfator je bio odjeven u posebnu grimiznu togu (toga picta) sa zlatnim ornamentima koju su u doba Carstva smjeli nositi samo carevi. Na glavi je imao vijenac od lovorova lišća (corona triumphalis), a na nogama crvene vojničke čizme. Postoje zapisi da su pojedini trijumfatori bojili lice crvenom bojom kako bi dodatno označili približavanje božanskom statusu jer su rimski vrhovni bog Jupiter i bog rata Mars obično prikazivani s crvenim licem. Nakon održanog trijumfa vojskovođa je stjecao doživotni naslov vir triumphalis koji mu je osiguravao posebno povlašten društveni položaj.

Propisan redoslijed
Trijumfalna je povorka formirana izvan gradskih zidina, na Marsovu polju, a u grad je ulazila kroz svečani slavoluk izgrađen upravo u tu svrhu. Jednako kao što su bili vrlo strogo propisani uvjeti davanja odobrenja za trijumf i izgled trijumfatora, tako je bio propisan i redoslijed mimohoda. Na čelu povorke išli su trubači i bubnjari koji su davali ritam kretanju. Nakon njih kretala su se zaprežna kola s ratnim plijenom i blagom koje je opljačkano u pohodu, a zatim bijeli bikovi koje je trijumfator na kraju povorke žrtvovao rimskim bogovima. Iza žrtvenih bikova ponovno su se kretala zaprežna kola s oružjem i ratnim simbolima protivnika, za njima vođe i poglavari poraženog protivnika, te iza njih veći ili manji broj zarobljenika koji su poslije postajali robovi. Vođe poražene strane odvođeni su nakon trijumfa u zatvor Tullianum i obično zadavljeni, neki su žrtvovani u areni tijekom igara kojima se proslavljao trijumf, a bilo je slučajeva da su poslužili kao dragocjeni taoci pa im je pošteđen život. Nakon zarobljenika išli su liktori koji su za tu priliku nosili lovorove vijence na snopu (fasces), a za njima vojskovođa trijumfator u bojnoj dvokolici koju su vukla četiri bijela konja. Obično je s njim u dvokolici bio rob koji mu je iznad glave držao zlatni vijenac, ali njegova je uloga bila i psihološki vrlo dobro osmišljena jer je bio dužan s vremena na vrijeme prošaptati trijumfatoru da se sjeti da je samo čovjek (hominem te memento) ili da se sjeti da je smrtan (memento mori). Iza trijumfatora išli su njegovi najviši časnici i odrasli sinovi na konjima, a za njima vojnici legija koje se vraćaju iz pohoda. Suprotno današnjim filmskim prikazima rimskih trijumfa, vojnici i časnici nisu nosili oružje i opremu, nego su bili odjeveni u toge ili tunike, ne tako raskošne kao vojskovođa koji je nosio toga picta, i imali lovorov vijenac na glavi. Naime, prema starim rimskim zakonima, ulazak u grad s oružjem smatrao se činom agresije, makar bila riječ o rimskoj vojsci. Ulazak vojnih postrojbi s oružjem u grad značio je obično početak građanskog rata. U povorci su išla i djeca koja su posluživala svećenike prilikom prinošenja žrtve, a uz trijumfatorova kola glumci koji su svirali, plesali i izvodili šaljive pokrete, pridonoseći općem veselju i razdraganosti trenutka. Zabilježeno je da su u pojedinim trijumfima vođene i egzotične životinje te nošene velike slike i nazivi gradova osvojenih ili opljačkanih u pohodu.

Slavoluk ili sporedan ulaz
Nakon prolaska kroz slavoluk povorka bi se uputila prema glavnom trgu, Forumu, na kojem bi se trijumfator našao sa senatorima ili carem (u razdoblju Carstva), te službeno predao svoje zapovjedništvo. Nakon predaje zapovjedništva povorka bi produžila prema Kapitolu gdje je trijumfator žrtvovao bijele bikove rimskim bogovima, a zatim ušao u Jupiterov hram i na oltar položio lovorov vijenac kao simbol da nema pretenzija na vlast u Rimu. Cijelim se putem mimohoda s obje strane nalazila masa naroda koja je izišla pozdraviti svojeg vojskovođu i vojnike, zasipajući ih cvijećem, pjevajući šaljive pjesme i dovikujući doskočice na račun trijumfatora i njegovih časnika i vojnika (ponekad i vrlo opscene). Potrebno je naglasiti, radi usporedbe, da je postojao i točno definiran način povratka neuspješnog vojskovođe koji je izgubio bitku i imao nesreću da je ostao živ. Morao je ući u grad po mraku (nikako danju), pješice i na sporedan ulaz koji se obično koristio za iznošenje otpada iz grada. Bio je odjeven u vojničku tuniku bez vojničkih oznaka i bez oružja. Pješice i bez ikakve pratnje morao je doći do Senata kako bi mu obrazložio razloge neuspjeha i saznao svoju sudbinu koja obično nije bila nimalo blistava.

Viteški turniri
U razdoblju Carstva trijumfi su sve rjeđe odobravani. Nakon propasti Rimskog Carstva nestaju kao prvi registrirani oblici vojnih mimohoda, a tijekom ranog feudalizma vojne svečanosti vrlo su ograničenog karaktera pa se gotovo ni ne održavaju bilo kakvi oblici mimohoda. Najveće vojne svečanosti, a ujedno i nadmetanja vitezova u vještini, ali i kvaliteti naoružanja i osobne zaštite (oklopa), bili su turniri. Naravno, viteški turniri nisu nimalo slični ni suvremenim vojnim mimohodima, a ni rimskim trijumfima. Imali su, međutim, s njima nešto zajedničko: smotru vitezova sudionika na početku turnira i njihov prolazak u koloni pokraj svečane tribine. Cilj mimohoda bilo je neposredno predstavljanje sudionika turnira u najboljem svjetlu zbog čega su redovito nošeni najkvalitetniji i najskupocjeniji oklopi te najbolje naoružanje i ratni konji. Podrazumijeva se kako se pripremama za taj turnirski mimohod posvećivala velika pozornost pa su skupine slugu i paževa danima čistile i dotjerivale vitešku opremu. Poredak na mimohodu bio je strogo propisan tako da su sudionici nastupali prema rangu svojih plemićkih titula ili obitelji koje su zastupali. Na čelu kolone bili su vitezovi s najvišim plemićkim titulama i iz najpoznatijih obitelji, a zatim ostali, u skladu sa svojim plemićkim rangom.

Fridrikovo uvježbavanje
Prvi se vojni mimohodi javljaju razmjerno kasno, tek u drugoj pol. XVIII. st. Uvodi ih pruski kralj Fridrik II. Veliki (1712. – 1786.), ponajprije zbog obučavanja vojnih postrojbi. U to se vrijeme ustrojavaju velike stajaće vojske, a osnovno naoružanje pješaštva postaje puška kremenjača s bajunetom kojom je bio naoružan svaki vojnik pješak. Osnovna borbena taktika pješaštva postaje tzv. linijska taktika (po čemu su postrojbe regularnog pješaštva i dobile naziv linijsko pješaštvo – op. aut.), zbog toga što su veća brzina gađanja i primjena bajuneta učinili pješaštvo znatno otpornijim na konjaničke udare, pa više nije bilo potrebe za zbijenim postrojima koje su osiguravali kopljanici (pikeniri). Osim toga, nastojala se ostvariti što veća gustoća puščane paljbe koja se postizala samo ako je istodobno gađalo što više pušaka. Zbog toga se duboki borbeni postroji sve više stanjuju do najviše tri vrste koje nastupaju u jedinstvenoj liniji. Umjesto pojedinačnim, linijski je postroj paljbenu moć ostvarivao isključivo plotunskim gađanjem, tj. istodobnim ispaljenjem svih pušaka prve i druge vrste. Paljba je otvarana na 200 i 100 m udaljenosti od protivnika, iznimno i na manjoj, nakon čega se prelazilo u juriš i blisku borbu bajunetom. Pravilno izvršenje svih tih borbenih radnji zahtijevalo je dugotrajnu i mukotrpnu obuku pa je Fridrik II. obuku u linijskom kretanju povezao s državnim i vojnim svečanostima na kojima su sudjelovale brojne vojne postrojbe. Linijsko je kretanje redovito bilo praćeno vojnom glazbom koja je postrojbama davala ritam. Stvoren je tako svojevrstan predložak za vojne mimohode koji je u određenom obliku zadržan do danas. Praksu Fridrika II. odmah je prihvatio ruski car Pavao I. (1754. – 1801.) kojem je oduvijek imponirala Pruska i uređenost njezine vojske. Tijekom njegova vladanja u Sankt-Peterburgu su godišnje održavana tri velika vojna mimohoda. Zimski je bio na Dvorskom trgu, ispred Zimskog dvorca, tadašnje službene rezidencije ruskih careva. Proljetni je organiziran na Marsovu polju, a ljetni u Carskom selu, ljetnoj carskoj rezidenciji u naselju Puškinskoje. Osim velikih, organizirani su i brojni manji, jer je uvedena praksa da svaka postrojba povodom svoje obljetnice ili na spomendan sveca zaštitnika organizira mimohod odgovarajuće razine.

Pobjedničke vojske
Vrlo se brzo praksa organiziranja mimohoda proširila po svim europskim zemljama. Uvode se jasno određena pravila njihova izvođenja te preciziraju razlozi zbog kojih se organiziraju. Otad do danas redovito ih organiziraju pobjedničke vojske kako bi obilježile svoju pobjedu u ratu i tako se praktički vratila tradicija rimskih trijumfa. U razdoblju neoklasicizma koje slavi kulturu starog Rima i helenske Grčke te povratak antičkim vrijednostima, vojni se mimohodi nastoje i po svojoj organizaciji formirati kao rimski trijumfi, a u svjetskim se prijestolnicama grade novi slavoluci. Među prvima su Puerta de Alcalá u Madridu i Brandenburška vrata u Berlinu. Francuski vojskovođa i car Napoleon Bonaparte, veliki poklonik kulture i običaja starog Rima, uvijek je nastojao svoje pobjede proslaviti velikim mimohodima vrlo sličnim rimskim trijumfima. Zapovjedio je stoga i izgradnju Slavoluka pobjede u Parizu (Arc de Triomphe) kuda je redovito vraćao svoje postrojbe nakon pobjedonosnog povratka.
Osim za proslave pobjeda, mimohodi su organizirani i u druge prigodne svrhe. Jedan je od najvećih vojnih mimohoda, zajedno sa svečanim postrojavanjem, organiziran za Napoleonov rođendan 15. kolovoza 1804. u Bulonjskoj šumi kraj Pariza. Tom je prilikom Napoleon drugi put u povijesti osobno uručio odlikovanja Legije časti svojim vojnicima. Dvije godine nakon poraza Napoleonove Grande Armée u pohodu na Rusiju, u Sankt-Peterburgu je izgrađen slavoluk Narva u čast ruske pobjede te održan i veliki mimohod. Poslije je i u Moskvi podignut slavoluk u čast pobjede nad Napoleonom pa se vojni mimohodi na dan pobjede u Bitki na Berezini usporedno održavaju u Moskvi i u Sankt-Peterburgu. U prvoj pol. XX. st. vojni mimohodi postaju uobičajena praksa u većini europskih zemalja i obično se organiziraju za najveće državne praznike ili obljetnice velikih vojnih pobjeda, rjeđe i u drugim prilikama.

Suvremeni vojni mimohodi
Razdoblje suvremenih vojnih mimohoda počinje završetkom Prvog svjetskog rata. Njihova se struktura i organizacija nije puno promijenila, osim same poruke – trebali su rezultirati povećanim nacionalnim zanosom, ponosom najširih slojeva stanovništva na vlastite oružane snage i izgrađivanjem nacionalnog jedinstva, osobito u kriznim situacijama. Prema povijesnim izvorima, upravo je taj aspekt vojnih mimohoda svojedobno najbolje iskoristila nacistička Njemačka. Prije izbijanja Drugog svjetskog rata organizira velike vojne mimohode kako bi ostatku svijeta demonstrirala svoju vojnu moć. Sličan je pristup vojnim mimohodima bio i u tad mladom SSSR-u. Staljin je dao inicijativu za velike vojne mimohode na svaku obljetnicu Sovjetske socijalističke revolucije. Međutim, osim uobičajenog, deklariranog memorijalnog karaktera, njihov je pravi cilj bila izgradnja kulta ličnosti. Neizostavan je dio mimohoda bilo nošenje golemih slika klasika komunističke teorije i prakse među kojima je svakako najimpresivnija i najmonumentalnija bila Staljinova.

S mimohoda na bojišnicu
Drugi je svjetski rat prekinuo praksu vojnih mimohoda, s iznimkom njemačkog trijumfalnog ulaska u Pariz kroz Arc de Triomphe nakon francuskog poraza. No, tijekom rata vjerojatno je samo jedan odigrao veću ulogu u jačanju borbenog morala oružanih snaga i cjelokupnog naroda – mimohod Crvene armije na Crvenom trgu u Moskvi 7. studenog 1941. godine. Moskva se nalazila pod udarom njemačkih snaga koje su već bile u njezinim predgrađima, a evakuacija civilnog stanovništva započeta 16. listopada izazvala je opću malodušnost. Kružile su glasine o evakuaciji vojnog i državnog čelništva te općem rasulu pa je Staljin donio direktivu da se na obljetnicu početka Socijalističke revolucije 7. studenog održi vojni mimohod kao što je tradicionalno održavan u predratnim godinama. Nazočio mu je kako bi dodatno uvjerio stanovništvo cijele zemlje da se nalazi u Moskvi i da ondje ostaje. Istaknuo je to u svojem razmjerno dugom i vrlo emotivnom govoru u kojem se pozivao na slavu velikih ruskih junaka i vojskovođa. Sam je mimohod bio razmjerno kratak (oko 25 minuta) i uglavnom su nastupili pješački postroji s razmjerno malo tehnike koja se mogla izdvojiti za tu priliku, ali glavni je dio tehničkih postroja činilo oko 200 tenkova. Svi su sudionici imali oružje s punim kompletima bojnog streljiva što je inače nezamislivo u redovito organiziranim mimohodima. Naime, postrojbe su odmah nakon prolaska Crvenim trgom kretale na bojišnicu. Mimohod je u većoj mjeri utjecao na borbeni moral i motivaciju svih pripadnika Crvene armije, ali i stanovništva Sovjetskog Saveza. Osim toga, dugo je bio glavna tema svih savezničkih informativnih žurnala po gotovo cijelom svijetu.
Drugi je impresivni mimohod u Moskvi održan u čast pobjede nad nacističkom Njemačkom 24. lipnja 1945. To je ujedno i jedini put da se mimohod održao u to vrijeme jer se otad svake godine održava 9. svibnja, na dan potpisivanja njemačke kapitulacije. Bilo je, naime, potrebno više od mjesec dana za povratak sovjetskih postrojbi i njihovo uvježbavanje za mimohod. Značajka je tog mimohoda, koja se više nije ponovila, postroj koji je nosio ratno znakovlje i zastave poraženog protivnika, da bi ih potom bacio ispred Lenjinova mauzoleja, Staljinu pod noge. Željela se time dočarati veličina pobjednika, naravno samog Staljina, i poniziti poraženi protivnik.

Utrka u naoružanju
Tijekom hladnoratovskog razdoblja vojni su mimohodi, koje je više prakticirao SSSR i njegovi saveznici, bili ponajprije sredstvo za manifestaciju vojne moći i u funkciji utrke u naoružanju, dok im je memorijalni karakter bio od drugorazredne važnosti. Od zapadnih zemalja redovite mimohode organizira Francuska kako bi se obilježio pad Bastilje i stvaranje Republike. Ostale zapadne zemlje uglavnom organiziraju vojne mimohode povremeno, prigodom većih obljetnica pojedinih događaja iz svoje povijesti. Do danas, unatoč raspadu blokovske bipolarizacije i završetku hladnog rata, brojne zemlje i dalje organiziraju vojne mimohode povodom velikih obljetnica. Iako je u cijeloj međunarodnoj zajednici došlo do brojnih promjena prouzročenih prije svega globalizacijskim procesima, vojni mimohodi i dalje ostaju svojevrsna smotra nacionalne moći pojedine zemlje i važan su čimbenik u izgradnji nacionalnog jedinstva i ponosa na vlastitu povijest, tradiciju i oružane snage kao glavnog nosioca obrambenih sposobnosti.

U Republici Hrvatskoj
Republika Hrvatska u svojoj je razmjerno kratkoj povijesti pune i potpune suverenosti organizirala tri vojna mimohoda. Prvi koji je održan 30. svibnja 1995. bio je u pravom smislu demonstracija vojne sile i moći Hrvatske vojske te vrlo konkretno upozorenje pobunjenicima na prostoru paradržavne tvorevine stvorene u Republici Hrvatskoj kako se njihova samovolja više ne može i neće tolerirati. Osim toga, održan je nakon blistave pobjede Hrvatske vojske u operaciji Bljesak što je bio dodatni pritisak na pobunjenike. Bio je i svojevrsna smotra opremljenosti i uvježbanosti Hrvatske vojske te vrlo jasna poruka kako se ravnoteža snaga na prostoru nekadašnje SFRJ bitno promijenila.
Vojni mimohod 1997. pod nazivom Pobjednički bedem ’97 bio je zaslužena manifestacija pobjedničke vojske i u tom je kontekstu potpuno opravdana njegova organizacija kojom je proslavljen završetak Domovinskog rata. Ovogodišnji mimohod OSRH obilježio je okruglu obljetnicu te pobjede. Bio je spektakularan i može se promatrati i kao određena retrospektiva razvojnog puta koji su Oružane snage Republike Hrvatske prošle u razmjerno kratkom razdoblju. Ono što je bilo viđeno svakako ohrabruje.

Marinko OGOREC