Razvoj PZO sustava kratkog dometa Iron Dome bio je neizvjestan, s brojnim pitanjima o isplativosti. Uspješna operativna uporaba na kraju ga je dovela do statusa najveće inovacije u povijesti Izraela…

Krajem rujna 2000. počeo je novi val sukoba između Izraela i palestinskih naoružanih organizacija, ponekad zvan i drugom intifadom. U pojasu Gaze iduće je godine militantno krilo organizacije Hamas počelo lansirati nove rakete Qassam. Rakete su od samog početka bile vrlo jednostavne konstrukcije, jeftine i proizvedene sredstvima lako dostupnim u pojasu Gaze. Isprva njihov utjecaj nije bio velik jer ih je 2001. prema Izraelu ispaljeno tek nekoliko. Već iduće godine bilo ih je tridesetak, 2003. oko 150, da bi 2004. broj narastao na tristotinjak. S vremenom rakete Qassam nisu samo proizvođene i ispaljivane u većim količinama, nego su i usavršavane te razvijane u novim inačicama. Osim raketa Qassam 2 i Qassam 3, koje će biti većeg dometa i s većim bojnim glavama, palestinskim su organizacijama na raspolaganju bile i rakete izvedene iz sovjetskog raketnog sustava Grad. Na taj se način od 2001. do 2006. domet raketa lansiranih iz pojasa Gaze s prvotnih četiri do pet kilometara povećao na petnaestak za rakete Qassam i na više od 20 za one izvedene iz sustava Grad. Iako vojno gledajući takve rakete i dalje nisu imale velik utjecaj, njihovo je psihološko djelovanje raslo. Naime, sve veći broj izraelskih gradova i naselja, a tako i stanovništva, bio je u njihovu dometu.

Zahtjev za informacije

Tijekom 2004. na čelo Odjela za istraživanje i razvoj izraelskog Ministarstva obrane postavljen je brigadni general Daniel Gold. Nedugo nakon preuzimanja dužnosti odlučio je da će jedan od prioriteta biti fokus na sve veću raketnu prijetnju iz pojasa Gaze. U to vrijeme još nije bilo velikog interesa za potencijalni sustav koji bi bio sposoban presretati i uništavati ispaljene rakete manjeg dometa prema Izraelu. Govorilo se da bi bio preskup ili da bi njegov razvoj trajao predugo, a vjerovalo se da raketna prijetnja ipak nije strateških razmjera. Odjel je, usprkos tomu, u kolovozu 2004. objavio zahtjev za informacije upućen izraelskim obrambenim tvrtkama, tražeći da predstave svoje ideje. Među brojnim smjernicama u zahtjevu jedna je bila ključna: mora biti jeftin. Unutar nekoliko tjedana pristigli su brojni prijedlozi, a tehnike uništavanja dolazećih projektila uključivale su top, laser ili rakete. Razmatran je američki topnički C-RAM (Counter-Rocket, Artillery, Mortar) sustav Centurion, zapravo prilagođen i modificiran mornarički sustav za blisku obranu Phalanx. Glavni mu je dio automatizirani sustav za upravljanje vatrom, koji je zajedno s radarom sposoban automatski tražiti, detektirati, pratiti i djelovati po cilju, i to šestocijevnim topom 20 mm Vulcan koji može ispaljivati više od 4000 granata u minuti. Phalanx koji se koristi na brojnim brodovima u mornaricama širom svijeta, proizveden u stotinama komada, na brzinu je prilagođen uporabi na kopnu radi zaštite američkih baza u Iraku 2005. godine. Centurion se pokazao prilično uspješnim u obrani baza koje su bile pod povremenim napadima minobacačkih projektila različitih kalibara i raketa manjih kalibara.

Laser protiv projektila

Laserski sustav koji je Izrael razmatrao bio je Nautilus (poslije Skyguard), koji bi uz pomoć radara otkrivao i pratio ciljeve te ih uništavao snažnim laserom. Nautilus je bio rezultat suradnje potvrđene još 1996. između tadašnjeg izraelskog premijera Shimona Peresa i američkog predsjednika Billa Clintona. Tad se procjenjivalo da bi laser bio dobro rješenje protiv raketa koje su na sjeverni Izrael ispaljivale naoružane formacije Hezbolaha. Sustav je na ispitivanjima pokazao sposobnost uništavanja ciljeva poput raketa ili topničkih granata. Nakon razmatranja svih prijedloga, sredinom 2005. odlučeno je da najviše obećava koncept izraelske državne tvrtke Rafael pod imenom Iron Dome (željezna kupola). Sustav se sastoji od triju glavnih komponenti. Prva je snažni radar, koji je sposoban detektirati rakete ili projektile već nakon lansiranja iznad protivničkog teritorija. Druga je napredni borbeni sustav za izračunavanje putanje raketa i odlučivanje koje je ciljeve potrebno presresti. Udarni je dio raketa za presretanje i uništavanje dolazećeg projektila. Smatralo se da je prednost sustava Iron Dome u odnosu na Phalanx u tome što može braniti znatno veće područje. Što se tiče Nautilusa/ Skyguarda, ocijenjeno je da nije dovoljno mobilan, da rad lasera mogu narušiti oblačno i loše vrijeme, a najvažnije je od svega bilo da su mu potrebne još godine razvoja. Topnički i laserski sustav imali su zajedničku prednost što bi trošak jednog presretanja projektila bio puno manji nego kad je gađan radarski vođenom raketom. Ipak, optimalnim je ocijenjen Iron Dome, koji ima sposobnost svladavanja koncentriranih napada brojnim raketama i projektilima u kratkom razdoblju.

Skromna sredstva

Na inicijativu generala Golda, u kolovozu 2005. Rafaelu je odobren daljnji razvoj i proizvodnja sustava Iron Dome. Tvrtka je imala veliko iskustvo na tom području, a na čelu odjela za rakete bio je iskusni inženjer Yossi Drucker, koji je već vodio više projekata razvoja raketa. Rakete koje je tvrtka razvijala još od šezdesetih do danas potvrđene su i u brojnim ratnim situacijama. Posebno su se uspješnim pokazale rakete zrak-zrak Shafrir 2 i Python 3, kojima je izraelsko zrakoplovstvo oborilo više od sto zrakoplova u ratovima s arapskim susjedima. Slijedit će još moćnije Python 4, Python 5 te radarski vođena raketa Derby. Na takvo iskustvo nadovezala se i nova raketa presretač Tamir za sustav Iron Dome. I dok kod raketa zrak-zrak koje koriste borbeni zrakoplovi cijena nije bila toliko važna, general Gold istaknuo je: “(…) ako raketa nije jeftina, vojska je neće kupiti, a neprijatelj će nas svojim ispaljenim raketama dovesti do bankrota.” Kako bi se smanjili troškovi razvoja i proizvodnje cijelog sustava pribjegavalo se i zanimljivim rješenjima, koje je obilježilo i nekoliko anegdota. Jedna od njih govori o članu tima koji je odlazeći na posao opazio kamion viličar kako podiže kontejner za otpad. Budući da je takvo nešto bilo potrebno i za projekt, kontaktirano je s proizvođačem i sličan je sustav isporučen Rafaelu. Takvo je snalaženje bilo nužno jer se cijeli projekt financirao ograničenim sredstvima Odjela za istraživanje i razvoj i Rafaela, koji će uložiti više od 100 milijuna dolara vlastitog novca. Slab interes za Iron Dome naglo će se promijeniti u ljeto 2006. kad izbija novi rat, i to na sjeveru Izraela između Hezbolaha i Izraelskih obrambenih snaga (IDF). Trajao je nešto više od mjesec dana, a za to vrijeme Hezbolah je ispalio više od 4000 raketa prema gradovima i naseljima unutar Izraela. Raketni napadi bili su nesmanjeni od prvog do zadnjeg dana rata, s prosječno više od 100 ispaljenih raketa dnevno. Stotine tisuća stanovnika pobjegle su, evakuirane ili su boravile u skloništima. Među njima bili su i inženjeri i radnici tvrtke Rafael, čiji se pogoni također nalaze na sjeveru Izraela.

Pomoć iz SAD-a

Vlada Izraela s ministrom obrane Amirom Peretzom konačno odlučuje nakon rata 2006. dati potporu razvoju sustava Iron Dome. Zanimljivo je da je Peretz bivši gradonačelnik Sderota, koji je već više od pet godina bio izložen povremenim napadima raketa iz pojasa Gaze udaljenog samo nekoliko kilometara. U lipnju 2007. ministar obrane postaje Ehud Barak, osoba s puno vojničkog iskustva, te traži od generala Golda da se još jednom razmotri laserski sustav Skyguard u ulozi proturaketnog štita. To nije ugrozilo razvoj Iron Domea, ali tražilo je prikupljanje dodatnih sredstava. Potencijalni ulagači isprva su se tražili među američkim partnerima, ali oni nisu bili impresionirani. Američke procjene uspješnosti presretanja iznosile su 15 %, a izraženo je i mišljenje da su troškovi razvoja znatno podcijenjeni. Međutim, Izrael u srpnju 2008. posjećuje Barack Obama, senator američke države Illinoisa. Tadašnji predsjednički kandidat dolazi i u grad Sderot te obilazi mjesto gdje su bile izložene brojne rakete koje su doletjele iz pojasa Gaze. Tom prilikom izjavljuje da niti jedna zemlja ne bi smatrala dopustivim da rakete padaju na njezine građane, a da bi on u tom slučaju napravio sve da to spriječi te isto očekuje i od Države Izraela. Dvije godine poslije Obama će od Kongresa zatražiti izglasavanje prvog dijela financijske potpore za Iron Dome. Prijedlog je u Zastupničkom domu u svibnju 2010. prošao s velikom većinom i 205 milijuna dolara uključeno je u fiskalnu 2011. godinu. U međuvremenu su počela ozbiljnija testiranja Iron Domea. Primjerice, sredinom 2009. izvedena su prva uspješna presretanja raketa sličnih raketama Qassam. Testiranja su nastavljena i 2010., uključujući presretanje većih skupina raketa. Iron Dome proglašen je u ožujku 2011. operativnim. Prve dvije bitnice sustava raspoređene su oko gradova Beershebe i Ashkelona. Na prvo uspješno presretanje nakon proglašene operativnosti nije trebalo dugo čekati jer već 7. travnja Iron Dome kod Ashkelona uništava prvu raketu Grad. U kolovozu 2011. u uporabu je ušla i treća bitnica raspoređena kod grada Ashdoda.

Komponente sustava

Jedna je od glavnih komponenti sustava Iron Dome EL/M-2084 višenamjenski 3D AESA radar (MMR) tvrtke ELTA. Sposoban je tražiti, detektirati i pratiti zrakoplove, rakete, bombe ili mine i pruža potrebne podatke za presretanje cilja. Kao radar za upravljanje vatrom koristi se i kod novijeg sustava David’s Sling (Davidova praćka), za navođenje raketa Barak koje proizvodi Israel Aerospace Industries (IAI), te kod Raytheonove inačice Iron Domea zvane SkyHunter. Dosad je proizvedeno više od 100 takvih radara, a koriste ga vojske Indije, Češke, Singapura i Kanade. Podaci koje radar zabilježi prosljeđuju se zapovjednoj i kontrolnoj jedinici (Battle Management Control – BMC). U zapovjednom središtu izračunava se na temelju podataka dobivenih od radara mjesto udara rakete i odabiru se ciljevi koji će biti gađani. Softver za kontrolni sustav razvijen je u manjoj tvrtki mPrest, koja je dijelom u Rafaelovu vlasništvu. Ta je tvrtka izradila stotine različitih scenarija kako bi sustav, s ekonomskog ili obrambenog gledišta, izabrao najbolju strategiju te osigurao da šteta od dolazećih projektila bude što manja. Čak i u slučaju napada baražom projektila, sustav će presretati samo one ciljeve za koje je izračunato da će pasti u branjenu stambenu, industrijsku ili neku drugu visokovrijednu zonu. Presretanje dolazećih projektila pokušava se izvesti na što većoj visini kako bi što manje krhotina palo na tlo. Pozornost je posvećena i izbjegavanju ili ignoriranju prijateljskih letjelica te njihovih letnih ruta.

Sustav je fleksibilan, s namjerom daljnjeg razvoja. Preinake mogu vršiti i posade na temelju iskustava iz borbenih djelovanja. Zapovjedna jedinica rukovodi paljbom te su u svakoj bitnici na nju povezana tri do četiri lansera preko osigurane bežične veze. Površina branjenog područja tako ustrojene bitnice sa zapovjednom jedinicom, radarom i nekoliko lansera iznosi nešto više od 150 četvornih kilometara. Svaki lanser raspolaže s 20 raketa presretača Tamir smještenih u kontejnerima (četiri reda po pet raketa). Tamir je izvana dijelom nalik na raketu zrak-zrak Derby, ali nešto kraći, duljine tri metra. Masa rakete iznosi oko 90 kg, uključujući bojnu glavu mase oko 12 kg. U vrstama sukoba u kojima Izrael sudjeluje ključno je pitanje ekonomičnosti takve raketne razmjene, a tako i cijene rakete Tamir. U javnosti se navodi cijena u rasponu od 30 do 100 tisuća dolara, s tim da je vjerojatnije bliža višem iznosu. Predstavnici tvrtke ne žele komentirati cijenu i tvrde da je jednaka od prve do zadnje proizvedene rakete. I to sve usprkos tomu što je aktualna raketa Tamir drukčija, naprednija od prvih operativnih raketa. Promjene su se uglavnom odnosile na softver, dok je hardver ostao jednak ili je doživio nula promjena. Rakete Tamir mogu presretati ciljeve, granate ili rakete u rasponu od četiri do 70 kilometara. Ciljevi mogu biti i besposadne letjelice, helikopteri te zrakoplovi. U razvoju su i nove inačice Iron Domea, koje bi bile sposobne gađati rakete ispaljene i s 250 kilometara udaljenosti od branjenog područja.

Kontinuirano djelovanje

Od početka operativne uporabe početkom 2011., Iron Dome djeluje praktički kontinuirano u sukobima manjeg ili većeg intenziteta. Većina presretanja do danas dogodila se unutar dvaju većih sukoba ili operacija kod pojasa Gaze. Tijekom operacije Stup obrane u studenom 2012. iz pojasa Gaze ispaljeno je na Izrael više od 1400 raketa. Iron Dome presreo je 421, uz 85-postotnu uspješnost. Tijekom operacije Čvrsta stijena u ljetu 2014. za pedesetak dana ispaljeno je oko 4500 raketa ili minobacačkih mina. Iron Dome presreo ih je 730, uz 92-postotnu uspješnost, dakle, veću nego 2012. Zadnje povećane aktivnosti izraelskog Iron Domea zabilježene su 2018. godine. Neobično je bilo djelovanje sustava u ožujku u blizini naselja Zikima, kad je ispaljeno desetak raketa Tamir, na, što se poslije pokazalo, streljivo manjeg kalibra koje je bilo ispaljeno iz pojasa Gaze. Iron Dome bio je tad dovoljno osjetljiv za mogućnost aktivacije sustava i ispaljivanje raketa nakon radarske detekcije strojničke paljbe. Kako se sve događalo blizu granice s Gazom, posada je imala samo nekoliko sekundi za odluku o djelovanju i ipak se odlučila za presretanje. Tadašnji zapovjednik protuzračne obrane brigadni general Zvika Haimovich istaknuo je da nije bila riječ o greški u sustavu ni o ljudskom propustu, te da se pokušava naći ravnoteža između što veće osjetljivosti sustava s jedne i lažnih uzbuna te nepotrebnih lansiranja s druge strane. Ukupno je prošle godine iz pojasa Gaze prema južnom Izraelu ispaljeno oko 1000 raketa i mina, a Iron Dome izvršio je 250 presretanja. Vrhunac se dogodio između 11. i 13. studenog, kad je na Izrael ispaljeno više od 450 raketa i mina. Iron Dome presreo ih je oko sto, a većina je pala na nenaseljena područja. Od prvog uspješnog djelovanja 2011. do danas Iron Dome izvršio je oko 2000 presretanja. Budući da se često događa da se rakete koje se smatraju velikom prijetnjom gađaju i dvjema raketama, lako je moguće da je do danas ispaljeno više od 3000 Tamira.

Anketa kao dokaz

Iron Dome nastao je kao rezultat Izraelova specifičnog sigurnosnog, geografskog i političkog položaja i jedini je operativni sustav takvog tipa u svijetu. Pokazao se učinkovitim, ali počnu li naoružane palestinske formacije koristiti rakete veće preciznosti od dosadašnjih nevođenih, to bi za Izrael mogao biti velik izazov. No, Iron Dome samo je jedna komponenta izraelske višerazinske protuzračne obrane, koja se sastoji i od raketa Arrow 2 i Arrow 3, Patriot i novog sustava David’s Sling. U nepunih osam godina operativne uporabe Tamir je postao jedna od najkorištenijih protuzračnih raketa u povijesti. Jedna je od prvotnih zamisli o takvom sustavu pretpostavljala da će omogućiti izraelskim snagama veću agresivnost na bojnom polju, zato što će moći djelovati sa spoznajom da su pozadina i civilno stanovništvo pod odgovarajućom zaštitom. O tome koliko je Iron Dome važan Izraelu najbolje govori velika anketa koju je povodom 70. obljetnice utemeljenja države provelo Ministarstvo gospodarstva i industrije, pitajući građane koji je najznačajniji izraelski izum. Iron Dome zauzeo je prvo mjesto, ispred izuma kao što su USB ili aplikacija za navigaciju Waze. Iako je Iron Dome razvijen u skladu s izraelskim zahtjevima i potrebama, ipak je doživio i određen izvozni uspjeh. Još u kolovozu 2011. dogovorena je suradnja u okviru koje će američka tvrtka Raytheon marketinški predstavljati Iron Dome na domaćem tržištu. Tri godine poslije dogovoreno je da će Raytheon postati i glavni američki partner za zajedničku proizvodnju sustava. Danas se više od dvije trećine raketa Tamir proizvodi u SAD-u te se uvoze u Izrael na završno sklapanje. Osim prve financijske pomoći od 205 milijuna dolara, SAD je do danas uložio oko 1,4 milijarde u razvoj i proizvodnju Iron Domea. Kad je sredinom siječnja ove godine objavljeno da se KoV SAD-a odlučio za nabavu tog sustava, vijest nije bila iznenađenje. Namjena sustava bila bi zaštita američkih baza i postrojbi od raketa, mina, krstarećih raketa i dronova. U prvom valu bile bi nabavljene dvije bitnice s ukupno dvanaest lansera i 240 raketa presretača, a ta je vijest potvrđena 6. veljače. Za svaku bitnicu bio bi nabavljen i ELTA-in višemisijski radar, kao i zapovjedno-nadzorni centar. Vrijednost posla iznosi 373 milijuna dolara, a moguće su i nove narudžbe ako se pokaže da je sustav sposoban nositi se i s prijetnjama za koje prvotno nije dizajniran. Tijekom 2016. i 2017. objavljeno je da su Azerbajdžan i Indija dogovorili nabavu jednakog proturaketnog sustava. Njima se sredinom 2018. godine pridružila i NATO-ova članica Rumunjska. Sustav bi trebao biti isporučen u suradnji tvrtke Rafael i rumunjske zrakoplovno-tehničke tvrtke Romaero. Također, krajem 2017. objavljeno je da će Rafael osigurati sustav BMC4I (Battle Management, Command, Control, Communications, Computers and Intelligence) za britanski PZO sustav Sky Sabre, sličan onom kod Iron Domea. Uz Rafaelov sustav upravljanja, britanski sustav integrira Giraffe AMB (Agile Multi-Beam) radar i rakete Land Ceptor. Iz sustava Iron Dome razvijena je i mornarička inačica za ugradnju na brodove, nazvana C-Dome, koja uključuje sposobnost djelovanja u 360 stupnjeva oko plovila. Sustav je predstavljen 2014., a 2017. postigao je inicijalnu operativnost. Njim će biti opremljene i nove korvete Sa’ar 6 izraelske mornarice.

Marin MARUŠIĆ