Pobjeda u ratu s Armenijom donijela je olakšanje stanovništvu Azerbajdžana i donekle ublažila sigurnosnu situaciju na tom dijelu Kavkaza no, može se očekivati da će i dalje postojati potreba za održavanjem i djelovanjem sposobnih i modernih oružanih snaga. U tome će i dalje jedan od glavnih faktora biti prirodna bogatstva kojima ta zemlja raspolaže

Azerbajdžan je smješten na obalama Kaspijskog jezera, a graniči s Armenijom, Gruzijom, Iranom, Rusijom i Turskom. Poznat je i kao Zemlja Vatre. Površina mu je 86 000 km², a nešto više od deset milijuna stanovnika većinom je azerske narodnosti. Obrambena doktrina i struktura oružanih snaga u zadnjih nekoliko desetljeća dominatno je određena odnosom sa susjednom Armenijom. Dvije su zemlje do 1994. vodile prvi rat za azerbajdžansku pokrajinu Nagorno-Karabah, naseljenu pretežito Armencima. Azerbajdžan je u tom ratu poražen, izgubio je nadzor nad tom regijom, ali i znatnim dijelom susjednog teritorija. Ustrojavanje modernih Azerbajdžanskih oružanih snaga, kakve su poznate danas, počelo je u idućem desetljeću. Od 2006. znatno se povećavaju ulaganja u obrambeni sustav, što je većinom omogućeno brzo rastućim prihodima od izvoza nafte i prirodnog plina. Nije pretjerano reći da je rast ulaganja u obranu bio dramatičan – od 2004. do 2014. praktički je udeseterostručen (uzevši u obzir i inflaciju). U godinama prije drugog rata za spornu regiju, azerbajdžanski obrambeni proračun bio je otprilike tri puta veći od armenskog. U Azerbajdžanu su danas vojni obveznici osobe koje su napunile 18 godina, s iznimkom vojnih škola, čiji polaznici mogu imati 17 godina. Vojni rok traje 18 mjeseci, ali za osobe koje su diplomirale 12 mjeseci. Prema nekim podacima, bude li potrebe može se računati na 300 000 pripadnika koji su prošli vojnu obuku. Velika ulaganja omogućila su kvalitetno opremanje, obuku i uvježbavanje modernih snaga sposobnih usvojiti i potpuno nove načine ratovanja. Tomu je uvelike pridonijelo savezništvo s Turskom i suradnja s Izraelom. Danas su Azerbajdžanske oružane snage opremljene različitim kvalitetnim oružjima i sustavima koji se većinom nabavljaju iz inozemstva. Izvori nabave uglavnom su ravnomjerno raspoređeni u tri skupine. Takav izbor uvelike je rezultat posebnog političkog, kulturnog i geografskog položaja Azerbajdžana na Kavkazu. Dakle, sustavi dolaze iz nekih od zemalja nastalih raspadom SSSR-a (Rusija i Bjelorusija), južne i istočne Azije (Pakistan i Kina) te azijskih zemalja bliskih zapadu (Izrael i Turska). U oči upada izostanak važnih sustava američkog i zapadnoeuropskog podrijetla.

Korpusi i brigade

Kopnene snage Azerbajdžanskih oružanih snaga imaju gotovo 60 000 pripadnika. Organizirane su unutar pet korpusa s glavnim zapovjedništvom u glavnom gradu Bakuu. Četiri korpusa raspoređena su na glavnom teritoriju zemlje, sa zapovjedništvima u važnijim regionalnim središtima. Jedan korpus nalazi se u autonomnoj republici Nahičevanu i zadužen je za njezinu obranu. Nahičevan je u sastavu Azerbajdžana, ali odijeljen je od matice teritorijem Armenije. Prvi, drugi i treći korpus usmjereni su na graničnu crtu s Armenijom i djelomično Iranom, a četvrti je zadužen za prostor glavnog grada i obalno područje. Svaki korpus u svojem sastavu ima po nekoliko motoriziranih streljačkih brigada, koje nisu podjednako kvalitativno i kvantitativno popunjene ljudstvom i tehnikom. Većinom se radi o lakim ili pričuvnim brigadama te manjem broju bolje opremljenih mehaniziranih brigada. Izvan korpusa ustrojene su samostalne brigade borbene potpore. Radi se o dvjema topničkim brigadama, dvjema brigadama višecijevnih lansera raketa, jednoj inženjerijskoj i jednoj brigadi veze. Tu je i jedna logistička, kao i samostalna brigada naoružana balističkim projektilima kratkog dometa. Oklopne postrojbe kopnene vojske i dalje su opremljene sustavima sovjetskog podrijetla. Ne radi se samo o starim naslijeđenim i moderniziranim sredstvima nego i o onima koja uključuju kasnije nabave iz Rusije. U floti od petstotinjak tenkova prevladavaju modernizirane inačice T-72, a novijih je tenkova T-90 stotinjak. Slično je s borbenim vozilima pješaštva: pola pripada starijim tipovima, a ostatak novijim kao što su BMP-3 i BTR-80A/82A. Na raspolaganju je i oko 500 starijih oklopnih transportera MT-LB te BTR-60/70/80. Inženjerijska i teža potporna vozila za izvlačenje uglavnom su sovjetske i ruske proizvodnje. Zadnjih se godina postupno povećava broj lakih oklopnih vozila kao što je turska Cobra i izraelski SandCat. Protuoklopne postrojbe mogu računati na širok izbor: od samohodnih sustava tu je ruska Hrizantema-S na podvozju BMP-3, ukrajinski Skif na Cobrama i 35 vozila SandCat s također izraelskim lanserima vođenih projektila Spike LR , Spike ER i Spike NLOS. Od ručno prenosivih protuoklopnih sustava, uz Spike tu je i cijeli niz ruskih oružja koji uključuje sustave Fagot, Konkurs, Metis i Kornet.

Zrakoplovstvo i vježbe s NATO-om

Azerbajdžansko ratno zrakoplovstvo dio je zajedničke grane s Azerbajdžanskim snagama protuzračne obrane. U zadnjem desetljeću preuzelo je moderne doktrine ratovanja u zračnom prostoru u kojima veliku ulogu imaju besposadni sustavi. Većina onoga što bismo mogli nazvati konvencionalnim zrakoplovstvom sastoji se od zrakoplova sovjetskog podrijetla. Primarna zadaća obrane zračnog prostora dodijeljena je jedinoj lovačkoj eskadrili, opremljenoj sa 12 borbenih aviona MiG-29 (9.13 Fulcrum C) te s tri primjerka dvosjedne inačice MiG-29UB za obuku. Glavni udarni potencijali zrakoplovstva jesu avioni Suhoj Su-25 preostali iz sovjetskog doba. Iako ih je vjerojatno znatno više, operativno je 15 do 18 letjelica, i to unutar eskadrile za napade na zemaljske ciljeve. Njihova namjena više nije bliska zračna potpora kao što je to bilo u zadnjim danima hladnog rata. Provedene modernizacije omogućile su misije napada na zemaljske ciljeve i s velikih udaljenosti uz korištenje pametnog streljiva. Tvrtka TAI (Turkish Aerospace Industries) započela je modernizaciju aviona 2022., a sljedeće su godine započela njegova testiranja. Nova inačica aviona dobila je oznaku Su-25ML, a bit će kompatibilna s glavnim tipovima aviona u turskom zrakoplovstvu kao što su F-16C i F-4E Terminator. TAI je u rujnu 2024. predstavio program integracije tih naprednih oružja koja su u uporabi i u turskom zrakoplovstvu. Radi se o vođenim bombama TEBER (dvostrukog navođenja), krstarećim projektilima SOM-1B, te GPS vođenim bombama KGK-82 i KGK-83 s kompletima krilaca za povećanje dometa. Navodno je Azerbajdžan, uz ostalo, nabavio tisuću primjeraka sustava KGK-83. Osim nabave novih oružja, provedena je i sveobuhvatna modernizacija avionike i misijskih sustava. Ona obuhvaća novo napredno modularno računalo, nove višenamjenske prikaznike na upravljačkoj ploči i vjetrobranskom staklu, nove VHF/UHF radiouređaje, navigacijske sustave i sustav HOTAS (upravljačka palica). Azerbajdžanski avioni Su-25 i MiG-29 sudjeluju i na međunarodnim vojnim vježbama, primjerice Anatolijskom orlu, koji se provodi u turskoj pokrajini Konji. Donedavno je bila rezervirana za članice NATO-a, a Azerbajdžan je bio promatrač.

Transportni kapaciteti zrakoplovstva obuhvaćaju dva aviona Iljušin Il-76. Njima se pridružuju dva C-27J Spartana, nedavno naručena od talijanskog Leonarda. Prvi avion stigao je u lipnju prošle godine, a dolazak drugog se očekuje. Ipak, budućnost je lovačkog, višenamjenskog i jurišnog zrakoplovstva kinesko-pakistanski JF-17 Thunder. Vijest je službeno objavljena krajem rujna 2024. tijekom demonstracije sposobnosti aviona u međunarodnoj zrakoplovnoj luci koja nosi ime bivšeg predsjednika Hejdara Alijeva. Na demonstraciji je bio i njegov sin, današnji predsjednik Ilham Alijev. Tom je prilikom prikazan i pakistanski primjerak Thundera, zadnje inačice Block III, predstavljen u statičkom i letnom prikazu i sa širokom lepezom pratećih oružja. Međutim, tad nije naveden ukupan broj naručenih zrakoplova. Više izvora spominje da bi se inicijalna serija trebala sastojati od osam jednosjeda i četiriju dvosjeda, a s kasnijim nabavama moglo bi se doći do tridesetak primjeraka. Osim što će povećati borbene mogućnosti zrakoplovstva, novi avion jača i suradnju s prijateljskim zemljama Pakistanom i Turskom. Thunderovi podvjesni ciljnici već danas su proizvod turske tvrtke Aselsan, a u azerbajdžanskom slučaju udio turskih sustava bit će povećan. Po svemu sudeći, moguće je da će avioni imati vođene projektile zrak-zrak Gökdoğan i Bozdoğan, komplete vođenih bombi KGK i neke druge sustave.

 

 

Dron koji je ušao u legendu

Za potrebe temeljne letačke obuke ratno zrakoplovstvo koristi deset pakistanskih aviona MFI-295 Super Mushak, koji u sekundarnoj ulozi mogu biti i naoružani. Napredna letačka obuka provodi se na provjerenim češkim mlaznim avionima Albatros L-39C. Helikopterska flota oslanja se na više od 40 jurišnih helikoptera serije Mil Mi-24. Uključuju tri glavne inačice: standardnu Mi-24V, naprednu rusku inačicu Mi-35M te primjerke koji su modernizirani u Južnoj Africi – Mi-24G s novom avionikom i naoružanjem. Transportna ili bolje rečeno višenamjenska helikopterska flota koristi četrdesetak letjelica Mi-8 i Mi-17. Neki primjerci helikoptera Mi-17 opremljeni su za nošenje i uporabu vođenih projektila Spike NLOS, te su u toj ulozi uporabljeni u ratu za Nagorno-Karabah. Od ostalih tipova, zrakoplovstvo posjeduje nekoliko letjelica Bell 407/412 i MD-530 te ih koristi za prijevoz vrlo važnih osoba i slične zadaće.

Što se tiče besposadnih letjelica, u uporabi su sustavi izraelske proizvodnje Heron (IAI) i Aerostar (Aeronautics) i to u sastavu ratnog zrakoplovstva. U floti državne granične službe nalaze se sustavi Hermes 450 i Hermes 900, koje proizvodi također izraelski Elbit Systems. Granična služba raspolaže i s više desetaka transportnih aviona Antonov An-2, koji mogu biti uređeni kao besposadne platforme. Azerbajdžan je prije rata za Nagorno-Karabah iz različitih izvora nabavio oko sto primjeraka tih aviona. U ratu je veći broj njih iskorišten za lažne ciljeve / mamce koji su odvraćali pozornost ili prisilili armenski PZO na otkrivanje. U zrakoplovstvu je i znatan broj poznatih turskih sustava Bayraktar TB2, koje će uskoro imati i Oružane snage RH. Azerbajdžan je jedan od najvažnijih, a u ratu se pokazalo da je i jedan od najvještijih korisnika tih letjelica. Budući da je bilo zadovoljno Bayraktarima, azerbajdžansko zrakoplovstvo odlučilo se i za nabavu znatno većih besposadnih letjelica Akıncı. Interes za njih pokazan je u ožujku 2022., a u listopadu te godine objavljeno je da su obučene prve posade koje će njima upravljati. Osim za same letjelice, u travnju 2023. potpisan je Memorandum o razumijevanju prema kojem će zajedno s tvrtkom Baykar u proizvodnji sudjelovati i azerbajdžanske tvrtke. S obzirom na navedene tehničke značajke, Akıncı će zrakoplovstvu donijeti znatno veće borbene sposobnosti. Prednost u odnosu na manjeg rođaka deseterostruko je veća nosivost korisnog tereta. Uza sve oružje koje koristi TB2, za veći dron dostupan je i izbor oružja većeg kalibra i znatno većeg dometa.

Pomoć u ratnim uvjetima

Bitnu ulogu u obrani i sigurnosti zemlje ima nekoliko dobro opremljenih agencija, koje u ratnim uvjetima djeluju usklađeno s konvencionalnim vojnim snagama. Jedna od njih nosi naziv Unutarnje trupe Republike Azerbajdžana. U miru djeluju u okviru Ministarstva unutarnjih poslova. Imaju više od 10 000 pripadnika, a od teže opreme raspolažu s desetak oklopnih transportera tipa BTR. Glavne misije uključuju odgovore na prirodne katastrofe, održavanje javnog reda, intervencije u unutarnjim sukobima te osiguranje važnih objekata. Druga je Nacionalna garda Azerbajdžana, svojevrsna pričuva oružanih snaga. Sa svojih 2500 pripadnika zadužena je za osiguranje ključnih političkih i infrastrukturnih objekata. Zadaće uključuju čuvanje najviših dužnosnika, vrlo važnih osoba te obavljanje državnih ceremonijalnih aktivnosti. Nacionalna garda djeluje u okviru Posebne službe državne zaštite.

Državna granična služba Republike Azerbajdžana najsnažnija je i najbrojnija nevojna organizacija. Zadužena je za nadzor granica, borbu protiv terorizma, ilegalnih migracija, krijumčarenja i drugih ugroza iz prostora izvan državnih granica. Ima oko 5000 pripadnika, a raspolaže tehnikom koja uključuje više od 150 borbenih vozila pješaštva (BMP-1/2) te oklopnih transportera (BTR). U njezinu je sastavu i znatan broj sustava besposadnih letjelica i lutajućeg streljiva. Dio granične službe je i Obalna straža, ustrojena 2005. godine.

Azerbajdžanska je vojna industrija mala, ali bilježi prilično velik rast. Da su ambicije velike, pokazuje Ministarstvo obrambene industrije Republike, osnovano 16. prosinca 2005. godine. Ono sudjeluje u oblikovanju jedinstvene državne politike na polju vojne industrije i osigurava razvoj, proizvodnju, dogradnju, popravak, uporabu te uvoz i izvoz vojnih proizvoda. Azerbajdžan proizvodi lako streljačko naoružanje, pripadajuće streljivo te streljivo za lake minobacače i bacače raketa. Ministarstvo surađuje s brojnim stranim partnerima na polju zrakoplovstva, naftne industrije i u proizvodnji zrakoplovnih instrumenata i navigacijskih sustava. Modeli streljačkog oružja preuzeti su od postojećih dizajna, po licencijama dobivenim od turskih i ruskih tvrtki. Suradnja s Izraelom i tamošnjom tvrtkom Aeronautics rezultirala je, osim uvozom više tipova besposadnih letjelica, i pokretanjem njihove proizvodnje u Azerbajdžanu. Tako je 2011. osnovana tvrtka AZAD Systems, koja je 2016. počela proizvoditi lutajuće streljivo Orbiter 1K pod domaćim nazivom Zarba. Proizvode se i oklopna vozila, čija su perjanica MRAP 4 x 4 Matador i Marauder. Njihova proizvodnja rezultat je usvajanja južnoafričkog dizajna, tj. suradnje s tamošnjom tvrtkom Paramount Group.

Interesi u regiji

Završetak rata između Azerbajdžana i Armenije donekle je ublažo desetljećima napetu sigurnosnu situaciju na tom dijelu Kavkaza. Zbog nesuglasica oko graničnih područja i statusa strateškog koridora Zangezur, odnosi s Armenijom i dalje su problematični. Stoga su oni imperativ obrambene politike Azerbajdžana, ali postoje i drugi sigurnosni izazovi. Primjerice, Iran je iskazao interes za posredovanje oko granice s Armenijom, zabrinutost za koridor Zangezur, a s tom zemljom postoje nesuglasice i oko područja u Kaspijskom jezeru bogatih prirodnim resursima. Važno je i etničko pitanje: više Azera živi u Iranu i tamošnjoj istoimenoj pokrajini nego u matičnoj zemlji. Iran usto ne gleda blagonaklono na vojnu suradnju Izraela i Azerbajdžana. Zanimljiv je i ulazak novih igrača u odnose u regiji. U zadnje vrijeme u toj se ulozi javlja Indija, koja sigurno nije zadovoljna dobrom suradnjom Azerbajdžana i Pakistana. Ona istodobno može biti faktor u pokušajima Armenije da se distancira od Moskve. Indija i Armenija u zadnje vrijeme jačaju prijateljske odnose, što uključuje i suradnju u vezi s vojnim pitanjima. Od 2022. do danas otvorena su pitanja dugoročne obrambene suradnje te dogovorena kupnja i isporuka indijske vojne opreme. Samo neki od naručenih oružnih sustava jesu samohodni višecijevni lanseri raketa Pinaka, haubice ATAGS i protuzrakoplovni sustavi Akash. Sve to potvrđuje veliku geostratešku važnost Kavkaza i prostora gdje se nalazi Republika Azerbajdžan. Može se očekivati da će i dalje postojati potreba te zemlje za održavanjem i djelovanjem sposobnih i modernih oružanih snaga, u čemu će i dalje jedan od glavnih faktora biti prirodna bogatstva kojima ona raspolaže.

---

Topovi i rakete

Rod topništva (artiljerije) možda najbolje pokazuje sklonost Azerbajdžana prema nabavi različitih oružnih sustava iz više izvora. Dva balistička sustava u uporabi jesu ruska Točka-U i izraelska Lora tvrtke IAI (Israel Aerospace Industries). Među samohodnim višecijevnim lanserima raketa (SVLR) najsposobniji sustavi najvećeg dometa izraelski su Lynxovi s projektilima EXTRA dometa 150 km. Osim njih, tu je turski TRG-300 dometa 120 km i bjeloruski (i kineski) sustavi Polonez s najvećim dometom od 200 do 300 kilometara. Na popisima je 30 sustava BM-30 Smerč (domet 90 km) i 17 specijaliziranih sustava TOS-1A s raketama s termobaričnim bojnim glavama. Ipak, najbrojniji SVLR-i, njih više od sto, oni su poznatog kalibra 122 mm, i to različitog podrijetla. Osim izvornih BM-21 Grad, tu je zračno-desantna inačica BM-21V, češki sustavi RM-70 Vampir i turski sustavi T-122 Sakraya. Sedamdesetak turskih SVLR-a T-107 u kalibru je 107 mm, kao i kineski original tog oružja – Type 63. U uporabi je i deset SVLR-a RAK-12 kalibra 128 mm.

Vučeno topništvo čini oko 550 topova i haubica sovjetskog podrijetla. Najbrojnije su popularne haubice D-30 kalibra 122 mm, kojih je više od 400. Ostatak čini D-20, M-46 i Giacint-B. Donedavno, pa i u ratu s Armenijom, Azerbajdžan je koristio velik broj lakih topova D-44. Iako stari, zbog male mase i solidnog dometa bili su korisni za popunu brigada manje izloženih u ratu. Samohodno topništvo čine rašireni i poznati stariji sustavi Gvozdika (122 mm) i Akacija (152 mm). Moderniji samohodni topnički sustavi 152 mm obuhvaćaju ruske Msta-S na gusjenicama i češke Dana M1 na kotačima 8 x 8. Iz Izraela je nabavljeno nekoliko samohodnih haubica ATMOS 2000 i one su jedini sustav u standardnom NATO-ovu kalibru 155 mm. Stariji sustavi uskoro bi mogli biti zamijenjeni novim sustavima u NATO-ovu kalibru 155 mm. U veljači 2024. objavljeno je da je iz Srbije naručeno 48 novih samohodnih haubica NORA B-52NG na podvozju 8 x 8.
U rujnu 2024. češka tvrtka Excalibur Army potvrdila je da je još u svibnju s Azerbajdžanom dogovorila isporuku 70 samohodnih haubica DITA kalibra 155 mm. Među najtežim oružjima u arsenalu 12 je sovjetskih teških samohodnih haubica 2S7 Pion kalibra 203 mm, koje su djelovale i u ratu 2020. godine.

---

Protuzračna obrana

Kao i u brojnim drugim oružanim snagama, azerbajdžanski sustavi protuzračne obrane raspoređeni su unutar dviju grana, tj. zrakoplovstva i PZO-a te kopnene vojske, ovisno o dometu i razini mobilnosti. Sustavi velikog i srednjeg dometa nalaze se u ratnom zrakoplovstvu i PZO-u. Među onima s najvećim dometom još se navode stari sovjetski masivni sustavi S-200 Vega. Iz Rusije su nabavljeni sustavi S-300PMU-2. Najmoderniji sustav, koji će uskoro vjerojatno zamijeniti više starijih tipova, izraelski je Barak. Azerbajdžan je sudjelovao u njegovu razvoju te postao jedan od prvih korisnika koji je usvojio zemaljsku inačicu sustava Barak 8. Uslijedila je i nabava naprednije inačice Barak MX, koja je nabavljena s više tipova raketa različitih dometa. One uključuju projektile srednjeg (MRAD), velikog (LRAD) i produljenog dometa (ERAD). U sastavu zrakoplovstva su i deseci PZO sustava srednjeg dometa Buk (SA-11) i starog, ali znatno moderniziranog sustava Pečora-2TM (SA-3). Kopnena vojska raspolaže sustavima Osa-1T (SA-8), moderniziranom inačicom izvornog dizajna. Od lako prenosivih PZO sustava, u uporabi su Strela-3, Igla-1 i Igla-S, dok se za starije Strele vjeruje da su izbačene iz uporabe. Od topničkih PZO sustava kopnena vojska koristi samohodne sustave Šilka (23 mm) i vučene topove ZU-23-2 jednakog kalibra.

---

Sateliti

Azerbajdžanski obrambeni sustav može računati i na vlastite sustave izviđanja i motrenja iz svemirskog prostora – satelite. Kako bi ostvarila takve samostalne sposobnosti, država je pokrenula programe koji su povjereni tvrtki Azercosmos. Radi se o svemirskoj agenciji Republike Azerbajdžana osnovanoj u svibnju 2010. godine. Dosad je uspjela lansirati i ostaviti u orbiti telekomunikacijske satelite Azerspace-1 (početkom 2013.) i Azerspace-2 (krajem 2018.). Za obrambene potrebe važno je lansiranje satelita Azersky u lipnju 2014. godine. Razvila ga je paneuropska tvrtka Airbus Defence and Space. Radilo se o satelitu za motrenje Zemlje koji je djelovao iz niže orbite, a osim za različite komercijalne namjene, bio je namijenjen i za zadaće iz područja obrane i sigurnosti. Sa svojim optoelektroničkim sustavima omogućavao je fotografiranje s rezolucijom 1,5 metara. Njegov je vijek uporabe trebao iznositi 12 godina, ali otpisan je nakon što je u travnju 2023. prekinuta komunikacija s njim. Zamjena za njega bit će dva motrilačka (špijunska) satelita iz programa Azersky-2, koje će Azercosmosu isporučiti izraelska tvrtka IAI. Sa svojim naprednijim optoelektroničkim uređajima omogućit će snimanje fotografija znatno veće kvalitete s polumetarskom rezolucijom. Prema riječima predsjednika uprave Azercosmosa, lansiranje prvog satelita bit će obavljeno 2026., a drugog 2028. godine.

---

 Rat za Nagorno-Karabah

Sukobi Armenije i Azerbajdžana oko spornog područja Nagorno-Karabaha imaju dugu povijest. U novije doba sukobi su započeti još 1988., a rezultirali su dvogodišnjim ratom visokog intenziteta, okončanim u svibnju 1994. Prema Hrvatskoj enciklopediji, procjenjivalo se da je pod armenskim nadzorom ostalo 15 do 20 posto azerbajdžanskog teritorija uključujući Nagorno-Karabah. Azerbajdžan je u idućim godinama usmjerio velike napore za vraćanje tih teritorija u svoj državnopravni poredak. Od 1994. do 2020. trajalo je razdoblje povremenih sukoba niskog intenziteta. Obje strane najčešće su imale gubitke od nekoliko ili desetak poginulih odnosno ranjenih vojnika. Jedan je od većih incidenata azerbajdžansko obaranje armenskog borbenog helikoptera Mil Mi-24 u studenom 2014. godine. Veći sukob, nekad nazivan i Četverodnevni odnosno Travanjski rat, izbio je i završio početkom travnja 2016. godine. Važan je po tome što se može uzeti kao prekretnica u sukobu. Azerbajdžanske oružane snage dotad su već znatno ojačale te su bile spremne i za napadne operacije, što je rezultiralo prvim pomicanjem granica bojišta nakon 1994. godine. Izvele su napadnu operaciju u blizini sela Tališa, zauzele desetak četvornih kilometara i dvije važnije uzvisine. Prilikom operacija pojavljuju se novi sustavi – lutajuće streljivo (loitering munition) Harop tvrtke IAI. Prema nekim tvrdnjama, to je bila prva borbena uporaba nekog tipa lutajućeg streljiva u svijetu. Zadnji okršaji Armenije i Azerbajdžana prije ponovnog pravog rata dogodili su se u srpnju 2020. Izbili su na više točaka crte razgraničenja, uz međusobno optuživanje za započinjanje neprijateljstava. Svaka strana objavila je gubitke na objema stranama, a brojevi su se uvelike razlikovali. Tad su se mogli vidjeti i obrisi budućeg ratovanja s intenzivnom uporabom besposadnih letjelica i tvrdnjama o obaranju takvih sustava druge strane. Ubrzo je uslijedila operacija Željezna šaka, koju je Azerbajdžan pokrenuo 27. rujna 2020. godine. Njezin cilj bilo je vraćanje Nagorno-Karabaha i obližnjih pograničnih područja pod azerbajdžansku vlast.

Glavna je značajka rata bilo intenzivno korištenje besposadnih letjelica i lutajućeg streljiva. To vrijedi prije svega za azerbajdžansku stranu, koja je prednjačila u njegovoj kvaliteti i brojnosti. Većinom se radilo o sustavima nabavljenim iz Turske i Izraela. Procjena je da je Azerbajdžan neposredno prije rata raspolagao sa 120 većih besposadnih letjelica i 400 primjeraka lutajućeg streljiva. Dronovi su bili raspoređeni u 12 taktičkih grupa, koje su se služile s više tipova letjelica u različitim zadaćama kao što je izviđanje, motrenje, napadi na zemaljske ciljeve i elektroničko ratovanje. Njihovo djelovanje imalo je dosta sličnosti s ulogom taktičkog zrakoplovstva u prijašnjim ratovima. U prva dva tjedna težište djelovanja dronova bilo je suzbijanje protuzračne obrane i bliska potpora napredujućim postrojbama. Iduća faza sastojala se od pogađanja položaja dalekometnog topništva, zapovjednih središta i različitih, većinom oklopnih vozila. U završnoj fazi došle su na red misije protiv ciljeva koji su se nalazili duboko u području Armenije. Djelovanje zračnih besposadnih sustava u 44-dnevnom ratu bilo je odlučujuće u pobjedi koju je Azerbajdžan proglasio 8. studenog 2020. Prema službenim podacima Ministarstva obrane Azerbajdžana, u ratu je osim brojnih drugih tehničkih sredstava uništeno 287 tenkova, 66 borbenih vozila pješaštva, više od 300 različitih topova i haubica, više od 100 samohodnih višecijevnih lansera raketa i 300 motornih vozila različitih tipova. Zaplijenjena je usto velika količina materijalno-tehničkih sredstava, koja bi bila dovoljna za opremanje više brigada. To je uključivalo oko 100 tenkova, 63 BVP-a, više od 230 topova, haubica i minobacača te više od 600 kamiona i drugih motornih vozila. Dotadašnja je dobra suradnja s Turskom dodatno proširena, a onda i ojačana potpisivanjem ugovora o savezničkim odnosima. Deklaracija je nazvana po gradu Šuši, u kojem je potpisana 15. lipnja 2021. Azerbajdžan je taj grad vratio u svoj državnopravni poredak tijekom rata. Uz brojne druge, dogovorena je suradnja i na području vojne industrije, vježbi i uzajamne vojne potpore. Te je godine u Nahičevanu na granici s Turskom provedena vojna vježba Neuništivo bratstvo. Cilj je bilo povećanje interoperabilnosti postrojbi dviju zemalja, a uključivalo je uporabu borbenih i transportnih zrakoplova, jurišnih helikoptera te topničkih, oklopnih i postrojbi specijalne namjene. Veća vojna vježba nazvana Mustafa Kemal Atatürk provedena je 2023. u više dijelova zemlje. Na njoj su sudjelovale snage kopnene vojske, inženjerije, topništva, specijalne namjene i ratnog zrakoplovstva.

---

Na zatvorenom moru (jezeru)

Azerbajdžanska mornarica, s obzirom na posebnosti Kaspijskog jezera, nije doživjela velik kvalitativni skok kao druge grane oružanih snaga. U njoj služi oko 1750 pripadnika, a ima dvadesetak važnijih plovila, uglavnom naslijeđenih iz vremena SSSR-a, te nekoliko nabavljenih iz Turske i SAD-a. Među plovilima može se izdvojiti korveta klase Petja II te ophodni i raketni brodovi klase Stenka i Osa. S njih je uklonjeno nepotrebno i zastarjelo torpedno i raketno naoružanje. Za protuminsku borbu zadužena su četiri minolovca klasa Sonja i Jevgenija, a amfibijske snage mogu računati na dva broda klase Połnocny. Glavna baza mornarice Puta jedna je od najvećih u kaspijskoj regiji. U sastavu mornarice je i jedna bojna mornaričkog pješaštva (marinaca) i elitna 641. brigada za specijalne pomorske operacije. Mornaričko pješaštvo sudjelovalo je u operacijama u ratu 2020. godine.

Što se tiče Obalne straže, glavnina flote smještena je u glavnoj bazi Türkan, petnaestak kilometara istočno od Bakua. Izgrađena je nedavno u sklopu plana modernizacije. Flota se sastoji od desetak ophodnih brodova naslijeđenih iz doba SSSR-a, zatim doniranih od SAD-a (njegove Obalne straže), te onih koji su nabavljeni nedavno. Sovjetskim je plovilima uklonjeno prvobitno naoružanje te su im dodani novi, prikladniji sustavi. Među novim je plovilima šest jedinica izraelske klase Sa’ar 62, koje raspolažu platformom za helikoptere, a naoružane su i vođenim projektilima Spike NLOS. Od Izraela je nabavljeno i šest lakih i brzih ophodnih brodova tipa Shaldag MK V. Zanimljivo je da nabava tih 12 plovila iz Izraela do danas nije službeno potvrđena. Izrael je vodi pod isporukama za neodređenu zemlju.

---

Tekst Marin Marušić