Maja Joščak hrvatska je nogometna reprezentativka s više od sedamdeset nastupa, osvajačica brojnih trofeja u dresu Osijeka. No, danas je i pripadnica 3. satnije Puma pa dres i lopta polako odlaze u drugi plan…

Maja Joščak dolazi iz Doljana kod Daruvara. Rođena je otprilike godinu prije no što su grad napale paravojne velikosrpske snage, a najveći sukob zbio se upravo 1. rujna 1991. u njezinu mjestu. Napad je odbijen, no uz veliku žrtvu: poginula su trojica pripadnika odreda Narodne zaštite iz naselja te dvojica pripadnika Policijske postaje Daruvar. Hrvatski branitelj bio je i Majin otac. Među ostalim, sudjelovao je u oslobodilačkoj operaciji Bljesak. Doljani su ostali povezani s Hrvatskom vojskom i nakon rata: ondje je smješten vojno-skladišni kompleks “Hrvatski ždral”. No, Maja nam priča da vojska nije bila neka velika tema u njihovoj kući. Bila je više zainteresirana za nogometnu loptu. “Počela sam igrati s devet godina, a uskoro i trenirati, sve s dečkima,” prisjeća se današnja pripadnica 3. satnije mehanizirane bojne Pume Gardijske oklopno-mehanizirane brigade. Tako je bilo otprilike do kadetskog uzrasta: s petnaest godina bila je toliko dobra da je trebala zaigrati za hrvatsku žensku seniorsku reprezentaciju. “No, u zadnji čas nisam istrčala. Po propisima bila sam premlada za seniorke,” prisjeća se uz smijeh. Debi je ipak stigao kad je napunila šesnaest: “Ne mogu vam reći koliko je za mene, kao curu iz malog mjesta, značilo kad sam stajala postrojena uz suigračice i slušala hrvatsku himnu.” Do danas je u kockastom dresu skupila fantastična 72 nastupa i postigla 20 pogodaka: “Mislim da je čak i nešto više, te statistike nisu najpreciznije.”

 Daleko od zasluženog statusa

U zemlji svjetskih viceprvaka iz 2018. godine, ženski nogomet daleko je od statusa koji zaslužuje. I to nije samo posljedica financija, nego i općeg odnosa prema tom sportu. “Godinama iz publike slušamo svakakve uvrede, bolje da vam ih ne nabrajam. Često je bilo potrebno imati vrlo čvrst stav i volju da bi se sve to izdržalo,” govori nam Maja. No, ipak je optimistična, kaže da se stav prema ženskom nogometu mijenja, da se vidi napredak u organizaciji i infrastrukturi, a najvažnije je što sve više djevojčica igra i želi igrati nogomet i za to imaju uvjete. Prema raširenom mišljenju stručnjaka, novinara i svih koji prate ženski nogomet, Joščak je već desetak godina među najboljim hrvatskim nogometašicama. Vjerojatno je i najbolja, makar joj je bilo dosta neugodno kad smo joj to rekli. No, kako nam objašnjava, nekakav poluprofesionalni status koji je s punoljetnosti dobila u Dinamu iz Zagreba može donijeti relativno dovoljna primanja tijekom karijere. Ali, kraj karijere donosi jedino − neizvjesnost.

Stoga je sa 29 godina odlučila pokušati postati pripadnica OSRH. I ne samo da je uspjela nego je na dragovoljnom vojnom osposobljavanju u proljeće 2019. proglašena najboljom ročnicom 24. naraštaja. I kad govori o tome vrlo je skromna: “U nekim segmentima natjecanja za najročnicu bilo je boljih djevojaka. Mislim da je presudila moja motorička spremnost.” No, jednako se ponaša i kad govori o svojoj nogometnoj karijeri. Najčešće igra na poziciji polušpice, neki je čak uspoređuju s Lukom Modrićem, ali ona samo kaže da takve paralele nemaju smisla. Samo voli igrati i igrat će dok joj životne i profesionalne okolnosti to budu dopuštale.

Većinu svojeg nogometnog vijeka nosi dres Osijeka, najtrofejnijeg hrvatskog ženskog nogometnog kluba. Onamo je iz Dinama stigla 2010. godine: “Odgovarali su mi uvjeti koje mi je ponudio klub, a i Osijek kao manji i mirniji grad od Zagreba.” Na Dravi je ostala do danas, tek uz dvogodišnju pauzu. Zanimljivo, upravo u te dvije godine “poklopilo se” da Osječanke nisu osvojile naslov, nego je on otišao u Split. Ali, s povratkom Maje Joščak vratili su se i trofeji, pa i nastupi u ovojesenskim kvalifikacijama ženske Lige prvaka. Maja je bila među najistaknutijima u senzacionalnom izbacivanju favoriziranog belgijskog Anderlechta, kluba čije igračice dobro žive samo od nogometa.

 Živjeti dva života

Tempo kojim danas živi vojnikinja Joščak čini se nevjerojatnim. Nakon što radno vrijeme u postrojbi u Đakovu završi (a zna se da u vojsci ono često nije fiksno i da je vojnički život daleko od laganog), juri na trening i obavi ga punom snagom. “Ponekad se, kad stignem doma, samo srušim u krevet,” govori nam. Utakmice su uglavnom vikendom, što znači da slobodnog vremena i nema. U glasu joj odjekuje disciplina vojnikinje, ali i velika ljubav prema sportu. Nečega se ipak morala odreći, a to je reprezentacija: “Jednostavno više ne stignem.” A sigurno je da bi još uvijek imala što reći u najdražem dresu. I dalje je standardna u Osijeku i s njim uvjerljiva na hrvatskim natjecanjima. Djevojke iz grada na Dravi jesenske su prvakinje Hrvatske.

Međutim, karijera profesionalne vojnikinje ipak je u prvom planu. U Satniji je Maja dio iskrcajnog dijela BVP-a M-80. Nastoji izvršavati zadaće što bolje može, a vjeruje da može jer sportski i vojnički život imaju puno dodirnih točaka. Zadovoljna je atmosferom u postrojbi i odnosom s kolegicama i kolegama. “U slobodno vrijeme ponekad zaigramo nogomet,” kaže nam, dodajući da je zaigrala za postrojbu i na turniru. Iako je zapravo u sjajnoj fizičkoj formi, nekako nam se čini da razmišlja kako će izgledati kad ostavi kopačke. To je, zapravo, kad se približavaju određenim godinama, i normalno za vrhunske sportaše. A Maja Joščak to jest. Kad se to dogodi, hrvatski nogomet ostat će bez jedne od svojih najboljih igračica u povijesti. No, budućnost pripadnice Hrvatske vojske izvjesna je, a nositi odoru s hrvatskim oznakama još je jedan častan, vjerojatno i najčasniji način predstavljanja svojeg kraja i svoje domovine.

Tekst: Domagoj VLAHOVIĆ

Foto: ŽNK Osijek, privatna arhiva, Stjepan Benotić