Vozila za specijalce često su modifikacija postojećih lakih višenamjenskih vozila, ali česta je i uporaba specijaliziranih vozila koja se ne sreću često u ostalim dijelovima oružanih snaga. Jedan od očitih primjera je četverocikl

Snage za specijalne operacije su oduvijek bile neka vrsta pješaštva, a od njih se razlikuju po tome da moraju još više hodati i biti u još boljoj kondiciji. Zbog zadaća koje su obavljali u prošlosti, specijalci su uvijek ovisili o svojim vlastitim snagama i svojim nogama. Iako su u područje djelovanja mogli stići padobranom, brodom, podmornicom ili u novije doba helikopterom, uvijek su u konačnici najčešće ovisili o svojim nogama. Zbog čestog djelovanja u protivničkoj pozadini ili na teško pristupačnom terenu, nisu se mogli osloniti na standardna vojna borbena i neborbena vozila kao što su tenkovi ili kamioni. Vozila na koja su se mogli osloniti najčešće su bila lagana, dobre terenske pokretljivosti.Tako je u jeku II. svj. rata u sjevernoj Africi osnovana britanska specijalna postrojba Special Air Service (SAS). Unatoč “zrakoplovnom” imenu kretali su se po tlu, napadali protivničku pozadinu, a za svladavanje velikih prostranstava negostoljubive i opasne sjevernoafričke pustinje oslanjalil su se na laka vozila, prije svega na legendarni Jeep Willys. Nakon II. svjetskog rata specijalne su snage u bipolarnoj podjeli svijeta na suprotstavljene vojnopolitičke blokove na trenutak nestale u sjeni nuklearne bombe. No, različiti sukobi koji su izbijali nakon II. svjetskog rata ubrzo su im oslobodili prostor za djelovanje. Danas su specijalne snage u punom pogonu, jer su se pokazale kao izvrsno rješenje za djelovanje u raznim mirovnim misijama i međunarodnim operacijama. Djeluju daleko od matičnog tla, često u složenim geografskim uvjetima, a to ističe važnost raznih vrsta terenskih vozila kojima se služe u obavljanju zadaća.

Osigurati pokretljivost
Američke snage u Afganistanu suočavaju se s iznimno teško prohodnim terenom i slabom cestovnom infrastrukturom. Zato traže sva vozila koja bi mogla biti pogodna za takav teren. Četverocikl (engl. Quad) postoji već neko vrijeme. Kao kombinacija motocikla i automobila djeluje čudno, opći izgled i način uporabe odgovaraju motociklu, no pogled na donji dio odmah kazuje kako četiri kotača dolaze iz svijeta automobila. Tom se kombinacijom spajaju jednostavnost i manje dimenzije motocikla te stabilnost i povećane mogućnosti automobila. Pogonski sklop i mnogi elementi preuzeti su izravno, ili uz preinake, s motocikla, dok pogon na sva četiri kotača više odgovara terenskim automobilima. Zato je s tvrtkom Polaris, specijaliziranom za proizvodnju četverocikla 2004. sklopljen ugovor vrijedan više od 10 milijuna USD o dostavi 700 vozila Sportsman MV7 4×4. MV7 je militarizirana inačica i nastao je na temelju civilne inačice Sportsman 700. Modificiran je kako bi zadovoljio stroge zahtjeve američkog Zapovjedništva za specijalne operacije (SOCOM). Poboljšanja uključuju jači čelični okvir, kako bi mogao podnositi veća naprezanja. Na prednji i zadnji dio vozila postavljene su površine za nošenje treta, zatim je postavljen i dodatni spremnik za gorivo, te električna vitla za samoizvlačenje i druge poslove.

Opremljen je posebnim terenskim gumama Goodyear, s run flat umetcima koji omogućuju vožnju još najmanje 80 kilometra s oštećenim i ispuštenim gumama. MV7 se može jednostavno prevoziti u unutrašnjosti helikoptera CH-47. SOCOM je naručio i nepoznat broj primjeraka produžene inačice pogonske konfiguracije 6×6 koja ima nešto veću nosivost. Iako se nekonvencionalna vozila kao četverocikl polagano probijaju na tržište, ostaje činjenica da je većina vozila ipak tradicionalna. Riječ je o lakim vozilima pogonske konfiguracije 4×4 ili 6×6 s oklopom ili bez njega, prilagođenim uporabi u posebnim uvjetima.

Među brojnim takvim vozilima svakako treba spomenuti Pinzgauer, vozilo koje je izvorno razvila austrijska tvrtka Steyr Daimler Puch za potrebe austrijskih alpinaca. Riječ je o relativno jednostavnom vozilu kockastog oblika s terenskim podvozjem i sposobnim pogonom na sve kotače koji omogućava izvrsne terenske karakteristike. Steyr je proizvodnju Pinzgauera prodao britanskoj tvrtki Automotive Technik Ltd 2000., a nju je 2005. kupila američka tvrtka Stewart & Stevenson.Pinzgauer je razvijen na temelju starijeg i manje poznatog vozila Haflinger. To je vozilo razvijeno tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća, a brojni su vojni i civilni korisnici bilo vrlo zadovoljni njime. No, kupci su poželjeli veće vozilo bolje nosivosti pa je tvrka 1965. načinila prototip većeg vozila – Pinzgauer. Slijedilo je razdoblje poboljšavanja i usavršavanja dizajna i tehničkih značajki. Serijska je proizvodnja Pinzgauera počela 1971, a prvi su kupci bili austrijska i švicarska vojska. Vozila su poznata pod oznakama 710 (pogonske konfiguracije 4×4) i 712 (pogonske konfiguracije 6×6) i proizvodila su se u nekoliko inačica, gotovo neizmijenjena sve do 1985., a načinjeno je više od 18 000 primjeraka.Tu je prvu seriju pokretao benzinski zrakom hlađeni motor zapremine 2,5 l, namjenski razvijen za Pinzgauer. No, kako je s vremenom motor zastario tvrtka je 1985. predstavila novu seriju koju pokreće moderni dizelski motor, a unaprijeđeni su još neki elementi vozila, npr. uvedene su disk kočnice, bolja sjedala. Izgled je ostao gotovo nepromijenjen, najuočljivije su promjene na poklopcu motora koji je modificiran zbog većih dimenzija novog pogonskog agregata.

Nova je serija dobila i nove oznake, 716 (pogonske konfiguracije 4×4) i 718 (pogonske konfiguracije 6×6). Kao što je spomenuto, proizvodnju je 2000. preuzela britanska tvrtka Automotive Technik. Tvrtka je nastavila usavršavati vozilo pa je tržištu nedavno ponuđena i oklopljena inačica Pinzgauera pogonske konfiguracije 6×6. Pinzgauer je našao svoje mjesto u brojnim vojskama diljem svijeta, trenutačni veliki kupci su britanska, australska i novozelandska vojska. Sve su tri vojske, uz standardne Pinzgauere, nabavile i inačice opremljene i prilagođene za specijalne snage. Uglavnom je riječ o inačici s pogonskom konfiguracijom 6×6, a predviđena je za duge ophodnje, nadzor područja, ali i za izravne borbene zadaće. U tim bi zadaćama u autralskoj vojsci mogli zamijeniti laka vozila Land Rover, koja su također u pogonskoj konfiguraciji 6×6 i rabe se za navedene zadaće.

Legendarni lutalica
Jedna od automobilskih legendi je svakako britanski Land Rover. Nastao je odmah nakon II. svjetskog rata i bio je pun pogodak. Postao je pojam izdržljivog terenskog vozila iznimnih mogućnosti. Prihvaćen u vojskama ali i tvrtkama diljem svijeta, te među civilima, i to od onih kojima je takav auto doista trebao pa do onih koji ga nikada nisu izvezli s asfalta i uređenih prometnica. Land Rover se danas, gotovo neizmijenjenih obrisa, prodaje pod imenom Defender i još uvijek je, unatoč karijeri dugoj šest desetljeća, vrlo popularno terensko vozilo. Prvi je prototip nastao na podvozju američkog terenca Jeep, uz uporabu aluminija za izradu školjke. Bilo je to 1947., a izbor aluminija nije bio iz tehnoloških razloga nego iz potrebe. Naime, u to je poslijeratno vrijeme vladala nestašica čelika, dok je aluminija bilo dovoljno zahvaljujući avionskoj industriji koja se enormno razvila tijekom rata.

Prvi je serijski Land Rover s motorom zapremine 1,6 litara predstavljen 30. travnja 1948. na sajmu automobila u Amsterdamu. Imao je stalni pogon na sva četiri kotača, a nudio se u brojnim inačicama, s kraćim i dužim međuosovinskim razmakom, s tvrdim i mekim krovom. O samog je početka Land Rover bio pravi prodajni hit. Tražili su ga i vojnici i civili. Tvrtka često nije mogla prihvatiti mnogobrojne narudžbe jer nisu mogli proizvesti dovoljnu količinu da zadovolje potrebe diljem svijeta. Land Rover je s vremenom usavršavan kako bi se stalno prilagođavao vremenu i modernim tehnologijama koje su osvajale globalnu autoindustriju. U lipnju 1976. proizveden je milijuniti Land Rover. Tvrtka je, ponukana izvrsnim prodajnim rezultatima i na civilnom tržištu 1970. predstavila Range Rover, luksuzni i ekskluzivni terenac koji je također postao trenutačni hit. Range Rover se uglavnom prodavao na civilnom tržištu, a na vojnom tržištu nije jače zastupljen, ponajprije zbog mnogo više cijene. Tvrtka je 1987. predstavila još jedan terenac, Land Rover Discovery, jednostavniji i jeftiniji od Range Rovera ali “civiliziraniji” od klasičnog Land Rovera. Zato je 1990. tvrtka klasični Land Rover preimenovala u Land Rover Defender, kako bi se izbjegla konfuzija. To ime legendarni terenac nosi i danas. Popularnost dijelom duguje i stalnom usavršavanju i praćenju najnovijih tehnoloških trendova. Iako bi površni promatrač zaključio kako Land Rover s kraja četrdesetih godina prošlog stoljeća i model za 2006. izgledaju gotovo identično, s malim trendovskim kozmetičkim razlikama, poznavatelji znaju kako je “iznutra” Land Rover (sada s dodatkom Defender) potpuno drukčije vozilo s najmodernijim motorima, mjenjačima, ovjesom, pogonskim sklopom te spoznajama ergonomije i ekologije.

Brojne specijalne postrojbe diljem svijeta oslanjaju se u obavljanju svojih zadaća na Land Rover Defender. Tako je poljska specijalna postrojba “Grom” tijekom 2003. i 2004. nabavila određenu količinu Land Rovera, osobito za uporabu u međunarodnim mirovnim misijama. Land Rover je za poljsko tržište dobio i lokalno ime – Huzar. Svi se Land Roveri mogu naknadno oklopiti kako bi posadi pružili temeljnu balističku zaštitu tijekom obavljanja zadaća. No, osim starih igrača kao što je Land Rover, na tržište neprestano pristižu novi takmičari sa svojim vozilima. Tako je tvrtka Jankel Armouring sa svojim jordanskim partnerom, tvrtkom KADDB, razvila vozilo Al-Thalab. Riječ je o lakom neoklopljenom vozilu, očito prilagođenom pustinjskim uvjetima, razvijenom na podvozju terenskog vozila Toyota, pogonske konfiguracije 4×4. Izbor Toyote, kao temeljnog podvozja, znači da će se bilo gdje u svijetu moći nabaviti potrebni rezervni dijelovi i popraviti vozilo, jer Toyota kao velika globalna tvrtka ima distribucijsku i servisnu mrežu diljem svijeta. Vozilo ima četiri člana posade: vozača, zapovjednika i dva vojnika, maksimalna nosivost vozila iznosi 1300 kilograma. Vozilo može ponijeti dvije strojnice, jednu kalibra 7,62 na položaju suvozača te drugu, tešku, kalibra 12,7 mm, na postolju na strežnjem dijelu vozila. Umjesto teške strojnice može se postaviti automatski bacač granata.

Europske potrebe
Francuska je vojska za potrebe svojih snaga za specijalne operacije naručila lako višenamjensko vozilo Mercedes serije G, pogonske konfiguracije 4×4. Jedan od glavnih zahtjeva istaknutih za to vozilo je mogućnost brzog i jednostavnog prijevoza bez većih priprema raznim vrstama transportnih aviona i helikoptera. Predviđeno je da ima tročlanu posadu i strojnicu ili automatski bacač granata postavljene na postolje. Mercedes serije G nastao je kao izravan odgovor na uspjeh Land Rovera. Velika tvrtka s golemim ugledom kao što je Mercedes Benz nije si mogla dopustiti da napravi vozilo ispod svog renomea. Zato su se udružili s tvrtkom Steyr, inače specijalistom za razvoj terenskog pogona na sve kotače, i odlučili napraviti vrhunsko terensko vozilo koje će pomrsiti račune tada nedostrižnom Land Roveru. Iskustvo Mercedesa i Steyra, te mnoštvo kvalitetnih komponenti rezultitrali su vozilom serije G koje je u potpunosti opravdalo očekivanja. Istina, nije uspjelo skinuti Land Rover s trona najprodavanijeg, ali su ostvareni rezultati bili impresivni.

Jedan od kupaca je i francuska vojska koja je nabavljala u Francuskoj licencno proizvedenu inačicu oznake P4. Tako da izbor serije G nije nikakvo veliko iznenađenje, jer se u osnovi radi o vozilima s kojima francuska vojska ima velika operativna iskustva. Francuske specijalne snage djeluju u mnogim dijelovima svijeta, osobito u Africi, gdje Francuska ima određene obveze u svojim bivšim kolonijama, danas nezavisnim državama koje održavaju dobre odnose s Parizom. Francuska je prema tim državama preuzela i određene sigurnosne obveze te pomaže u održavanju mira i stabilnosti, održava vježbe s lokalnim snagama. Veliki dio tih poslova obavljaju specijalne snage, a često djeluju u područjima sa slabom prometnom infrastrukturom pa su helikopteri i laka terenska vozila temeljna prijevozna sredstva. I njemačka vojska razvija specijalne snage sposobne za djelovanje diljem svijeta. Dok je to u Francuza duga tradicija, Njemačka je te kapacitete počela razvijati tek zadnjih desetak ili petnaest godina. Dotad se na njemački vojni angažman izvan granica države u samoj Njemačkoj nije gledalo blagonaklono. No, novi sigurnosni izazovi u poslijehladnoratovskom svijetu postavljaju mnogo veće obveze pred sve države, pa tako i pred Njemačku. Njemačka u novim okolnostima jednostavno mora, kao i sve druge države, aktivno djelovati, a to ponekad znači i raspoređivanje snaga daleko od matičnog teritorija, kako bi se uveli mir i stabilnost u neki dio svijeta.

Tako je Njemačka za potrebe svojih specijalnih snaga od tvrtke Rheinmetall naručila lako višenamjensko vozilo LIV. Riječ je o vozilu koje rabi modificirano podvozje Mercedesove G serije. Ima posadu od četiri vojnika i opremljeno je nosačem na stražnjem dijelu vozila koji može prihvatiti tešku strojnicu kalibra 12,7 mm ili automatski bacač granata kalibra 40 mm. Na prednji dio vozila, na mjesto suvozača, može se postaviti univerzalna strojnica kalibra 7,62 mm. Takav raspored oružja na lakim vozilima vuče korijene još iz doba II. svjetskog rata i mnogi su Jeepovi nosili takvu kombinaciju oružja. Brojna vozila takvog tipa razvijena i rabljena nakon II. svjetskog rata rabe takav raspored oružja na vozilu. No, kada se pogleda, to je ustvari jedini mogući raspored, jer male dimenzije i druga ograničenja ne ostavljaju veliku mogućnost za neku drugu kombinaciju, barem kada je riječ o strojnicama. Naravno, vozila takvog tipa mogu se naoružati i drugim, naprednijim oružjem kao što su npr. vođeni protuoklopni projektili ili laki PZO projektili. LIV je konstruiran tako da se može prevesti helikopterom CH-53. Vozilo se operativno rabi u Afganistanu gdje njemačka vojska obavlja svoju najveću mirovnu misiju. Izgled vozila je strogo namjenski, ali se malo pažljivijim pogledom otkrivaju korijeni Mercedesove G klase terenskih vozila. Tvrtka Rheinmetall, očito svjesna kako je tržište opreme za specijalne snage, a zbog djelovanja u brojnim mirovnim misijama, unosno, osim LIV-a spremila je još raznih drugih ponuda lakih vozila prilagođenih i specijalnim snagama.

Tako je s francuskom tvrtkom Panhard Auverland sklopila ugovor o licencnoj suradnji na daljnjem razvoju vozila A4. Za potrebe njemačkog tržišta vozilo je dobilo ime Gavial. A4, odnosno Gavial, lako je oklopno vozilo koje se najjednostavnije može opisati kao terensko vozilo, najmenski razvijeno za vojne potrebe i oklopljeno kako bi osigurala što veća balistička zaštita posadi. Vozilo je već naručila francuska vojska, a njemačka vojska će raspisati natječaj za vozilo koje će se slati u opasne misije kako bi vojnici bili što zaštićeniji. Rheinametall se dobro pripremio, pronašao partnera s već razvijenim vozilom i dogovorio suradnju u slučaju mogućeg izbora Gaviala.

Rheinmetall je sličnu suradnju dogovorio i s tvrtkom Iveco, a predmet je lako oklopno vozilo LMV, za potrebe njemačkog tržišta nazvano Caracal. Razlika između Gaviala i Caracala je u dimenzijama i maksimalnoj masi. Dok je Gavial lakše vozilo, maksimalne mase 5 tona, Caracal ima maksimalnu masu od 7 tona i nudi veću nosivost.

Iako su ta vozila ponuđena njemačkoj vojsci s mišlju na opremanje cjelokupnih oružanih snaga, jasno je kako su ta vozila vrlo pogodna i za potrebe specijalnih snaga. Iako su laka neoklopljena vozila, kao što je Land Rover ili Pinzgauer, dobro rješenje opasnosti za pripadnike specijalnih snaga na terenu u mirovnim i sličnim misijama sve su veće te se nameće potreba što veće zaštite. Tako mnogi proizvođači razvijaju namjenski konstruirana oklopljena laka višenamjenska vozila pogodna i za specijalne snage, jer omogućavaju istodobno dobru pokretljivost i solidnu balističku i protuminsku zaštitu. No, ni proizvođači poznatih neoklopljenih vozila ne sjede pasivno čekajući da im novi igrači oduzmu tržište. Tako je tvrtka Automotive Technik razvila oklopljenu inačicu Pinzgauera. Oklopljena inačica Pinzgauera dostupna je samo u 6×6 inačici, predviđena je kao oklopni transporter, a može primiti ukupno 10 ljudi. Tijelo je od zavarenih čeličnih ploča, a oklop štiti od zrna kalibra 7,62x51mm NATO s udaljenosti od 10 metara. Podnica vozila je zaštićena od djelovanja raznih eksplozivnih sredstava. Prema tvrtki, podnica može neoštećena izdržati istodobnu eksploziju dvije ručne bombe L2A2 na udaljenosti od 150 mm. Inače, ručna bomba L2A2 je smrtonosna u krugu od pet metara. Uz standardna prednja dvoja vrata, dodana su još dvoja odmah iza njih, kako bi se omogućio što brži izlazak i ulazak u oklopnjak. Neprobojna stakla pružaju istu razinu zaštite kao i trup vozila, a pružaju i vrlo dobru vidljivost prednje polusfere. Ugradnja NKB zaštitnog sustava i klimatskog uređaja mogu se posebno naručiti.

Vozilo je temeljeno na standardnom Pinzgaueru serije 718 pogonske konfiguracije 6×6. Oklopljenu inačicu nudi i Mercedes, i to za poznati terenac G klase. Iako je na prvi pogled teško uočiti da je riječ o pojačanoj oklopljenoj inačici, tvrtka je u oklopljenu G klasu inkorporirala sve najmodernije tehnologije zaštite kako bi osugurala optimalnu zaštitu posade uz istodobno zadržavanje dobre terenske pokretljivosti i iskoristivosti vozila. Jedan od većih kupaca je kanadska vojska koja je kupila 1159 vozila. Riječ je o inačici G270 CDI s izvrsnim mercedesovim common rail dizelskim motorom. Vrijednost ugovora iznosi nešto više od 172 milijuna USD. Vozila su oklopljena, imaju protuminsku zaštitu i gume s run-flat umetcima. Ta razina zaštite omogućava sigurno i učinkovito obavljanje raznih zadaća, kako onih “klasičnih” postrojbi tako i kompliciranih zadaća specijalaca.

Igor SKENDEROVIĆ