U povijesnom razvoju diplomacije jedna od najvažnijih zadaća bila je sklapanje i održavanje savezništva, što je za pojedinu zemlju bilo od vitalne važnosti u slučaju raznih oblika ugroza, kako vanjskih tako i na unutarnjem planu.

Vojna diplomacija uglavnom je imala operativnu ulogu u tako stvorenim savezništvima ? usuglašavanje stavova o razvoju i ustroju oružanih snaga, zajedničkoj doktrini uporabe pojedinih grana i rodova vojske, strategiji i taktici izvođenja ratnih operacija i slično, te koordinaciju borbenih djelovanja savezničkih postrojbi tijekom ratnih operacija. Savezništvo u ratu (kako ranije tako i danas) predstavlja najviši, potpuni oblik međunarodne vojne suradnje i obično uključuje sve njezine sadržaje, od kojih su najvažniji:
– razmjene izaslanstava najviših razina ? konkretizirano međusobnim posjetama ministara obrane, načelnika glavnih stožera i njihovih pomoćnika, te zapovjednika grana oružanih snaga. Ovaj oblik međunarodne vojne suradnje jedan je od najvažnijih, jer je riječ o razinama dužnosnika zaduženih za donošenje strateških odluka na vojno-političkom planu.
– razmjene stručnjaka, spoznaja i iskustava na razini stručnih timova – vrlo važan je i čest oblik vojne suradnje kojim se proširuju dobri odnosi među pripadnicima raznih oružanih snaga. Obično slijedi kao nastavak suradnje nakon susreta na visokim razinama.

– zajedničke vojne vježbe – viši su oblik vojne suradnje koji uključuje sudjelovanje postrojbi dviju ili više zemalja u jedinstvenoj vojnoj vježbi sa zajedničkim ciljem. Postoji nekoliko razina takve suradnje ? od vježbe u kojoj je zajednički samo cilj vježbe i ideja manevra višeg zapovjedništva, do potpuno izmiješanih postrojbi u jedinstvenom borbenom postroju.
– međusobno uključivanje u sustav vojnog školovanja – podrazumijeva razmjenu polaznika raznih škola i vojnih učilišta, te stjecanje diploma na vojnim učilištima drugih zemalja. Također ulazi u sustav višeg oblika vojne suradnje.
– vojno-tehnička suradnja – uglavnom je vezana uz transfer naoružanja, vojne opreme i tehnologije za vojnu industriju i načelno se realizira nizom usko povezanih sadržaja (npr. kupovine ili prodaje vojne opreme i naoružanja, licencija i strateških sirovina, održavanja i remonta vojne tehnike, zajedničkog istraživanja i razvoja vojnih projekata, izgradnju zajedničkog vojno-industrijskog kompleksa, razvoj, izgradnju i održavanje vojne infrastrukture, razmjenu stručnjaka i instruktora, školovanje specijalističkog vojno-tehničkog osoblja i sl.)

– razmjena obavještajnih informacija – predstavlja jednu od najviših razina međudržavne vojne suradnje i traži iznimno povjerenje među oružanim snagama dviju ili više zemalja i
– zajedničko sudjelovanje u borbenim djelovanjima tijekom ratnih sukoba

 

Razvoj vojno-diplomatskog multilateralizma
Dugo je vojna diplomacija isključivo bila realizirana u kontekstu bilateralne suradnje država, što je potpuno razumljivo, imajući u vidu kako se razvijanje međudržavne vojne suradnje još uvijek smatra jednim od delikatnijih pitanja bilateralnih odnosa i obično se ostvaruje između zemalja s već intenzivnom suradnjom na ostalim područjima, s međusobno bliskim političkim i strateškim interesima. Naime, oružane snage u većini država formirane su primarno kao nacionalna institucija, namijenjena ne samo zaštiti teritorijalnog integriteta i političkog suvereniteta zemlje, nego i svojevrsnoj zaštiti nacionalnih vrijednosti i tradicija društva koje ih je formiralo, zbog čega su tendencije nacionalne samosvojnosti oružanih snaga njihova razumljiva karakteristika, kao i popularizacija nacionalne snage i moći, pa se uspostava i razvoj međudržavne vojne suradnje uvijek odvija polagano i oprezno (razumljivo, s raznim oscilacijama kao i drugi oblici vanjskopolitičke djelatnosti, samo što su u ovom slučaju obje zainteresirane strane osjetljivije na te oscilacije).

Nastanak i razvoj multilateralne vojne diplomacije povezuje se ponajprije sa stvaranjem vojno-političkih blokova, iako je svojevrsnih oblika vojno-diplomatskog multilateralizma bilo i prije. Jedan od prvih vojno-političkih saveza s elementima takvog suvremenog multilateralizma bila je Sveta alijansa (savez Austrije, Rusije, Pruske i Velike Britanije kojeg je potaknuo austrijski ministar vanjskih poslova Metternich – na Bečkom kongresu 1815. formiran u tzv. Sedmu koaliciju s primarnim ciljem vojno poraziti Napoleonovu Francusku). Naravno, tijekom povijesti stvaranje vojno-političkih saveza bilo je česta pojava, međutim obično se radilo o suradnji iz krajnje nužde, ili zbog lakšeg ostvarivanja potpuno komplementarnih strateških interesa dvaju ili više sudionica, koja nije uključivala znatnija posezanja u strukturu oružanih snaga i principa uporabe pojedinih postrojbi. Načelno su u takvim savezima strateški ciljevi dogovarani na najvišoj razini, savez je ujedinjavalo zajedničko ostvarenje konačnog cilja, a na nižim razinama svaka sudionica saveza je samostalno realizirala svoje operativne ciljeve. Drugim riječima, ukoliko je npr. stvoren savez između dviju država s ciljem napada na treću i podijele njezinog teritorija, na razini monarha dogovoren je zajednički cilj i ratni plijen koji će pripasti svakoj od njih (razumljivo, u dubokoj tajnosti). Borbena djelovanja svaka sudionica koalicije planirala je i izvodila samostalno, a napadnuta zemlja bila je prisiljena paralelno ratovati na dvije strane. Po okončanju ratnih operacija i eventualnog ostvarenja zajedničkog strateškog cilja, takvi savezi uglavnom su prestajali postojati (nije bila rijetkost da su donedavno zajednički strateški ciljevi nakon njihovog ostvarenja rezultirali novim, međusobno suprotstavljenim nacionalnim interesima, zbog čega su zemlje saveznice preko noći postajale smrtni neprijatelji).

Iz navedenih razloga, struktura i ustroj oružanih snaga pojedinih zemalja nije se mijenjala u skladu s eventualnim potrebama savezništva. Čak i u situaciji kad je napravljen iskorak prema integraciji stranih postrojbi u sastav vlastitih oružanih snaga (npr. još su u vrijeme Rimskog carstva postrojbe sastavljene od savezničkih snaga iz rimskih provincija i kolonija bile uključivane u sastave regularnih rimskih legija), one su obično zadržavale svoje navike, ustroj i unutarnju organizaciju, taktiku borbenog djelovanja, naoružanje i ratnu tehniku, pa čak i odore i druga vojna obilježja. Najviši zapovjednik na bojištu je takvim savezničkim postrojbama obično samo dodjeljivao načelne zadaće i sektor djelovanja, dok su u svemu ostalom slušali vlastite zapovjednike. Koordinacija borbenog djelovanja u prvo vrijeme praktično nije ni postojala, međutim vrlo brzo je uočena potreba za angažiranjem časnika pod neposrednim zapovjedništvom glavnog zapovjednika koji će koordinirati aktivnosti i borbena djelovanja sa zapovjednicima savezničkih snaga (obično su određivani časnici koji su dobro govorili jezik saveznika, poznavali navike i mentalitet njihovih vojnika i zapovjednika, njihovu borbenu taktiku i uživali osobni ugled među njima).

Takav oblik vojno-političkog savezništva zadržao se na europskom prostoru praktično do kraja XVIII. stoljeća i početka Napoleonovih ratova. Naime, razdoblje vojno-političkog savezništva starog tipa (proizvoljni termin ? op. aut.) završilo je neuspjehom u ratovima Prve koalicije (1792. – 1797.) koja je formirana kako bi zaustavila revolucionarne procese u Francuskoj. Koalicija je praktički bila ustrojena na najvišoj strateškoj razini, pa su operativni planovi invazije na Francusku bili uglavnom razrađeni na nacionalnim razinama svake pojedine članice (koaliciju su činile Austrija, Nizozemska, Napuljska Kraljevina, Velika Britanija, Kraljevina Sardinija, sjeverne talijanske države, Prusija, Španjolska i Portugal), što se pokazalo presudnim u razvoju događaja. Odvojeno, nekoordinirano angažiranje vojnih snaga pojedinih članica koalicije omogućilo je francuskoj vojsci vođenje zasebnih bitaka u kojima su te snage tučene pojedinačno, što se direktno reflektiralo na stanje borbenog morala oružanih snaga članica koalicije, ali i njihovog vodstva. Osvajanjem Španjolske i Belgije, Francuska je došla u poziciju iskoristiti najveću vojno-političku slabost saveza (nedostatak jedinstvenog vođenja i strateške koordinacije, te nedefinirane zajedničke interese) sklapanjem separatnog mira s Prusijom i Španjolskom (Bazelski sporazum iz 1795.). To je de facto značilo raspad Prve koalicije, iako je ona službeno prestala postojati potpisivanjem Kampoformijskog mira 1797. godine, nakon uspješne francuske vojne kampanje u Italiji, koja je lansirala novu zvijezdu na političko nebo Europe – Napoleona Buonapartea.

Slom Prve koalicije označio je završetak dotadašnjih vojnih saveza i u prvi plan istaknuo potrebu za širom i sveobuhvatnijom koordinacijom savezničkih snaga u realizaciji zajedničkih vojno-političkih ciljeva. Određeni napredak na tom planu učinjen je tijekom Treće koalicije u Napoleonovim ratovima, osobito u sustavu vođenja i zapovijedanja, kada se ustrojavaju zajednička zapovjedništva i stožeri, međutim nakon francuske pobjede kod Austerlitza došlo je do raspada i tog saveza.

Nakon Napoleonovih ratova redefinirana je politička karta Europe, u kojoj se na političko-diplomatskom planu sve više ujedinjavaju skupine zemalja vođene sličnim nacionalnim interesima u svojevrsne neformalne saveze. Ti savezi svoju punu afirmaciju doživljavaju pred I. svjetski rat, kad započinje znatna višenacionalna suradnja i na vojnom planu. U rad zapovjedništava i stožera oružanih snaga većine sudionica I. svjetskog rata intenzivno se uključuju i časnici savezničkih vojski, pri čemu je veliku ulogu odigrala već postojeća vojna diplomacija. Koordinacija ratnih napora zemalja saveznica spuštena je do operativne razine viših stožera i zapovjedništava (korpusa i armija), a borbena djelovanja počinju se zajednički planirati, što je stvorilo prve oblike multilateralne vojne suradnje. Tijekom II. svjetskog rata vojno-diplomatski multilateralizam još više je došao do izražaja ratnim savezništvom, stvorivši pretpostavke za ustrojavanje nove geostrateške i vojno-političke strukture – vojno-političkih blokova, nedugo nakon završetka rata.

Utjecaj vojno-političkih blokova
Razvoj međunarodnih odnosa tijekom XX. stoljeća poprimio je izrazitu dinamiku, prije svega u nužnosti multilateralizma uvjetovanog sve izraženijom blokovskom bipolarizacijom i polariziranom konstelacijom međunarodnih subjekata. Istodobno, bilateralni odnosi postali su kompleksniji svojevrsnim prenošenjem dijela nacionalnog suvereniteta na odgovarajuće međunarodne organizacije (osobito u sferi obrane, koja se počela organizirati na načelima permanentne koalicijske doktrine). Takav razvoj međunarodnih odnosa tražio je prilagodbu instrumenata međudržavnog izražavanja, u prvom redu diplomacije i vojne sile, zbog čega je moralo doći do njihovog svojevrsnog restrukturiranja.

Nakon završetka II. svjetskog rata stvorena je nova struktura globalnih međunarodnih odnosa, u kojoj su se SAD i SSSR izdiferencirale kao najsnažnije zemlje pobjednice, međusobno razdvojene nepomirljivim ideološko-političkim sustavima u kojima osnovna proturječnost počiva na antagonizmu kapitalističkog i socijalističkog gospodarsko-političkog uređenja. Njemačka je u ratu vojno poražena i razdijeljena na okupacijska područja. Francuska, prije rata velika kolonijalna sila i jedna od vodećih zemalja na kontinentu, potučena je početkom rata, okupirana od njemačkih snaga i kompromitirana uspostavljanjem marionetske vlade u Vichiyu, te skandalima pomorskih bitaka u Toulonu i Alexandriji, cijelo vrijeme rata imala je ulogu drugorazredne saveznice, bez obzira na veliki angažman generala De Gaulla i njegovog pokreta. Velika Britanija je završila rat slavno, kao zemlja pobjednica koja je ponijela jedan od najvećih tereta rata, ali totalno gospodarski, vojno i politički iscrpljena, zbog čega se njezino golemo kolonijalno carstvo počelo rušiti kao kula od karata, a britanski utjecaj sve više pomicati na margine međunarodnih odnosa.

U takvim okolnostima, kao svojevrsna prepreka sovjetskog ekspanzionizma u zapadnu Europu, formiran je NATO sa ciljem jačanja obrambene snage država članica, planiranja zajedničke obrambene politike i proširenja suradnje na svim ostalim područjima, a ponajprije gospodarskom. Na sovjetsku reakciju nije trebalo dugo čekati, pa se šest godina od ustrojavanja NATO-a formira Varšavski pakt, pod patronatom SSSR-a. Za razliku od NATO-a u kojem su vojne i civilne strukture bile u složenoj interakciji vojno-političkih odnosa, s isprepletenim (iako jasno definiranim i potpuno funkcionalnim) sustavom demokracije i hijerarhije, Varšavski ugovor je bio ponajprije vojni savez, s razvijenim jedinstvenim sustavom vođenja i zapovijedanja.

Vježbe specijalnih protuterorističkih snaga
Formiranjem vojno-političkih blokova stvoreni su uvjeti za razvoj multilateralne vojne diplomacije kakvu danas poznajemo, a njezina prvobitna uloga bila je rješavanje otvorenih vojno-političkih pitanja među savezničkim zemljama unutar pojedinog bloka, te usklađivanje i koordinacija zajedničkog funkcioniranja multinacionalnih vojnih struktura, zbog čega većina stožera i viših operativnih sastava gubi jednonacionalnu komponentu. Interoperabilnost postrojbi i multinacionalni sastavi vojnih stožera, zapovjedništava i raznih administrativnih struktura pojedinih blokova zahtijevali su veliku fluktuaciju kadrova i nužnost ustrojavanja novih standarda i metodologija. Standardizacija mjera i operativnih procedura, uz koje je išla standardizacija naoružanja, vojne opreme i sustava vođenja i zapovijedanja, postali su prioritet djelovanja multilateralne vojne diplomacije. U tom kontekstu, daleko veći izazovi stajali su pred multilateralnom vojnom diplomacijom NATO-a, jer su njegove oružane snage prvenstveno bile ustrojene kao skup nacionalnih snaga zemalja članica. Naime, svaka zemlja članica izgrađivala je vlastite oružane snage sa specifičnom organizacijskom strukturom, sustavima vođenja i zapovijedanja, vojnom industrijom i sl. te ih uključivale u zajedničku strukturu pakta. U skladu s tim, u vojnoj strukturi NATO-a regionalne kompetencije zapovjedništava bile su dosta visoke, s prilično velikom samostalnošću planiranja i operativnog nadzora, zbog čega su više razine zapovijedanja uglavnom imale koordinacijsku ulogu.

S druge strane, u Varšavskom paktu SSSR je ostvario apsolutnu dominaciju, pa su oružane snage savezničkih zemalja ustrojene i strukturirane kao Sovjetska armija (i to ne samo po ugledu na Sovjetsku armiju, nego u najvećoj mogućoj mjeri jednako Sovjetskoj armiji). Veći dio časničkog kadra savezničkih vojski školovan je u sovjetskim vojnim školama (u slučaju najvišeg zapovjednog kadra školovanje u SSSR-u bilo je gotovo 100 %), a sovjetski vojno-industrijski kompleks bio je najveći opskrbljivač zemalja članica Varšavskog ugovora vojnom opremom i naoružanjem, dok je vojna industrija savezničkih zemalja uglavnom imala sekundarni značaj. Sustav vođenja i zapovijedanja riješen je strogo hijerarhijski na čelu s jedinstvenim zapovjedništvom i istovjetnom zapovjednom strukturom za sve zemlje članice pakta (mislim da je nepotrebno posebno isticati kako su sve važnije funkcije u toj strukturi zauzimali sovjetski časnici).

Kasnije, s razvojem detanta, ukazala se potreba i za međusobnim komuniciranjem dvaju antagonističkih blokova, pa se uspostavljaju stalne vojne misije u sjedištima njihovih najviših upravnih tijela. Smanjivanjem napetosti i širenjem komunikacije među blokovima (posebno nakon potpisivanja SALT-1 i SALT-2 sporazuma, te razrade programa nuklearnog razoružanja), multilateralna vojna diplomacija sve više poprima ulogu kontrolnog mehanizma u provođenju pojedinih odredbi tih sporazuma. Završetkom hladnoga rata i nestankom blokovske bipolarizacije, njezina kontrolna zadaća dodatno se proširuje i na nekadašnje izvanblokovske zemlje, a u Europi postaje osnovni mehanizam u stvaranju povjerenja i nadzora produkcije i distribucije ofenzivnih oružanih sustava. Osim vojnih misija kao glavnog instrumenta vojno-diplomatskog multilateralizma, sve važniju ulogu dobivaju specijalizirane vojne komisije iz kojih se razvijaju cijele administrativne strukture, sa zadaćom praćenja procesa razoružanja i kontrole redukcije oružja za masovno uništenje, a u zadnje vrijeme i konvencionalnog naoružanja.

Suvremena multilateralna vojna diplomacija
Širenjem NATO-a, kao jedinog preostalog vojno-političkog saveza, te izražavanjem interesa većeg broja tranzicijskih zemalja za uključivanjem u njegovo članstvo, multilateralna diplomacija dobiva nove sadržaje i područja djelatnosti. U prvom redu bilo je potrebno definirati kriterije koje potencijalni kandidat za prijam u NATO treba ispuniti, a zatim realizirati pripremu njegovih oružanih snaga i ostalih struktura vezanih uz pitanja obrane i nacionalne sigurnosti. Sukladno takvim zahtjevima, zemlje potencijalni kandidati za prijem u NATO razvile su vlastite vojno-diplomatske mehanizme koji bi trebali olakšati komunikaciju s nadležnim strukturama saveza i pripremu zemlje za punopravno članstvo.

Uspostavljanje nove konstelacije ekonomsko-političke moći, pojava tzv. asimetričnih ratova i novih oblika ugroza istaknulo je terorizam kao najozbiljniji globalni problem na početku XXI. stoljeća. Teškoće u definiranju pojma terorizma, promatrano iz povijesne perspektive proizlaze iz raznolikosti njegove pojavnosti, raznolikosti političkih ciljeva skupina koje su poduzimale terorističke akcije, a u novije vrijeme sve prisutnijoj težnji terorista glede poduzimanja kompleksnih operacija koje uključuju niz međusobno povezanih akcija u koje su uključene djelatnosti i usluge institucija (pojedinih država), kriminalnih organizacija, pojedinačnih nezadovoljnika i fanatika s dalekosežnim posljedicama na svim područjima ljudskog djelovanja, zbog čega je poznati obrazac ? “za jednoga je terorist, za drugoga borac za slobodu” – dugo vremena bio jedna od glavnih prepreka u definiranju i učinkovitijem suprotstavljanju terorizmu. Formiranje antiterorističke koalicije i pronalaženje najoptimalnijeg modela borbe protiv terorizma nametnulo se kao primarni vojno-politički interes većine razvijenih zemalja, što predstavlja novi izazov multilateralnoj vojnoj diplomaciji, ponajprije zbog potrebe brzog reagiranja i razrade standardnih, jedinstvenih operativnih postupaka usvojenih i besprijekorno uvježbanih u namjenskim snagama sigurnosti većeg broja zemalja, zbog transgranične prirode suvremenog terorizma. Sukladno tome, multilateralna vojna diplomacija u ovom procesu dobiva čak i veće značenje nego što je imala tijekom blokovske bipolarizacije.

Struktura i metodologija rada multilateralne vojne diplomacije suštinski ne razlikuju se od klasične, odnosno bilateralne. Postoje određene razlike u terminologiji (npr. za vojno-diplomatsko predstavništvo međunarodnih organizacija uobičajen je naziv vojne misije, na njezinom čelu je “šef” ili “načelnik misije”, a ne izaslanik obrane i sl.), te u interesnoj sferi i području rada, međutim, po svim ostalim pravima, obvezama, diplomatskim privilegijama i sl. vojni predstavnici međunarodnih organizacija i vojno-političkih koalicija izjednačeni su s ostalim vojno-diplomatskim predstavnicima u zemlji primateljici.

Marinko OGOREC