Mnoge moderne vojske, pripremajući pripadnike za obračune u kojima će se na maloj udaljenosti morati služiti svim mogućim sredstvima kako bi preživjeli, razvijaju različite sustave obuke

 

S gledišta oružanih snaga, odnosno vojnika kao temeljnog predstavnika i pokazatelja njihove spremnosti, dobra kondicijska pripremljenost osnova je na koju se nadograđuju temeljna i specijalistička znanja i vještine.

Za borbenu spremnost oružanih snaga presudna je borbena obuka. Vojnu obuku, odnosno pripremljenost vojnika, može se ocijeniti kroz tri pokazatelja: voljno-moralne osobine i pripremljenost, kondicijsku pripremljenost te vojnostručnu obučenost, dijalektički rečeno htjeti – moći – znati. Takva obuka zahtijeva iznimna opterećenja. Praktična iskustva te znanstvena istraživanja ukazuju da kondicijska spremnost itekako utječe na djelotvornost vojnika na bojištu. Stupanj motoričke i funkcionalne sposobnosti izravno utječe na razinu obučenosti bez obzira na vojnu specijalnost. Unatoč tehnološkim dostignućima i njihovoj primjeni u vojne svrhe, ljudski faktor, odnosno vojnik sa svojim sposobnostima, ostao je temelj vojske i njezine uspješnosti.

Članak “Mentalna priprema specijalnih postrojbi” (HV, br. 580), objasnio je važnost mentalnog treninga i mentalnog kondicioniranja kojima izravno utječemo na voljno-moralne osobine i komponentu ‘htjeti’ u ukupnoj pripremljenosti. Nameće se zaključak da je mentalni aspekt ključan za iskorištavanje potencijala koji proizlaze iz kondicijske pripremljenosti i specijalističkih vojnih znanja. Mentalni čimbenik zaokružuje kondicijske sposobnosti (‘moći’) i tehničko-taktička znanja (‘znati’) u efikasnu i funkcionalnu cjelinu.

Komponentu ‘moći’ čini kondicijska pripremljenost. Ona je temelj na koji se nadograđuju ostala vojnička znanja i vještine, a definira se kao sveobuhvatan i složen proces poboljšanja funkcionalnih i motoričkih sposobnosti, morfoloških značajki, zdravstvenog statusa te u tu svrhu potrebnih motoričkih znanja. Za poboljšanje kondicijske pripremljenosti primjenjuju se pravila sportskog treninga, odnosno kineziološke zakonitosti.       

Kad je riječ o vojnicima, posebno pripadnicima specijalnih postrojbi, tad se ne govori o sportašima, ali naglašava se važnost sportskog treninga kao nužnog za poboljšanje sposobnosti i osobina važnih za svakodnevno izvršavanje redovitih zadaća, posebice onih gdje do izražaja dolaze posebne tehnike i taktike.

 

Otisak čizme na zemlji

Ostaje utvrditi što vojnik treba znati da bi bio vojnik, pa nakon toga i pripadnik specijalnih postrojbi. Često se zna reći da je važna razlika između regularnog vojnika i pripadnika specijalnih snaga u tome što je specijalac izvrstan u temeljnim znanjima. Postavlja se pitanje koja su to temeljna znanja.

Vojnik na početku karijere prolazi temeljnu obuku, koja uobičajeno ima sljedeći cilj:

• osposobiti ga za napadne i obrambene zadaće kao što je protupješačka borba, bliska protuoklopna i protuzračna obrana
• uvježbati ga za kretanje u borbi i postupke u napadu i obrani
• obučiti ga za orijentaciju na zemljištu, motrenje i izvješćivanje te održavanje veze
• osposobiti ga za prikrivanje, ukopavanje, zaštitu, pomoć i samopomoć
• uvježbati ga za samostalno preživljavanje i boravak u prirodi.

Takav vojnik u sklopu svoje postrojbe može biti određen za različite zadaće, od strijelca pa nadalje. Od vojnika se očekuje i obučava ga se da zadaću izvršava savjesno, požrtvovno, vješto i pravodobno. Da bi vojnik u borbi pobijedio, treba biti brz i okretan.

Unatoč tehnološkom napretku te mogućnostima ratovanja na daljinu i nanošenja znatnih šteta protivniku, tek kad vojnička čizma stane na zemlju može se reći da je teren osvojen. Često u takvim situacijama dolazi do bliske borbe s protivničkim vojnicima. U takvoj borbi, praktički prsa o prsa, pobjeđuje onaj vojnik koji raspolaže višom razinom samopouzdanja i odlučnosti, boljom mentalnom pripremljenošću. Pobjeđuje onaj vojnik koji bolje i brže reagira, koji je spremniji, boljih kondicijskih sposobnosti. Pobjeđuje onaj vojnik koji bolje poznaje i primjenjuje vještine bliske borbe s oružjem i bez njega.

Specijalci i pripadnici protuterorističkih postrojbi zbog prirode svojih zadaća mogu se češće naći u situacijama bliske borbe, no u današnjim uvjetima urbanog ratovanja to nije više rezervirano samo za njih. Ono što je bitno za jedne i druge jesu temeljna vojnička znanja, odnosno ona znanja u kojima su specijalci tek bolje uvježbani od regularnih vojnika.

 

Oružje kao produžetak tijela

Vojnik koristi za izvršavanje zadaća različitu opremu i naoružanje. Nekad je za orijentaciju na zemljištu služio kompas i zemljovid, a danas služi GPS. Suvremena tehnologija omogućuje dobivanje informacija o rasporedu vlastitih snaga u realnom vremenu. Osim toga, na raspolaganju je i različito naoružanje koje se može koristiti za borbu na različitim udaljenostima. Ipak, temelj svega ostaje vojnik i njegove sposobnosti.

Osobno vatreno oružje kojim raspolaže pripadnik specijalnih postrojbi može se podijeliti na kratko i dugo, tj. pištolje, jurišne puške itd. Važno je razumjeti da je bilo koje oružje, hladno ili vatreno, u osnovi produžetak tijela kojim se nanosi određena šteta na tijelu protivnika. U obuci borbenih vještina oružje se uvodilo tek kad bi osoba koju se uvježbava prvo usvojila vještine borbe golim rukama i drugim dijelovima tijela. Tako se udarac šakom može usporediti s ubodom nožem ili ubodom bajunetom koji se nalazi na puški, kao i gađanjem iz pištolja na blisku metu. Često se u programima obučavanja vještinama borbenog gađanja pištoljem može čuti da se pištolj gurne prema odabranom cilju kao da ga se želi udariti. Vojnik može usto u bliskoj borbi doći na takvu udaljenost da vatreno oružje jedino može koristiti kao hladno oružje za zadavanje udaraca. Vojnik može također zbog slijeda okolnosti ostati bez osobnog naoružanja. Može biti i zarobljen, a tad mu je prva zadaća ne odati bitne informacije, kao i bijeg iz zarobljeništva. U svim tim situacijama potreba poznavanja tehnika samoobrane i bliske borbe može biti presudna za preživljavanje. Iz navedenog jasno je koliko je važna obuka iz bliske borbe i za regularnog vojnika i za pripadnika specijalnih snaga.

Ruka protiv ruke

Bliska borba je borba rukama, nogama, glavom, ramenima, zubima, koljenima, laktovima, prstima i svim drugim dijelovima tijela koji mogu poslužiti kao oružje. U bliskoj se borbi također pribjegava korištenju različitog oružja kojim se može ozlijediti protivnika. To mogu biti različiti oštri i tupi predmeti, ali i vatreno oružje. Glavna je značajka bliske borbe to da se događa na maloj udaljenosti, odnosno onoj na kojoj se može učinkovito koristiti navedeno oružje.

Uz naziv bliska borba (engl. close combat), na engleskom se govornom području kao i unutar različitih formalnih i neformalnih borbenih formacija koriste nazivi hand to hand combat (H2H), close quarter combat (CQC) i close quarter battle (CQB). Ti nazivi imaju određenu povijest i preciznije definicije vezane uz udaljenost, vrstu oružja, pa i broj osoba uključenih u kritični događaj. U ovom se slučaju zadržavamo na bliskoj borbi rukama i nogama, kojoj bi najviše odgovarao naziv hand to hand. U osnovi to je borba dviju ili više osoba na udaljenosti raspona ruku i nogu, često i bliskih obuhvata. Iako bi se iz naziva moglo zaključiti da se odvija samo rukama i drugim dijelovima tijela i da nije borba oružjem, isključeno je tek oružje koje se koristi s veće udaljenosti. To znači da H2H uključuje različito oružje koje se može koristiti na maloj udaljenosti, kao što je nož, palica, ali i bilo koje drugo improvizirano oružje za blisku borbu kojim se može zadati udarac ili ubod u tijelo protivnika. To uključuje pištolje i drugo vatreno oružje kad se koristi za zadavanje udaraca. Sam naziv takvog sukoba odnosi se prije svega na borce koji se sukobljavaju na borbenom polju (vojnici), ali i na svaki drugi fizički sukob dviju ili više osoba na poslovima koje provode državne ili privatne sigurnosne službe (policija, zaštitari i sl.), u sukobima civila i kriminalaca itd.

 

Bez pravila, suca i etike

Ljudi su u dalekoj prošlosti na različite načine pronalazili rješenja za situacije s fizičkim nasiljem, razvivši, među ostalim, vještine borenja i borilačke vještine. Mnoge od njih postale su i dio sportskih natjecanja pa tako danas postoje i različiti borilački sportovi. Mnoge vještine i sportovi osim same vještine borenja naglasak stavljaju na razvoj i održavanje kondicijskih sposobnosti i mentalnu pripremu. Isto tako, s vremenom je došlo i do toga da su pojedine borilačke vještine postale neprimjenjive u bliskoj borbi, bilo zbog prilagođavanja potrebama sporta ili zbog u stvarnoj borbi neprimjenjivih koreografija. Danas se još uvijek može vidjeti da se neke od takvih borilačkih vještina koriste za obuku vojnika iako ne daju stvarno primjenjivo znanje za blisku borbu. To ne umanjuje vrijednost takvih borilačkih vještina i sportova, samo ih smješta u drugo područje, koje nije objektivno povezano uz situaciju kakva se vojniku može dogoditi u borbi.

Ono što je sigurno jest da mnogi koji prakticiraju i takve borilačke vještine mogu biti i te kako dobri borci u bliskoj borbi, ali to je prije svega rezultat njihove osobnosti i sposobnosti, a ne posebnog sustava i načela obuke i treninga koji ih je pripremio za blisku borbu. Bliska borba prljava je, vlažna, ljepljiva, smrdljiva, tamna, bljeskovita, krvava i bolna. Ona je nasilna, a u nasilju nema pravila, suca ni etike. Nasilje nije fer borba dvaju časnih boraca.

Zbog svega toga razvijeni su odnosno obnovljeni različiti sustavi koji imaju za cilj pripremiti osobu za stvarnost bliske borbe. Takvi sustavi imaju ili bi trebali imati u sebi prije svega ona načela i metode treninga koji će osobu pripremiti za reakciju i primjeren odgovor u samom trenutku nasilja, kad se reagira pod stresom i u fiziološkom stanju prouzročenom tim stresom.

Što i kako treba naučiti?

Za blisku borbu rukama i nogama treba naučiti udaračke tehnike dijelovima tijela, usvojiti različite zahvate kontrole i bacanja, blokove, obrane i izmicanja, oslobađanje iz zahvata držanja i kontrole, obrane od bacanja i druge tehnike borbe rukama i nogama kao i obrane od prijetnji te napada oštrim i tupim predmetima na maloj udaljenosti.

Jedna je od podjela područja koja se uče za efikasnu blisku borbu podjela na borbu rukama i nogama, samoobranu i korištenje osobnog naoružanja za blisku borbu.

Za efikasnu borbu na maloj udaljenosti treba znati koristiti ruke i noge, uglavnom udarce rukama i nogama. Za usvajanje udaračkih tehnika potrebno je određeno razdoblje u kojem se prolazi cijeli proces učenja tehnika i njihove efikasne primjene u borbi. To uključuje sve faze tehničko-taktičkog odnosno motoričkog učenja.

Proces motoričkog učenja obuhvaća četiri ovisne faze: 1. usvajanje, 2. usavršavanje, 3. stabilizaciju, 4. automatizaciju. Te se faze mogu odrediti i kao stupnjevito poučavanje i usavršavanje na četirima razinama: 1. početno poučavanje, 2. napredno poučavanje, 3. situacijsko usavršavanje i 4. borbeno usavršavanje.

Da bi se svaka od faza uspješno realizirala i borca pripremilo za stvarnu situaciju bliske borbe, u ovom slučaju rukama i nogama, primjenjuju se različite metode i programi poučavanja tehničko-taktičkih znanja i elemenata. Dakle, prednji direkt ili kružni udarac nogom mora proći sve faze i stupnjeve učenja kako bi se mogao primijeniti u stvarnoj bliskoj borbi. Potrebno je određeno vrijeme, napor i predanost kako bi udarac postigao željeni učinak. Osobe koje poučavaju blisku borbu imaju iznimnu odgovornost kako bi svoje borce pripremile za taj trenutak ili ih barem upoznale i osvijestile o njegovoj težini, pa i upoznale s mogućim drugim reakcijama u vidu bijega ili smrzavanja.

Oružane snage mnogih zemalja imaju osmišljen i standardiziran sustav obuke borilačkih vještina. Provodi se od prvog dana prijma u oružane snage, prvih dana obuke temeljnih vojničkih vještina pa do posebnih specijalizacija te posebno osmišljenih i prilagođenih programa za specijalne snage.

 

 

Prve osmišljene tehnike

Prilagodbe vještina borbe kod kojih su se tradicionalne borilačke vještine koristile kao izvor znanja te se prilagođavale primjenjivim tehnikama sežu više desetljeća u povijest. Među pojedincima koji su imali značajnu ulogu u razvoju samoobrane i bliske borbe kakvu danas poznajemo Englez je William Ewart Fairbairn (1885. –1960.), koji je bio pripadnik britanskih Kraljevskih marinaca i policajac. Tijekom službe razvio je sustav bliske borbe za potrebe šangajske policije, a u Drugom svjetskom ratu stečena je znanja podijelio s pripadnicima specijalnih postrojbi. Svoj borilački sustav, u koji su bile uključene tehnike primjene noža i vatrenog oružja nazvao je Defendu, a objavio je i niz knjiga i priručnika iz područja samoobrane. Amerikanac Rex Applegate (1914. – 1998.), bio je časnik KoV-a koji je radio i za OSS (Office of Strategic Services), prethodnicu CIA-e. I on je u Drugom svjetskom ratu uvježbavao pripadnike savezničkih specijalnih snaga za blisku borbu, a autor je i brojnih priručnika iz područja bliske borbe te uporabe hladnog i vatrenog oružja. Emrich “Imre” Lichtenfeld (1910. – 1998.), Izraelac rođen u Mađarskoj, osmislio je krav magu.

Kao sustav samoobrane i bliske borbe, krav maga osmišljena je na iskustvu osnivača, koji je bio hrvač i boksač pa su vidljivi i tragovi tih tehnika kao i drugih borilačkih tehnika istočnjačkih borilačkih vještina. S obzirom na to da je Lichtenfeld kontaktirao s britanskim vojnim snagama, jasno je da je na njegov koncept borbenih vještina utjecao i borilački sustav koji su razvijale britanske snage sigurnosti. Nakon uspostave Države Izraela 1948. godine i ustrojavanja vojske, postao je glavni instruktor tjelesne spremnosti i krav mage u izraelskoj vojnoj Školi borbene spremnosti. Služio je dvadeset godina u vojsci i za to vrijeme razvio i usavršio jedinstvenu metodu samoobrane i bliske borbe. Tijekom djelatne službe obučavao je nekoliko elitnih vojnih i policijskih postrojbi te grupa.

Borba dostupna civilima

S obzirom na specifično okruženje zemlje, danas svaki Izraelac za vrijeme služenja vojnog roka – koji za muškarce traje tri godine, a za žene dvije – uči osnove krav maga samoobrane i bliske borbe. Naprednije tehnike uče pripadnici specijalnih postrojbi kao što su Sayeret Matkal, Shayetet 13, Shaldag, Maglan, Duvdevan, Yamam, Yamas, Yasam te pripadnici službi unutarnje sigurnosti kao što je Shabak.

Iako je krav maga samoobrana i bliska borba službeni sustav IDF-a (Izraelske obrambene snage), dostupna je i civilima. Jedna je od najvećih svjetskih organizacija, ujedno i službeni trening partner IDF-a, Međunarodna krav maga federacija (International Krav Maga Federation – IKMF), koja ima predstavništvo i u Hrvatskoj. Krav magu uče i pripadnici drugih specijalnih postrojbi, primjerice američkog SEAL-a, a odnedavno je i drugi službeni sustav bliske borbe integriran u redoviti program obuke filipinske vojske. U tu je svrhu na Filipinima uz potporu IKMF-a obučeno 50 instruktora krav mage.

Sustavi slični krav magi mogu se naći i u drugim vojskama. Podrazumijevaju izdvajanje pojedinih tehnika iz tradicionalnih borilačkih vještina, pri čemu je bitno da je riječ o praktično primjenjivim tehnikama i da se zbog potrebe brzog usvajanja temelje na instinktivnim reakcijama. Metodika poučavanja takva je da omogućuje brzo i učinkovito učenje te gotovo trenutačnu primjenjivost tehnika i taktika bliske borbe. Takvi sustavi bliske borbe primjenjuju tehnike koje se mogu vidjeti u džudu, boksu, hrvanju, džiju-džicuu…

Vrijedi izdvojiti i sustav vještina borenja Marinskog korpusa SAD-a. MCMAP (Marine Corps Martial Arts Program) osmišljen je početkom ovog stoljeća i osposobljava marince za borbu bez oružja, borbu nožem i oštrim predmetima, improviziranim sredstvima, vatrenim oružjem na maloj udaljenosti s bajunetom i bez njega. Poput krav mage, služi i za razvoj borbenog mentaliteta. Osim toga, uči odgovornoj primjeni sredstava prisile, timskom radu, vođenju te drugim pozitivnim vrijednostima i uvjerenjima bitnim za učinkovitog marinca.

 

 

Oprez s tehnikama

Promatraju li se vještine potrebne za blisku borbu i borilačke sportove kao što je, primjerice, džudo, moguće je naći poveznicu i sa sposobnostima koje trebaju imati pripadnici specijalnih snaga, posebice protuterorističkih postrojbi. Poveznica se odnosi na jednadžbe specifikacije uspješnosti prikazane na ilustracijama 1, 2 i 3. Takve jednadžbe pokazuju kakvi trebaju biti odnosi i omjeri određenih sposobnosti i osobina za uspješno izvršavanje zadaća. Trajanje sportske borbe u džudu može se vremenski povezati s brzinom akcija koje provode pripadnici protuterorističkih postrojbi kod rješavanja visokorizičnih zadaća, a one trebaju trajati nekoliko, najviše pet minuta. Sportska borba u džudu traje četiri minute, a svojom zahtjevnošću u odnosu na tražene sposobnosti i izvore energije može se usporediti s navedenim zadaćama protuterorističkih postrojbi. To je primjer kako implementacija borilačkog sporta može koristiti u obuci vojnih, posebice specijalnih snaga, no potreban je oprez. Bliska borba za kakvu se priprema specijalac daleko je od sportske borbe i tu treba povući jasnu crtu. To je crta koja dijeli obuku vojnika, obuku specijalca i trening za sportsku borbu. Zato je prilikom razvoja i implementacije obuke u bliskoj borbi i samoobrani iznimno važno voditi računa što uvrstiti u program takve obuke.

Obuka iz područja bliske borbe i samoobrane treba biti u početku temeljne obuke svakog vojnika. Njom bi se trebale razviti potrebne borbene vještine, ali i mentalne osobine. Takav vojnik može biti budući pripadnik specijalnih snaga – operater za izvršavanje visokorizičnih zadaća. U idućoj će fazi obuke poboljšati i dopuniti vještine i znanja naprednijim tehnikama i taktikama bliske borbe i samoobrane. Njegova ukupna učinkovitost i iskoristivost bit će znatno veća. Osim toga, jednom kad iziđe iz sustava moći će znanje prenositi civilima i time cijelo društvo učiniti sigurnijim. Siguran pojedinac čini sigurno društvo, a prvi je korak u tome poznavanje samozaštite i samoobrane. Da zaključimo: znanje iz bliske borbe i samoobrane temelj je na koji se nadograđuju ostala vojnička znanja i vještine. To je ono ‘znati’ koje čini temeljnu vojničku obučenost, a poslije ona razina ‘znati’ kojom se specijalci izdvajaju od regularnih vojnika.

Kristian DRUŽETA