Giovanni Cernogoraz, ugovorni pričuvnik Hrvatske vojske, jedan je od sportaša s najdužim stažem u Hrvatskoj vojsci. U razgovoru za Hrvatski vojnik dotaknuo se svojih početaka, velikih uspjeha u karijeri, približio nam streljaštvo kao sport, upoznao nas sa svojom disciplinom trap, te podijelio dojmove s ovogodišnjih Olimpijskih igara održanih u Parizu u kojima je imao čast nositi hrvatsku zastavu na otvaranju igara

“Streljaštvo vam je skup sport. Nije ga jednostavno trenirati, teško je imati idealne uvjete jer sve u ovom sportu košta. Puške, streljivo odnosno sačma, glineni golubovi, a najskuplje od svega zapravo je samo strelište. Jedan od strojeva koji nama ispaljuje mete košta jako puno, to su peteroznamenkaste svote, a morate uzeti u obzir da vam za natjecanje nije dovoljan jedan stroj već više njih“, kaže zlatni olimpijac iz Londona 2012. Rođen je u Kopru (Slovenija) 1982. godine, ali cijeli život živi u Istarskom Novigradu. Kaže kako je tada bilo uobičajeno da rodilje odlaze rađati u Kopar jer je bio najbliži, ali Giovanni je Istranin, samo je Kopar upisan kao mjesto rođenja. Kaže nam kako je u streljaštvo ušao s trinaest ili četrnaest godina. Potaknuli su ga otac i djed koji su se bavili ovim sportom. Djed se natjecao na lokalnoj razini, otac na državnoj. Voljeli su taj sport, a Giovanni je s ocem odlazio na natjecanja i naravno sport mu se svidio. Prve sportske ljubavi ipak su kao i kod većine djece bile loptački sportovi, nogomet i rukomet, ali Giovanni se na kraju odlučio baš za streljaštvo i to za disciplinu trap. To je disciplina streljaštva koja je ipak drugačija od klasičnog streljaštva te ostavlja dojam kao da se radi o drugom sportu. Za razliku od streljaštva koje se gađa u streljani iz oružja različitog kalibra, (uglavnom se radi o zračnom oružju op. a.), u zatvorenim streljanama, trap je potpuno drugačiji, to je gađanje pokretne mete, tzv. glinenih golubova. Mete dolazi iz raznih smjerova, a Giovanni od aktivacije i punjenja oružja ima doslovno nekoliko desetinki sekunde da ispali hitac i pogodi metu. 

Preciznost, mirnoća i koncentracija

Ova se disciplina održava na otvorenom, pomalo je slična lovačkom gađanju jer se stoji na mjestu koje je obilježeno i označeno, pa pomalo nalikuje na lovačku čeku. Giovanni nam kaže kako mladi, odnosno sportaši koji odabiru ovu disciplinu, uglavnom dolaze iz obitelji koje posjeduju oružje za lov odnosno može se pretpostaviti da je vjerojatno riječ o lovcima. Trap je jedna od najdugovječnijih olimpijskih disciplina i datira još iz Pariza 1900. godine. Dio je programa svakih igara do sada uz dvije iznimke – prve igre u Ateni, te 1904. godine u St. Louisu. Tijekom treninga ispuca se oko 400 hitaca, a trap je disciplina u kojoj su najvažniji preciznost, mirnoća i koncentracija. Jedna je od najtežih disciplina u streljaštvu zato što se pokretne mete kreću brzinom više od 120 km/h, a s obzirom na to da se natjecanje odvija na otvorenom često vremenski uvjeti igraju veliku ulogu. Posebice se to odnosi na vjetar koji može podići ili spustiti pokretnu metu, pa može doći do promašaja. Natjecanje traje dva dana. Gađa se u 125 meta, a finalna je serija koncipirana da se gađa 25 meta, te je definirana kao sustav eliminacija baš kao i u streljaštvu. Zadnjih godina svjedočimo sve većem broju izvrsnih strijelaca pa je konkurencija u ovom sportu nevjerojatno velika i jaka te svaki promašaj mete može eliminirati natjecatelja.  Nažalost, upravo se to dogodilo našem Giovanniju Cernogorzu na ovogodišnjim igrama u Parizu, gdje je zbog jednog promašenog hica ostao bez finala. Giovanni kaže kako je sport dosta surov, te jedan promašeni hitac često može značiti da završavate natjecanje. Suze nakon ispadanja samo pokazuju koliko je Giovanni bio prisutan u tom natjecanju, kolika je želja bila za osvajanjem novog odličja, za novim vrhunskim rezultatom. Podsjetit ćemo da se radi o olimpijskom pobjedniku iz Londona 2012. godine, svjetskom i dvostrukom europskom prvaku koji je godinama u vrhu svjetskog streljaštva odnosno trapa. “Jedan hitac, jedan promašen hitac u ovom sportu može vam odrediti hoćete li biti prvak ili ćete otići kući bez osvojene medalje. Da sam pogodio taj hitac i ušao u finale, sve bi bilo moguće. No, idemo dalje. Konkurencija je zbilja jaka u ovom sportu, sve više se radi na psihološkoj pripremi, utjecaj trenera i analitike dosta je prisutan i to luči nove sjajne strijelce“, kaže Giovanni. 

“Na treninzima se dosta radi na kondiciji, najviše između studenog i veljače jer nam sezona počinje dosta rano i traje sve do studenog. Kondicija je iznimno važna, ako želite biti na najvišoj razini. Dosta se radi i na vježbama koje ubrzavaju našu reakciju i reflekse jer morate imati jako dobre reflekse u ovom sportu kako biste bili na vrhunskoj razini. Mislim da je bez toga nemoguće biti uspješan“, kaže Giovanni.  Na naše pitanje koja je najbolja dob za strijelce i kad se postiže izvrsnost kaže nam kako se radi o dobi između tridesete i četrdesete godine života. “Treniramo nekoliko sati dnevno, gotovo svakog dana. Forma se tempira za velika natjecanja naravno, sve ovisi koji vam je cilj. To su uglavnom svjetska i europska prvenstva, ali i naravno Olimpijske igre. Moj glavni fokus nakon sjajne prošle godine bio je na igrama u Parizu. Za taj sam se događaj pripremao. Najteže je doći na Olimpijske igre. Konkurencija je zaista golema i izboriti plasman vrlo je teško. Kad u tome uspijete, onda se želite što bolje pripremiti i biti kompetitivni, ali jedan promašen hitac može značiti eliminaciju. To se meni dogodilo u Parizu“, kaže Cernogoraz.

Nositi hrvatsku zastavu veliko je priznanje

Priupitali smo ga kako je bilo u Parizu na otvaranju Olimpijskih igara na kojima je bio stjegonoša te nosio zastavu zajedno sa zlatnom džudašicom Barbarom Matić. “Velika mi je čast bila nositi hrvatsku zastavu na otvaranju Igara. To je veliko priznanje za sve ono što sam postigao u karijeri. Dojam s otvaranja je dobar, ali uvjeti nisu bili idealni. Padala je kiša, bio sam mokar, kabanica baš i nije pretjerano služila. Možda bi bilo bolje da je otvaranje bilo na stadionu jer tada si povezan i sa sportašima iz drugih zemalja, postoji taj socijalni kontakt. Ovako smo svi bili na svojem brodu, vidjeli smo se u prijenosu 10-ak sekundi, a cijeli plov trajao je oko sat i pol. Naše natjecanje održavalo se u Châteaurouxu koji je udaljen otprilike tri sata od Pariza pa sam odmah nakon otvaranja otišao tamo. Proveo sam u selu svega dva sata za vrijeme otvaranja pa ne mogu baš podijeliti dojmove iz olimpijskog sela“, kaže.  Na pitanje kako se živi od streljaštva i koliko vremena izbiva od kuće kaže kako streljaštvo kao i svaki sport ima svoje prednosti, ali i mane.  “Mi nismo navikli na publiku. Samo na Olimpijskim igrama publika je prisutna, ali to uglavnom budu drugi strijelci i delegati koji se nađu na natjecanju. Sport je specifičan. Uvjeti u Hrvatskoj za trening su dobri. Osvajanje zlata na Olimpijskim igrama u Londonu za mene je bila prekretnica i od tada je ipak lakše. Imamo dobre centre u Istri, Zagrebu i Osijeku. Ondje su dobri uvjeti za trening i za rad. Što se tiče financija, potpora Olimpijskog odbora, Hrvatskog streljačkog saveza, ali svakako i MORH-a puno mi znači. Bez te potpore bilo bi vrlo teško. Ponosan sam što sam dio MORH-a i zahvalan na svemu što mi pružaju. Za nas, sportaše iz malih sportova iznimno je bitna ta potpora jer nam omogućava lakše prolaziti kroz izazove s kojima se susrećemo na svojem sportskom putu“.  Streljaštvo je vojni sport. Temelj vojske, što često u svojim govorima ističu mnogi visoki vojni dužnosnici, a Giovanni je svakako krema ovog sporta. Uz osvojene naslove na velikim natjecanjima, tu su brojne medalje sa svjetskih kupova, a Giovanni je u trapu konstanta koja godinama traje. Za kraj, spomenuo je kako je pred njim još jedan olimpijski ciklus, kako želje ima te kako se nada nastupu za četiri godine u Los Angelesu. Možemo mu samo poželjeti puno uspjeha i zdravlja, te novih sportskih medalja.

Tekst: Ivan Šurbek