Nadnarednik Mladen Švađumović, pripadnik 1. mehanizirane bojne Sokolovi, krenuo je 1. svibnja biciklom na hodočašće u Lourdes. Stigao je onamo nakon 16 dana te se priključio ostalim hodočasnicima na 25. hodočašću Hrvatske vojske i policije i 59. Međunarodnom vojnom hodočašću

Nadnarednik Švađumović u svojim nogama ima mnogo hodočašća, ali kao biciklist je amater. Započeo je godinu prije, duljim biciklističkim vožnjama i biciklističkim hodočašćem u Međugorje. Premda mu priprema za velike tjelesne napore nije strana, biciklističko iskustvo mu je novost.
Kad je započeo pripreme za hodočašće imao je volju, odlučnost i motivaciju, no njegove vještine imale su mnogo rupa. Kako je sam priznao, ne zna promijeniti gumu na biciklu niti u udobnosti vlastita doma, a kamoli to napraviti u nepoznatoj zemlji, na nekom putu samo s najosnovnijim što može ponijeti u vrlo ograničenoj zapremnini bisaga. Kako bi pokazao čim će putovati i demonstrirao svoju sposobnost, došao je biciklom iz Davora do osamdesetak kilometara udaljenih Našica. Već je i amatersko oko uočilo da je stigao s potpuno neprilagođenim biciklom te pogrešno okrenutom prednjom vilom. Sumnja se pojavila i pri pogledu na nepotpun plan odmora. Mladen, naime, nije rezervirao smještaj u Francuskoj, nego je to prepustio svojoj snalažljivosti na putu. Dobronamjerno je upozoren da o svojim neznanjima ne govori jer tko će mu povjerovati da može završiti to izazovno putovanje.
Nije se pokolebao, nego je u kratkom vremenu ispravio što se moglo i krenuo. Prvi je dan prošao lako, možda nošen pozitivnom atmosferom ispraćaja koji su mu tog jutra pripremili prijatelji i obitelj. Kolege s posla pozdravili su ga u Okučanima i poželjeli mu sreću, pripremajući se za obilježavanje obljetnice Bljeska.
Drugi dan donio mu je prvi izazov: Delnice. Uzbrdicu je planirao, no vjetar je odlučio provjeriti od čega je građen. Dok su prijatelji i obitelj nestrpljivo očekivali javljanje, on je okretao pedale, gurao bicikl i borio se kako bi završio planiranu dionicu. Stigao je oko ponoći, potpuno iscrpljen, s nadom da će sutra biti lakše. I bilo je, no to je bio samo test njegove fizičke snage.
Sljedeći test imao je u Italiji. Unajmio je smještaj još u Hrvatskoj, ali kad je stigao dočekala ga je mračna ulica i zatvorena vrata. Nepoznata lica pratila su ga kroz cijelu ulicu, promatrajući i njega i bicikl te se osjećao vrlo nelagodno. Broj telefona pronašao je na ogradi, ali kad je nazvao vlasnici smještaja rekli su mu da je trebao potvrditi kad dolazi te da pričeka sat dok se ne vrate. Bili su vrlo ljubazni, ali ipak se zaključao u sobu te pomalo žalio što je odlučio otići sam na takvo putovanje. Jutro je donijelo olakšanje. Pri dnevnom svjetlu uočio je da se iznad mjesta gdje su mu dali da ostavi bicikl nalazi maleni kip Gospe Lurdske. Da ga je prije uočio, vjerojatno bi se osjećao puno bolje.
Svaki biciklist poznaje sljedeći test: izgubiti se. Mladen je već prošao Italiju i dobro se nauživao francuske Azurne obale kad ga je navigacija odvela na makadam umjesto na biciklističku stazu. Vozio je dulje makadamom, vjerujući da će ipak ostati na putu, ali čekala ga je ograda i vraćanje. Tako je tog dana odvozio 165 od planiranih 150 kilometara. Nije to velika udaljenost, ali svaki dodatni kilometar oduzima od toliko potrebnog odmora i priprema za sljedeći dan. Pogrešno je prestrojavanje u velikim gradovima uobičajeno. Gužva, mnogo znakova, natpisi na nepoznatom jeziku i dovoljan je trenutak nepažnje da se pogrešno skrene.
Međutim, nije sve tako crno, nije čak ni sivo, nego je prilično ružičasto. Prelazio je oko 150 kilometara dnevno, uživajući u nepoznatim i prelijepim krajolicima, susretao ljude koji inspiriraju te obične ljude koji će rado razmijeniti nekoliko riječi s neobičnim putnikom na biciklu. Nekoliko su mu puta nepoznati ljudi, dirnuti njegovim pothvatom, ponudili smještaj. Susreo je i osebujnog gospodina u kiltu koji hoda svijetom kako bi podignuo svijest o ataksiji. Podrška i pohvale slučajnih prolaznika bile su česte i dobrodošle kako bi još više pridonijele osjećaju da se čini nešto dobro.
I, najbitnije: Mladen je uspio. Unatoč svim preprekama, možda i zahvaljujući njima, prešao je 2040 kilometara dug put do Lourdesa. Postigao je svoj cilj: u nekim ga je aspektima čak i nadmašio, dok je u drugima iz iskustva naučio kako se bolje pripremiti za takav put. Plan mu je ponoviti hodočašće biciklom, u Lourdes ili neko drugo svetište.
Atmosfera na Međunarodnom vojnom hodočašću bila je njegova nagrada. Smatra da bi ono što je tamo doživio svatko trebao iskusiti barem jednom u životu. Osjećaj zajedništva koji se na takvim mjestima i događajima doživi zaista omogućuje da shvatimo kako smo, koliko god bili različiti, iz kojih god krajeva dolazili, svi braća i sestre. Međunarodno vojno hodočašće okuplja ne samo vojske svijeta, nego i mnoštvo običnih ljudi koji žele doživjeti njegovu ljepotu.
Mladena je posebno oduševila smotra vojnih orkestara, a puno mu je značila i čestitka koju je primio od predsjednice Republike i vrhovne zapovjednice OSRH Kolinde Grabar-Kitarović. Najponosniji je bio kad je izabran da nosi zastavu Republike Hrvatske prilikom odlaska hrvatskih hodočasnika na misu.
Tijekom boravka na Međunarodnom vojnom hodočašću u Lourdesu Mladenov se interes za bicikl nije smanjivao. Kako kaže: “Da sam imao još slobodnih dana i novca, vratio bih se u Hrvatsku biciklom!”
Biciklističko hodočašće ne bi bilo moguće bez brojnih dobrih ljudi koji su na razne načine pomogli: opremom, sponzorstvom, smještajem, novčano, savjetima i podrškom. Time nisu pomogli samo nadnaredniku Mladenu Švađumoviću, nego su postavili i temelj za buduće generacije. “Volio bih da moje iskustvo potakne i druge vojnike da se odluče na ovakve pothvate. Moj bi im primjer trebao pokazati da ne morate biti vrhunski biciklisti da biste se odvažili na ovakvo putovanje. Volja i upornost ono je što vodi prema uspjehu, a znanja se pronađu na putu.”

Martina Stanković, Foto: privatna arhiva