Ako je nešto u povijesti ljudskoga roda uvijek bilo u samom vrhu zanimanja, često izravno krojilo sudbinu država i naroda ili bar u velikoj mjeri utjecalo na nju, onda je to sasvim sigurno vojska

Prema vojsci se osjećao strah, oduševljenje ili potpuni prezir, ali je malo tko ostajao ravnodušan. Vojska je jednima bila sinonim za junaštvo, a drugima za užas i nasilje. Kako bilo, sasvim je sigurno da vojska spada među najkontroverznije fenomene cjelokupne ljudske povijesti.

Ono što bismo mogli izdvojiti kao nešto što povezuje vojne organizacije kroz vremenska razdoblja je, s jedne strane, specifična konstitucija vojne organizacije u kojoj vrijede posebna pravila, primjenjuju se “kruta” načela, što vojsku izdvaja kao neku vrstu “države u državi”, a s druge strane, faktična moć koja je materijalizirana u vojsci odvaja je od građanske, političke sfere. Vojna moć tada ima dvije mogućnosti: postati dijelom političke sfere (njoj podčinjenim ili partnerskim) ili da politička sfera postane njezin dio.

O prijeporu između građanskog i vojničkog života govorio je još Machiavelli u svom djelu “Umijeće ratovanja”, koje je napisao 1519/20. godine, a poznato je upravo po tome što prvi put u novije doba promišlja vezu između politike i vojske, odnosno potrebu države za uspostavljanjem čvrste vojne organizacije koja će joj jamčiti neovisnost. Machiavelli kaže da mnogi misle da ništa nije tako nespojivo niti se toliko razlikuje kao građanski i vojnički život, ali bi sva umijeća u jednoj civilizaciji, te cjelokupni poredak bili uzaludni kad ne bi bila pripremljena njegova obrana koja, ako je dobro uređena, čuva i one poretke koji nisu dobro uređeni. Naprotiv, dobro uspostavljeni poredci bez vojne pomoći doživjet će sudbinu prostorija u otmjenoj kraljevskoj palači urešenih dragim kamenjem i zlatom koje ničim nisu zaštićeni od kiše.

Izdvojenosti vojne organizacije u odnosu na ostale segmente društva u velikoj mjeri pridonijela je institucija vojne tajne, ali i profesionalna povezanost vojnog kadra te njihova otuđenost u odnosu na civilne strukture. To utječe na stavove i ponašanje pripadnika oružanih snaga, razvijajući kod njih osjećaj nepovjerenja prema ljudima koji nisu iz istog profesionalnog kruga. Osim toga, specifičnost vojnog poziva (npr. premještaji) rezultiraju većim međusobnim zbližavanjem pripadnika oružanih snaga i njihovih obitelji, a na štetu prilagodbe okolini u kojoj žive. To povećava osjećaj njihove “kastinske” zatvorenosti i zatvorenosti vojne organizacije u cjelini. Čak i u miru, profesionalni je vojnik u očima javnosti branitelj domovine, što kod njega stvara osjećaj obveze, časti, važnosti misije, misli o odabranosti i natprosječnosti.

Iako je povijest u mnogim slučajevima relativizirala snagu oružja i pokazala kako i neke univerzalne humanističke ideje mogu nadmašiti vojnu silu, to nije obeshrabrilo ni političare ni vojnike, ne samo u nastojanju da tu vojnu moć što više ojačaju, nego i da je koriste u ostvarivanju svojih interesa.

Iako su se vojnici od najranijih vremena, po mnogim elementima, razlikovali od civila, vojni i politički segment nisu od početka bili razdvojeni. Tek je uspostavom građanske demokracije, poredaka na načelima podjele vlasti, pravnoj definiranosti i ograničenosti državnih organa i funkcija, problem odnosa vojnog i političkog, dobio svoje jasne konture. Kao što se javna vlast podređuje demokratskoj kontroli, tako se i vojna vlast podređuje civilnoj kontroli. Prema tome, vojska nije samo instrument kojim država provodi svoju politiku (bilo obrane, bilo manifestacije sile, bilo prinude) nego i potencijalna opasnost za državu zbog svoje faktične moći.

Problem vojno – političkih odnosa se zbog toga kreće između dvije točke: osigurati snagu države (i) na vojnom planu, a zaštititi se da se ta snaga ne otrgne političkoj kontroli i ne postane autonomni akter. Dakle, kao ključna stvar postavlja se pitanje nadzora od političke vlasti. Tek nadzor vojske od političke zajednice jamči da je vojska sastavni dio društva i da je institucija političke zajednice.
Na koji je način taj odnos riješen u pojedinom političkom sustavu zavisi od mnogobrojnih čimbenika: povijesnog nasljeđa, političke kulture, izgrađenosti političkih institucija, gospodarske situacije, sposobnosti političara, ambicija vojske itd. Svaka zemlja ima svoje specifičnosti: one koje proizlaze iz različitog povijesnog razvoja, kao i one koje se tiču različitog koncepta po kojem je konstituiran sveukupni društveno-politički sustav.

Karakteristike i funkcije vojske u svakom političkom sustavu predstavljaju latentno osjetljivo i ponekad kontraverzno pitanje. Međutim, problem je još složeniji ako se to pitanje postavi u zemljama koje su u procesima sveobuhvatne društvene, političke i ekonomske transformacije, odnosno, u tranziciji. U zemljama u kojima su se desetljećima paralelno odvijali procesi militarizacije društva i politizacije vojske, pitanje odnosa vojske i politike, odnosno, vojske i demokracije, poprima mnogo dramatičnije razmjere nego u zapadnoeuropskim zemljama.

Vojska i politički intervencionizam
Pretpostavke za pojavu fenomena vojne intervencije u politici, javljaju se za Francuske revolucije i Carstva (1879.-1810.). Te pretpostavke oblikuje 5 čimbenika:
• profesionalizacija časničkog zbora;
• uspon nacionalizma i nacionalne države (nacija zamjenjuje dinastiju kao objekt vojne lojalnosti, a nacionalizam osigurava vojsci ideologiju; lojalnost državi i vladaru u nacionalnoj državi prestaju biti sinonimi);
• zamjena božanskog autoriteta kraljeva doktrinom narodnog suvereniteta;
• pojava narodne “pobunjeničke vojske” orijentirane na oslobađanje nacionalnog teritorija ili na rušenje postojećega socijalnoga poretka;
• pojava novih država koje oslobađanjem iz položaja kolonijalne podvrgnutosti ostvaruju neovisnost.
Profesionalizacijom časničkog zbora, vojsku se na neki način “prisiljava na politiku” otvaranjem jaza između oružanih snaga i političara (raspada se nekadašnja objedinjujuća političko-vojna uloga aristokracije). Svijest vojske o sebi kao profesiji može časnike uputiti na shvaćanje prema kojem su oni primarno u službi države, a ne trenutnih političkih vlasti. Sljedeći motiv za intervenciju odnosi se na pokušaj da se na temelju gledišta pojedinih vojnih vođa, prema kojem su samo oni, kao specijalisti, kompetentni za donošenje prosudbi o potrebnim karakteristikama oružanih snaga, vojska uspostavi kao “autonomno tijelo”.
Glavni motivi koji utječu na sklonost vojske za intervenciju u politici su:
• motiv mesijanske uloge vojnika – kad vojska dodjeljuje sebi ulogu spasitelja zemlje;
• motiv nacionalnog interesa – pojava uvjerenja o posebnoj i jedinstvenoj identifikaciji s “nacionalnim interesima” (posebno izraženo kod politiziranih vojski);
• motiv partikularnog interesa – nastojanje na očuvanje autonomije, povećanja vojnog proračuna, povećanju ili zadržavanju društvenih privilegija;
• mješavina različitih motiva.
Međutim, od motiva do djelovanja postoji relativno veliki jaz. Da bi se motivi pretočili u djelovanje potrebna su barem dva elementa: osjećaj nadmoći (svijest o nepostojanju aktera koji bi se u datim okolnostima mogao suprotstaviti vojnoj intervenciji), te postojanje političkog nezadovoljstva, vezanog uz frustracije neispunjenjem nekog od spomenutih “motiva”. Uz to, svakako će u oblikovanju prigode za intervenciju pogodovati jačanje civilne ovisnosti o vojsci zbog vanjskih ili unutarnjih prijetnji, te stupanj popularnosti ili prestiža vojske.

Valja se zapitati odakle proizlazi vojna zaokupljenost nacijom i državom, mesijanskom ulogom spasitelja. S jedne strane, to izvire iz zadaće vojske kao institucije, kojoj je glavna zadaća briga za nacionalnu sigurnost te koja, uslijed toga, ima neke posebnosti koje je razlikuju od drugih institucija (strogo strukturirana hijerarhičnost, bespogovorna disciplina, usmjerenost na izvršenje zadaće i način organizacije, koja joj omogućuje da bez obzira na veličinu i kompleksnost funkcionira kao jedinstveni organizam). Časnici vrlo često smatraju da zemlja mora imati samo jedan jedinstveni nacionalni interes, ne razumiju prirodu društvenih antagonizama i interese pojedinih skupina, političku djelatnost vide kao sebično nastojanje političara, a politiku kao nered i nesuglasje.

Iako miješanje vojske u politiku nije novost (datira još iz rimskog doba), vojna vlast, u smislu da je vlada uglavnom sastavljena od vojske i da vojska predstavlja osnovu vlasti, novija je pojava.

Za vrijeme “hladnog rata” vojni udari, odnosno, vojne vladavine bile su raširena i uobičajena pojava u Africi, Aziji i Latinskoj Americi. Vojska bi obično prigrabila vlast kao reakciju na domaće političke i ekonomske prilike, a onda bi ostala na vlasti, uz prešutnu ili otvorenu potporu velesila. U podsaharskoj Africi, između 1963. i 1987. bilo je ukupno 68 vojnih udara. Još 1987. polovicom afričkih država vladala je vojska. U Latinskoj Americi samo su Kostarika i Meksiko u poratnom razdoblju bili imuni na vojnu vlast; Kostarika možda zahvaljujući tome što je poslije građanskog rata 1948. ukinula oružane snage.

Na učestalost vojnih udara utjecao je i tzv. “domino-efekt”: jedna zemlja slijedi drugu ili se ponavlja tradicija unutar jedne zemlje. Nakon što vojska osvoji vlast u jednoj zemlji, generali u drugoj se počinju pitati propuštaju li i oni nešto. A kad bi se u nekoj zemlji dogodio jedan vojni udar, postojala je vjerojatnost da će se dogoditi i drugi. Vojni udari izazivali su protuudare, jer je u nekim zemljama vojni udar postao uobičajen način smjene političkih elita.

Osim navedenog, razlikujemo društvene i vojne motive vojnih udara. Društveni čimbenici uključuju obilježja šireg društva, premda ne uključuju oružane snage, osiguravaju razlog ili izgovor za vojnu intervenciju. Među tim čimbenicima su gospodarsko nazadovanje, društveni sukobi i korumpiranost vlasti, sve što pridonosi gubitku legitimnosti civilnih vlasti. Smanjenje djelotvornosti i legitimnosti vlasti bili su najvažniji razlozi dosadašnjih vojnih udara.

Društveni čimbenici bili su važni razlozi vojnih udara u Africi i Latinskoj Americi. U mnogim afričkim državama jedan od društvenih čimbenika bila je lakoća s kojom je vojska mogla doći na vlast. Kako je središnja vlast bila koncentrirana u nekoliko ureda u glavnom gradu, bilo je prilično jednostavno osvojiti vlast. Trebalo je imati desetak tenkova i nekoliko stotina vojnika. U takvim su okolnostima državni udari postali privlačna mogućnost za ambiciozne generale. U Latinskoj Americi, vojska bi stupila na scenu kad bi porasli politički sukobi.

U udarima su često bila relevantna i unutarnja obilježja vojske. Časnici obično reagiraju na neku prijetnju (stvarnu ili zamišljenu) interesima vojske ili nekim njezinim dijelovima. Među tim interesima su: nedovoljno ili nestabilno financiranje vojske, političko miješanje, nepostojanje kanala za napredovanje ambicioznih vojnika, etničke podjele u vojsci, pobune nižih časnika, loši uvjeti smještaja itd.

Za vojne udare, prije svega u Africi, a dijelom i u Latinskoj Americi, u potpunosti je primjenjiva mračna Malaparteova misao iz 1930.: “Ne treba zaboraviti da Bog naoružanih ljudi može biti samo Bog nasilja.”

Većina vojnih vladavina pokazale su se potpuno neučinkovitima da se nose s brojnim problemima. Isti mentalni sklopovi koji pokreću udare, u pravilu se pokazuju kao neadekvatni za vladanje zemljom. Prezir spram političkih djelatnosti, autoritarni stil upravljanja zapovijedima i u političkom vakuumu, opsesivna predodžba da je svaki kompromis kukavičluk i znak slabosti, nerazumijevanje naravi društvenih odnosa i gospodarskih procesa, čine pučiste uglavnom vrlo lošim upravljačima. Pučisti obično nemaju artikuliranije političke, socijalne i gospodarske programe.

Otprilike od sredine osamdesetih godina i tijekom devedesetih godina 20. stoljeća vojska se i u tradicionalno “pučističkim” dijelovima svijeta povlačila u vojarne. Više je čimbenika koji su na to utjecali. Jedan od važnih čimbenika predstavljaju promjene u međunarodnom okruženju: kako je Hladni rat pogodovao širenju vojnih udara, tako je i svršetak Hladnog rata utjecao na smanjenje broja vojnih udara, odnosno, na povlačenje generala iz predsjedničkih palača. Međutim, međunarodni kontekst povlačenja vojske u vojarne treba promatrati, ne samo kroz nestajanje podrške velesila koja je egzistirala u doba hladnog rata, već i kroz jačanje pritisaka za uvođenjem demokratskih vlada.

Povlačenje vojske bilo je zapravo vrlo delikatna zadaća. Problem Je bio u tome što su se kroz duga razdoblja vojne vlasti, civilna i vojna vlast stopile. Stariji časnici vrlo lako se mogu naviknuti na mjesta u vladi, izdašan vojni proračun, upravljanje tajnim službama bez civilnog nadzora, zarade od vojnih ugovora i nepodlijeganje civilnoj pravdi. Ta očekivanja obično prežive prijelaz na civilnu vlast. Izazovi civilno-vojnih odnosa u postmilitarističkom razdoblju nisu nimalo bezazleni.

Modeli nadzora nad vojskom
Nadzor vojske od političke vlasti jamči da je vojska sastavni dio društva i da je institucija političke zajednice. Dva najvažnija pristupa nadzora nad vojnim snagama su liberalni model, utemeljen na depolitiziranoj vojsci koja prihvaća civilni nadzor, i penetracijski model, koji želi prožeti vojsku vrijednostima političke elite.

U liberalnom modelu koji se promiče u demokracijama, vojska treba provoditi obrambenu politiku koju je usvojilo civilno vodstvo. U demokracijama vojskom upravlja izvršna vlast na čelu koje su civili, a šef izvršne vlasti je i vrhovni zapovjednik vojske. O uporabi vojske odlučuje isključivo šef izvršne vlasti uz odobrenje ili po odluci zakonodavnog tijela. Vojska samo provodi smjernice civilne vlasti. U formalnom pogledu, time je osiguran civilni nadzor nad vojskom.

Prema zapadnom modelu, vojska je apolitična, birokratska institucija. Kao i svaka institucija ili grupa, ona traži svoju samostalnost i samoupravu. Budući da je prvenstveni interes vojske njezin integritet kao institucije, a taj je integritet određen profesionalnim normama u području vojne ekspertize, izvršna vlast u svojem upravljanju vojskom i nadzoru nad njom treba poštovati dva načela koja jamče da će nadzor civilne vlasti biti učinkovit i da će samouprava vojske biti poštovana:
– izvršna vlast treba vojnoj birokraciji ostaviti samostalnost u odlučivanju o većini tehničkih pitanja koja se tiču organizacije vojnih formacija, opreme, obuke, pripreme ratnih planova, samostalnost u zapovijedanju i vođenju vojnih formacija, u izvođenju operacija i sl.;
– izvršna vlast mora biti kompetentna u vojnim pitanjima (odluke koje donosi civilna vlast, a tiču se nacionalne sigurnosti, doktrine uporabe oružanih snaga, organizacije vojske i najvažnijih oružanih sustava trebaju odgovarati normama stručne ekspertize, odnosno biti vjerodostojne i prihvatljive).

Ta razdioba kompetencija i odgovornosti posebno je značajna u sferi kadrovske politike u vojsci. Položaj u vojnoj hijerarhiji prema načelu profesionalizma mora ovisiti o sposobnostima, stručnosti, obrazovanju i senioritetu i mora biti pravno reguliran tako da se promaknuća, postavljenja i promjene statusa provode zakonski. Potrebno je sačuvati načelo profesionalizma, a istovremeno zadržati prava civilnih vlasti u kadrovskoj politici vojske, jer to je jedan od bitnih elemenata civilnog nadzora. Kako bi se to postiglo, pravo civilne vlasti na “kadriranje” u vojnoj hijerarhiji obično je vezano na najviše položaje u glavnom stožeru, ali i tada civilna vlast poštuje norme profesionalizma. U suprotnom, taj dio civilnog utjecaja neće biti prihvatljiv i uvjerljiv za vojsku.

Ukoliko civilna vlast preduboko zadire u kadrovsku strukturu vojske te popunjava dužnosti srednje i niže razine i to još prema političkim kriterijima, možemo govoriti o politizaciji vojske. Politička vlast na taj način izlazi iz okvira liberalnog modela i kadrovskim rješenjima zapravo nastoji vojsku učiniti politički pouzdanom, derogirajući pri tom vojni profesionalizam. Funkcija vojske se mijenja iz institucije vanjske obrane u instituciju vojne podrške režimu. Upravo se u penetracijskom modelu civilnog nadzora odvija prožimanje oružanih snaga političkim idealima vladajuće stranke. Penetracijski model najzastupljeniji je bio u komunističkom svijetu. Uloga vojske tamo nije bila samo braniti državu od strane agresije, nego i ostvarivati partijske ciljeve društvene preobrazbe. Politička pouzdanost bila je iznad borbene spremnosti, a osiguranje te pouzdanosti provodilo se čak i ukoliko je išlo u prilog slabljenja borbene spremnosti. Civilna penetracija u vojsku rezultirala je time da se partija ubacila u vojsku, ali i vojska u partiju.

Međutim, apolitičnost vojske u demokracijama ne treba uzimati posve doslovno i to zato što vojnu profesionalizaciju prati rastuće preklapanje strategije i politike, pa uloge modernih vojnih časnika obuhvaćaju mnoge političke aspekte, iziskujući osposobljavanje za bavljenje kompleksnim političko-strategijskim pitanjima.

Promjena zadaća vojne organizacije, a samim time i uloge vojnih časnika, dovode do ispreplitanja vojnih i političkih pitanja. Časnik je primoran baviti se kompleksnim političko-strategijskim pitanjima, pa je stoga vojna profesionalizacija dovela do jedne neželjene, ali nužne posljedice – umjesto da odvoji časnike od politike, dovela je do stapanja vojnih i političkih uloga. Međutim, ovakva vrsta političkih uloga profesionalnih časnika ne znači i narušavanje koncepta političke neutralnosti. U nekom uobičajenom demokratskom kontekstu, zahtjev da profesionalni vojnik bude iznad politike, podrazumijeva njegovo nepovezivanje s političkim strankama i neiskazivanje stranačkih sklonosti. Međutim, ta stranačka neutralnost ne znači i apolitičnost, a napose ne u dijelu u kojem spomenuta nova uloga časnika uključuje i političku ulogu (npr. savjetodavnu). Mogli bismo, stoga, reći da bi tek prelazak granice ovakvog “političkog” angažmana u participaciju u politici koja ne bi bila rezultat državnog reguliranja i institucionaliziranja, već autonomne odluke vojne elite, predstavljalo nedopušteni politički angažman vojske. Tek takav angažman predstavlja narušavanje norme političke neutralnosti, a uz to, takva participacija časnika u politici predstavlja čimbenik umanjivanja profesionalizma i profesionalne kompetentnosti te izvor unutarprofesionalnih podjela.

Vojnoj eliti kao političkom akteru imanentne su određene prednosti, ali i slabosti. Ključne prednosti modernih oružanih snaga u odnosu na civilne organizacije su organizacijska superiornost, visoko emocionalizirani simbolički status te monopol na oružje. Ali, pored tih prednosti, postoje i dvije značajne političke slabosti – tehnička nesposobnost upravljanja složenim društvenim zajednicama te nedostatak legitimnosti (moralna neadekvatnost prava na vladavinu). Moderne vojske, posjedujući vlastite i samodostatne sustave opskrbe, komunikacija, obrazovanja itd., poprimaju izgled mikrokozmosa države. Međutim, što država postaje složenija, tehničke vještine upravljanja društvom od oružanih snaga sve više zaostaju. Dakle, vojska gubi sposobnost za vladavinu kako društva postaju sve složenija i slojevitija. Vojna nesklonost svakoj vrsti fragmentacije društvenih cjelina, širenju prostora civilnog društva izvan dosega organa državnog monopola, čini ju sve nesposobnijom za upravljačku funkciju na široj društvenoj i političkoj razini. Vojni konzervativizam teško može plivati u moru društvene, političke i ekonomske dinamičnosti. S druge strane, nedostatak legitimnosti te okolnost da se vladavina zasnovana na prijetnji fizičkom silom odlikuje nestalnošću i neučinkovitošću, ne predstavlja ništa manju prepreku vojnoj vladavini. Vjerojatno je upravo ta moralna barijera najzaslužnija za sprečavanje globalne vladavine vojske, usprkos njezinoj organizaciji, prestižu i moći.

Stjepan DOMJANČIĆ