Iako znatno manje poznat od F-4 Phantoma II, F-8 Crusader je po nekim odlikama bio i bolji lovački avion, posebice u bliskoj zračnoj borbi

Tvrtka Vought svjetsku je slavu stekla tijekom II. svjetskog rata zahvaljujući svom palubnom lovcu F4U Corsair. Stečeni ugled tvrtka je pokušala zadržati i nakon II. svjetskog rata razvojem palubnih lovaca s turbomlaznim pogonom. No, taj se prijelaz na novu vrstu pogona pokazao znatno težim nego što su očekivali. F6U-1 Pirate, prvi Voughtov lovački avion s turbomlaznim pogonom mnogi smatraju najvećim promašajem američke zrakoplovne industrije nakon II. svjetskog rata. No i takav je uvelike pridonio razvoju zrakoplovne tehnologije. Zahvaljujući ponajviše njemu, dokazana je sva učinkovitost sustava za naknadno izgaranje koji su danas sastavni dio svih motora suvremenih lovaca i većine jurišnika. Uostalom, njegova je vrijednost da su na njemu projektanti tvrtke Chance Vought stekli potrebno iskustvo u projektiranju aviona s turbomlaznim motorima. Pirate je opsežno opisan u Hrvatskom vojniku br. 53. Nešto veći uspjeh Vought je ostvario lovcem F7U Cutlass. Iako je u operativnoj uporabi Cutlass obio vrlo kratko, ostat će zapamćen kao avion s velikim brojem inovacija koje se i danas rabe na najsuvremenijim lovcima. Uz to, Cutlass je bio prvi palubni lovac na svijetu sa strelastim krilima. Ovaj je lovac opisan u Hrvatskom vojniku broj 106.

Kako je F6U-1 Pirate bio totalni promašaj a F7U Cutlass tek nešto bolji, Vought je doslovno imao samo još jednu priliku da konačno napravi uporabljiv palubni lovac ili da prekine s postojanjem. Razvoj novog palubnog lovca započeo je u rujnu 1952. na osnovi zahtjeva američke ratne mornarice koja je tražila borbeni avion koji će letjeti brzinama većim od brzine zvuka. Dodatni zahtjevi su bili lako održavanje, dobra zračna pokretljivost i mala brzina slijetanja (najviše 160 km/h) da bi mogao djelovati s nosača zrakoplova. Kako su iskustva iz Korejskog rata pokazala da teške strojnice od 12,7 mm više nisu dovoljno učinkovite, lovac je trebao imati topove kalibra 20 mm. Na natječaj je svoje ponude poslalo čak sedam tvrtki.

Vought je svoj prijedlog nazvao V-383. Tim pod vodstvom Johna Russella Clarka napravio je napredan visokokrilac sa strelastim krilima i usisnikom zraka u nosu. Kako bi postigli što manju brzinu slijetanja, Clark i njegov tim su odlučili ugraditi pokretno krilo s promjenjivim kutom opstrujavanja. Tijekom polijetanja i slijetanja cijelo bi se krilo podiglo za sedam stupnjeva čime je povećan napadni kut leta i poboljšano opstrujavanje krila. To je dovodilo do povećanja uzgona i smanjenja brzine polijetanja i slijetanja bez gubitka preglednosti tijekom slijetanja. Kako bi dodatno smanjili brzinu slijetanja, krila su opremili pretkrilcima, zakrilicima i eleronima.

Za pogon je odabran motor Pratt & Whitney J57-P-11 potiska 43,2 kN koji se uključivanjem sustava za naknadno izgaranje povećavao na 65,7 kN. U skladu sa zahtjevom avion su naoružali sa četiri topa Colt Mark 12 kalibra 20 mm, sa 144 granate po topu. Smjestili su ih u nos, ispod pilotske kabine. U sam nos su doslovno “ugurali” ciljnički radar AN/APG-30. Kao pomoćno oružje na svaki bok aviona postavljen je po jedan lanser infracrveno samonavođenih projektila zrak-zrak AIM-9 Sidewinder. Ovaj je neobičan položaj odabran kako masa projektila i pripadajućih lansera ne bi opteretila sustav za podizanje krila.

Kako je trebao djelovati s nosača zrakoplova, V-383 je dobio velike spremnike za gorivo zapremine 5300 litara, što je bilo dovoljno za tri sata leta. Zbog toga ne čudi da su Crusadere rijetko opremali dopunskim spremnicima za gorivo. Iako je pilot dobio katapultirajuće sjedalo, sjedio je u skučenoj kabini s malim pokrovom koje je ograničavalo preglednost.
Američkoj ratnoj mornarici se V-383 svidio te su u svibnju 1953. odobrili izradu makete u prirodnoj veličini (mock-up). Istodobno su zatražili i razradu izvidničke inačice. Već 29. lipnja 1953. Vought je dobio ugovor za izradu dva prototipa označenih kao XF8U-1. Prvi je prototip dovršen u veljači 1955., a prvi je let obavio 25 ožujka iste godine. Zvučni zid je probijen već tijekom prvog leta, te je tako XF8U-1 postao prvi palubni lovac brži od zvuka. Danas bi se tako nešto smatralo preopasnim, ali 1955. Vought se doslovno borio za opstanak.

Od samog početka razvoja V-383, američka ratna mornarica je željela i izvidnički V-392. Zbog toga je 32. proizvedeni F8U-1 pretvoren u izvidnički F8U-1P. Skinuto je naoružanje te je zamijenjeno fotografskom opremom smještenom u nos i prednji dio aviona. Izvidnička oprema je mogla biti prilagođavana potrebama zadaće, te je obuhvaćala fotografske aparate ili filmske kamere. Svi su F8U-1P dobili sustav za dopunu gorivom u letu.

Prvi F8U-1P prvi je put poletio 17. prosinca 1957., a američkoj ratnoj mornarici je do 1960. isporučeno 144 primjerka.

Početak operativne uporabe
Letna su testiranja XF8U-1 prošla iznenađujuće dobro u odnosu na reputaciju koju su stekli dotadašnji Voughtovi palubni lovci s mlaznim pogonom. S druge strane, američka ratna mornarica je hitno trebala nadzvučni lovac pa ne čudi da je prvi serijski primjerak dovršen već 20. rujna 1955., niti punih šest mjeseci nakon prvog leta XF8U-1.

Serijski F8U-1 bio je skoro identičan prototipovima. Od 50. proizvedenog primjerka započela je ugradnja sustava za dopunu gorivom u letu. Serijski su primjerci dobili motor Pratt & Whitney J57-P-12 koji je imao isti potisak kao i P-11. Nakon 31 proizvedenog primjerka započela je ugradnja motora J57-P-4A potiska 48,6 kN i 73,9 kN s naknadnim izgaranjem. Novi jači motor je donio povećanje maksimalne brzine. Tako je 21. kolovoza 1956. serijski F8U-1 u vodoravnom letu postigao brzinu od 1634.173 km/h, postavši najbrži američki lovac u operativnoj uporabi. Jedino je britanski Fairey Delta 2, sa svojih 1,822 km/h bio brži. No Delta 2 je bio eksperimentalni avion.

Kako su napravljena samo dva prototipa, prvi su serijski primjerci iskorišteni za daljnja testiranja. Službena testiranja, bolje rečeno evaluacija za operativnu uporabu započela su početkom 1956. Do kraja travnja iste godine već su dovršena i testiranja na nosaču US Forrestal. Tako je prva postrojba opremljena lovcima F8U-1 u operativnu uporabu uvedena već 28. prosinca 1956. F8U-1 je tako ujedno postao i palubni lovački avion s najkraćim vremenom razvoja na svijetu, te novim velikim uspjehom Voughta. U njihovu pogonu u Dallasu svaki je mjesec dovršavano osam aviona. Na kraju je napravljeno 318 F8U-1.

Do kraja 1957. Crusader je popunjavao velik broj eskadrila ratne mornarice i marinskog korpusa. Piloti su uglavnom voljeli novi lovac koji je bio lagan za letenje, a opet je omogućavao postizanje brzina od čak 1,7 Macha. Njegova brzina slijetanja je bila tako malena da je mogao sletjeti i na stare nosače Essex. Jedino što su se piloti morali naviknuti na kratko propinjanje aviona tijekom podizanja krila i propadanje tijekom spuštanja u normalni položaj. Bez obzira na to Crusader je imao visoku stopu nesreća, dva do tri puta veću u odnosu na McDonnell F-4 Phantom II te čak četiri puta u odnosu na Grummanovog F-14 Tomcata. No, nesreće su se uglavnom događale zbog pogrešaka pilota ili su barem njima pripisane. Tome je pridonijela i činjenica da nikad nije bila napravljena dvosjedna inačica Crusadera za preobuku pilota. Najčešći oblik nesreća bilo je slamanje nosne noge stajnog trapa uslijed pregrubog slijetanja. Čest je bio slučaj da su piloti zaboravili uvući zračne kočnice smještene s donje strane trupa pa bi one udarile o letnu palubu. Tehničko osoblje najviše se bojalo velikog nosnog usisnika pa su Crusader nazvali Gator (aligator).

Evolucija
Unatoč nesrećama, koje su se u pravilu događale tijekom slijetanja, F8U-1 je bio odličan dnevni lovac. Zbog toga je američka ratna mornarica na njegovim osnovama razvila poboljšani F8U-1E. Najveća promjena bila je zamjena ciljničkog radara AN/APG-30 “pravim” radarom AN/PAS-67. Novi je radar donio “ograničene” mogućnosti djelovanja noću i u svim vremenskim uvjetima. Prvi je primjerak prvi put poletio početkom rujna 1958, a američkoj je ratnoj mornarici Vought isporučio 130 F8U-1E.

Nakon F8U-1E došao je F8U-2 koji je Vought označio kao Crusader II, no mornarica ga je i dalje označavala kao Crusader. F8U-2 je dobio motor J57-P-16 potiska 47,6 kN i 75,2 kN s naknadnim izgaranjem. Iako novi motor nije donio veliko povećanje snage, bio je pouzdaniji i trošio je manje goriva. Smanjen je i razmak krila za 15 centimetara. Još jedna važna promjena, barem za pilote, bila je zamjena Voughtovog katapultirajućeg sjedala znatno naprednijim Martin-Baker Mark 5. Ovo je sjedalo naknadno ugrađeno i u sve prijašnje napravljene Crusadere koji su još uvijek bili u operativnoj uporabi. Letna su testiranja pokazala da F8U-2 može postići brzine tek nešto manje do dva Macha. Do rujna 1960. američka je ratna mornarica dobila 187 F8U-2.

Iduća inačica bila je F8U-2N namijenjena noćnom djelovanju. Dobio je novu avioniku, uključujući i infracrveni sustav motrenja IRST (infrared search and track) AN/AAS-15. Senzor sustav smješten je neposredno ispred vjetrobrana iznad radoma. Ugrađen je i jači motor J57-P-20 potiska 47,6 kN. No, uključivanjem sustava za naknadno izgaranje potisak se povećavao na 80,1 kN. Zapremina spremnika za gorivo povećana je na 6130 litara. Prvi serijski F8U-2N prvi je put poletio u veljači 1960., a isporuke su započele u lipnju iste godine. Do siječnja 1962. isporučeno je 152 primjerka.

Zadnja “nova” inačica Crusadera razvijena za američku ratnu mornaricu bila je F8U-2NE. Razvijena je kako bi se još jednom poboljšale mogućnosti djelovanja noću i pri lošim vremenskim uvjetima. Ugrađen je radar AN/APQ-94 koji je bombardere otkrivao na 110 km a mogao ih je kontinuirano pratiti na udaljenostima od 75 km. Prvi R8U-2NE prvi je put poletio u lipnju 1961. Ovo je prva inačica koja je dobila i mogućnost nošenja naoružanja pod krilima do 2250 kg. Borbeni komplet činio je i radijski navođen projektil zrak-zemlja AGM-12 Bullpup. Kako se Bullpup pokazao neučinkovit, rijetko je korišten. Vought je američkoj ratnoj mornarici isporučio 286 F8U-2NE.
Kako bi se pilotima olakšao prelazak na Crusadere, 77. produkcijski F8U-1 je pretvoren u dvosjed. Tako je nastao F8U-1T Twosader. Avionika je podignuta na standard F8U-2NE, ali su uklonjena dva topa. Sjedala su smještena jedno iza drugog, a drugo je povišeno za 60 centimetra. Američka ratna mornarica je pokazala malo zanimanja za Twosadera, ali je zato britansko ratno zrakoplovstvo tijekom 1964. ozbiljno razmatralo mogućnost kupnje. Njihove su primjerke trebali pokretati motori Rolls-Royce Spey potiska 53,5 kN i 89,3 kN s naknadnim izgaranjem. No, na kraju je RAF odlučio kupiti Phantome. Tako je jedini Twosader prvo dodijeljen Navy Test Pilot School u Patuxent Riveru (Maryland), a potom NASA-i. Avion je izgubljen u nesreći 1978.

U rujnu 1962. američka ratna mornarica je promijenila oznake svih svojih aviona, pa tako i Crusadera. Oznake su promijenjene ovako:
F8U-1 u F-8A,
F8U-1E u F-8B,
F8U-2 u F-8C,
F8U-2N u F-8D,
F8U-2NE u F-8E,
F8U-1P u RF-8A,
F8U-1T u TF-8A.

Godine 1963. Vought je postao dio grupacije Ling-Temco-Vought (LTV). Uz novu organizaciju rada došla je i narudžba za izradu novih Cursadera za prvog stranog naručitelja. Još 1962. Vought je na pariškoj zrakoplovnoj izložbi prikazao Twosader, koji se svidio francuskom mornaričkom zrakoplovstvu. Razmatrali su i opciju kupnje Phantoma, ali je on bio prevelik za njihove nosače. Kako Twosader nije ušao u serijsku proizvodnju, Francuzi su za svoje nosače zrakoplova naručili F-8E. No, javili su se i neki problemi. Naime, francuski su nosači zrakoplova klase Clemenceau bili znatno manji od američkih. Zbog toga su Voughtovi stručnjaci morali naći način da dodatno smanje brzinu slijetanja Crusadera. Osim što je kut krila povećan sa sedam na devet stupnjeva, povećan je i kut obaranja flapsova i elerona. Dodan je i sustav za prisilno opstrujavanje flapsova. Rezultat je bio smanjenje brzine slijetanja za 28 km/h. Tako je nastala inačica F-8E(FN).

Osim promjena na aerodinamici, F-8E(FN) je dobio i novi radar Magnavox AN/APQ-104. Iako su francuski Crusaderi dobili IRST sustav, ubrzo je otkriveno da je on previše nepouzdan te je naknadno uklonjen. F-8E(FN) dobili su mogućnost nošenja istog naoružanja kao i američki, ali i uporabu francuskih projektila zrak-zrak Matra R.530 (dva) i Matra Magic R.550 (četiri).

Francusko mornaričko zrakoplovstvo je dobilo 42 Crusadera koje je razmjestilo na nosače Clemenceau i Foch, te su rabljeni isključivo za zračnu zaštitu matičnih brodova i brodova u pratnji. Iako su u operativnoj uporabi ostali sve do 2000., francuski Crusaderi, za razliku od američkih, nikada nisu rabljeni u zračnoj borbi. Najbliže tomu bili su 7. svibnja 1977., kad su se tijekom vježbe kod Džibutija nenadano “susreli” s dva jemenska MiG-a 21. Iako su francuski piloti pokušali svojim projektilima zrak-zrak zahvatiti jemenske MiG-ove, do njihova lansiranja nije došlo te su se svi avioni vratili na nosače i u baze. F-8E(FN) redovito su rabljeni za eskort jurišnika Super Etendard. Tijekom 1991. preostalih 17 je modernizirano na standard F-8P (Prolonge). Zadnje borbeno djelovanje francuskih Crusadera bilo je 1999. iznad Kosova. Od 2000. na palubama francuskih nosača zamijenili su ih znatno moderniji višenamjenski borbeni avioni Rafale M.

Nove modernizacije
Zajedno s francuskim F-8E(FN) [neki ih izvori označavaju kao F-8E(N)] napravljeno je 1261 Crusadera. Usprkos čestim udesima i američka ratna mornarica i marinski korpus su zaključili da je F-8 dovoljno dobar lovački avion da se isplati ulagati u nove modernizacije. Modernizacija je obuhvatila ugradnju novih krila čvršće konstrukcije, a s jurišnika A-7 Corsair II, koji je i nastao na

F-8D (F8U-2N)
osnovi Crusadera, preuzet je jači stajni trap. Posebna je pozornost posvećena ojačanju nosne noge stajnog trapa. S francuskih Crusadera preuzeti su aerodinamička rješenja za smanjenje brzine slijetanja. Razmatrana je mogućnosti da se avioni inačice F-8A moderniziraju na standard F-8M. No, analiza je pokazala da svi operativni F-8A imaju premale radne resurse da bi modernizacija bila isplativa.

Borbena uporaba
Ubrzo nakon ulaska u operativnu uporabu, Crusader se našao u borbenoj uporabi. Iako je ponajviše rabljen u sukobima u jugoistočnoj Aziji, djelovao je i u neposrednom američkom susjedstvu. Već 1962. Crusaderi su poslani da nadziru sovjetske aktivnosti na Kubi. Iako su za špijuniranje Kube uglavnom rabljeni avioni U-2, oni često nisu mogli dati dovoljno jasne fotografije da bi analitičari mogli precizno odrediti što to Sovjeti grade. Da bi Amerikanci dokazali da Sovjeti na Kubi postavljaju balističke projektile, trebali su znatno jasnije fotografije njihovih položaja. A one su se mogle dobiti samo iz izvidničkog aviona koji će velikom brzino letjeti na maloj visini. Odabir je pao na RF-8A. Špijunski preleti Crusadera nad Kubom započeli su 23. listopada 1962. unutar operacije Blue Moon. Crusaderi nisu polijetali s nosača, već iz mornaričke zrakoplovne baze NAS (Naval Air Satition) Key West. Svaki bi dan dva puta poletjela dva para aviona koji bi se nakon preleta iznad Kube vratili u NAS Jacksonville na brzu obradu filmova, koji su potom slani direktno u Pentagon. Fotografije su potvrdile američke sumnje te je predsjednik John F. Kennedy zapovjedio pomorsku blokadu Kube. Tako je započela Kubanska kriza. Crusaderi su nastavili preljetati Kubu i nakon okončanja krize provjeravajući da li Sovjeti demontiraju lansere balističkih projektila. U šest tjedana RF-8A su snimili više od 160 000 fotografija.

Ubrzo će se pokazati da je Crusaderovo djelovanje iznad Kube bilo tek dječja igra prema novim zadaćama koje će njihovi piloti morati obavljati iznad jugoistočne Azije. Tijekom 1964. mornarički RF-8A su poslani na špijunske letove iznad Laosa. Avioni bi se često našli pod paljbom protuzračnog topništva, ali bi ih njihova brzina najčešće zaštitila. No, 21. svibnja 1964. RF-8A s poručnikom Charlesom F. Klusmannom ipak je bio pogođen i teško oštećen. Klusmann je uspio vratiti avion na nosač USS Kitty Hawk, ali je 6. lipnja iste godine ponovno pogođen i oboren. Pilota su zarobili laoski komunisti, ali je nakon tri tjedna uspio pobjeći. Bilo je to tek prvo od mnogih obaranja Crusadera.

Spletom okolnosti Crusaderi su bili uvučeni u Vijetnamski rat i prije nego što su američke snage i službeno započele djelovanje u Južnom Vijetnamu. Naime, 2. kolovoza 1964. američki razarač Maddox napali su sjevernovijetnamski torpedni čamci. Iako razarač nije pogođen, četiri F-8E su topovima i nevođenim raketama zrak-zemlja napali torpedne čamce. Jedan je Crusader pogođen te je sletio u južnovijetnamsku bazu Da Nang. Sjevernovijetnamci su izgubili jedan torpedni čamac.

Crusaderova djelovanja iznad Južnog i Sjevernog Vijetnama trajala su sve do 1972. Iako su u početku uglavnom rabljeni kao lovački avioni, tijekom rata gotovo svi F-8 su modificirani i za nošenje bombi. Prvu zračnu borbu Crusader je imao 3. travnja 1965. Sukobio se s MiG-om 17. Iako je sjevernovijetnamska propaganda tvrdila da je Crusader pritom oboren, oba su se aviona vratila u baze (nosač).
Ubrzo se pokazalo da je Crusader znatno bolji u bliskoj zračnoj borbi od lovca F-4 Phantom II. No, Phantom je imao vođene projektile zrak-zrak srednjeg dometa AIM-7 Sparrow, dok su piloti Crusadera mogli računati samo na četiri topa i projektile kratkog dometa AIM-9 Sidewinder. Tijekom lipnja i srpnja 1966., tijekom dvanaest zadaća iznad Sjevernog Vijetnama, Crusaderi su oborili četiri MiG-a 17 uz gubitak dva aviona. Do kraja njihova sudjelovanja u Vijetnamskom ratu, Crusaderi su oborili 16 MiG-ova 17 i tri MiG-a 21. Pritom je izgubljeno 166 Crusadera. No, od toga je samo četiri izgubljeno u bliskoj zračnoj borbi. Ostali su izgubljeni od protuzračnog djelovanja sa zemlje, a čak je 66 F-8 i 10 RF-8 izgubljeno u tehničkim incidentima koji nisu bili izazvani borbenim djelovanjima.

Pri kraju “karijere”
Povlačenje lovačkih F-8 iz operativne uporabe započelo je 1972. Zadnji lovački Crusader zadnji je put poletio u svibnju 1976. No, izvidnički RF-8G ne samo da su nastavili operativno djelovati već su dobili i nove motore J57-P-420 iz F-8J. U postrojbama prve crte ostali su sve do svibnja 1982. Zadnji RF-8G povučen je iz operativne uporabe iz pričuvnog sastava američke ratne mornarice u ožujku 1987.

Međutim, to nije bio kraj operativne uporabe Crusadera. Osim što su još uvijek djelovali na francuskim nosačima zrakoplova, 1977. godine 25 obnovljenih mornaričkih F-8H prodano je Filipinima. Tamo su dobili oznaku F-8P. Naknadno je filipinsko ratno zrakoplovstvo dobilo još deset Crusadera, ali isključivom namjenom da budu izvor pričuvnih dijelova. Zadnji filipinski Crusader povučen je iz operativne uporabe 1991.

	F-8E	F-4E
Posada	1	2
Dužina	16.53 m	19,2 m
Razmak krila	10,87 m	1,7 m
Površina krila	34,8 m2	49,2 m2
Visina	4,8 m	5 m
Masa prazan	7956 kg	13757 kg
Masa standardna	13 000 kg	18 825 kg
Najveća poletna	15 400 kg	28 030 kg
Motor	1 x Pratt & Whitney J57-P-20A	2 x General Electric J79-GE-17A
Potisak	47,6 kN suhi i 80,1 kN s naknadnim izgaranjem	79,4 kN
Najveća brzina	1975 km/h na 11 000 m	2370 km/h
Brzina krstarenja	915 km/h	940 km/h
Brobeni polumjer djelovanja	730 km	680 km
Dolet	2795 km	2600 km
Operativni plafon leta	17 700 m	18 300 m
Brzina penjanja	162,3 m/s	210 m/s
Nosivost	2300 kg	8480 kg

 

Dražen MILIĆ