Rasprave o ulozi žene u vojsci i ratu nisu novog datuma. Vojna povijest puna je primjera žena-ratnica, koje su, protivno običajima i zakonima, služile vojsku, sudjelovale u ratovima i istaknule se brojnim pothvatima, nadmašivši u junaštvu nerijetko muške suborce. Mnoge žene javljale su se u vojsku pod muškim imenima, te su prerušene u muškarce ostvarivale čak i zavidne vojne karijere, zadržavši privilegije i počasti čak i nakon što bi njihov stvarni identitet bio otkriven

Lik žene-ratnika odigrao je tijekom povijesti značajnu ulogu u mnogim društvima, od pustolovnih priča o amazonkama, preko Ivane Orleanske do žena, koje su se rame uz rame s muškarcima borile u Drugom svjetskom ratu. Ženske borbene postrojbe dokazuju da je moguće organizirati vojne formacije bez sudjelovanja muškaraca. Iako nije sačuvan prevelik broj svjedočanstava o njima, ona kojima znanost raspolaže govore o velikom uspjehu tih formacija.Jedan od najboljih primjera ženske borbene formacije pružale su amazonke, dokumentirane u zapisima i predajama starih Grka i Rimljana, kao i mnogih plemena Sjeverne Afrike. Iako ih mnogi rado smještaju u područje mita, novija istraživanja sve više pokazuju da su drevne ratnice doista postojale. Po mišljenju povjesničarke Jessice Salmonson, amazonke se javljaju u dva matrijarhalna društva. Gorgonske amazonke bile su libijske žene-ratnice, što ih grčki povjesničar Herodot spominje u VI. stoljeću prije Krista. Pod vodstvom kraljice Mirene osvojile su dijelove Sirije, Egipta, Figije i mediteranskih zemlja, uključujući otoke Samos, Lezbos, Patmos i Samotraki. Neki povjesničari smatraju da opis jedne bitke u Sjevernoj Africi, u kojima je Mirena predvodila 3000 žena na konjima predstavlja ujedno i prvi pisani spomen upotrebe konjice u borbi.

Dahomejske amazonke bile su dio vojne organizacije Dahomejskog kraljevstva u Zapadnoj Africi. Dahomejski kralj Agadja uključio je 1727. u svoju vojsku žene, isprva tek s ciljem da postigne privid veće brojnosti, no žene su se pokazale i kao iznimno dobre ratnice. Nakon toga organiziran je amazonski korpus kao straža u kraljevskoj palači. U tadašnjem dahomejskom društvu rat je bio ekonomski motiviran, jer se robovlasnička država kroz sukobe sa susjedima opskrbljivala robovima. U takvim sukobima dahomejske amazonke slovile su kao vrlo okrutne ratnice i nije zabilježeno da je ijedna od njih pobjegla s ratišta, dok su mnogi muškarci to dokumentirano učinili. Spolno miješane postrojbe također dobro ilustriraju žensku borbenu sposobnost. Iako većina formacija, koje uključuju žene, nema strogo borbenu namjenu, njihove pripadnice obučavaju se u upotrebi oružja, koju s vremena na vrijeme uspješno demonstriraju i na bojnom polju. Sudjelovanje žena bilo je uobičajeno u gerilskim ratovima, o čemu svjedoče brojni primjeri iz Vijetnama, Južne Afrike, Argentine, Cipra, Irana, Sjeverne Irske, Libanona, Izraela, Nikaragve itd., gdje je dokumentirano sudjelovanje žena u borbenim formacijama. Tako je u Grčkom građanskom ratu (1943.-1947.) među vojnicima borbenih postrojbi bilo najmanje 20 posto žena. Značajno je bilo sudjelovanje žena i u vojskama zemalja sudionica Drugog svjetskog rata, poput Velike Britanije i SSSR-a. Više od 800 000 žena borilo se u redovima Crvene armije, zajedno s još 200 000, koje su se priključile partizanskim snagama. Više od 70 posto tih žena borilo se na linijama fronte. U Velikoj Britaniji mnoge žene bile su uključene u protuzračnu obranu, iako je samo muškarcima bilo dopušteno rukovanje topovima. U SSSR-u žene su često obučavane za rukovanje snajperom, kao i strojnicama, minobacačima i puškama.

S njemačke strane žene su tijekom Drugog svjetskog rata sudjelovale u pomoćnim jedinicama, a upućivane su i u protuzračnu obranu. Iako je tvrdio da je sudjelovanje žena u ruskim snagama pokazatelj njihove slabosti, Hitler je 1945. dopustio formiranje mješovitih i ženskih postrojbi. U zemljama u kojima je ženama bilo zabranjeno služenje u vojsci, one su se angažirale na drukčije načine, izvodeći atentate, sudjelujući u špijunskim misijama ili pak u uličnim borbama. Takve uloge žene su imale u Grčkoj, Francuskoj, Poljskoj, Danskoj i Italiji, gdje ih je 35 000 sudjelovalo u partizanskom pokretu. U ratnim scenarijima žene su, slažu se povjesničari, najčešće ipak sudjelovale individualno, bilo prerušene u muškarce, bilo otvoreno kao žene. Povijest na tom području bilježi niz zanimljivih i dojmljivih primjera. Sredinom prvog stoljeća Hau Mu Lan postala je prva poznata ratnica u Kini. Odjevena poput muškarca, zauzela je u vojsci mjesto svog oca i služila punih dvanaest godina. Predaja kaže da je bilo toliko dobra ratnica da joj je zapovjedni časnik, uvjeren da je posrijedi doista muškarac, ponudio ruku svoje kćeri. Od kasnog XVII. do ranog XIX. stoljeća u britanskoj kraljevskoj mornarici služilo je više od 20 žena, prerušene u muškarce. Kit Cavanagh ili “Majka Ross” služila je u lakoj konjici britanske vojske, isprva prerušena u muškarca, a potom otvoreno kao žena. Također u lakoj konjici služila je i Ann Mills sredinom osamnaestog stoljeća. Deborah Samson, koja je kao muškarac sudjelovala u američkoj revoluciji, primala je kasnije vojnu mirovinu, dok joj je i suprug na osnovi njezina vojnog angažmana uživao određene povlastice.

Prerušene u muškarce, mnoge žene borile su se u Američkom građanskom ratu. Među inima povijest bilježi Frances Day, koja se borila kao Frank Mayne, Lizzie Compton, koja je, kad joj je otkriven spol, jednostavno promijenila regimentu, Frances Martin koja je ratovala pod imenom Frank Hook, Frances Clayton, dala se unovačiti, kako bi ostala sa suprugom, ili Jennie Hodges koja se predstavljala kao Albert Cashier, nastavivši se oblačiti kao muškarac i nakon završetka rata. Neke od najpoznatijih vojnikinja Američkog građanskog rata bile su špijunke, poput Sarah Emme Edmonds, odnosno “Franklina Thompsona” u vojsci Unije ili Lorete Janete Velazquez, odnosno “poručnika Harrya T. Buforda” u vojsci Konfederacije. Obje su se prema potrebi preodijevale u muškarce. Ratnica, koje nisu tajile svoj ženski identitet, bilo je malo, no ipak su postojale. Tako su, primjerice, u starom Rimu zabilježene gladijatorice koje su se u arenama borile zajedno s muškarcima ili protiv njih. U nekim američkim indijanskim plemenima, poput Apaša, ženama je bilo dopušteno sudjelovati u borbi. U sklopu ratne obuke te su Indijanke učile jahati, koristiti se nožem, lukom i strijelom, te puškom, a u odsustvu muškaraca čuvale su i sela. Najpoznatija ratnica iz plemena Apaša bila je Lozen, koja se borila s poglavicom Geronimom, poznata kao “žena-ratnik”. U industrijskim društvima žene su se otvoreno borile u ratovima poput Francuske revolucije, Američkog građanskog rata i Prvog svjetskog rata. Za vrijeme Francuske revolucije predloženo je osnivanje ženske milicije, što je kasnije odbijeno. U redovima kraljevske vojske posebno se proslavila Renee Bordeuau, koja je kao žena služila u kraljevskoj konjici. U Američkom građanskom ratu žene su se, ne krijući identitet, borile uglavnom u postrojbama Konfederacije.

Tijekom povijesti žene ne samo da su se borile ravnopravno s muškarcima, već su u pojedinim slučajevima znale preuzeti i zapovjedništvo, izvojevavši važne pobjede u mnogim bitkama. Većina ženskih vojskovođa bile su kraljice, kojima je vojno zapovjedništvo bilo povjereno kroz njihovu političku ulogu. Rani povijesni izvori bilježe Tyru, dansku kraljicu koja je 890. povela vojsku protiv Nijemaca i dala sagraditi zid, koji će Dansku štititi od napadača. Urraca, kastilijska kraljica koja se nakon suprugove smrti 1098. udala za Alfonsa Aragonskog, provela je ostatak svog kraljevanja u ratu protiv vlastita supruga, kako bi zaštitila nasljedna prava svog sina Alfonsa Raimundeza. Isabela Lorenska povela je 1492. vojsku u pohod kako bi oslobodila svog supruga Renea. No, nisu se samo europske plemkinje istakle kao zapovjednice u ratu. Oko 40. godine sestre Trung digle su u Vijetnamu osamdesetak tisuća seljaka na ustanak protiv kineske vlasti. Srušivši nakratko kinesku vlast, starija sestra Trung Tac stala je na čelo neovisne vijetnamske države. Dvije sestre, Amaron i Kenau Hasselaar, ući će u povijest i u Nizozemskoj kao zapovjednice obrane grada Haarlema za španjolske invazije 1568. Najpoznatija žena koja je ikada predvodila vojsku zacijelo je bila Jean d’Arc (Ivana Orleanska), koja je u Stogodišnjem ratu, prerušena u muškarca, na čelu francuske vojske oslobodila grad Orleans od Engleza, okrenuvši ratnu sreću u korist Francuske.

Žene-ratnice u austro-ugarskoj vojsci
Povijest kroz stoljeća poznaje niz primjera u kojima su žene manje ili više aktivno sudjelovale u ratnim sukobima. Tako je, primjerice, već u Tridesetogodišnjem ratu bilo sasvim uobičajeno da žene zajedno s muškarcima odlaze u vojne pohode i aktivno sudjeluju u ratnim zbivanjima. S jačanjem stajaće vojske, kao i postupnim reguliranjem njezina ustroja, žene su gotovo u cijelosti nestale iz vojnih formacija, što je dovelo do zacijelo najosebujnijeg oblika ženskog sudjelovanja u vojsci i ratu, koji nipošto nije bio ograničen samo na Austro-Ugarsku, iako je tamo zabilježeno nekoliko najspektakularnijih primjera. Dr. Nikolaus Reisinger s Instituta za povijest Sveučilišta u Grazu istražuje ulogu žena u europskim vojskama. Od sredine XVIII. stoljeća žene su sustavno potiskivane iz čitavog vojnog područja. Posljedica tog procesa, objašnjava Reisinger, bio je njihov “skriveni” ulazak u vojsku: “Prerušene u muškarce mnoge žene ostvarile su vojne karijere”. Koncem siječnja 1748. carsko Dvorsko ratno vijeće prvi put je primilo obavijest da u pješačkoj regimenti u Hagenbachu kao vojnik služi “prerušena djevojka”. Ta mlada žena, po imenu Johanna Sophia Köttner (1721-1802), stupila je 1738. u vojnu službu, gdje je godinama služila neprepoznata, dok zbog ozljede u jednoj borbi nije otkrivena njena ?krinka?, te je 1752. silom uklonjena iz službe, gdje je inače bila dogurala do čina narednika. Najpoznatija prerušena “amazonka” austrijske vojske svakako je bila Talijanka Francesca Scanagatta (1776.-1865.), koja je umjesto brata upisala vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu, stekla časničku naobrazbu i 1797. kao potporučnik stupila u vojnu službu. Služeći isprva u varaždinskoj 4. pograničnoj regimenti sv. Juraja, istaknula se prije svega u ratovima s Francuskom. Nakon službe u pješačkoj regimenti br. 56 Vjenceslav grof Colloredo i njemačko-banatskoj pograničnoj regimenti br. 12, proslavila se u borbama za Genovu, a da unatoč teškoj ozljedi, zadobivenoj u bici, nitko nije otkrio njezin pravi identitet.

Promaknuta 1. ožujka 1880. u čin poručnika, godinu dana kasnije povukla se iz vojske, najvjerojatnije zbog učestalih upala prouzročenih stezanjem grudi. Kad je napokon saznao za njezin pravi identitet, car Franjo II. dopustio je Francesci Scanagatta zadržati vojni čin i pravo da u svečanim prilikama nosi odoru i odlikovanja, a odobrena joj je i doživotna poručnička mirovina. Nekoliko godina kasnije udala se i postala majka četvero djece. Žene su se u to doba uglavnom iz socijalnih i ekonomskih motiva odlučivale napustiti “žensku ulogu”. “Stvaranje mogućnosti za zaradu, socijalno i gospodarsko napredovanje u zanimanjima koja su bila namijenjena isključivo muškarcima, ili pak strah od siromaštva i prijeteće prostitucije, nagnali su žene na taj korak”, objašnjava Reisinger. “Taj problem istraživan je diljem Europe, mjestimice za XVI., a posebice za XVII. i XVIII. stoljeće, pri čemu je oko 75 posto žena u ulozi muškarca služilo u kopnenoj vojsci ili mornarici. Veći dio preostalih 25 posto bavio se zanatskim zanimanjima ili služenjem u kući.”
Vojnu povijest dosad su pisali uglavnom muškarci za muškarce, a muškarci su bili i njezini glavni protagonisti. Povjesničari poput Reisingera ovdje vide istraživački deficit na području istraživanja spolova. Sa zakonski legaliziranom i postupno društveno prihvaćenom integracijom žena u europske vojske od Prvog svjetskog rata, danas raste i interes za to područje istraživačkog rada.

Jedan od najupečatljivijih, iako i najmanje poznatih primjera sudjelovanja žena u oružanim sukobima pružila je Paula von Rosthorn, supruga austrijskog veleposlanika, za vrijeme Boksačkog ustanka u Pekingu 1900., kao jedina žena koja je odigrala aktivnu ulogu u obrani diplomatske četvrti kineske prijestolnice. Paula von Rosthorn njegovala je ranjenike, pomagala pri postavljanju barikada, a prihvatila se i kurirskih zadaća na prvim linijama obrane. Zbog hrabrosti iskazane u borbama postala je vitezom francuske Legije časti, dok ju je car Franjo Josip 1873. odlikovao ratnom medaljom. Organizirana vojna obuka za žene, kao i njihovo aktivno sudjelovanje u određenim postrojbama uslijedili su tek u Drugom svjetskom ratu. Navještaj takvog razvoja mogao se, u skromnijim razmjerima, zamijetiti već u Prvom svjetskom ratu, također na austro-ugarskoj strani. Ratni angažman djevojaka i žena odvijao se isključivo na dobrovoljnoj osnovi, bilo da su se šuljale kroz neprijateljske redove i prikupljale informacije o protivniku, opskrbljivale vojnike na položajima namirnicama i vodom ili pak kao službenice radile u civilnim i vojnim ustanovama poput pošte ili telegrafske službe.

Među nekim ženama oduševljenje za rat bilo je toliko veliko da su naprosto tražile blizinu bojišta, o čemu govori primjer slikarice Stephanie Hollenstein (1866.-1944.). Došavši 1915. kao bolničar(ka) pod imenom Stephan Hollenstein s vorarlberškim strijelcima na južno bojište, ubrzo se zatekla na prvoj liniji fronte. Kako je njezin pravi identitet ubrzo otkriven, morala se povući iz vojne službe, no već je iste godine kao slikarica i ratna izvjestiteljica primljena u Ratnu tiskovnu službu. Radila je 1916/17., između ostalog, i za bečki Vojni muzej. Kao ratna izvjestiteljica proslavila se i Alice Schalek (1874.- 1956.), od 1903. urednica feljtona u bečkom listu Neue Freie Presse. Tijekom Prvog svjetskog rata Alice Schalek bila je jedina žena kojoj je pristup fronti bio službeno dopušten. Za izvjestiteljske zasluge, posebice na sočanskoj fronti, odlikovana je 1917. Zlatnim križem za zasluge i Medaljom za hrabrost.

Leopold von Sacher Masoch: Kraj logorske vatre
Vijesti i legende o ratnom junaštvu žena, koje su se prerušene u muškarce istaknule na bojišnicama diljem svijeta, nisu prošle bez odjeka ni u književnosti. Jedna u nizu književnih obrada tog intrigantnog motiva romantična je pripovijetka “Kraj logorske vatre” austrijskog književnika Leopolda von Sacher Masocha (1836-1895):
Dogodilo se to za krvavog ali i herojskog vojnog pohoda u kojem je general Bem istjerao Turke iz Sedmogradske, u predvečerje jedne velike bitke. Poput posljednjih sati pred smrt, i oni pred bitku ljude učine razgovorljivima. Kraj logorske vatre izvalili su se na svojim šinjelima mađarski i poljski časnici, boca s prepečenicom kružila je od usta do usta, i svatko je manje ili više opširno ispričao po jednu zanimljivu priču ili bar značajnu scenu iz svog života. Samo jedan od njih ostao je šutljiv i nije pokazivao nikakvo zanimanje za priče svojih drugova. Bio je to pan Wistezki, konjanički satnik poljskih ulana. Povučen u sebe, sjedio je podalje od ostalih, gledajući svojim plavim očima gotovo sablasno u rumene plamenove koji su lizali divovske cjepanice logorske vatre.

– Što je, Camile? – upita jedan od njegovih zemljaka. – Zar nam baš ništa nećeš ispričati? Čini mi se da ti od sviju nas imaš najviše na srcu i da bi tvoja priča trebala biti najzanimljivija od svih.
– Možda da, a možda i ne.
– Samo ti pričaj, već ćemo mi procijeniti!
– Da, da, samo vi pričajte – viknuše Mađari.
– Ali moja priča nije ni zabavna ni vedra – reče Wistezki. – A povrh toga spada u one koje bi čovjek radije zadržao za sebe.
– Pogodio sam, dakle – reče drugi Poljak – da je posrijedi žalosna tajna koju sve vrijeme nosiš sa sobom. Ali, zar je želiš odnijeti sa sobom i u grob- Tko može reći koga od nas će ruska tanad sutra poštedjeti?
– Imaš pravo.
– Dakle, pričaj!
– Da, pričajte.
– Neka bude! – Wistezki baci cigaru, primakne se logorskoj vatri i započne:
– Nema tome dugo da sam se oženio.
– Vi ste oženjeni?
– Molim da me se ne prekida, inače ću izgubiti nit. Nisam vrstan pripovjedač.
– Dakle?
Konjički satnik nastavi:
Moja žena, odat ću vam samo njeno krsno ime Wilka, bila je još dijete kad sam je poveo pred oltar. Tvrdili su da je dražesna i ljupka, hvalili njezin duh i njeno srce, jedan mladi pjesnik posvetio joj je pjesmu. Ne znam je li lijepa. Toliko sam je volio da sam bio naprosto slijep od ljubavi i samim time nesposoban da donesem sud. Dvije godine prošle su, a da nam Bog nije podario dijete ? utoliko prisniji smo postali i posvetili svu našu skrb i snagu domovini, koja se tih godina odvažila na ponovni pokušaj da povrati izgubljenu slobodu i samostalnost. I kod Poljaka i kod Mađara razumije se samo po sebi da kao dobri patrioti neće oklijevati ni trenutka da sve što posjeduju, pa i sam život, žrtvuju za voljenu zemlju koja ih je rodila.
Predano smo sudjelovali u zavjereničkim pripremama za revoluciju 1846. Emisari centralizacije, kako se tad nazivala poljska nacionalna vlada u Parizu, bili su česti gosti u našoj kući. Oružje i streljivo sakrili smo na svom imanju, moja žena radila je zavoje i metke.
Stigla je i ona zlosretna veljača 1846., kad je galicijsko plemstvo u čitavoj zemlji istodobno istaknulo poljsku zastavu, ali nije bilo u stanju da za nju pridobije i narod, kad su poljski seljaci svoje kose i mlatove okrenuli protiv nas i pokrenuli novi robovski ustanak pod vodstvom galicijskog Spartaka Jakoba Szrle. Pobili su oni tisuće plemenitaša zajedno s obiteljima i slugama, spalili im posjede – no, dosta o tome. Istok zemlje ostao je pošteđen krvoprolića, pojedine insurgentske bande koje su se tamo stvorile razbili su seljaci ili vojnici, ali zločina među seoskim pukom nije bilo. Moje imanje i moja žena ostali su pošteđeni, no ja sam sudjelovao u okršaju kod Narajewa i morao pobjeći, jer bi me inače čekala šetnja do Spielberga ili Kufsteina.
Sretno sam utekao preko Karpata u Mađarsku i sakrio se kod jednog prijatelja u Sigetu. Prošla je godina dana. Moja žena, koja je za to vrijeme upravljala imanjem, pisala mi je nježna pisma. Iz dana u dana rasla je moja čežnja da je ponovno vidim, makar i samo na nekoliko sati. Jedan jedini put htio sam još poljubiti njene usne.
Bilo je to u ožujku 1847., kad sam se pod krinkom poljskog Židova židovskom konjskom zapregom vratio u Galiciju.
Svoju ženu, koja nije imala pojma o mom povratku, htio sam u potpunosti iznenaditi. Jedan krčmar, odan mojoj obitelji i meni osobno, primio me je u svojoj krčmi i sakrio u jednom stražnjem sobičku. Od mog imanja krčma je bila udaljena svega dva sata jahanja. Sačekao sam noć, osedlao konja i odjahao pokrajnjim puteljcima do imanja. Kad sam na varljivom svjetlu mjesečeva srpa i zvijezda napokon ugledao poznate stare topole, domaći krov s velikim rodinim gnijezdom i otvoren zdenac nalik sablasti u stepi, srce mi zakuca snažnije i na oči mi navriješe suze. Trebalo mi je dosta vremena da se priberem. Potom sam sjahao, privezao konja za jednu vrbu i odšuljao se preko dvorišta do svoje male prizemnice. Dva velika bijela psa navalila su na mene bijesno lajući, no ubrzo su me prepoznali, počeli radosno cviliti, skakati i lizati mi ruke.
Na hodniku susreo sam svog starog Stjepana kako raskuštrane kose, štiteći dlanom plamen svijeće, ide prema meni. Kad me je prepoznao, ispustio je glasan krik i bacio se preda mnom na zemlju. Zagrlio sam ga i pomogao mu da ustane. – Je li gospođa kod kuće? – pitao sam tiho.
– Naravno – uzvrati stari sluga. – Gdje bi inače trebala biti?
– Spava li?
– Kako ne bi spavala? Ta, uskoro će ponoć.
– Zatvori kapiju, stari, i pođi na počinak – rekao sam.
– Kako naređujete.
– Ovdje sam nekoliko sati siguran, zar ne? – pitao sam, osjećajući kako neki čudan nemir nalik zloj slutnji polako ovladava mnome.
Starac počeše glavu. – Kako se uzme. Uselila nam se vojska.
– U kuću?
– U kući je satnik, u selu dio njegove postrojbe.
– Husari?
– Ne, Švabi, kirasiri.
– Onda ostani budan – rekoh – i upozori me primijetiš li nešto sumnjivo.
– Samo vi ostanite mirni, gospodaru – odgovori moj vjerni sluga – što se mene tiče, mogu me raskomadati, ali vama nitko ne smije nauditi.
– Je li Nijemac ovdje u kući?
– Ne, u vrtnoj kućici, a sluga mu je u staji s konjima.
Stjepan se udalji, a ja tiho uđoh u sobu moje žene. Na vršcima prstiju približavao sam se krevetu s baldahinom, u namjeri da Wilku probudim poljupcem, no postelja je bila prazna. Uhvatio me iznenadan strah i jedva sam se održao na nogama. Kad sam se donekle pribrao, otišao sam do prozora i razmaknuo tamne zavjese. Prozor je bio samo pritvoren. Kroz taj prozor Wilka je napustila sobu! U koju svrhu? Prozor je vodio u vrt. Da nije… – nisam se usudio dovršiti misao.
Mjesečev srp malo je osvijetlio sobu. Izvadio sam pištolje, provjerio jesu li napunjeni, i sklonio se iza teške, tamne zavjese kreveta. Ne znam koliko sam vremena tamno prostajao, ni izgledalo mi je kao vječnost.
Napokon se tiho oglasi prozor. Lijepa poput karpatske vile, Wilka je ušla u sobu – nosila je dugačko, tamno krzno i papuče na nogama. Plava, raspletena kosa padala joj je preko ramena. Kad sam izašao iza zastora ustuknula je.
– Tko je? – upita drhtava glasa.
– Ja sam, Wilka.
– Ti? – promrmlja ona i uhvati se grčevito za prozorsku dasku kako se ne bi srušila na pod.
– Ne hitaš u moj zagrljaj? – pitao sam zajedljivo. – Mislio sam da ću te ugodno iznenaditi.
– Zaista si me iznenadio – reče ona.
– To vidim.
– Camile, moj Camile! – viknu iznenada i nježno me obujmi rukama.
– Prestani s komedijom!
– Sumnjaš li u moju ljubav? – upita ona i zadrhti čitavim tijelom.
– Gdje si bila? – započeo sam saslušanje, a kad mi nije odgovorila, nastavio sam: Hoćeš li da ti ja kažem?
– Ne, ne.
– Ne niječeš svoju krivnju?
– Oprosti mi, voljeni, smiluj mi se! – zavrišti i baci mi se pred noge.
– Ne, Wilka, ne mogu – uzvratio sam. – To što si iznevjerila mene još bih ti oprostio, jer te neizmjerno volim, ali izdaju domovine nikad neću moći da ti oprostim. Zar sama ne osjećaš sramotu kojom si okaljala i sebe i mene žrtvujući svog supruga neprijateljima naše zemlje? Ne, ženo, tu oprost nije moguć, za to ćeš platiti i to smjesta!
Izvukao sam jedan pištolj i povukao obarač.
– Zaboga – promuca Wilka – ta, nećeš me valjda ustrijeliti? Jesi li poludio?
– Ja sam pri punoj svijesti!
– Ne, nećeš me ubiti, oprostit ćeš mi – mrmljala je.
– Naravno da ću te ubiti – odgovorio sam. – Preporuči se Bogu!
– Milost, Camile, milost!
– Pomoli se!
U tom trenutku, sa svijećom u ruci, u sobu uđe stari Stjepan. Moja žena ustane, a ja sakrih pištolj.
– Molim vas, budite mirni – reče odani sluga. – Svi smo izgubljeni, probude li se Švabi!
– Hvala ti – rekoh. – Odsad ću biti tih, ali ostavi me nasamo sa ženom.
U trenutku kad se Stjepan okrenuo da ode, moja žena strelovito pohita prema njemu, ugasi svijeći i skoči kroz prozor koristeći iznenadni mrak. Nisam pravo ni shvatio što se događa, kadli se izvana začu topot kopita. Moja žena je nestala. Kako sam kasnije čuo, zajahala je neosedlana konja i nestala u noći. Nikad se nije vratila. Nitko je otad nije ni vidio ni čuo nešto o njoj.
Ja sam se na to zaputio prema vrtnoj kućici k satniku, njemačkom barunu. Stjepan je pošao sa mnom.
Nijemac se malo začudio kad smo ga probudili. Kad sam mu rekao kako se zovem, sav se zarumenio. Smjesta je shvatio što je posrijedi, tako da nismo morali dugo razgovarati.
Obukao je odoru i izašao sa mnom u vrt. Stari, čestiti Stjepan bio nam je svjedok.
Zauzeli smo stav, udaljeni jedan od drugog tek desetak koraka.
Na Stjepanov znak odjeknula su dva pucnja. Nijemac se srušio na tlo.
Bio je na mjestu mrtav. Bez prevelikog razmišljanja preskočio sam ogradu, uzjahao konja i odjurio. Noć mi je olakšala bijeg. Još jednom sretno sam se sklonio preko granice u Mađarsku.
Kad je u ožujku 1848. proglašena opća amnestija, vratio sam se u domovinu. Svoje imanje, kojim je u međuvremenu upravljao stari Stjepan, zatekao sam u jadnom stanju. Moja žena i dalje je slovila kao nestala.
Koliko god da mi je njena dvostruka izdaja mene i domovine ranila srce, ljubav prema njoj još uvijek je u potpunosti vladala mnome, štoviše, pretvorila se s vremenom u neku vrstu strasti i mukotrpne duševne patnje. Nisam bio sposoban da u miru radim. Nakon što sam nekoliko mjeseci uzaludno pokušavao upravljati svojim imanjem, ne bih li u sređenoj djelatnosti pronašao utjehu i ozdravljenje, počeo sam je tražiti diljem svijeta bacivši se istom po drugi put u naručje revoluciji. Usred oluje osjećao sam se dobro i slobodno. Borio sam se na barikadama u Dresdenu i Pragu, u listopadu ratovao sam u Beču, okrenuvši se na posljetku poput mnogih mojih zemljaka prema Mađarskoj.
Svoju ženu dan danas volim, volim je luđački i samo me smrt može izbaviti! -Wistezki završi priču. Svi ostali su šutjeli.
U praskozorje Bem rasporedi svoju malu vojsku u borbene formacije. Rusi su prihvatili borbu i razvili svoje mase. Vidjelo se kako ruski general na bijelom konju jaše kroz nepregledne redove i bodri svoje vojnike. Iznenada u Bemu se probudi stari artiljerac iz Ostrolenke. Sam je nanišanio na neprijateljskog vojskovođu i ispalio hitac. Na mađarskoj strani dobro se vidio učinak pucnja. Ruski general srušio se zajedno s konjem, nakon čega su ga odnijeli na nosilima napravljenim od dviju pušaka. Drugi general preuzeo je vrhovno zapovjedništvo.
Počela je bitka. Obje strane borile su se hrabro i tvrdoglavo. Do zalaska sunca Rusi su ipak bili potpuno poraženi, te su se hitro stali povlačiti.
Kad se Wistezki usred noći sa svojim ulanima vraćao iz progona neprijatelja, u blizini jednog ruskog topa koji je osvojila poljska legija čuo je tiho stenjanje. Sjahao je s konja i približio se ranjeniku u namjeri da mu pomogne. Bio je to ruski časnik koji se borio sa smrću, zahvalivši mu na ponuđenoj pomoći bolnim osmijehom.
– Bio je to jedan Poljak, gotovo još dijete, koji mi je zario bajunetu u prsa – promrmljao je. – Dobro me je pogodio. Ipak mi je sad žao što sam ga ubio. Tamo leži.
Wistezki se nagne nad mrtvaca kojeg je mjesec sablasno osvjetljavao. Uz prodoran urlik spustio se k njemu na zemlju. Bila je to njegova žena, koja je ovdje, na polju časti, pala za domovinu i slobodu, iskupivši se za svoju grešku kao prava Poljakinja.
(preveo s njemačkog: Boris Perić)

Boris PERIĆ